*. Strana 2. ,CRVENA HRVATSKA“ S Broj 47. IRE OOŠESOO O DIODOODOOOOODOOODOOOOOOOOODODODOD8DODO8O Druga vijest o atentatu. U nedjelju na večer primili smo slije- deći brzojav : Atentator Jukić je posvema zdrav. Nije istina, da je pucao u sebe, On je zatvoren u uzama sudbenog stola. Stanje smrtno ra- njenog banskog savjetnika Hrvoića je bez- nadno, nalazi se u agoniji. Detektiv Fućkar će preboljeti. Njegove rane nisu opasne. Po- licija je poduzela premetačine u klubu mla- dohrvata, zatim u prostorijama kluba bo- sanskih akademičara Hrvata ,Tvrdko“. Pre- metačine su posvema bezuspješne. Usprkos toga policija hoće silom da konstruira kom- plot, te je do sada uapšeno 35 osoba veći- nom dalmatinskih i bosanskih djaka. Naše posebno izvješće o atentatu. Mi smo se odmah. pobrinuli, da dobi- jemo posebno izvješće o atentatu. Naš za- grebački izvjestitelj šalje nam slijedeće iz- vješće : Zagreb, 9. lipnja. Kako se desio sam atentat? Jučer je u Zagrebu hrvatsko učiteljstvo slavilo jubilej (25 godišnjice službovanja) brata kr. komesara, školskog nadzornika Antuna pl. Cuvaja. Tim povodom bilo je u Zagrebu okupljeno oko 250 što učitelja što učiteljica, koji su se oko 10 sati sabrali na Markovu trgu i ovdje se najprije u posebnoj deputaciji poklonili komesaru, a onda u velikoj županijskoj dvorani čestitali jubilarcu. Poslije čestitanja pošlo se korporativno u doljnji grad u preparandiju gdje je bila pri- ređena neka vrst akademije. Na tu akade- miju došao je i kr. komesar Cuvaj sa supru- gom, te predstavnici vlade. Iza !/, 1 sat po podne bila je akade- mija gotova i: komesar Cuvaj sjeo je u automobil da se odveze u stan. S njime u automobilu nalazili su se još: ob desnu supruga, vis a vis njemu tajnik njegov Oton Pavlić, a sučelice gospođi Cuvaj ban- ski savjetnik i voditelj odsjeka za bogoštovlje i nastavu Ivo pl. Hrvoić. Tako razdijeljeni dovezoše se do Mesničke ulice. Tu je auto- mobil stao i tajnik Pavlić sišao da nešto — vele novine — donese Cuvaju iz trafike. Banski savjetnik Hervoić pomakao se tada sa svog mjesta i sjeo sučelice banu, jer je baš nešto s njime razpravljao. Pavlić je povrativši se sjeo onda na Hervoićevo mjesto. Ova promjena mjesta bila je po Hervoića baš fatalna, jer da je ostao na svom mjestu bio bi valjda prigodom atentata on pošteđen a Pavlić žrtva. Kako je Mesnička ulica strma, to: je automobil uz nju vozio prilično polagano. Vožnja je pri zakretu iz Mesničke ulice u Markovu, kojoj se nasuprot nalazi Lisinski- jeva ulica radi zaokretaja još više usporena. No tu so desio i atentat. Kad so naime automobil približio ovom raskršću ulica izskočio je iz krčme S. Ko- vačića (koja je na uglu Mesničke i Lisinskove ulice) neki mladić, trgauo ispod svog ogrtača browning revolver i naperio ga na banski automobil, koji je bio otvoren i rasklopljen. Komesar Cuvaj ugledao je atentatora, revol- ver i trgnuo se glavom natrag. Vis a vis sjedeći Hervoić prignuo je glavu prama Cuvaju, valjda da zapita: što mu ie, a u to je već atentator ispalio prvi hitac, koji je zahvatio Hervoiča upravo u vrat, Ostala dva hitca što ih je atentator ispalio prama s * gi w automobilu promašila su i tanad se zabušila u zidove susjedne kuće. Atentator je pucao iz neposredne blizine, jer ulica je ovdje vrlo uska jedva desetak - metara. Potjera za atentatorom. Ispalivši tri hitca, atentator se okrenuo i nagnao da bježi niz Mesničku ulicu. Au- tomobil je odmah zaustavljen, gospođa Cuvaj i tajnik Pavlić prihvatiše ranjenog Hervoića koji je pao Cuvaju na koljena, a Cuvaj skoči iz automobila. Iz krčme Kovačić izle- tilo je više osoba, a tako i iz susjednih kuća, jer ih je izmamio pucanj. Cuvaj im poviče da polete za atentatorom, što neki i učiniše. No ovaj je bio već prilično odmakao i bježao ravno niz Mesničku ulicu i dospio već do vrta Pongratzove polače. Tu je na raskršću stajao postajni stražar Petar Boršćak koji je čuo pucanje i videći jednog čovjeka gdje trči prama njemu, htio mu zakrčiti put. Atentator opazivši redara, promjenio je pravac svoga bijega: zaokrenuo je na onaj puteljak što vodi iz Mesničke ulice na Strossmayerovo šetalište. Stražar Borščak nagnu za njim. Kad je to atentator vidio okrenu se prema stražaru i poviče: — Stoj ili ću pucati! No redara to nije smelo, već mu se on stao još više približavati. Atentator na- peri revolver i ispali prema redaru. Hitac je međutim promašio i pogodio u prozor jedne kuće na uglu Mesničke i Streljačke ulice. Tane je probilo staklo, ali ga za čudo nije razmrskalo već je samo probušilo rupu i uletilo u sobu, gdje se zabilo. Stražar Borščak trgnuo je tada sablju, da će: na atentatora — no ovaj ga je pustio na tri koraka do sebe, a onda je upalio u njeg opet jedan hitac. Ovaj je pogodio ravno u lijevu stranu lica, razmrskao mu ju a stražar se na mjestu mrtav srušio upravo kraj male ograde koja je na puteljku sa Strossmayerova šetališta, Sad je atentator nagnuo dalje u bijeg na Strossmay žrovo šetalište. Ovo je bilo prilično prazno. No na samim Dvercima nabasao je na redarstvenog činovnika Fučkara, koji je baš išao kući. Ovaj videći gologlava mladića sa revolverom u ruci gdje bježi digao je na njeg batinu i pozvao ga da stane. No atentator ispali i na njega jedan hitac, koji pogodi Fučkara u lijevu stranu prsiju. Kako su iza Fučkara išli također kući :i: ostali redarstveni činovnici poletiše oni, da vide što se desilo. Nađoše okrvavljenog Fučkara, kod kojeg je ostao činovnik Trnski, dok su ostala trojica: Valka, Jerneje i Zdenčaj po- letili za atentatorom, koji je pobjegao stu- bama kraj uspinjače. Ovaj je bio već prilično izmakao sa njima i pobjegavši niz skaline Bregovite ulice, trčao je još ovom ulicom do Ilice. Jer nije vidio za sobom nikakovih progonitelja kroz samu Ilicu išao je dosta polagano, ali na to su stigli već blizu njega jedan mali dječak i trgovački pomoćnik Ladislav Bušić, koji ga je bez kaputa pro- gonio još iz Sjemeništne ulice. Atentator čuvši ponovno za sobom progonitelja, koji ni sami nisu pravo znalo što je on počinio i vikali zato neprestance: držite lopova! Dršte tata! — ponovno je počeo bježati. Zakrenuo je u Margaretsku ulicu, zatim preko Preradovićevog trga u Preradovićevu ulicu, onda u Marovsku ulicu. Odovle je pqpiegeo u kinematograf Ćirilo Metodskih idara, kuda vodi prolaz i dospio u Sa- mostansku ulicu. Tu su ga već stigli neki progonitelji, ali im je on zaprijetio revolve. rom, te se tako kroz njih protukao u Gun. dulićevu, iz ove u Marovsku ulicu pak je upravio bijeg prama kazalištu i sveučilištu, No ovdje je već bilo toliko svijeta, da je bijeg bio nemoguć. U susret mu je dolazila jedna grupa učitelja, koja se vraćala također sa proslave. Atentator opali prama njima, ali promaši. Njegov je browning poslije 7 hi- taca bio prazan i to je valjda bilo razlogom, kao i umorenost od trčanja da je prestao bježati. Pomoćnik Bušić, učitelj iz Majs Butorec, M. Rieger i drugi suzdržaše ga dok nisu došli redarstvenici Zdenčaj i Valka te ga onda ovima predadoše. Ovi ga vezaše i pomoću redara odpremiše na redarstvo. Dok su atentatora vezivali klicao je on neprestano: Abzug Cuvaj! Živila Hrvatska! Tko je atentator! U prvi mah, kad je atentator bio uapšen nisu oni oko njega pravo znali, zašto je uhvaćen. Držalo se da je provalnik. No već za par časaka, dok su ga još sputavali pred kazališnom kavanom došao je glas o atentatu na Cuvaja. Gosti kazalištne kafane, od kojih je velik broj djaka poznadoše atentatora. On je Luka Jukić 25 godina star, rodom iz Svilaja u Bosni. Po zanimanju je pravnik ali ovog ljetnog semestra nije na sveučilištu bio upisan. Iz predživota atentatorova doznajem još slijedeće: gimnaziju je godine 1907 absolvi- rao u Sarajevu sa srednjim uspjehom. Nije bio bogzna kakav djak, ali u školi je prole zio. Puno je čitao. Iza položene mature došao je u Zagreb i tu se upisao na pravni fakultet. Godine 1908/1909 morao je da odsluži jednogodišnje dobr&voljstvo. Unova- čen je bio kod III bosanske pješačke pukov- nije u Tuzli, ali je došao u dobrovoljačka školu u Sarajevo. Tu je služeći već za kratko vrijeme došao za vrijeme vježbe sa jednim kolegom — Vasiljevićem — u sukob i čušio ga je. Radi toga je Jukić bio degr- diran, oduzeta mu pogodnost jednogodišnjeg dobrovoljstva i odpremljen je k pukovniji u Tuzlu. Odavle je pokušao pobjeći, ali ga uhvatiše, te je kao vojni bjegunac bio kal njen oduljim vojnim zatvorom. Kasnije je ipak kao inteligentan momak bio odaslan u Tuln u Austriji na vojnički brzojavni kur Ovdje je Jukić živčano obolio, dobivao je češće napadaje i bio poslan na motrenje u vojničku bolnicu. Na temelju liječničkog mnijenja odpušten je definitivno iz vojske prije izsluženog roka. Vratio se opet tada u Zagreb na sve učilište, ali je neredovito polazio nauke. Je dan je semestar polazio drugi ne. Materijalne mu okolnosti nisu bile baš sjajne no živio je od podpora rođaka i od zasluga, što ih si je privređivao svojim literarnim radovima Jukić je naime pisao pjesme, pripovjesti, prevodio itd. U djaškom pokretu i životu u Zagrebu Jukić je živo učestvovao, ali se nije isticao. Po svojijem nazorima bio je pravaš, a sam se nazivao Kvaternikovcem. Poslije atentata — Stanje ranjenih. Ranjenog tavjetnika Hervoića prenesc sa automobila u obližnju kuću d.ra Gorjst vića i odmah je dozvano više prvih zagrt- bačkih liječnika. Tene je Hervoića udarilo u vrat i zašlo u mali mozak gdje se sadr