Strana 2.. «CRVENA HRVATSKA“. Broj 62. +
TE išrpasmmammamiisnnszammnummmmnistunmi=mzniinmumčimm=s ue ne usao

. Prve posljedice.

U zadnjem broju našega lista
bavili smo se pitanjem pravaške sloge
t. j. osnutka jedne jedinstvene stranke
prava od međusobno vrlo razrožnih
pravaških frakcija. Mi smo u kratko
prikazali kako je do te sloge došlo,
a i u koju je svrhu do te došlo.
Rekli smo, da će nova jedinstvena
stranka prava vršiti u hrvatskom
narodu onu ulogu, koju je svojoj
stranci bio namijenio Dr Josip Frank.
Mi smo doslovno kazali slijedeće:
»Do sada je tuđinska politika u Hr-
vatskoj bila vođena od raznih Franka
Horvata i Milobara. Sada će tu tu-
dinsku politiku nositi na leđima ljudi
imena Starčevićeva i Pavelićeva. I
na to su oni spali! Žalosno ali isti-
nito“.

Sadanji vlastodršci monarhije išli
su u prvom redu zatim, da skrše
otpor Hrvatske. Kada nisu mogli
direktno, počeli su indirektno. Preko
Šušteršića i dalmatinskih njegovih
»pravaša“ imalo se djelovati na Milu
Starčevića i drugove, da se ovi po-
novno priključe onoj politici, od koje
vlastodršce ne boli ni malo glava.
Mili Starčeviću i drugovima namije:
njena je zadaća da rehabilitiraju
frankovštinu pod drugim imenom u
Hrvatskoj. Njima je namijenjeno, da
pod zvučnim frazama  trializma i
velike Hrvatske priječe svaki rad
za pridignuće ove male Hrvatske,

I još se, može se reći, nije ni osušila
tinta na papiru, gdje su napisani
oni zaključci pravaških konferecija,
a organ D.ra Mile Starčevića već

vrši namijenjenu si zadaću. Ljudi
koji su samo radi iznimnih prilika
u monarhiji — tako su bar oni go-
vorili — pristali na to, da u svom
programu uvrste onaj pasus ,u ok-
viru monarhije“, ljudi koji su slavili
kao uzor rodoljube Zrinjskog i Fran-
kopana te Kvaternika i Bacha, evo
kako sada pišu o toj svijetloj pojavi
19 vijeka u Hrvatskoj: ,Mi ćemo
ići tako daleko pa ćemo priznati,
da naši otči nisu mogli voditi aktue-
Inu, realnu politiku konačnom cilju
upravo radi toga, jer je uspjelo
mađaronima i obzorašima prikazati
ih kao antidinastičare, a nesretna
smutnja u Rakovici, gdje Kvaternik sa
drugovima nasjedne..... ,(Hrvatska Slo-
boda“ od 2 o. mj. u uvodnom članku).

Ko ne vidi tu novi duh, i to ne sa-
mo antipravaški, nego uprav protu-
narodni, lakajski, servilni. Do jučer
su dizali u zvijezde Kvaternika i
njegove drugove, a sada njegov he-
rojski čin nazivaju mesretnom  smut-
njom, gdje je Kvaternik masjeo i dao
izliku za ,nepovjerenje visokih krugova
prama stranci prava“. Ovo nije ništa
drugo nego ofert. Nude se vlasto-
dršcima sa svečanom ogradom da se
oni ne slažu sa Kvaternikom, da je
ono bila nesretna smutnja i slično.
Nisu oni nikakovi pogibeljan eleme-
nat, oni će u svemu biti pokorne
sluge Austrije.

No oni su otišli još za jedan ko-
rak dalje. Ne samo da se nude vla-
stodršcima, već su poćeli biti i pravi
denuncijanti, Svima je nama poznat
famozni Frankov memorandum na
mjerodavne faktore monarhije. Taj

memorandum je urednik , Hrvatske
Slobode“. Ivan Peršić nazvao pravim
imenom: denuntiandum“. Baš ljudi
»Hrvatske Slobode“ najviše su ustali
proti tom memorandumu, jer da se
u njemu denuncira hrvatski narod.
A što sada čini , Hrvatska Sloboda“.
Evo što u istom uvodnom članku
doslovno piše: Poznati dubrovački ,re-
publikanac“ starkelja Čingrija, radi de-
monstracije  inscenirane proti Franji
Ferdinandu, a u prilog kneževiću Da-
nilu, # = .“ Onda ovako ide dalje. Da,
mi smo svi veleizdajnici, a pravaši
su jedino austrijski patriote. Njima
se jedino može povjeriti uprava hr-
vatskih zemalja, ' jer će oni jedini
biti kadri upravljati našim zemljama
onako, kako to bude najbolje odgo-
varalo interesima Austrije, one Au-
strije, koju je njihov duševni vođa
Ante Starčević proglasio jedinim i
najvećim neprijateljem hrvatskog na-
roda.

Ne bi čovjek gotovo vjerovao,
da je to tako, a ipak je tako. Sebe
prestavljaju najlojalnijim, a druge
sve samim veleizdajnicima, Na rop-
skom udvaranju i odvratnom denun-
ciranju misle isplutati na površinu
i zaokrenuti vratom pokretu za slo-
bodu Hrvatske. Zar ovi ljudi neimaju
malo stida u sebi, da ovako denunci
raju i lažuo podmetaju.

Nama bi bilo ispod dostojanstva
braniti se od tih gadnih špijunskih
podvala. Svaki nas politički korak
udešen je, da koristimo hrvatskom
narodu, Mi ćemo i dalje raditi za
slobodu naroda, bez obzira na to,
da će nas vlastiti sinovi naroda baš

 

Napisao WI, Reymont, preveo J. O.

Sat je odbio, nauka se svršila a učitelj
pregledajući mekanički svešćiće, doticaše se
djećjih obličja hladnim, pitajućim pogledom.

Mrtva tišina, puna napetosti, nastala u
razredu. Djeca gledahu tiho preda se kao
hipnotizovana, u očima puno straha.

Vani je dažđelo, mutne kaplje padahu
nepretrgnutim udarcem na prozore, pred
kojima golo stablo otresaše granama; malo
dalje u blatu i na daždu stajaše nekoliko
žena.

»Still“! !) raskrivi se najednoć učitelj,

njegovih riječi. Lica kao da
ole i

 

se gdje i gdje kao poplašeni leptir, kad
trepti krilima, a iz oči sjajaše nekakov tajni
silni bljesak. Bez straha gledahu na učitelja,
on se nagne k njima te iznova počne: ,Va-
ter unser, der Du bist ....

Iznova tišina, čuje se samo pljusak
kiše i udaranje sata. Djeca se niti ne ma-
koše, sjedahu pritajanim dahom, ali taj ni-
jemi tvrdoglavi izraz prosvjeda počivaše na
njihovom licu.

Pocrveni kao rak, skoči među klupe
te bijelom zavitim dlakama obraslom rukom
udari prvog dječaka te se neustrpljivo raz-
goropadi :

»Fange doch an!“

Dječak se strose, poblijedi kao kamen,
ali odmah se snađe te protepa: ,Ne ću
molit Boga njemački !“

» Was? was? was?“ vikaše učitelj crven
od jeda, prigibaše se uvijek niže, svom
silom udari dijete po licu, uhvati ga za
kose te ga stade vući do katedre; lupaše
ga pestima i bijesno revaše:

»Du wirat sprechen. Du sollst sprechen!
Du polnisches Schwein !* 9)

»Ne ću, ne ću!“ ponavljuše dječak sve

1) Počni više,
— &) Govoriti ćeš! Moraš govoriti! Poljsko prase!

 

to slabijim glasom te padne prenemogavši
se na tle.

Učitelj ga izbaci kroz vrata.

Djeca prepadena do smrti sjedahu kao
okamenjena. Samo gdje i gdje zatrepti očna
zenica" i tihi se uzdah otkinu blijedim
usnama,

Učitelj položi na stol dugi prut, napije
se vode, otkašlja se te ne gledajući po
djeci, začne zvati redom:

»Marija Kluska!“

Povisoko, mršavo djevojče u licu bole-
stno blijedo, skoro prozirno, diže se te
držeći u ruci medailon, obješen na vratu,
iđaše teškim, nestalnim korakom, te zausta-
vivši se pred učiteljem upre u nj svoje
jasne oči te reče glasno i jasho:

»Ne ću molit Očenaš njemački!“

Udari je prutom po licu, da se raskri-
vila od bolesti i pokrila rukama ranu, : krv
joj je carila niz prste, nadliudskom silom