o CIJENA JE LISTU i UNAPRIEDA: ZA DUBROVNIK 1 ZA [ AUSTRO-UGARSKU NA GODINU K 10. ZA INOZEMSTVO | K #0 i POŠTARSKI TROŠKOVI. KO NE VRATI LIST, KAD | MU PRETPLATA MINE, SMATRA SE PREDBROJEN ZA | DOŠASTO POLUGODIŠTE. I POJEDINI BROJ 10 PARA. Brzojavne vijesti. Fuzija i konfuzija. ZAGREB, 7. — Stranka prava prihvatila fuziju, popovi hotimično odsutni, valjda će se priključiti fur- timašima. ZAGREB, 7. Plenarna se je sjednica koalicije držala u utorak. Hinkovis se povlači s političkog polja. VELIKA GORICA, 7 Bivši će zastupnik Marković u nedjelju držati skupštinu te valjda istupiti iz koalicije i priključiti se Mili Starče- viću Razne vijesti. TRST, 7. — Talijani još bijesne, jučer razbiše u okolici prozore slo- . venske škole. CETINJE, 7. — Kralj Nikola polazi u listopadu u Beč. Povodom prolaza srpskog kralje- vića Aleksandra kroz Dalmaciju na Cetinje došlo je u Spljetu i Kotoru do demonstracija. Ko iole prati naše prilike, za njega je očito, da su te demonstracije samo izraz simpatije pučanstva prama kraljeviću države, u kojoj stanuje narod po krvi i je- ziku nama jednak. Mogu oni u Beču mislit o nama što hoće, narod naš tih simpatija ne može zatajat, jer kad bi njih zatajao, onda bi zatajao sam sebe. Istina je, podijeljeni smo na Hrvate i Srbe, ali nek pogledaju narod okupljen oko slijepog guslara, koji mu pjeva sada o Marku Kralje- viću i Miloš Obiliću, a sada o Ivu Senjaninu i drugim primorskim ju- nacima u vijekovnoj borbi proti Tur- cima, i koje je ,pjesma uzvisila do narodnih heroja, pa će vidjet da je duša narodna jedna, da je isto ve- seli, isto žalosti. U to čuvstvo ne ulazi ga dakle politika, ono je izliv srca, kojega glas ni najžešće političke svađe ni- jesu miogle ušutkati. Sjetimo se samo zanosu, kojim smo pozdravili oslobo- đenje braće nam na Balkanu, nji- JE HRVATSKA IZLAZI SVAKE SRIJEDE | SUBOTE. ODGOVORNI UREDNIK : Dr. MILORAD MEDINI. IZDAJE ŠTAMPARIJA DEGIULLI I DR. hove borbe proti Turcima, drhtaj koji se osjećao cijelom Dalmacijom u doba bosansko-li. &govačkog us- tanka, .... sve to svjedoči, da ovi često puta nenadni porivi u našoj povjesti nijesu ništa nova, već da su izlivi našeg narodnog bića, kojega nikakvo nasilno sredstvo ne može izmijeniti, Ali kad je tako, tad čemu oni bajuneti na prolasku Aleksandrovu. Govori nam jedan Bečlija, koji je prisustvovao prizoru u Kotoru, kad je žandarmarija narod potiskivala, da on ništa slično nije doživio. Ne zna drugo nego njemački, a od hr- vatskoga jezika pozna jednu riječ »Živio“. Drugu riječ u toj ,demon- straciji“ nije čuo i zgražao se, kako se s te riječi mogao 'marod tjerati s bajunetama i zatvarati. Zar ne vi- čemo mi Vihelmu ,Hoch“ kad dođe u Beč — govorio nam je on — pa za to nikomu ne dolazi- na pamet da nas apsi“. U Spljetu je bilo još gore, a bit će se i tamo našao kakav Bečanin, da vidi što se u Dalmaciji događa. Ti ljudi ići će kući i pripovijedati a platiti će pred javnim mnijenjem napokon, ko? — Oni jadni žandari, koji su s više ili manje spretno- sti vršili naredbu koja im je bila data; platit će politički kome- sari, koji opet nijesu činili nego ono što su im rekli; platit će kotarski poglavari, namjesništvo itd. itd. a oni, na kojih glavna krivnja pada, umit će ruke, I svijet će im vjerovat, isto kako im vjeruje i onaj Bečlija, s kojim smo se razgovarali i koji se nikako nije mogao uvjeriti, da kad viši ne bi htjeli, niži ne bi smjeli, Za- ludu smo mu mi tumačili. da n. pr. veleizdajničkog procesa ne bi uopće bilo bez falsificiranih dokumenata Friedjungovih. ,Ta to su sudovi u: Hrvatskoj sudili, oni su samostalni“... govorio nam je on, a nama bi ruke klonule pred tom hrvatskom ,auto- nomijom“, koja reklo bi se da nije za drugo, nego da nas pred svije- tom mrči. 4 ip ti ak 7 št Pe Si Ag cijelom našem narodnom organizmu, > O E S te strane nijesmo dakle mogli postić ništa, pa smo prevrnuli raz- govor i upitali znanca od nekoliko sati, misli li da ovakovi događaji mogu koristiti ,državnoj misli“, Po- gledao nas je i zamislio se. A mi bismo htjeli da se malo zamisle i oni, kojima je zadaća da o ovomu misle. Što je stotinjak osoba vikalo kraljeviću Aleksandru , Živio“, a kad bi bio grijeh, što nije grijeh, svakako je manja šteta za državu, nego kad ona hoće, da taj nevini izraz na- rodnog osjećaja žandarskim ba- jonetama okrsti veleizdajničkim či- nom. U Srbiju su naši odnošaji vrlo dobro poznati, i oni zanago iz toga dogođaja ne će izvoditi kojekakve zaključke, kojima reklo bi se da su u Beču skloni. Ali kad bi se ono, što se u Spljetu dogodilo, desilo komu drugomu, recimo n. pr. kralju talijanskom, taj bi čovjek morao pro- misliti, da ga narod u Dalmaciji čeka otvorenim rukama. Pa nije samo grubi utisak, što ga ovakovo pona- šanje ostavlja onomu, koji gleda, već ono može pokrenuti i pitanja u ze- mlji, koja ne postoje. Jedno od pr- vih političkih pravila jest to, da se neke stvari uopće ne raspravljaju, a ako to vrijedi i za pitanja sporedue znamenitosti, još više imalo bi vrije- diti za ona, koja se ne rješavaju raspravama već im je podloga u na- ravi ljudskoj. Država ne može imati nikakve koristi od toga, što čovjek, komu se je bajoneta dotakla prsa, kad je vikao: ,Živio Aleksandar“, a da sam nije znao, što mu je taj povik izmamilo, počne razmišljati, zašto su mu to zabranili. . . Nu čemu o tomu dalje govoriti? Nčake stvari zaludu je tumačiti, ako ih sam ne razumiješ, a toga razumijevanja u Beču fali. Za njih dalmatinci još su osobita narodnost, oni još ne vide promjene koje je sam razvitak do- veo u našem narodnom životu; za njih je aneksija Bosne i Hercegovine čin, koji se samo njih tiče, a ne vide silne promjene, koje je on doveo u ke s. NO a AO EO