BROVNIK IZA AUSTRO-UGARSKU NA GO- DINU KRUNA 10.— ZA INOZEMSTVO KRUNA 12.— KO NE VRATI LIST KAD MU PRETPLATA MINE — SMATRA SE PRED- BROJEN ZA DOŠASTO POLUGODIŠTE. === God. XXII. In Memoriam. Vi želite, gosp. uredniče, da što doznate iz života onoga pokojnika što ga naš narod oplakuje? Rado ču Vam udovoljiti želji. Nije moja da Vam ocjenim nje- gov rad kao javaog trudbenika to neka čini pozvaniji i sposobniji od mene. Ako mi je ipak dopušteno nešto i u onom pravcu reći, ja ci- jenim da će se Nodilov umjetnički historizam cijenit više do 50 godina nego li danas. Vidite li, mene je kod njega naj- više zadivila njegova krajna dobrota i nesravnjiva čednost. U toliko godina a od malih nogu sam bio često i dugo uzanj, ja nisam čuo od onih ustiju koju zlu besjedu protiv kakovog pojedinca.. Kristalna je njegova duša mrzila zloću i znao je kao niko da nemilice šiba neis- krenost i farizeizam svejedno da li lični društveni |ili državni ili crkveni, nu dok bi se u svojoj plamenoj po- lemici (a kakov je polemista bio!) dotakao koje žive ličnosti, tad bi ča- soviti pravednički gnjev ustupio mjesto onom njegovom blagom os- mjehu ..... Taštine i afektacije nije mogo da smisli, Uvjeravam Vas da ga nisam nigda čuo govoriti o njegovim dje- lima, a znadem da su ga brojne ilu- strovane novine ponovno uzaludo molile za njegovu fotografiju. Trefio sam se ne jedan put kad bi mu ko stao da kadi. Vidio sam mu na licu protivnost. pa dok bi se stanoviti kadilac odalečio, iskreno bi najeđen, reko: ,Jesi li čuo onog čudaka? brže li on avansira čovjeka do ve- likog muža“ kakav sam ja velik čovjek! Svakom se vanjskom sjaju marno uklanjao, — Sve što je bučno i na- padno, titula ili ordeni zanj nisu imali privlačivosti. A njegov ,aristokratizam“ ? Demokrat u duši, premda profi- njen aristokrata po finoći osjećaja, Više se je puta znao našaliti aludi- rajuć na svoje prosto koljeno: ,kad IZLAZI SVAKE SRIJEDE I SUBOTE. BzeO POJEDINI Roj 10 PARA a8 a a IZDAJE ŠTAMPARIJA DEGIULLI I DR. DUBROVNIK, 25. MAJA 1912. »bih ja imao svoj grb, trebalo bi da ,na njemu naslikam veslo i motiku, »da počastim uspomenu oca mornara »i djeda težaka“, — I škakim bi ponosom isticao, da su mu njegovi demokratski oci namrli široka pleća i zdrave oči (očal& nije nigda tre- bovao!) : Mladost je ljubio najviše. Koliko li ga je puta bilo - zateći kantonirana u čošku ,Narodne ka- vane“ zabarikadirana svojim omilje- .lim novinama (jer je ostao vazda zanosan novinar) pa bi njegovo sjajno ogromno crno oko kružilo po onim bučnim mladićima okolo biljara i zelenih stolova. Trgnulo bi ga tada kad bi čuo po koju krupniju dalma- tinsku: ,oštija“ ili ,mađonna“ ... i sjetno bi nastavio svoje čitanje. — Koliko bi puta : »ma kad datfnuo: »če ovi naši ak ostaviti se karata i biti malo finiji u razgovoru. »— Čemu te vječite psovke u ustima ?“ A čujte ovu.' Novaca nije nigda u životu grnuo, jer zanj mario nije. — Jednoć, pred- viđajuć nekoju potrebu (ne svoju!) bijaše stavio na stranu nekoliko sto- tina fjorina. Došo k njemu neki mladić da mu posudi oveću svotu. — Nodilo će njemu: ,evo, gospodine, ja drugo nemam. ,Uzmite slobodno“. I to sve onim svojim manzonijanskim blagim osmjehom ..,... Svak znade, da je za njega je- dinstvo našeg dvoimenog naroda bila dogma. — Kad je ono fanatizo- vana rulja bila opljačkala srpske du- ćane po Zagrebu — te stala da ruši čak i pravoslavnu. crkvu .— ugle- davši on četiri ,okonjena“ koji (valjda po uputi Khuen-ovoj) mirno motri- jghu onaj vandalizam, sav raspaljen srdžbom poštenjaka, slabi se dobro- ćudni starac okosi na krute pandure. »Ziar vi ne vidite što braća braći čine !“ i i Valja da su i ona pandurska srca ostala svladana svetačkim žarom s njegovog lica, jer se njihova inače tako hitra sablja nije na nj oborila. CRVENA HRVATSKA OIJENA JE LISTU UNAPRIJEDA: ZA DU- ODGOVORNI UREDNIK: IVO ARSETE PRETPLATA I OGLASI ŠALJU SEUPRAVI A DOPISI UREDNIŠTVU LISTA; ZA IZJAVE PRIOPĆENA, ZAHVALE PLAĆA SE 30 PARA PO RETKU,A ZA OGLASE 16 PARA. OGLASI VIŠE PUTA ŠTAMPANI PO POGODBIuzRAZ- MJERAN POPUST. NEFRANKIRANA PISMA NE PRIMAJU SE. RUKOPIS SE NE VRAĆA Broj 42. Dva su ga pitanja ponajviše zani- mala: neumrlost duše, u koju je tvrdo vjerovao i udes domovine. — Koliko li sam puta na onom klasič- nom mu licu vidio duboku urezanu istu miso: , Mislim, sinko, kako će mnogi od onih te upravljaju sudbi- »nom našega naroda saći u grob a »ući u historiju cpterećeni teškim »grijehom, da u korist slabijih nigda »ne podigoše ruke svoje suprot prepo- »tencije jačih naroda“. Silno ga žalostilo, da se u našem narodu preko mjere pije, a često je rekao: ,da Sava što [vodom vinom »teče, danas je već bilo ne bi“. Vedar, dobar i skroman: neo- bična al harmonična smjesa atičkog aesthete, kršćanskog askete začinjena čisto francuskom verve, Nodilova je pojava od onih s kojih zaboravljaš svijeta opačinu i opake stvorove. Eto Vam, gosp. ueđniče, ovo ne- koliko crtic& koje nemaju druge pretenzije, i ako su izvađene iz oja- đela srca, već da :su autentične — A ti, tetak moj premili, drugi oče moj, neka mi sjena tvoja oprosti što je čas trgnuh iz onog pustog hlad- nog sna, za kojim si odavna čez- nuo. Paz tibi, pater mi! Svršetak devetnaestog kao i početak dvadesetog vijeka označuju mam perijodu jakog kolebanja. Doista u teoretičkom na- pretku poznavanja prirode učinismo jake korake kao i u praktičnom pogledu industrije tehnike, saobraćaja, trgovine itd. No što je najglavnije — na polju duševnog života, društvenog napretka učinismo, kako dobro opaža Haeckel, vrlo malo; štoviše u mnogo- čem i nazadovasmo prama prošlim stoljećima. * Ova disharmonična strana našeg sadanjeg razvitka tišti neugodno nad našim sveukup- nim tijekom života i prijeti katastrofom i na političkom i na socijalnom polju. Zato je dužnost svakog poštenog, filantropičnog i znanstvenog radenika poraditi svim silama da se već rastvoreni jaz po mogućnosti opet ispuni, te u našem duševnom i materijalnom radu opet zavlada ekvilibrij i zgodan para- lelizam. Radenik u tom smislu poslovanja bio je kod Francuza Eugs6ne Melchior vicomte de Vogiić, koji umre u Parizu 1910, u Nje- I. G.