Strana 2.

CRVENA HRVATSKA“.

Broj 60.

mm————————————————————-S=—————————m—m—<—<m=—m>:u————— < —————m—m—m—m—m—m—————————————=———=———=——————————=—=—=m=<—<wmm===—=—=

Ravnihar, i poveli su se razgovori sa dal-
matinskim zastupnicima. Izgleda da istarski
zastupnici Mandić i Spinčić nijesu bili za
Laginjin prijedlog da se pretope u Šušter-
šićev klub, ali pred prijetnjom [aginjinom,
da će on svakako tamo, nijesu imali srca da
se od njega odijele. Dr. Gregorin pak pod-
legao je Rybarževu uplivu, te su tako sva
petorica, pod imenom narodnog kluba u
Sušteršićev klub uljegli, razbivši tako svezu
južnih Slavena, i učinivši vslugu Šnsteršiću,
za kojeg otvoreno pripovijedaju da mu poli-
tiku ne odobravaju. :
Dalmatinskim zastupnicima, ne mislim
pod tim pravaše koji su dio Šusteršićeva
kluba, nije ostajalo drugo, nego da se združe
u jedan klub, dalmatinski, i to su uradili.

Tako stoji stvar.

Glavni razlog koji je dr. Rybarž iznosio
da opravda svoje postupanje — Dr. Laginja
nije ni kušao da opravdava, sakrivši se za
svoje posebne razloge — bio je taj da svi
jugoslaveni moraju u jedan klub, eda više
postignu, i navodio je za primjer Čehe.

Sa strane dalmatinskih zastupnika. bilo
je izrijekom istaknuto da oni nijesu protiv
kooperacije svih južnih slavena, što više da
je žele za sva narodna pitanja a i druga
važna, ali da ne mogu ćoravo pristupiti k
Šusteršiću i radi prošlih izbora i radi svojih
drugova Srba, nikako pak na osnovu načela
majoriteta, pa su predlagali da se prvo po-
novi Sveza južnih Slavena, a da će se onda
ugovoriti kako i pod kojim uvjetima može
se i imade raditi zajednički sa Šusteršićem.
Kad na to gospoda nijesu htjela pristati
predlagali sa da se Istrani i primorci udruže
u jedan klub a da će dalmatinski zastupnici
u drugi, pa da oba kluba međusobno dogo-
vore jednu zajednicu i onda da se skupa
gleda na kojem je temelju moguća suradnja
sa Šusteršićevim klubom. Oba : prijedloga
dalmatinskih zastupnika lealno je Dr. Rav-
nihar podupirao, ali dr. Rybarž, koji je ne-
prestano naglasivao korist zajedničkog rada,
odbio je i taj dalmatinski prijedlog, odbio
je po tom suradnju i dogovor sa dalmatin-

cima a potrčao tamo gdje ga je srce vuklo:
k Šusteršiću, sa Gregorinom i Istranima.

Dalmatinski su zastupnici upozorili svoje
kolege na posljedice tog njihovog koraka,
predočili su im svu odgovornost koju pre-
duzimlju na se takim postupanjem — nu
sve je bilo uzaludno.

. Prvi utisak da oni žele k Šusteršiću
obistinio se je.

A što su gospoda tim postigla? Posti-
gla su protivno od onog što su pripovije-
dala, te zagovarajuć zajednički rad jugosla-
vena, razbili su južnoslavensku svezu bez
ikakva razloga, prisilivši dalmatince na re-
gijonalm skup. a zatjeravši svoga supleme-
njaka Dr. Ravnihara u češki klub, posti-
gla su da cijela njihova izborna borba
proti klerikalnom Šusteršićevu pravcu iz-
gleda kao jedna velika hipokrizija; postigla
su da imena, koja su u našoj narodnoj borbi
nešto značila, kao ono Dr. Laginje teško
poblijede pred istaknutim posebnim razlo-
zima, a što je najkarakterističnije, postigla
su da pred nezadovoljstvom birača Dr. Ry-
barž i Dr. Gregorin moraju da bježe iz
Susteršićeva kluba u koji su jučer ušli te
da se bave mišlju da pristupe Česima —
oni koji su odbjegli svoje jugoslavenske
drugove radi jugoslavenskog jedinstva.

Difficile est satiram non scribere —
ali gospoda mogla su sve ovo prištediti sebi
i naroda, kad bi bili malo više obzira imali
prama prilikama dalmatinskim i kolegama.

0 slovenskim klerikolima.

Našim pravašima biće sigurno drago da
budu tačno obaviješteni o svojim savezni-
cima, kranjskiim klerikalima. Mi te informa-
cije vadimo — skraćene i ublažene — iz
članka ,,O karakteru t. zv. slovenske ljudske
stranke“, što ga je u bečkoj ,,Zori“ objelo-
danio g. Rajko Perušek iz Ljubljane:

Klerikalna se stranka u Kranjskoj na-
zivlje slovenskom. Koliko joj je do narodnog
blagostanja, možeiho razabrati iz ovijeh is-
tinitih fakata:

 

U kranjskomi pokrajinskom vijeću veliki
posjednici imadu 10 zastupnika. Broj sviju
njih je oko osamdeset, od njih je oko 30
slovenskih velikih posjednika. Dek je bila
napredna stranka na krmilu, klerikali su
žestoko udarali na velike posjednike, nazi-
vali su ih svim pogrdnim imenima i pošto
im je liberalna građanska stranka bila na
putu, namirili su se sa_ Nijemcima. Odsele
bore se klerikali i Nijemci uz bok protiv
liberalnih Slovenaca. Klerikali su isposlovali
Nijemcima višu gimnaziju u Kočevju, koja
broji u 8 razreda oko 19( đaka; u Ljubljani
dali su im višu gimnaziju, koja broji sada
oko 170 đaka u 7 razreda. Četiri gimnazije,
dvije u Ljubljani (jedna broji preko 600
đaka, druga oko 450), jedna u Kranju broji
350, jedna u Novom Mjestu broji 220 đaka,
sve same Slovence, a šta je sa slovenskim
jezikom? U višim razredima još uvijek je
njemački nastavni jezik za latinski, grčki,
njemački jezik, za istoriju i geografiju, i za
matematiku. Mada su svi profesori i svi
đaci Slovenci, sve se konferencije vode na
njemačkom jeziku, sve su svjedodžbe napi-
sane na njemačkom jeziku, sav kancelarijski
rad je njemački. A niko drugi nije tome
kriv nego slovenska (tobože) pučka stranka,
koja je učinila, da vlada nije odobrila ope-
tovane prijedloge učiteljskih zborova i dru-
štva slovenskih profesora, koji su vazda za-
htijevali, da se cjelokupna obuka vrši na
slovenskom jeziku.

Njemačka vlada šalje u sve upravne
struke Nijemce. Klerikali u zemaljskim ure-
dima, koji su svi u njihovoj oblasti, dijele
ova mjesta svojim kreaturama, ili vole, ako
nemaju svojih, namieštati Nijemce nego li
liberalne Slovence.

Kod vlade ne primaju slovenske prak-
tikante; kod suda ne dadu pristupa slo-
venskim kandidatima ,pod izlikom, da su
sva mjesta već popunjena. A ako se prijavi
koji Nijemac ili koji renegat, za onoga uvi-
jek dosta mjesta. Dosad su bili predsjednici
zemaljskog i okružnog suda vazda domaći
ljudi. Vlada sada namješta prononsirane Ni-

 

«Preradović 1 Kranjčević“.

Ovijeh je dana g. prof. Jakov Carić
objelodanio ,poredbenu raspravicu“ o P.
Preradoviću i S. Kranjčeviću. Napisana je
sa previše subjektivnosti i suvišne sentimen-
talnosti. — ,Preradovićeve i Kranjčevićeve
pjesme davno mu omilješe“ ... ,Oba su
pjesnika moji ljubimci; smjeran sam i po-
božan poklonik pjesama njihovih“ . . . Koga
zanimaju te izjave? ... ,Čutim pjesnikove
boli i vidim miloga Silvija kako sniva o
sreći domovine“. (str. 18)... ,1 čini mi se
ko da vidim na sunčanoj planini pjesnika
»Djeda i Unuka“ i (pjesnika) Heronejskoga
Lava gdje stiskaju prijateljske desnice“ . . .
Takove maštanije nijesu na mjestu.

Kako se po navedenim primjerima vidi,
raspravica je pisana neoriginalnim stilom,
starom frazelogijom, u kojoj vrve izlizani
epiteti i afektirani diminutivi :

slavna prošlost, svijetli ideali, tiha sreća,

potresna pjesma, žarka duša, ljubljeni narod,

opojan zanos, slatki cjelov, zlatne žice pje-
snikove lire, snivati svione sanke, divne
boje trobojnice, slatka uspavanka, pribirati
ljuven pjesme sred noći mirisne, mile riječi
slatka majčina jezika, biglisat ko slavulj,
zapojat pjesmu, Bosna ponosna, srdaca, vrli

 

pjesnik, vrsni kritik, plavo podnebesje, milo
šaptanje, pjesnik pjeva, pjesnik kliče, naš
Prerad, — i tako dalje — itd.

Takova frazeologija ne pristaje ni u
rđavu novelicu, a kamo li u trijeznu knji-
ževnu raspravu, koja ima da uvjerava  hla-
dnim argumentima i tvrdim dokazima. Zašto
pisati: ponajljepši, ponajbolji (čemu onaj
vražji ,po“)? Zašto svatko, a ne svak?

Pisac raspravice dao se odviše zanijeti
svojim entuzijazmom i sentimentalizmom
ali je bar na nekim mjestima bio «tri-
jezan : :
»Slavjanstgu“ (od P. Preradovića) je
jedna od najljepših oda u opće svojom ši-
rokom koncepcijom, uzvišenom klasičnom
dikcijom, veličajnim i smjelim poredbama.“

»Njegoševo je djelo (Luč Mikrokozma)
više religiozna epopeja, kojoj crnogorski
dijalekat i staroslovjensko-ruske riječi poda-
vaju neku krepčinu, ozbiljnu strogost i mje-
stimice veličanstven zanos“,

»Preradović je pjesnik srca i uma: u
mnogim njegovim pjesmama nije srce glavni
pokretač; stoga se mnoge Preradovićeve
pjesme u opće ne doimaju toliko srca ko-
liko pameti. Velik umjetnik (artist) ne mo-
gaše biti, jet nije sasvim dobro poznavao hr-
vatskoga jezika. Svoju mučnu borbu s jezikom

opjevao je lijepo u pjesmi ,,Radost i muka
pjesnikova“.

» Kranjčević je svezan Prometej koji stoji
muz odar vlastite volje“, orao pjesme naše“.

»Heronejski Lav“ je oda i elegija, ro-

«manca i balada, pjesma u kojoj ima dramatske
živahnosti i snage, epske širine i veličajna
dostajanstva i najmilije lirike.“

U ovakovim je stavkama pisac bar ne-
kako kritićan, a kada se gubi u dokazivanje
onoga što svak zna, kao primjerice u doka-
zivanje da su Preradović i Kranjčević Hrvati,
pada u najveću banalnost. S

Vrlo je nesigarno. tvrditi da bi Prera-
dović i Kranjčević da su više poživjeli, bili
spjevali ,još lijep broj krasnih pjesama“, —
ili — ,Ja sam uvjeren da bi Preradović u
većem narodu i a povoljnijim prilikama bio
više razvio svoj pjesnički dar“,

Ko zna? Možda i ne bi. Ono što je za
male narode razmjerno veliko, za velike je
možda maleno. Što se tiče Kranjčevića, ko
zna bi li, da je poživio, bio napisao (g. C'a-
rić bi rekao: spjevao) , još lijep broj krasnih
pjesama“, Neki kritici vidješe u Kranjčevi-
čevim mutnim ,Trzajima“ nazadovanje, a
ne napredak. :

»Preradović i Kranjčević pjesnici su
prvoga reda; oni bi bili veliki i u velikim