, + k Strana 2. \ i 3 brod: došao pred Agadir, da kupi hrana, aii pajviše kokoši i jaja. SM. st ovaj reslog ne može uzeti iljno, jer je poznato, da su životne namirnice a osobito perad i jaja u Agadiru skuplje nego i u kojem maroč- | kom gradu. Razlog mora da je drugi, a to = je tim vjerojatnije, što je to teć drugi mis- teriozni španjolski ratni brod pred Agadirom, koji se usidrio nedaleko njemačkog krstaša Berlin“. Sutradan španjolski se ratni brod -dao na put i odplovio neznanim smjerom. Priznata republika Portugal. Gotovo su sve države priznale novu portugalsku repu- bliku. Pred malo dana su službeno priznale republiku sliedeće države: Austro-Ugarska, Italija, Engleska, Njemačka i Španjolska. Naprotiv Francuska i Brazil priznale su Por- tugal već davno republikom. Tako su skoro sve države priznale konačno republiku u Portugalu, uključivo i naša monarhija. Za novu gimnazilsku zeradu.“) Velečasnoj gospodi Dum Juri Biankinu i Dru. Melku Čingriji, zastupnicima na Carevinskom Vijeću. * Potpisani kao građanin i kao otac djece koja su pohađala e. k. Veliku Gimnaziju u ovome gradu, uzimam slobodu, Velečastna + Gospodo, da se ovim putem na V. V. gg. obratim. Najprva mi je dužnost zahvaliti Vama Velečastni Biankini, da ste se već bili svojski zauzeli i podigli Vaš glas u zastupničkoj bečkoj kući, da se jednom odvaži Visoka Vlada graditi novu zgradu za ovomjestnu gimnaziju. Vi ćete me ispričati Velečastna Go- spodo, da, kao bivši učitelj pri ovoj Gimna- ziji, podižem svoj glas i na Vas gospodo apelujem da oba t. j. prvi kao zastupnik dubrovačko-korčulanskog izbornog kotara a drugi kao sin ovog: grada, svim silama *, Velecijenjeni g. uredniče! Molim da izvolite dati tiskati u Vašem cijenjenom listu ovo otvoreno pismo. Ostajući vam zahvalan, Vaš odani Prof, Kosto Kulišić, CRVENA HRVATSKA“, zauzmete se, da naša mladež, naša uzdanica oslobodi se što prvo ove trošne, vlažne i nečiste zgrade. Podovi su trošni, popođeni daskama (šticama) već gnjilim, učenici su u pogibelji da slome nogu, a upravitelj više puta mora preko škol. godine da dade krpiti taj trošni pod, jer se učenicim ispod nogu uz njihovu veliku pogibelj lome gnjile i trošne daske. A može li biti gore školovanje nego, kad vidiš da učenici, strpani kao srđele u buretu jedan drugega laktom gura?! Može li se zamisliti gore školovanje, kad u nekim raz- redima neima nego jedan prozor (a gdje su dva, maleni su) te oskudjeva potrebita svi- jetlost, a kad je daždlili oblačina, nemoguće je učenicima pismene radnje izrađivati. Pomislite još da su nuždnici po najstarijem sustavu, a iz njih još neprijatan dah dopire do razreda, usprkos raskuživanja, koje se poduzimlje. A gdje je prah, koji s& iz troš- nih tavana podiže kao oblak te ubitačno djeluje na zdravlje učenika i učitelja! Barem da školska Visoka Vlast pruži dovoljno sredstava upravitelju, da može podove po- desnim uljem mazati i da kupi prostirke, da se' stave pred glavne ulaze i pred vrata razreda, da obriša od blata'i nečisti obuću. Prošle školske godine (1910—11) slučaj je bio da su ućenici u VIII. raz. morali otva- rati štitove proti kiši preko poučavanja da ih kiša uslijed starih i trošnih prozornih okvira ne prska po glavama. Prvi podvornik koji stanuje na njegovu nesreću u ovoj vlažnoj zgradi, obolio je i on i porodica i morao je kod neke svojte porodicu slati u Sarajevo da mu tamošnju gimnaziju djeca pohađaju, jer siromah uveo je da mu vlažna zgrada ruši zdravlje 'cijele porodice. Pitam ja je li ugodno da u starim ventilatu- rima u proljeće laste prave gnjezda pa slasti- ćima armonično prate poučanje u razredu uz veselost učenika! Ovdje je nemoguće vjerovati da školske starješine kao Presvjetla gospoda Dr. Amb, barun Marojčić i Miho vit. Zavadlal o ovome nijesu dovoljno obavješteni, jer drugi skor> svake godine pohađa kao nadzornik ovdašnji Broj 7%. zavod a bio je više godišta i upravitelj istog zavoda a prvi bio je poglavar također više godišta ovog kotara i dolazio je više puta kao školski izvjestitelj pa i ove godine ure- dovnim putem baš radi zgrade ovog zavoda te cijenim da im je dužnost bila izvjestiti se dobro i izerpno o stanju pomenute zgrade u toliko više što je prošlog zimnog semestra bio štrajk u #VII. raz. baš radi studeni i propuhivanja kroz prozore. Velečastna gospodo zastupnici, Vi se ne ćete začuditi, ako ću ovdje podviknuti, jesmo li u Europi, jesmo li u prosvjećenoj ustavnoj i moćnoj Austriji!? Može li se i dalje u ovakovoj zgradi školovati na uštrb i pogibeli zdravlja učeće mladeži i njihovih učitelja ? i Na Vas, Velečastni zastupnici, apelujem kad drugi-neimaju srca, da se svojski za- uzmete, da se školska zgrada ove gimnazije u koliko je moguće popravi, dok ne bude gotova nova, jer računam, ako budu kao dosad teći stvari, da nova neće biti gotova ni za jedan decenij. Oprostite na ovolikoj slobodi i primite izraz mog dubokog štovanja. Dubrovnik 15. septembra 1911. prof. Kosto Kulišić Domaće vijesti, Tko će biti Tomašićev nasljednik? Ban Dr. Nikola pl. Tomašić nalazi se na dopu- stu. Govori se, da se više ne će povratiti na svoje mjesto, već čim mu isteče dopust, da će predati demisiju. To naravno još nije stalno, ali mu se ipak već imenuju nasljed- nici. Najviše se pronose glasovi, da bi mo- gao postati namjesnikom banske časti sa- danji podban Chavrak ili biskup Drohobecki. Drugi vele, da će odmah doći stalna vlada sa banom grofom Erdody a sa podbanom D.rom Šumanovićem. Spominju se i imena Czernkovich, Cuvaj, Amruš. Sjednica svepravaškog vljeća. Pravaške novine donose slijedeće saopćenje: Pošto su se svo pravaške pokrajinske organizacije oda- Olga Fostrova: Pred općinskom kavane. " Danas je svetkovina Velike Gospe, kako ovdje zovu Djevicu Mariju ,majku božiju“. Sjedim pred općinskom kavanom i ručam ; sa svih zvonika mi k tomu igraju zvona, silna dubrovačka zvona, čiji se zvuk slijeva u har- moničke akorde i kao da odzvanja u neodre- đenoj klicajućoj melodiji. Ravno preda mnom je crkva sv. Vlaha, na desno stara kovaonica novca, elegantna gotička građevina s rasko- šnim sjenovitim arkadama, ili tačnije peri- stylom, koji kao da je stvoren k tomu, da se u njem sjedi i sanja pri čašici dobre kave, ali u kojeg je trijezveni austrijski erar smjestio carinaru; na mojoj ljevici melanho- tički drijema u sjeni kneževski dvor ili polaša rektorova. Jadan dvor! Bahr, gleda- jući na stare njegove zidove pred nekoliko at i orn, ili zelen; danas ne bi već o Sjedim dakle na taraci kavane pod cvatućim oleandrama i gledam osobe koje prolaze usred opisane dekoracije po velikim četvorinama kaldrme. Konavoke idu iz crkve u svojim tamnomodrim krojevima; na gla- vama imaju preko malih crvenih kapica umjetno vezane bijele rubce, fino plisovane. I Hercegovke se miješaju po stradunu u svojim dugim, bijelim dlakastim gunjevima sa čipkastim bijelim velom na glavi. Oko mreže Orlandovog stupa stoju ljudi u tamno- crvenim jačermama, u izvezenim prslucima, u širokim hlačama s okruglim kapicama ili tamnocrvenim fesovima bez kitice na glavama. Lijepi jedri puk! Osobito su oči žena krasne, iskrene, nevine, bezazlene, duboke kao zdenac. Prođe i jedan Crnogorac visok vitak čovjek u svijetloj crvenoj kratkoj surci, zlatom izvezenoj — a razumije se oružja. Svoj revolver, bez kojega ne ide u & vojnici koracaju savjestno po taktu. ,Habt acht!“ raskrivi se najednom“ častnik, koji koraca na čelu. ,Links schaut!“ A mili momci, kao da su se prestrašili, ukočili se, nogama pobrzaju, oči izbeću na gospodu sa zlatnim ovratnikom, koja kod mene na taraci ručku. Svetac je Gospe. A Dubrovčani ljube Majku Božiju, jer ona ljubi njih, kao što dokazuju mnoge slike u hodočastničkoj cr- kvi ,Gospe od Milosrđa«, koja stoji osamljena na Lapadskom poluotoku. Kad je dubrovač« kim mornarima bilo najgore, kad je bura bacala njihove lađe, kad je, svako ljudsko nastojanje i sav rad za spasavanje već bio uzaludan, zvali su svetu Djevu i zvali su ie u pomoć. A njihova ih vjera nije varala, utekli su često i najstrašnijoj pogibelji. Iz zahvalnosti su iza toga dali slikati svoje lađe i vješali ih Gospi od Milosrđa u crkvicu Visi ih tamo mrdgo redova, tih slika, starih iz stoljeća sedamnaestoga i osamnaestoga i