God. XX.
Oljena je listu unaprijeda: sa Dubrovnik i sa Austro-Ugarsku na godinu 10 K. Za ino
smstvo 10 K i poštarski troškovi. Ko ns vrati list, kad mu pretplata mine, smatra se
T= predbrojen ra došasto polugodište. ===
U DUBROVNIKU, 23. marta 1910.
IZLAZI SVAKE SRIJEDE I SUBOTE ——
Broj 24.
POJEDINI BROJ 10 PARA
Izdavatelj i odgovorni urednik Anton I, Šapro — uu u um
Štamparija DeGiulli i dr.
===eE==
mmm—————————m————
Pretplata i oglasi šalju se upravi, a dopisi uredništvulista. Zaizjave,priopćena zahv
plaća se 40 para po retku, a za oglase 30 para. Oglasi, koji se više puta štampaju pop
godbi us rasmjeran popus Nefrankirana pisma ne primaju se.
Brzojavne vijesti.
Hrvatski sabor.
ZAGREB, 23. — Peršić je pred-
ložio u saboru, da se moraju poda-
strijeti akti o imenovanju vlada,
neka se ispita da li su u skladu sa;
ustavom. .
Tijekom govora podižu frankovci
gungulu. Zatluka dobacuje predsjed-
niku i Magdiću da su zločinci. Sa-
bor ga isključuje za 15 sjednica.
O banovoj izjavi govorili su Ra-
dić, Korač i Supilo, koji izrazuje
vladi nepovjerenje.
Ban je izjavio da u pitanju prag-
matike stoji potpuno na hrvatskom
stanovištu te da prama tomu stoji i
pada.
Njegova je izjava popraćena bur-
nim aplauzom.
Nastajna sjednica urečena je u
drugi četvrtak.
Ugarski sabor.
BUDIMPEŠTA, 23. — Sjednica
u ponedjelnik bila je krvava. Khuen
je ranjen tintarnicom. Proti Justhov-
''eima radi toga silno ogorčenje u na-
rodu. Nekoji zastupnici ostavljaju
Justha.
Na smrti.
BAR, 23. — Nadbiskup Miluno-
vić leži na umoru.
Tomašićeo program.
Ban Tomašić predstavio se sa-
boru govorom, kakav — treba istinu
kazati — nijesmo bili obični čuti iz
usta hrvatskih banova. On je n. pr.
govorio o podizanju narodne svijesti
i otporne snage naroda, o garanci-
jama za ustavno vladanje — sve
stvari, o kojima je od nazad malo
vremena samo opozicija govorila. Ni
sam Tomašić dok je bio vođa stranke,
koja je bila u većini, nije se usu-
dio govoriti o onomu, što sada kao
ban naglasuje. Dokaz dakle da nas
je borba ipak turnula nešto naprijed,
i da se sada više ne smatra zloči.
nom, ako Hrvati kažu da su Hrvati
i da kao takovi imadu i oni pravo
da živu.
Tomašić je istakao i jedinstvo
naroda hrvatskog i srpskog. On je
spomenuo kako su i stari bizantinci
pred 1000 godina Hrvate i Srbe
smatrali kao jedan narod. Hrvate,
koje i Srbe zovu, kaže Zonara, a
jedan drugi pisac spominje Srbe, koje
zovu i Hrvate, Kad se promisli, da
ih nekolicina još i sada čami u za-
tvoru, zato što su htjeli biti Srbi, a da
je čitava koalicija bila proglašena ve-
leizdajnom za to, jer su je sačinjale
hrvatske stranke u društvu s jednom
srpskom, tad treba kazati da je i
ova izjava 'Tomašićeva korak na-
prijed.
Tomašić je pokazao i govorničke
spreme, te su pred njim zlo prošli
nepoznati geniji a'!la Elegović i Zat-
luka. On se je pokazao i odlučan,
ali sve te prednosti Tomašićeva go-
vora ipak ne mogu ispuniti prazninu
u jednom pitanju, i to baš u onom,
koje je dalo povoda da borba zauzme
onaj karakter i one dimensije, koje
je bila zauzela. Njegova formula za
riješenje željezničkog spora dava isto
toliko — t. j. toliko malo — garan-
cije da će se taj spor riješiti povoljno
za Hrvate, koliko sve one druge,
kojim je Wekerle htio skloniti hr-
vatske delegate u Pešti, da odstupe
od opstrukcije.
Tomašić kaže, a to je sasvim
ispravno: za hrvatski sabor pitanje
jezika na željeznici riješeno je na-
godbom, on dakle nema uzroka da
traži saziv regnikolarnih deputacija,
jer bi tim pokazao da sam ne vje-
ruje u ono, što kaže, Ali— nadodaje
Tomašić — ako ugarski sabor zatraži
saziv deputacija, tad nema uzroka
da se hrvatski sabor se odazove,
Dobro, ali ako i sabor to
ne potraži, tada što? -—— Hrvatskomu
saboru u tom slučaju ne bi preosta-
jalo ništa drugo, nega ako hoće uz-
držati ustavno vladanje, igrati se
načelne opozicije popul Starčevića, te
kazati: : mi ne priznajemo pragma-
tiku (Starčević ne priznaje nagodbu),
sli i nadalje sudjelovati u ovomu;
što zovu ustavno vladanje. Ili to, ili
torna da capo, te z4početi iznova
+,
cijelu onu borbu, :koju smo doživjeli
ove zadnje tri godine.
Kažu: Ali tad čemo biti jači,
imat ćemo izbornu reformu. To je
istina, ali je istina i to, da je veoma
lako moguće, da se u toliko stvari
u Ugarskoj možda tako urede, da
će borba biti nemoguća. A i kad bi
ovaj kaos u Hrvatskoj i nadalje tra-
jao, veoma je vjerojatno, da će se u
toliko u samoj Hrvatskoj preokrenuti
stvari tako, da će isplivati na povr-
šinu ljudi, kojih rad, zbog prošlosti
njihove, opravdava oprez.
U politici nema ništa apsolutno,
pa za to teško kazati, da li jo koali-
cija paktom pogriješila ili nije. Možda
će sve bit bolje nego se nadamo, ali
ni pakt ni objašnjenja Tomašićeva
ne mogu po sebi odstraniti sve
sumnje, oni po sebi nijesu nikakva
garancija, da će Hrvatskoj biti bolje.
Možda je trebalo, da do ovoga dođe,
možda je bolje ovako, ali to treba
tekar da nam ukaže budućnost. Plje-
skat ćemo stoprva, kad vidimo djela.
Dubrovnik, 23. marta 1910.
Što ćemo još doživjet. — Nekako tako
poručuje nam ,Hrvatska Riječ“. Što će oni
od nas doživjeti, to,ne znamo ni mi ni oni,
ali što smo mi doživjeli od njih, to znamo
mi, a ako ne znadu oni, to je znak, da više
ni ne razabiru, jer ih je stranačka strast
zaslijepila.
Jedna pogrješka vodi drugu, to smo im
već jednom kazali. Da dokažu, kako narod
njihovu opstrukciju prihvaća, oni su primili
i Skurića u svoj klub, onoga Skurića, ko-
jega su imali mnogo više uzroka, da odbiju
nego su imAii, kad su odbili Vukovića, ako
su htjeli ostati dosljedni sami sebi. Ali do-
sljednost i pravaštvo izgleda da se ne može
uopće slagati. i
Za to Drinkovićeva stranka pruža do-
sta primjera. Ona n. pr. opravdava svoju
opstrukciju izborom Ribičića, a taj izbor po-
bija, jer da su tobože proti zakonu bili is-
ključeni iz izborne listine nekolicina. Proti
takovoj nezakonitosti znali su oni takim pe-
tosom grmjeti, da se je zbilja moglo promi-
sliti, da im se krivo čini. I sada kad se u
Dubrovniku birao Skurić, oni odnekle znadu
da izvade patos, ne proti.