GOD. XX.

 

 

U DUBROVNIKU, &. oktobra 1910.

CRVENA HRVATS

 

ESSE

| CIJENA JE LISTU UNAPRIJEDA : ZA DUBROVNIK 1 ZA |
] AUSTRO-UGARSKU NA GODINU K 10. ZA INOZEMSTVO /

rr:

K 10 1 POŠTARSKI TROŠKOVI. KO NE VRATI LIST, KAD |
MU PRETPLATA MINE, SMATRA SE PREDBROJEN ZA
DOŠASTO POLUGODIŠTE.

- = enom TZ = = == TT
POJEDINI BROJ 10 PARA.

Brzojavne vijesti,

 

 

 

 

ZAGREB, 7. — Današnjoj kon- -

fererenciji delegacija bili su prisutni
svi osim Barčića i Magdića. Jedno-
glasno bi zaključen nekorektan izbor.

OSIJEK, 7. — Slavonska opo-
zicija istupa iz koalicije da stvori
novu banovu stranku.

GIBRALTAR, 7. —
kralj Manuel sa obitelju.

LISABON, 7. — Uspostavljen je
mir, privremena vlada obavijestila
je države i proglasila repupliku, u
čitavoj zemlji neopisivo veselje.

LISABON, 7. — Predsjednikom
repuplike vjerojatno je, da če biti sa-
dašnji ministar vanjskih posala Mo-
chado.

Jedna po&rješka u književnosti.

Pred nama je ,Divna Gluma“
kotorskog biskupa Dr. Frana Uccel-
lini (a rodnom mu Lopudu porodicu
zovu Tice), Da se nešto ne može
uopće bolje prevesti od onoga, kako
je prevedeno, to bi bilo prem smjelo
tvrditi; ali da je Uccellini ,Divnu
Glumu“ dobro preveo, to može ka-
zati svak, koji upoređuje talijanski
original s prijevodom, a toliko je
vješt i jednomu i drugomu jeziku,
«da smisao razumije. Kad čitamo n. pr.

Ovdje -je

 

Ja sam ulaz k gradu kukavome,
Ja sam ulaz k puku, što sveđ plače,
Ja sam ulaz k rodu propalome.

Višnjeg Tvorca moga pravda tače:
Moć Božija, Mudrost, što sve znade,
I iskona Ljubav mene zače.

Prije mene stvorenja nemade
Do vječitog, i ja sam vječito :

Kad ste ušli, već vam nema nade,
iliti : i

Avaj Pizo! bruko stanovnika, -
Divnog kraja, kud se si razliješe;
Kad susjeda nije osvetnika,

. Nek Kapraja s Gorgonom saveže
Ušće Arnu, da zaduši cijelo
Ljudstvo, što se u tebi razleže,

Jer makar se svijetom i pronijelo,
Da ti dvorce Ugolin izdao,

Što si smakla djecu, zlo te smelo!

tad može nastati pitanje, je li koja
riječ bolje ili gore. odabrana, ali da
prijevod nije vjeran, da nije u duhu

IZLAZI SVAKE SRIJEDE | SUBOTE.

ži
ODGOVORNI UREDNIK :
Dr. MILORAD MEDINI.

 

BROJ 81.

 
   
 
  

 

| PRETPLATA I OGLAS+ ŠALJU SE UPRAVI, A DOPIŠI
|| UREDNIŠTVU LISTA ZA IZJAVE, PRIOPĆENA, ZAHVALE
|| PLAĆA SE 40 PARA PO RETKU, A ZA OGLASE 30 FARA. |
|| OGLASI, VIŠE PUTA ŠTAMPANI PO POGODBI UZ RAZMJE- |
| RAN POPUST. NEFRANKIRANA PISMA NE PRIMAJU SE.

i zu i i

til ii i
TM"

 

 

 

IZDAJE ŠTAMPARIJA DEGIULLI I DR.

 

našeg jezika, da stihovi nijesu puni,
te ne može niko kazati.

Učvrstimo li t0, tad se nameće
pitanje, kako je bilo moguće preve-
sti ,Divina Commedia“ u hrvatski
jezik na način, da stih odgovara
stihu, dapače čestoputa riječ riječi.
Tu ide dakako u prvom redu zasluga
pjesničkom daru prevodioca, ali ima
još nešto, što nas baš potiče da ove
retke pišemo, a to je jezik. Ako je
prevodilac uspio, mogao je uspjeti
samo za to, što mu je bio pri ruci
jezik, kojim je bilo moguće prikazati
kadikad do u najdublje tančine mi-
sao pjesnikovu.

Taj jezik — možemo odmah ka-
zati — nije onaj književni jezik, ko-
jim se piše u Zagrebu i Beogradu.
Jezik Uccellinijev je dubrovački go-
vor, koji je 500 godina kulture i
književnosti izgladilo, te mu omo-
gućilo da bude vjerne oglodalo mieli,
koja se u duši začela. On nije isto-
vjetan s jezikom Gundulića i Palmo-
tića. Ni sadanji francuski jezik nije
jezik Corneilla i Racina, ali kako
moderna francuska književnost veže
se na stariju, tako i prevodilac ,,Di-
vne Glume“ crpe iz one bogate je-
zične ostavštine starih dubrovačkih
pjesnika, da živi narodni govor po-
puni-i ugladi te ga učini prikladnim
da uzmogne primiti misli, za koje
narodni govor nema izraza, za to jer
nema misli. Nema ga — uopće go-

voreć — ni današnji književni jezik. :

Neka je od vremena Vuka Karadžića
i Gaja bio pomno njegovan i preu-
dešivan za potrebe višeg kulturnog
života, on je još uvijek u tom po-
gledu siromašniji od jezika Gundulića
i Palmotića, a to s toga, što je ovaj
bio produkt tisućljetne kulture, a
naš sadašnji književni jezik ima za
sobom samo povjest od kakovih 80
godina.

Prama tomu razmjerno vrlo krat-
kom razmaku vremena učinilo se
dosta, ali koliko bi se bilo više uči-
nilo, da je bilo sreće pa se oživo-
tvorila misao Gajeva te književnost
prihvatila dubrovački govor kao te-
melj književnog jezika. Istina on je
bio natrušen talijanizmima, ali u

 

tomu nije trebalo Gundulića slijediti.
Njih se je moglo bez ikakve štete
nadomjestiti riječima i izrazima uze-
tim iz živog narodnog govora, a da
se za to ne digne dubrovačkom go-
voru ono, što je moglo stvoriti je-
dino književni rad nekoliko stoljeća
i što može sadanjem književnom je-
ziku dati opet jedino književni rad
od nekoliko stoljeća.

Uzrok, zašto se pretrgnulo s du-
brovačkom književnosti te počelo s
nova temelja graditi četrdesetih go-
dina prošlog vijeka, bilo je to, što
se smatrala cijela književnost dubro-
vačka po duhu tuđa pa i sam jezik
nenarodan. To je jedna: od one vrsti
predrasuda, koje na žalost ispunjaju
cijeli naš. kulturni život. Dopuštamo
da u dubrovačkoj književnosti osjeća
se talijanski utjecaj dosta jako, to-
liko jako, da smeta onomu, koji na
to nije navikao, ali n. pr. Vraz, koji
je prvi i najžešće ustao proti opo-
našanju Dubrovčana, tako se je za-
vodio za svojim njemačkim i inim
uzorima, da smo opet mi u Dalma-
ciji često puta na čudu, da u nje-
govim pjesmama nađemo onoga uži-
vanja, koje nalaze čitaoci u bano-
vini, navikli na njemački romantici-
zam i njegove slavenske odraze. Pri-
govarati dubrovačkoj književnosti u
tom obziru vrijedi dakle isto toliko,
koliko prigovarati novijoj hrvatskoj
književnosti njezino povađanje za
njemačkim, a u novije doba za ru-
skim uzorima. Ali, — kažu — ako
hrvatski pisci povode se sada za ru-
skim, to povađanje nije ropsko, nji-
hovim djelima temelj je ipak naro-
dan, a dubrovačka književnost nije
nego kopija talijanske. Ko to kaže,
pokazuje samo da dubrovačke knji-
ževnosti ne pozna, a talijansku u
najboljem slučaju onoliko koliko prof,
Kršnjavi, koji je htio prevoditi Danta.
Dubrovački pjesnici — bolji dakako

' — ovisni su od talijanskih, ali ni
više ni manje nego je n. pr. Vraz _

ovisan o Kelleru. Gundulićev Osman
n. pr. književno je djelo komu češ

zaludu u talijanskoj književnosti is-
kati u cjelini slično, & ako nađeš Mo.
kakvu epizodu, koja te Tassa sjeća, si či :

. I

 

KA

 

-.
č