*.

Strana 2.

,CRVENA HRVATSKA“

S

Broj 47.

IRE OOŠESOO O DIODOODOOOOODOOODOOOOOOOOODODODOD8DODO8O

Druga vijest o atentatu.

U nedjelju na večer primili smo slije-
deći brzojav :

Atentator Jukić je posvema zdrav. Nije
istina, da je pucao u sebe, On je zatvoren
u uzama sudbenog stola. Stanje smrtno ra-
njenog banskog savjetnika Hrvoića je bez-
nadno, nalazi se u agoniji. Detektiv Fućkar
će preboljeti. Njegove rane nisu opasne. Po-
licija je poduzela premetačine u klubu mla-
dohrvata, zatim u prostorijama kluba bo-
sanskih akademičara Hrvata ,Tvrdko“. Pre-
metačine su posvema bezuspješne. Usprkos
toga policija hoće silom da konstruira kom-
plot, te je do sada uapšeno 35 osoba veći-
nom dalmatinskih i bosanskih djaka.

Naše posebno izvješće o atentatu.

Mi smo se odmah. pobrinuli, da dobi-
jemo posebno izvješće o atentatu. Naš za-
grebački izvjestitelj šalje nam slijedeće iz-
vješće :

Zagreb, 9. lipnja.

Kako se desio sam atentat?

Jučer je u Zagrebu hrvatsko učiteljstvo
slavilo jubilej (25 godišnjice službovanja)
brata kr. komesara, školskog nadzornika
Antuna pl. Cuvaja. Tim povodom bilo je u
Zagrebu okupljeno oko 250 što učitelja što
učiteljica, koji su se oko 10 sati sabrali na
Markovu trgu i ovdje se najprije u posebnoj
deputaciji poklonili komesaru, a onda u
velikoj županijskoj dvorani čestitali jubilarcu.
Poslije čestitanja pošlo se korporativno u
doljnji grad u preparandiju gdje je bila pri-
ređena neka vrst akademije. Na tu akade-
miju došao je i kr. komesar Cuvaj sa supru-
gom, te predstavnici vlade.

Iza !/, 1 sat po podne bila je akade-
mija gotova i: komesar Cuvaj sjeo je u
automobil da se odveze u stan. S njime u
automobilu nalazili su se još: ob desnu
supruga, vis a vis njemu tajnik njegov
Oton Pavlić, a sučelice gospođi Cuvaj ban-
ski savjetnik i voditelj odsjeka za bogoštovlje
i nastavu Ivo pl. Hrvoić. Tako razdijeljeni
dovezoše se do Mesničke ulice. Tu je auto-
mobil stao i tajnik Pavlić sišao da nešto
— vele novine — donese Cuvaju iz trafike.
Banski savjetnik Hervoić pomakao se tada
sa svog mjesta i sjeo sučelice banu, jer je
baš nešto s njime razpravljao. Pavlić je
povrativši se sjeo onda na Hervoićevo mjesto.
Ova promjena mjesta bila je po Hervoića
baš fatalna, jer da je ostao na svom mjestu
bio bi valjda prigodom atentata on pošteđen
a Pavlić žrtva.

Kako je Mesnička ulica strma, to: je
automobil uz nju vozio prilično polagano.
Vožnja je pri zakretu iz Mesničke ulice u
Markovu, kojoj se nasuprot nalazi Lisinski-
jeva ulica radi zaokretaja još više usporena.

No tu so desio i atentat.

Kad so naime automobil približio ovom
raskršću ulica izskočio je iz krčme S. Ko-
vačića (koja je na uglu Mesničke i Lisinskove
ulice) neki mladić, trgauo ispod svog ogrtača
browning revolver i naperio ga na banski
automobil, koji je bio otvoren i rasklopljen.
Komesar Cuvaj ugledao je atentatora, revol-
ver i trgnuo se glavom natrag. Vis a vis
sjedeći Hervoić prignuo je glavu prama
Cuvaju, valjda da zapita: što mu ie, a u
to je već atentator ispalio prvi hitac, koji
je zahvatio Hervoiča upravo u vrat, Ostala
dva hitca što ih je atentator ispalio prama

s *
gi w

automobilu promašila su i tanad se zabušila
u zidove susjedne kuće.

Atentator je pucao iz neposredne blizine,
jer ulica je ovdje vrlo uska jedva desetak

- metara.

Potjera za atentatorom.

Ispalivši tri hitca, atentator se okrenuo
i nagnao da bježi niz Mesničku ulicu. Au-
tomobil je odmah zaustavljen, gospođa Cuvaj
i tajnik Pavlić prihvatiše ranjenog Hervoića
koji je pao Cuvaju na koljena, a Cuvaj
skoči iz automobila. Iz krčme Kovačić izle-
tilo je više osoba, a tako i iz susjednih
kuća, jer ih je izmamio pucanj. Cuvaj im
poviče da polete za atentatorom, što neki i
učiniše. No ovaj je bio već prilično odmakao
i bježao ravno niz Mesničku ulicu i dospio
već do vrta Pongratzove polače. Tu je na
raskršću stajao postajni stražar Petar Boršćak
koji je čuo pucanje i videći jednog čovjeka
gdje trči prama njemu, htio mu zakrčiti put.

Atentator opazivši redara, promjenio je
pravac svoga bijega: zaokrenuo je na onaj
puteljak što vodi iz Mesničke ulice na
Strossmayerovo šetalište. Stražar Borščak
nagnu za njim. Kad je to atentator vidio
okrenu se prema stražaru i poviče:

— Stoj ili ću pucati!

No redara to nije smelo, već mu se
on stao još više približavati. Atentator na-
peri revolver i ispali prema redaru. Hitac
je međutim promašio i pogodio u prozor
jedne kuće na uglu Mesničke i Streljačke
ulice. Tane je probilo staklo, ali ga za
čudo nije razmrskalo već je samo probušilo
rupu i uletilo u sobu, gdje se zabilo. Stražar
Borščak trgnuo je tada sablju, da će: na
atentatora — no ovaj ga je pustio na tri
koraka do sebe, a onda je upalio u njeg
opet jedan hitac. Ovaj je pogodio ravno u
lijevu stranu lica, razmrskao mu ju a stražar
se na mjestu mrtav srušio upravo kraj male
ograde koja je na puteljku sa Strossmayerova
šetališta,

Sad je atentator nagnuo dalje u bijeg na
Strossmay žrovo šetalište. Ovo je bilo prilično
prazno. No na samim Dvercima nabasao je
na redarstvenog činovnika Fučkara, koji je
baš išao kući. Ovaj videći gologlava mladića
sa revolverom u ruci gdje bježi digao je
na njeg batinu i pozvao ga da stane. No
atentator ispali i na njega jedan hitac, koji
pogodi Fučkara u lijevu stranu prsiju. Kako
su iza Fučkara išli također kući :i: ostali
redarstveni činovnici poletiše oni, da vide
što se desilo. Nađoše okrvavljenog Fučkara,
kod kojeg je ostao činovnik Trnski, dok su
ostala trojica: Valka, Jerneje i Zdenčaj po-
letili za atentatorom, koji je pobjegao stu-
bama kraj uspinjače. Ovaj je bio već prilično
izmakao sa njima i pobjegavši niz skaline
Bregovite ulice, trčao je još ovom ulicom
do Ilice. Jer nije vidio za sobom nikakovih
progonitelja kroz samu Ilicu išao je dosta
polagano, ali na to su stigli već blizu njega
jedan mali dječak i trgovački pomoćnik
Ladislav Bušić, koji ga je bez kaputa pro-
gonio još iz Sjemeništne ulice. Atentator
čuvši ponovno za sobom progonitelja, koji
ni sami nisu pravo znalo što je on počinio
i vikali zato neprestance: držite lopova!
Dršte tata! — ponovno je počeo bježati.
Zakrenuo je u Margaretsku ulicu, zatim
preko Preradovićevog trga u Preradovićevu
ulicu, onda u Marovsku ulicu. Odovle je
pqpiegeo u kinematograf Ćirilo Metodskih

idara, kuda vodi prolaz i dospio u Sa-

mostansku ulicu. Tu su ga već stigli neki

 progonitelji, ali im je on zaprijetio revolve.

rom, te se tako kroz njih protukao u Gun.
dulićevu, iz ove u Marovsku ulicu pak je
upravio bijeg prama kazalištu i sveučilištu,
No ovdje je već bilo toliko svijeta, da je
bijeg bio nemoguć. U susret mu je dolazila
jedna grupa učitelja, koja se vraćala također
sa proslave. Atentator opali prama njima,
ali promaši. Njegov je browning poslije 7 hi-
taca bio prazan i to je valjda bilo razlogom,
kao i umorenost od trčanja da je prestao
bježati. Pomoćnik Bušić, učitelj iz Majs
Butorec, M. Rieger i drugi suzdržaše ga
dok nisu došli redarstvenici Zdenčaj i Valka
te ga onda ovima predadoše. Ovi ga vezaše
i pomoću redara odpremiše na redarstvo.
Dok su atentatora vezivali klicao je on
neprestano: Abzug Cuvaj! Živila Hrvatska!

Tko je atentator!

U prvi mah, kad je atentator bio uapšen
nisu oni oko njega pravo znali, zašto je
uhvaćen. Držalo se da je provalnik. No već
za par časaka, dok su ga još sputavali pred
kazališnom kavanom došao je glas o atentatu
na Cuvaja.

Gosti kazalištne kafane, od kojih je
velik broj djaka poznadoše atentatora. On
je Luka Jukić 25 godina star, rodom iz
Svilaja u Bosni. Po zanimanju je pravnik
ali ovog ljetnog semestra nije na sveučilištu
bio upisan.

Iz predživota atentatorova doznajem još
slijedeće: gimnaziju je godine 1907 absolvi-
rao u Sarajevu sa srednjim uspjehom. Nije
bio bogzna kakav djak, ali u školi je prole
zio. Puno je čitao. Iza položene mature
došao je u Zagreb i tu se upisao na pravni
fakultet. Godine 1908/1909 morao je da
odsluži jednogodišnje dobr&voljstvo. Unova-
čen je bio kod III bosanske pješačke pukov-
nije u Tuzli, ali je došao u dobrovoljačka
školu u Sarajevo. Tu je služeći već za
kratko vrijeme došao za vrijeme vježbe sa
jednim kolegom — Vasiljevićem — u sukob
i čušio ga je. Radi toga je Jukić bio degr-
diran, oduzeta mu pogodnost jednogodišnjeg
dobrovoljstva i odpremljen je k pukovniji
u Tuzlu. Odavle je pokušao pobjeći, ali ga
uhvatiše, te je kao vojni bjegunac bio kal
njen oduljim vojnim zatvorom. Kasnije je
ipak kao inteligentan momak bio odaslan u
Tuln u Austriji na vojnički brzojavni kur
Ovdje je Jukić živčano obolio, dobivao je
češće napadaje i bio poslan na motrenje u
vojničku bolnicu. Na temelju liječničkog
mnijenja odpušten je definitivno iz vojske
prije izsluženog roka.

Vratio se opet tada u Zagreb na sve
učilište, ali je neredovito polazio nauke. Je
dan je semestar polazio drugi ne. Materijalne
mu okolnosti nisu bile baš sjajne no živio
je od podpora rođaka i od zasluga, što ih
si je privređivao svojim literarnim radovima
Jukić je naime pisao pjesme, pripovjesti,
prevodio itd.

U djaškom pokretu i životu u Zagrebu
Jukić je živo učestvovao, ali se nije isticao.
Po svojijem nazorima bio je pravaš, a sam
se nazivao Kvaternikovcem.

Poslije atentata — Stanje ranjenih.

Ranjenog tavjetnika Hervoića prenesc
sa automobila u obližnju kuću d.ra Gorjst
vića i odmah je dozvano više prvih zagrt-
bačkih liječnika. Tene je Hervoića udarilo
u vrat i zašlo u mali mozak gdje se sadr