o

CIJENA JE LISTU i UNAPRIEDA: ZA DUBROVNIK 1 ZA [
AUSTRO-UGARSKU NA GODINU K 10. ZA INOZEMSTVO |
K #0 i POŠTARSKI TROŠKOVI. KO NE VRATI LIST, KAD |

MU PRETPLATA MINE, SMATRA SE PREDBROJEN ZA |
DOŠASTO POLUGODIŠTE.

 

 

 

 

I
POJEDINI BROJ 10 PARA.

Brzojavne vijesti.

Fuzija i konfuzija.

ZAGREB, 7. — Stranka prava
prihvatila fuziju, popovi hotimično
odsutni, valjda će se priključiti fur-
timašima.

ZAGREB, 7. Plenarna se

je sjednica koalicije držala u utorak.
Hinkovis se povlači s političkog polja.

VELIKA GORICA, 7 Bivši
će zastupnik Marković u nedjelju
držati skupštinu te valjda istupiti iz
koalicije i priključiti se Mili Starče-
viću

 

Razne vijesti.

TRST, 7. — Talijani još bijesne,
jučer razbiše u okolici prozore  slo-
. venske škole.

CETINJE, 7. — Kralj Nikola
polazi u listopadu u Beč.

Povodom prolaza srpskog kralje-
vića Aleksandra kroz Dalmaciju na
Cetinje došlo je u Spljetu i Kotoru
do demonstracija. Ko iole prati naše
prilike, za njega je očito, da su te
demonstracije samo izraz simpatije
pučanstva prama kraljeviću države,
u kojoj stanuje narod po krvi i je-
ziku nama jednak. Mogu oni u Beču
mislit o nama što hoće, narod naš
tih simpatija ne može zatajat, jer
kad bi njih zatajao, onda bi zatajao
sam sebe. Istina je, podijeljeni smo
na Hrvate i Srbe, ali nek pogledaju
narod okupljen oko slijepog guslara,
koji mu pjeva sada o Marku Kralje-
viću i Miloš Obiliću, a sada o Ivu
Senjaninu i drugim primorskim ju-
nacima u vijekovnoj borbi proti Tur-
cima, i koje je ,pjesma uzvisila do
narodnih heroja, pa će vidjet da je
duša narodna jedna, da je isto ve-
seli, isto žalosti.

U to čuvstvo ne ulazi ga dakle
politika, ono je izliv srca, kojega
glas ni najžešće političke svađe ni-
jesu miogle ušutkati. Sjetimo se samo
zanosu, kojim smo pozdravili oslobo-
đenje braće nam na Balkanu, nji-

 

JE HRVATSKA

 

IZLAZI SVAKE SRIJEDE | SUBOTE.

ODGOVORNI UREDNIK :
Dr. MILORAD MEDINI.

IZDAJE ŠTAMPARIJA DEGIULLI I DR.

 

hove borbe proti Turcima, drhtaj
koji se osjećao cijelom Dalmacijom
u doba bosansko-li. &govačkog us-
tanka, .... sve to svjedoči, da ovi
često puta nenadni porivi u našoj
povjesti nijesu ništa nova, već da su
izlivi našeg narodnog bića, kojega
nikakvo nasilno sredstvo ne može
izmijeniti,

Ali kad je tako, tad čemu oni
bajuneti na prolasku Aleksandrovu.
Govori nam jedan Bečlija, koji je
prisustvovao prizoru u Kotoru, kad
je žandarmarija narod potiskivala,
da on ništa slično nije doživio. Ne
zna drugo nego njemački, a od hr-
vatskoga jezika pozna jednu riječ
»Živio“. Drugu riječ u toj ,demon-
straciji“ nije čuo i zgražao se, kako
se s te riječi mogao 'marod tjerati
s bajunetama i zatvarati. Zar ne vi-
čemo mi Vihelmu ,Hoch“ kad dođe
u Beč — govorio nam je on — pa
za to nikomu ne dolazi- na pamet
da nas apsi“.

U Spljetu je bilo još gore, a bit
će se i tamo našao kakav Bečanin,
da vidi što se u Dalmaciji događa.
Ti ljudi ići će kući i pripovijedati a
platiti će pred javnim mnijenjem
napokon, ko? — Oni jadni žandari,
koji su s više ili manje spretno-
sti vršili naredbu koja im je bila
data; platit će politički  kome-
sari, koji opet nijesu činili nego ono
što su im rekli; platit će kotarski
poglavari, namjesništvo itd. itd. a
oni, na kojih glavna krivnja pada,
umit će ruke,

I svijet će im vjerovat, isto kako
im vjeruje i onaj Bečlija, s kojim
smo se razgovarali i koji se nikako
nije mogao uvjeriti, da kad viši ne
bi htjeli, niži ne bi smjeli,  Za-
ludu smo mu mi tumačili. da n. pr.
veleizdajničkog procesa ne bi uopće
bilo bez falsificiranih dokumenata

Friedjungovih. ,Ta to su sudovi u:

Hrvatskoj sudili, oni su samostalni“...
govorio nam je on, a nama bi ruke

klonule pred tom hrvatskom ,auto-

nomijom“, koja reklo bi se da nije
za drugo, nego da nas pred svije-
tom mrči.

4 ip ti ak 7 št Pe Si Ag

cijelom našem narodnom organizmu,

>
O E

 

S te strane nijesmo dakle mogli
postić ništa, pa smo prevrnuli raz-
govor i upitali znanca od nekoliko
sati, misli li da ovakovi događaji
mogu koristiti ,državnoj misli“, Po-
gledao nas je i zamislio se. A mi
bismo htjeli da se malo zamisle i oni,
kojima je zadaća da o ovomu misle.
Što je stotinjak osoba vikalo kraljeviću
Aleksandru , Živio“, a kad bi bio
grijeh, što nije grijeh, svakako je
manja šteta za državu, nego kad
ona hoće, da taj nevini izraz na-
rodnog osjećaja  žandarskim  ba-
jonetama okrsti veleizdajničkim či-
nom. U Srbiju su naši odnošaji vrlo
dobro poznati, i oni zanago iz toga
dogođaja ne će izvoditi kojekakve
zaključke, kojima reklo bi se da su
u Beču skloni. Ali kad bi se ono,
što se u Spljetu dogodilo, desilo
komu drugomu, recimo n. pr. kralju
talijanskom, taj bi čovjek morao pro-
misliti, da ga narod u Dalmaciji čeka
otvorenim rukama. Pa nije samo
grubi utisak, što ga ovakovo pona-
šanje ostavlja onomu, koji gleda, već
ono može pokrenuti i pitanja u ze-
mlji, koja ne postoje. Jedno od pr-
vih političkih pravila jest to, da se
neke stvari uopće ne raspravljaju, a
ako to vrijedi i za pitanja sporedue
znamenitosti, još više imalo bi vrije-
diti za ona, koja se ne rješavaju
raspravama već im je podloga u na-
ravi ljudskoj. Država ne može imati
nikakve koristi od toga, što čovjek,
komu se je bajoneta dotakla prsa,
kad je vikao: ,Živio Aleksandar“, a
da sam nije znao, što mu je taj
povik izmamilo, počne razmišljati,
zašto su mu to zabranili. . . Nu čemu
o tomu dalje govoriti?  Nčake

stvari zaludu je tumačiti, ako ih sam

ne razumiješ, a toga razumijevanja
u Beču fali. Za njih dalmatinci još
su osobita narodnost, oni još ne vide
promjene koje je sam razvitak do-
veo u našem narodnom životu; za
njih je aneksija Bosne i Hercegovine
čin, koji se samo njih tiče, a ne vide
silne promjene, koje je on doveo u

ke s.

NO a AO EO