Strana 2.. «CRVENA HRVATSKA“. Broj 62. + TE išrpasmmammamiisnnszammnummmmnistunmi=mzniinmumčimm=s ue ne usao . Prve posljedice. U zadnjem broju našega lista bavili smo se pitanjem pravaške sloge t. j. osnutka jedne jedinstvene stranke prava od međusobno vrlo razrožnih pravaških frakcija. Mi smo u kratko prikazali kako je do te sloge došlo, a i u koju je svrhu do te došlo. Rekli smo, da će nova jedinstvena stranka prava vršiti u hrvatskom narodu onu ulogu, koju je svojoj stranci bio namijenio Dr Josip Frank. Mi smo doslovno kazali slijedeće: »Do sada je tuđinska politika u Hr- vatskoj bila vođena od raznih Franka Horvata i Milobara. Sada će tu tu- dinsku politiku nositi na leđima ljudi imena Starčevićeva i Pavelićeva. I na to su oni spali! Žalosno ali isti- nito“. Sadanji vlastodršci monarhije išli su u prvom redu zatim, da skrše otpor Hrvatske. Kada nisu mogli direktno, počeli su indirektno. Preko Šušteršića i dalmatinskih njegovih »pravaša“ imalo se djelovati na Milu Starčevića i drugove, da se ovi po- novno priključe onoj politici, od koje vlastodršce ne boli ni malo glava. Mili Starčeviću i drugovima namije: njena je zadaća da rehabilitiraju frankovštinu pod drugim imenom u Hrvatskoj. Njima je namijenjeno, da pod zvučnim frazama trializma i velike Hrvatske priječe svaki rad za pridignuće ove male Hrvatske, I još se, može se reći, nije ni osušila tinta na papiru, gdje su napisani oni zaključci pravaških konferecija, a organ D.ra Mile Starčevića već vrši namijenjenu si zadaću. Ljudi koji su samo radi iznimnih prilika u monarhiji — tako su bar oni go- vorili — pristali na to, da u svom programu uvrste onaj pasus ,u ok- viru monarhije“, ljudi koji su slavili kao uzor rodoljube Zrinjskog i Fran- kopana te Kvaternika i Bacha, evo kako sada pišu o toj svijetloj pojavi 19 vijeka u Hrvatskoj: ,Mi ćemo ići tako daleko pa ćemo priznati, da naši otči nisu mogli voditi aktue- Inu, realnu politiku konačnom cilju upravo radi toga, jer je uspjelo mađaronima i obzorašima prikazati ih kao antidinastičare, a nesretna smutnja u Rakovici, gdje Kvaternik sa drugovima nasjedne..... ,(Hrvatska Slo- boda“ od 2 o. mj. u uvodnom članku). Ko ne vidi tu novi duh, i to ne sa- mo antipravaški, nego uprav protu- narodni, lakajski, servilni. Do jučer su dizali u zvijezde Kvaternika i njegove drugove, a sada njegov he- rojski čin nazivaju mesretnom smut- njom, gdje je Kvaternik masjeo i dao izliku za ,nepovjerenje visokih krugova prama stranci prava“. Ovo nije ništa drugo nego ofert. Nude se vlasto- dršcima sa svečanom ogradom da se oni ne slažu sa Kvaternikom, da je ono bila nesretna smutnja i slično. Nisu oni nikakovi pogibeljan eleme- nat, oni će u svemu biti pokorne sluge Austrije. No oni su otišli još za jedan ko- rak dalje. Ne samo da se nude vla- stodršcima, već su poćeli biti i pravi denuncijanti, Svima je nama poznat famozni Frankov memorandum na mjerodavne faktore monarhije. Taj memorandum je urednik , Hrvatske Slobode“. Ivan Peršić nazvao pravim imenom: denuntiandum“. Baš ljudi »Hrvatske Slobode“ najviše su ustali proti tom memorandumu, jer da se u njemu denuncira hrvatski narod. A što sada čini , Hrvatska Sloboda“. Evo što u istom uvodnom članku doslovno piše: Poznati dubrovački ,re- publikanac“ starkelja Čingrija, radi de- monstracije inscenirane proti Franji Ferdinandu, a u prilog kneževiću Da- nilu, # = .“ Onda ovako ide dalje. Da, mi smo svi veleizdajnici, a pravaši su jedino austrijski patriote. Njima se jedino može povjeriti uprava hr- vatskih zemalja, ' jer će oni jedini biti kadri upravljati našim zemljama onako, kako to bude najbolje odgo- varalo interesima Austrije, one Au- strije, koju je njihov duševni vođa Ante Starčević proglasio jedinim i najvećim neprijateljem hrvatskog na- roda. Ne bi čovjek gotovo vjerovao, da je to tako, a ipak je tako. Sebe prestavljaju najlojalnijim, a druge sve samim veleizdajnicima, Na rop- skom udvaranju i odvratnom denun- ciranju misle isplutati na površinu i zaokrenuti vratom pokretu za slo- bodu Hrvatske. Zar ovi ljudi neimaju malo stida u sebi, da ovako denunci raju i lažuo podmetaju. Nama bi bilo ispod dostojanstva braniti se od tih gadnih špijunskih podvala. Svaki nas politički korak udešen je, da koristimo hrvatskom narodu, Mi ćemo i dalje raditi za slobodu naroda, bez obzira na to, da će nas vlastiti sinovi naroda baš Napisao WI, Reymont, preveo J. O. Sat je odbio, nauka se svršila a učitelj pregledajući mekanički svešćiće, doticaše se djećjih obličja hladnim, pitajućim pogledom. Mrtva tišina, puna napetosti, nastala u razredu. Djeca gledahu tiho preda se kao hipnotizovana, u očima puno straha. Vani je dažđelo, mutne kaplje padahu nepretrgnutim udarcem na prozore, pred kojima golo stablo otresaše granama; malo dalje u blatu i na daždu stajaše nekoliko žena. »Still“! !) raskrivi se najednoć učitelj, njegovih riječi. Lica kao da ole i se gdje i gdje kao poplašeni leptir, kad trepti krilima, a iz oči sjajaše nekakov tajni silni bljesak. Bez straha gledahu na učitelja, on se nagne k njima te iznova počne: ,Va- ter unser, der Du bist .... Iznova tišina, čuje se samo pljusak kiše i udaranje sata. Djeca se niti ne ma- koše, sjedahu pritajanim dahom, ali taj ni- jemi tvrdoglavi izraz prosvjeda počivaše na njihovom licu. Pocrveni kao rak, skoči među klupe te bijelom zavitim dlakama obraslom rukom udari prvog dječaka te se neustrpljivo raz- goropadi : »Fange doch an!“ Dječak se strose, poblijedi kao kamen, ali odmah se snađe te protepa: ,Ne ću molit Boga njemački !“ » Was? was? was?“ vikaše učitelj crven od jeda, prigibaše se uvijek niže, svom silom udari dijete po licu, uhvati ga za kose te ga stade vući do katedre; lupaše ga pestima i bijesno revaše: »Du wirat sprechen. Du sollst sprechen! Du polnisches Schwein !* 9) »Ne ću, ne ću!“ ponavljuše dječak sve 1) Počni više, — &) Govoriti ćeš! Moraš govoriti! Poljsko prase! to slabijim glasom te padne prenemogavši se na tle. Učitelj ga izbaci kroz vrata. Djeca prepadena do smrti sjedahu kao okamenjena. Samo gdje i gdje zatrepti očna zenica" i tihi se uzdah otkinu blijedim usnama, Učitelj položi na stol dugi prut, napije se vode, otkašlja se te ne gledajući po djeci, začne zvati redom: »Marija Kluska!“ Povisoko, mršavo djevojče u licu bole- stno blijedo, skoro prozirno, diže se te držeći u ruci medailon, obješen na vratu, iđaše teškim, nestalnim korakom, te zausta- vivši se pred učiteljem upre u nj svoje jasne oči te reče glasno i jasho: »Ne ću molit Očenaš njemački!“ Udari je prutom po licu, da se raskri- vila od bolesti i pokrila rukama ranu, : krv joj je carila niz prste, nadliudskom silom