goaoo |ZLAZI SVAKE SUBOTE. svea CIJENA JE LISTU UNAPRIJEVA: ZA DU. BROVNIK I ZA AUSTRO-UGARSKU NA GO- DINU KRUNA 10.— ZA INOZEMSTVO KRUNA 12.— KO NE VRATI LIST KAD MU PRETPLATA MINE — SMATRA SE PRED: BROJFN ZA DOŠASTO POLUGODIŠTE - ZA PO I ČETVRT GODINE RAZMJERNO. :- 118.000! Dubrovnik, 31. oktobra. Gornji broj predstavlja jedan prona- lazak najnovijeg datuma i najnovije vrsti. O tom se pronalasku mnogo govobi i piše. Dok se u svijetu 'svi izumi primjenjuju u korist i napredak čovječanstva, i dok umne pronalazače ta plemenita i velika cilj i vodi i rukovodi u njihovom po čo- vječje društvo korisnom radu, dotle gor- nja cifra pokazuje na pronalazak koji nema s ničim od toga nikakve ni daleke veze. Kad se znanost obogati nekim no- vim izumom, svak odmah promisli, da je genijev plod imao svoje korjenje i klicu negdje u Francuskoi, Italiji, Njemačkoj, ili gdje bilo drugo. Austrija je oskudna u tome, kao i u opšte u književnosti i umjetnosti naspram drugih država. Ovoga je puta nešto drukčije. Pronalazak je u Austriji pronađen i patentovan, a prona- lazač je čovjek, i ako visok dostojanstve- nik, koji, koliko je istorija barem zabi- lježila, nije do sada ništa pronašao, a nije ni poznat bio kao umnik u istraži- vanju velikih naučnih problema. On se doduše nije nikad ni pretendovao takovim, niti ga je službena kronika bilježila u svojim analima. To je, najzad, bio sasma čudan slučaj, puki slučaj. Evo mu pred- historije. Sve je evropske države spopala ljuta groznica naoružavanja, Sve su ev- ropske države, smatrajući svoj vojni kon- tigenat nepovoljnim, odlučile da ga, "za izvjestan broj, povise. Kako druge, tako i Austro-Ugarska. I ona je odredila da povisi vojni kontigenat za 40.000 momaka. Za taj povis treba toliko momčadi re- krutovati, I upravo, dok je vojni mini- star proučavao novo rekrutovanje, pro- našao je, da se je u ovu godinu dana iselilo iz Austro-Ugarske u Ameriku 118.000 vojnih obaveznika. Ne možemo jamčiti, je li broj baš tačan, ili ne. Po izvještajima i novinskim vijestima koje smo imali izlazi, da broj varira od 112 do 120 hiljada, ali najveći broj izvještaja govori za 118 hiljada. I mi smo uzeli tu cifru, Dakle, u godini krize, u godini mo- bilizacije, kad je bečki Pressbiro, sa po- znatim šefom Kanijom htio da uvjeri svi- jet, kako marodi hoće rat sa Srbijom, kako su narodi ogorčeni na susjednu kra- ljevinu zbog Prohaskine afere; u godini kada je i Štadlerov ,Hrvatski Dnevnik“ pozivao monsrhiju neka ugnječi i satre maloga patuljka“ koji prkosi, jer to zahtjeva 40 milijuna naroda, — u toj godini sele u Ameriku čitava dva vojna zbora vojnih obvezanika. Mi smo pred ovim pronalaskom vojnog ministra malo sustali, pred ovom cifrom smo se zausta- vili, pa nam skoro izgleda pričom, Ali ne, to je sušta istina, i o njoj se sada toliko raspravlja u parlamentu, Iseljenike je otpremalo društvo ,Ca- nadian Pacific“, kome je lani ministar- stvo dalo dozvolu za iseljavanje- To je društvo razašiljalo razne agente po ze- mlji, koji su vrbovali nesretni narod na emigraciju. U ovoj su aferi velika kom- promitovanja. Kompromitovano je i viso- kih osoba, činovnika na ministarstvu i drugih. Što će sve izići, odnosno što bi sve moglo izići, teško ćemo mi to saznati, jer kod nas još uvijek vlada Vertuschungs- sistem, koji je bečka štampa (nezavisna) dovoljno okarakterisala prilikom špijun- sko afere Redlove, Mi iznosimo samo fa- kat. A da kod nas sve ide onako kako bi trebalo da iđe, aureola za ovaj naj- noviji pronalazak ne bi danas dopala vojnog ministra, nego je to moglo ranije pronaći ministarstvo trgovine ili ono unu- trašnjih djela. Možda bi onda drukčije stvar išla, i ne bi se valja da bilo ni došlo do ove Dubrovnik, 1. novambra 1913. strašne cifre, Ali gospoda, i ne predvi- đajući ovako katastrofalan kraj svojeg djelovanja, bila su rukovođena sasvim drugim ciljevima. A da su se dockan sje- CRVENA HRVATSKA ZMJERAN POPUST. NEFRANKIRANA misala tii sa IVO ARSETE. Godina XXIII. — Broj 44. NE PRIMAJU SE. RUKOPIS SE NE VRAĆA Ma ea soo taje ibavaka završavao #6 ovim riječima: ,U Srednjem Vijeku ljekari su bili jednom velikom prepirkom podijeljeni u dva neprijateljska tabora. Jedni su tvrdili da je amti- mon: dar nebeski, lijek od sviju mogućih bolesti ; tila, to neće nikoga začuditi, jer kod nas drugi su dokazivali: da je to najstrašniji otrov svaki rad, bilo da mora započeti, pokaže se da je prekasno, bilo da je pri kraju, ponovno biva predocna, Uvijek — u spiit ! ' Tako i u ovom slučaju. Od svih tih iseljenika najveći je broj Slavena, ako nije i skoro potpun. A zašto baš Slavena? — Za to, što je njemačka politika išla za tim, da se što više Slavena iseli, samo da na njihova mjesta dođu Nijemci. U zemljama gdje su pomiješani Nijemci sa Slavenima, kao osobito u Slovenačkoj, najveći je broj tih iseljenika. To je si- stematska politika protiv Slavena, to je protjeravanje Slavena, a širenje i raspro- stiranje Nijemaca, to je politika koja se od vajkada vodila, a i vodiće se, jer uza- lud, što riječ, vuk dlaku mijenja, ali ćul nikada, Mi naročito za to što sve to znamo moramo biti oprezni, i držati se čvrsto na braniku. Razni agenti, privilegovani, poduprti, pomagani i subvencionisani, mamili su naš nesretni narod na seobu, — ali, tje- rajući zeca, istjeraše lisicu. Gospodinu vojnom ministru ovaj pronalazak ne može nikako biti prijatan. Današnji srpsko-hrvatski nacijonalizam Izdanjem knjižare G. Trbojevića na Rijeci izašla je knjižica pod gornjim naslovom, a koja sadrži dva poznata članka profesora Jovana Sker- lića objelodanjena u Srpskom Književnom Glasniku. Dok ovu knjigu toplo preporučamo, donosimo njezin Predgovor, pun značenja, koga je napisao isti prof. Skerlić : Ma koliko da je misao srpskohrvatskog na- rodnog jedinstva uhvatila korijena, ipak njeni praktični rezultati još nisu toliki koliki bi mogli i koliki moraju biti. Za svakog našeg razumnog čovjeka neosporno je da su Hrvati i Srbi jedan istovjetan narod, al se još uvijek održavaju dvije posebne književnosti na jednom i istom jeziku, srpska i hrvatska. Poslijednjih godina učinjen je veliki napredak u tome pravcu, nastaje ne samo približavanje, no i prožimanje dvaju književnosti, ali još uvijek knjiga ćirilicom štampana vrlo malo se čita kod Hrvata, i obratno. A mi, Hrvati i Srbi, imamo toliko stvari jedni drugima da kažemo ! Zato sam i ja vrlo rado prihvatio ljubaznu ponudu da se dva moja skorašnja članka, štam- pana u Srpskom Književnom Glasniku izdađu la- tinicom za hrvatski dio našega naroda. Knjižici je dat naslov Današnji srpskohrvatski nacijonali- zam, kao što sam dao ime jednom predavanju koje sam imao M da dršim kao gost u našem divnom Dal 1912 godine Ideje koje sa ovdje iznesene nijesu od juče. Pripadajući istom duhovnom naraštaju koji je u Hrvatskoj stvorio i izveo ideju srpskohrvatske koalicije, ja sam još kao đak beogradske Velike Škole govorio i pisao u istom smislu, u kojem je pisana i ova knjiga. Kada je 14 i 15 oktobra 1895, povodom žalosnih antisrpskih izgreda u Za- grebu, priređen u Beogradu protestni zbor Ve- liko-školske Omladine, ja sam govorio u istom smislu, što mi je donijelo napade naših kratko- vidih i krivoumnih patentiranih , patriota“. 1899, kao izaslanik velikoškolskog društva Pobratimstva, bio sam u Zagrebu na proslavi pedesetgodišnjice Zmaja Jovana Jovanovića i bio očevidac vrlo žalosnih antisrpskih demostracija. Vrativši se u Beograd, pisao sam istim povodom u časopisu Zvezdi (br. 62—63) dva članka. U dragom od tih članaka, Plodovi šovinizma, ja sam bez obzira i ikakve rezerve rekao ono što je bolji i napredni dio ondašnjega mladog naraštaja mislio. O apsur- dnoj borbi između Srba i Hrvata, o tom jedin- stvenom paradoksu modernoga života, rečeno je u tom članka: ,'To plemensko progonjenje i bez- ciljno suparništvo nije nacijonalna i etnička borba; to je nešto nalik na srednje vjekovne međuso- bice talijanskih republičica, francuskih vazalija i malih njemačkih kneževina ... Iz iste materije od koje bi se na zapadu napravio jedan sdrav i snažan narod, kod nas su se stvorila tri ili če- tiri slaba narodića, pretenciozna, netrpeljiva, is- A slijepa prema rođenim interesima“. I članak, kume imam da zahvalim što mi je učinjena čast da budem napadnut sa strane čije koji je ikada postojao. Svađalo se i na katedri; na universitetskim diskusijama dolazilo je do tuča i razbijenih glava, i sve zbog toga da li je 'anti- mon ljekovit! Ljekar Euzob MRenodo pisao je knjigu Opravdan antimon, u kojoj je odmah u pista izjavio da neće vrijeđati svoje protivnike, —',ma da se, veli, s pravom mogu nazvati naj- većim zločincima i najvećim ubicama“* ,Ah, antimonisti srpski i hrvatski, kakav mećete sebi na dušu! Jedan isti narod, i po jeziku, jednak i po potčinjenosti; jed- nak i po bijedi, jednak i po neznanju, podijelili ste u dva krvnička tabora! Pesnica im za vratom, koljeno tuđinsko im na grudima, narodni život sistematski se truje, bespravnost narodna skoro potpuna, a oni se svađaju oko Zvonimira i Du- šana! Upropašćen srpski i hrvatski seljak ostavlja zemlju koju mu je djed krvlju i znojem natapao i za kruhom emigrira čak u Brazilju; u dubinama narodnim mrak, neznanje, nepismenost, a oni se prepiru o srpskoj i hrvatskoj ,kulturi“! Sporta radi i špekulacija radi, političari se prepiru ko je kom : ,pokrao“ jezik, a narod — muž zagor- ski i paor srijemski — vapiju za hljebom samo na jednom jeziku, — kojim se možda još neće dugo govoriti !“ Ma kako da su onda jeretični izgledali ovi redovi, ja sam ih napisao sa najdubljim uvjere- njem da ovako stanje stvari vodi našoj zajednič- koj propasti. Danas na našu sreću, stvari se okreću na bolje. U Hrvatskoj masa naroda po- činje zdravim svojim instiktom da shvata apsur- dnost takve borbe; u mlađem naraštaju i /hrvat- skom i srpskom postoji uvjerenje da ima samo jedno rodoljublje: zajednički rad na slobodi i blago- stanju ovoga izmučenoga i rastrzanoga naroda. Danas, 1913 godine, poslije četrnaestogodiš- njeg i opšteg nacijonalnog i ličnog i neposrednog iskustva, ja bih imao iste stvari da ponovim, samo manje kitnjasto i malo prostije. Ondašnje ideo- loške težnje danas su postale žive nacijanalne sile. Istine žive svojim sopstvenim životom, i naraštaji tako predaju jedni drugima velike ideale. Stari Platon i Lukrecije pričaju o jelinskim sve- čanostima lampadoforijama, kada su atinski gra- đani pravili trku sa buktinjom. Jedan od njih palio je buktinju na oltaru, predavao drugom, ovaj trećem, svaki s& starao da se buktinja ne ugasi u njegovoj ruci, i tako je išlo sve dok buk- tinja nije prošla kroz ruke svih Atinjana u sve- čanosti. I mi smo od naših starih primili tu svetu buktinju Narodne Misli, i iz naših raku ona je, još uvijek zapaljena, prešla u ruke današnjih Mladih. I pojmljivo je naše zadovoljstvo kada vi- dimo da buktinja koja u još skorašnjim vremenima nije gorjela svim svojim sjajem, sada u čvrstim rukama bukti visoko dignuta u zraku. I neka novi naraštaj čuva i unaprijed taj veliki zavjet tolikih naraštaja naših. Neka u njemu ostane ve- lika vjera: da u današnjem dobu za nas skoro jedanaest miliona Hrvata i Srba nema ,važnijeg i životnijeg pitanja no što je pitanje našeg pot- punog narodnog jedinstva. U punom i apsolutnom smislu riječi, to je naše: biti ili ne biti. J. Skerlić Bilješke U Spljetu smo imali pompozno ć. k. slavlje. Slavila se obljetnica Milanskog Edikta, Konstan- tinova proslava. Samo ta svečanost nije bila kr- šćanska svečanost. kako bi trebalo da bude, niti je to bila dostojanst vena uspomena na cara Kon- stantina. To je bilo političko slavlje, slavlje dr- žavno, a ne crkveno; slavlje austrijskog činovni- štva i vojništva, a ne proslava kršćanskog svijeta. Jedna opća kršćanska proslava, puna velika zna- čenja, slavlje čitavog kršćanskog svijeta sviju crkava, pretvoreno je, ili bolje, zlo upotre- bljeno u svrhe jedne ć. k. katoličko-klerikalne- državne svečanosti. I onda je sasma prirodno, da spljetsko građanstvo i spljetska općina nijesu ni- kako učestvovali toj demostraciji, a nezavisna štampa je protestovala. . Svečanost je prošla vrlo slabo. Proslaviše se & k. i ć. k. a rauchovac Ogrizović sa svojom dra- mom pobrao je žuto-crno vijence, Građanstvo Spljeta nije učestvovalo ni jednoj predstavi, a u Solinu ni muzika ni društva. Prisiljeno ističu ve- ličanstvenost proslave klerikalni listovi, ma da ih Pi opravdana apstinenca općine i građanstva malko ljuti. Milo nam je, da je spljetsko građanstvo ovako ljepo ustalo protiv pokušane i pompozne demo- POJEDINI BROJ ZAPADA 20 PMRA. PRETPLATA I OGLASI ŠALJU SE UPRAVI, A DOPISI URED LISTA, ZA IZJAVE PIROPĆENA, ZAHVALE PLAĆA SE 50 PARA stracije, koje je moralni uspjeh posve mršav. Ova kih će pokušaja u u naprijed biti svo rimo-| iz Zadra. Sad je sva- kome jasno, o kakovoj se proslavi radi. Vroslava se obavlja uz asistenciju €. i k. tor- rasvjetu, a e k. policajski činovnici svu svoju pažnju pripravama ove svečanosti, ula- žući sav ovij spiti Dao SN NE po izričitom najstrožijem nalogu <. . Ministar- stva za unutrašnje poslove iz Beča. Pr S O RESE E Pi: poć gristi SR že g) ih udiljnog zatvora, osiguran književni uspjeh tra- pozi SRAM: SLS S VENE lac koji bi se usudio izraziti nezadovoljstvo sa glumljenjem diletanata, zna unaprijed da ga čeka napšenje. Poslije zabrane kupanja, poslije zabrane pa- ljenja svetoivanskih vatara, poslije zabrane izvje- šivanja zastava, poslije zabrane rasvjetljivanja kuća, Split je napokon dočekao i to da kazališni diletanti, u službi klerikalne reakcije, bivaju za- štićeni žandarskim bajunetama od svake kritike. Koliko je god ovo nesmisleno, smiješno i glupo, ipak treba računati s činjenicama. Ovako se danas živi u Splitu, Cijela ova proslava sa svojim službenim apa- ratom prava je negacija Konstantinova edikta i poruga duha kojim je nadahnut edikt. Konstantin nije učinio državnom vjerom, već je on nasuprot prvi uzeo rastavu između vjerskog kulta i države. On je prvi ukinuo državni karakter vjeri, dopustivši kršćanima da slobodno ispovijedaju svojn vjeru, i ako ta nije bila državna. Otkud dolazi na ovaku proslavu triumfa vjer- ske snošljivosti i slobode savijesti c. k. policija s Bachovim patentom u ruci, i s cijelim aparatom oružane sile, kao da se ide na boj? _ Proslava Milanskog Edikta nije stvar same rimokatoličke crkve, već cijeloga kršćanstva. Kad se biliio žeznom PARNA NOSNE A tad su aranžeri svečanosti, rimo-katolički svešte- nici, imali najprije pozvati na nj duhovne pastire iii bildeio zoo tišine o. roda, istočno-pravoslavne crkve, kojima uspomena Konstantinova Edikta mora da bude barem jed- nako sveta kao episkopima rimske crkve. radu, koja se uz prkos gradu, ćini priređuje Ra i GAS i ratnih brodova — a to sve za kaznu, što je Split u vrijeme balkanskog rata otkrio svoju dušu. Protiv veće sile nema smisla boriti se. Zato preporučujemo građanstva Splitu da sa- čuva svoju hladnokrvnost, ne nasjedajući. Odgovor Splita na ovo naručeno slavlje od inada, neka bude ignorisanje — do boljih vre- mena. Pismo iz Srbije ključi novi zajam, u nečelu ne može se ospora- vati. Po solidnoj aređenosti svojih financija, Sr- bija je bila kadra izaći na susret velikim i mno- gobrojnim potrebama u tri minnla teška rata s da ne krnji i ometa pravilno razvijanje i aš