Strana 2. CRVENA HRVATSKA“. Broj 60. mm————————————————————-S=—————————m—m—<—<m=—m>:u————— < —————m—m—m—m—m—m—————————————=———=———=——————————=—=—=m=<—<wmm===—=—= Ravnihar, i poveli su se razgovori sa dal- matinskim zastupnicima. Izgleda da istarski zastupnici Mandić i Spinčić nijesu bili za Laginjin prijedlog da se pretope u Šušter- šićev klub, ali pred prijetnjom [aginjinom, da će on svakako tamo, nijesu imali srca da se od njega odijele. Dr. Gregorin pak pod- legao je Rybarževu uplivu, te su tako sva petorica, pod imenom narodnog kluba u Sušteršićev klub uljegli, razbivši tako svezu južnih Slavena, i učinivši vslugu Šnsteršiću, za kojeg otvoreno pripovijedaju da mu poli- tiku ne odobravaju. : Dalmatinskim zastupnicima, ne mislim pod tim pravaše koji su dio Šusteršićeva kluba, nije ostajalo drugo, nego da se združe u jedan klub, dalmatinski, i to su uradili. Tako stoji stvar. Glavni razlog koji je dr. Rybarž iznosio da opravda svoje postupanje — Dr. Laginja nije ni kušao da opravdava, sakrivši se za svoje posebne razloge — bio je taj da svi jugoslaveni moraju u jedan klub, eda više postignu, i navodio je za primjer Čehe. Sa strane dalmatinskih zastupnika. bilo je izrijekom istaknuto da oni nijesu protiv kooperacije svih južnih slavena, što više da je žele za sva narodna pitanja a i druga važna, ali da ne mogu ćoravo pristupiti k Šusteršiću i radi prošlih izbora i radi svojih drugova Srba, nikako pak na osnovu načela majoriteta, pa su predlagali da se prvo po- novi Sveza južnih Slavena, a da će se onda ugovoriti kako i pod kojim uvjetima može se i imade raditi zajednički sa Šusteršićem. Kad na to gospoda nijesu htjela pristati predlagali sa da se Istrani i primorci udruže u jedan klub a da će dalmatinski zastupnici u drugi, pa da oba kluba međusobno dogo- vore jednu zajednicu i onda da se skupa gleda na kojem je temelju moguća suradnja sa Šusteršićevim klubom. Oba : prijedloga dalmatinskih zastupnika lealno je Dr. Rav- nihar podupirao, ali dr. Rybarž, koji je ne- prestano naglasivao korist zajedničkog rada, odbio je i taj dalmatinski prijedlog, odbio je po tom suradnju i dogovor sa dalmatin- cima a potrčao tamo gdje ga je srce vuklo: k Šusteršiću, sa Gregorinom i Istranima. Dalmatinski su zastupnici upozorili svoje kolege na posljedice tog njihovog koraka, predočili su im svu odgovornost koju pre- duzimlju na se takim postupanjem — nu sve je bilo uzaludno. . Prvi utisak da oni žele k Šusteršiću obistinio se je. A što su gospoda tim postigla? Posti- gla su protivno od onog što su pripovije- dala, te zagovarajuć zajednički rad jugosla- vena, razbili su južnoslavensku svezu bez ikakva razloga, prisilivši dalmatince na re- gijonalm skup. a zatjeravši svoga supleme- njaka Dr. Ravnihara u češki klub, posti- gla su da cijela njihova izborna borba proti klerikalnom Šusteršićevu pravcu iz- gleda kao jedna velika hipokrizija; postigla su da imena, koja su u našoj narodnoj borbi nešto značila, kao ono Dr. Laginje teško poblijede pred istaknutim posebnim razlo- zima, a što je najkarakterističnije, postigla su da pred nezadovoljstvom birača Dr. Ry- barž i Dr. Gregorin moraju da bježe iz Susteršićeva kluba u koji su jučer ušli te da se bave mišlju da pristupe Česima — oni koji su odbjegli svoje jugoslavenske drugove radi jugoslavenskog jedinstva. Difficile est satiram non scribere — ali gospoda mogla su sve ovo prištediti sebi i naroda, kad bi bili malo više obzira imali prama prilikama dalmatinskim i kolegama. 0 slovenskim klerikolima. Našim pravašima biće sigurno drago da budu tačno obaviješteni o svojim savezni- cima, kranjskiim klerikalima. Mi te informa- cije vadimo — skraćene i ublažene — iz članka ,,O karakteru t. zv. slovenske ljudske stranke“, što ga je u bečkoj ,,Zori“ objelo- danio g. Rajko Perušek iz Ljubljane: Klerikalna se stranka u Kranjskoj na- zivlje slovenskom. Koliko joj je do narodnog blagostanja, možeiho razabrati iz ovijeh is- tinitih fakata: U kranjskomi pokrajinskom vijeću veliki posjednici imadu 10 zastupnika. Broj sviju njih je oko osamdeset, od njih je oko 30 slovenskih velikih posjednika. Dek je bila napredna stranka na krmilu, klerikali su žestoko udarali na velike posjednike, nazi- vali su ih svim pogrdnim imenima i pošto im je liberalna građanska stranka bila na putu, namirili su se sa_ Nijemcima. Odsele bore se klerikali i Nijemci uz bok protiv liberalnih Slovenaca. Klerikali su isposlovali Nijemcima višu gimnaziju u Kočevju, koja broji u 8 razreda oko 19( đaka; u Ljubljani dali su im višu gimnaziju, koja broji sada oko 170 đaka u 7 razreda. Četiri gimnazije, dvije u Ljubljani (jedna broji preko 600 đaka, druga oko 450), jedna u Kranju broji 350, jedna u Novom Mjestu broji 220 đaka, sve same Slovence, a šta je sa slovenskim jezikom? U višim razredima još uvijek je njemački nastavni jezik za latinski, grčki, njemački jezik, za istoriju i geografiju, i za matematiku. Mada su svi profesori i svi đaci Slovenci, sve se konferencije vode na njemačkom jeziku, sve su svjedodžbe napi- sane na njemačkom jeziku, sav kancelarijski rad je njemački. A niko drugi nije tome kriv nego slovenska (tobože) pučka stranka, koja je učinila, da vlada nije odobrila ope- tovane prijedloge učiteljskih zborova i dru- štva slovenskih profesora, koji su vazda za- htijevali, da se cjelokupna obuka vrši na slovenskom jeziku. Njemačka vlada šalje u sve upravne struke Nijemce. Klerikali u zemaljskim ure- dima, koji su svi u njihovoj oblasti, dijele ova mjesta svojim kreaturama, ili vole, ako nemaju svojih, namieštati Nijemce nego li liberalne Slovence. Kod vlade ne primaju slovenske prak- tikante; kod suda ne dadu pristupa slo- venskim kandidatima ,pod izlikom, da su sva mjesta već popunjena. A ako se prijavi koji Nijemac ili koji renegat, za onoga uvi- jek dosta mjesta. Dosad su bili predsjednici zemaljskog i okružnog suda vazda domaći ljudi. Vlada sada namješta prononsirane Ni- «Preradović 1 Kranjčević“. Ovijeh je dana g. prof. Jakov Carić objelodanio ,poredbenu raspravicu“ o P. Preradoviću i S. Kranjčeviću. Napisana je sa previše subjektivnosti i suvišne sentimen- talnosti. — ,Preradovićeve i Kranjčevićeve pjesme davno mu omilješe“ ... ,Oba su pjesnika moji ljubimci; smjeran sam i po- božan poklonik pjesama njihovih“ . . . Koga zanimaju te izjave? ... ,Čutim pjesnikove boli i vidim miloga Silvija kako sniva o sreći domovine“. (str. 18)... ,1 čini mi se ko da vidim na sunčanoj planini pjesnika »Djeda i Unuka“ i (pjesnika) Heronejskoga Lava gdje stiskaju prijateljske desnice“ . . . Takove maštanije nijesu na mjestu. Kako se po navedenim primjerima vidi, raspravica je pisana neoriginalnim stilom, starom frazelogijom, u kojoj vrve izlizani epiteti i afektirani diminutivi : slavna prošlost, svijetli ideali, tiha sreća, potresna pjesma, žarka duša, ljubljeni narod, opojan zanos, slatki cjelov, zlatne žice pje- snikove lire, snivati svione sanke, divne boje trobojnice, slatka uspavanka, pribirati ljuven pjesme sred noći mirisne, mile riječi slatka majčina jezika, biglisat ko slavulj, zapojat pjesmu, Bosna ponosna, srdaca, vrli pjesnik, vrsni kritik, plavo podnebesje, milo šaptanje, pjesnik pjeva, pjesnik kliče, naš Prerad, — i tako dalje — itd. Takova frazeologija ne pristaje ni u rđavu novelicu, a kamo li u trijeznu knji- ževnu raspravu, koja ima da uvjerava hla- dnim argumentima i tvrdim dokazima. Zašto pisati: ponajljepši, ponajbolji (čemu onaj vražji ,po“)? Zašto svatko, a ne svak? Pisac raspravice dao se odviše zanijeti svojim entuzijazmom i sentimentalizmom ali je bar na nekim mjestima bio «tri- jezan : : »Slavjanstgu“ (od P. Preradovića) je jedna od najljepših oda u opće svojom ši- rokom koncepcijom, uzvišenom klasičnom dikcijom, veličajnim i smjelim poredbama.“ »Njegoševo je djelo (Luč Mikrokozma) više religiozna epopeja, kojoj crnogorski dijalekat i staroslovjensko-ruske riječi poda- vaju neku krepčinu, ozbiljnu strogost i mje- stimice veličanstven zanos“, »Preradović je pjesnik srca i uma: u mnogim njegovim pjesmama nije srce glavni pokretač; stoga se mnoge Preradovićeve pjesme u opće ne doimaju toliko srca ko- liko pameti. Velik umjetnik (artist) ne mo- gaše biti, jet nije sasvim dobro poznavao hr- vatskoga jezika. Svoju mučnu borbu s jezikom opjevao je lijepo u pjesmi ,,Radost i muka pjesnikova“. » Kranjčević je svezan Prometej koji stoji muz odar vlastite volje“, orao pjesme naše“. »Heronejski Lav“ je oda i elegija, ro- «manca i balada, pjesma u kojoj ima dramatske živahnosti i snage, epske širine i veličajna dostajanstva i najmilije lirike.“ U ovakovim je stavkama pisac bar ne- kako kritićan, a kada se gubi u dokazivanje onoga što svak zna, kao primjerice u doka- zivanje da su Preradović i Kranjčević Hrvati, pada u najveću banalnost. S Vrlo je nesigarno. tvrditi da bi Prera- dović i Kranjčević da su više poživjeli, bili spjevali ,još lijep broj krasnih pjesama“, — ili — ,Ja sam uvjeren da bi Preradović u većem narodu i a povoljnijim prilikama bio više razvio svoj pjesnički dar“, Ko zna? Možda i ne bi. Ono što je za male narode razmjerno veliko, za velike je možda maleno. Što se tiče Kranjčevića, ko zna bi li, da je poživio, bio napisao (g. C'a- rić bi rekao: spjevao) , još lijep broj krasnih pjesama“, Neki kritici vidješe u Kranjčevi- čevim mutnim ,Trzajima“ nazadovanje, a ne napredak. : »Preradović i Kranjčević pjesnici su prvoga reda; oni bi bili veliki i u velikim