Strana 2. gradu širi, toliko je ona protivna svakom autohtonom razvitku umjet- nosti. Dubrovnik je bio prepun umje- tnina, koje bi njegovi trgovci saku- pljali iz svih strana svijeta, da im boravak na rodnoj grudi bude što ugodniji i lagodniji; njihove zgrade dokazuju da su: se dobro razumije: vali u umjetnost i da su osobitu pa- žnju posvećivali ukupnoj harmoniji erta, ali Dubrovnik nije dao narodu ni kipara ni slikara ni muzičara. Od umjetnosti razvila se jedina književ- nost, ali ono, po čem se ona odli- kuje, a što dobro opaža g. Frenzi, nije baš prava poezija, već refleksija, koja na sebi nosi sasvim drugo obi- lježje od talijanske, te pjesmu oži- vljuje sebi osobitim životom. Utjecaj Italije na Dubrovnik nije bio nacijonalan, već isključivo kul- turan, Uvjeti, da se Dubrovnik raz- vije, bili su u njemu samomu, a ne u Italiji, za to je i dubrovački plod za talijanca tuđ. Baš to, što građe i književnost dubrovačka ne upućuje na najbližu talijansku“ okolicu, već na mjesta u Italiji, koja su bila u dosta manjem trgovačkom saobraćaju s Dubrovnikom nego Mleci, ali u ko- jim se umjetnost bolje razvila, poka- zuje da o kakvom talijanskom pro- diranju u Dubrovnik nema govora, već da su sami Dubrovčani tražili u Italiji kulturne hrane, te njom ispu- njali one praznine, koje su nastajale uslijed jednostranog trgovačkog od- goja u gradu. Dubrovnik se u tom pogledu može uporediti kući našega pomorca, koji sa dalekih putovanja donaša, što je vidio u svijetu ljepše. U njegovu stanu nači ćeš predmeta i iz Kine i iz daleke Amerike, u Du- , CRVENA HRVATSKA“ brovniku pak starih vremena skoro jedino iz Italije, a to s toga, što je u' ono doba Italija bila jedina, otkle se moglo uzimati, a bila je najbliža. Pod konac republike francuski utje- caj bio je već počeo zamjenjivati ta- lijanski. Katastrofa g. 1806. sa bla- gostanjem uništila je sve te utjecaje, i vratila je Dubrovnik u ono stanje. koje je naš grad bio davno zabora- vio, te je bila potreba početi sve iz- nova graditi. U komu se smislu gradi, to vi- dimo pred svojim očima. Odlučuju dosta prilike, ali temelj je uvijek onaj stari, onaj koji je dao geogra- fičai položaj Dubrovnika. Hoće li Italija u novom Dubrovniku imati ulogu, koju je imala u starom, to će kazati povjest, ali tužba g. Frenzi, da se Talijanac u Dubrovniku osjeća tuđim, nije nova; prije 500 godina čuli smo je od Ivana Ravenjanina, učenika Petrarke. Može se osjećati i domaćim, kako su se osjećali mnogi i mnogi znameniti Talijanci, koje je udes doveo u Dubrovnik, ali za to treba da prestanu biti Talijani. Du- brovnik je samo za Dubrovčane, a Dubrovčani — za cijeli svijet. Dalmatinski sabor. ILI, sjednica. — Od interpelacija spo- minjemo Dulibićevu o raspustu Makarske općine. Ostale se bave ekonomskim pita- njima. Poslije se prelazi na dnevni red. Prva je tačka zamolnica kotarskog suda u Erceg- novomu za izručenje zast. Dr. Mitrovića, druga zamolnica kotarskog suda u Korčuli za izručenje zast. Lupisa. Ovaj izjavlja, da se zamolnica odnosi na uvrjedu poštenja, što bi on bio počinio osuđujuć jedan poli- Broj 83. tički izraz tužitelja. Obje se zamolnice izru- čuju imunitetnom odboru. _ Izvješće zemaljskom odboru, kojemu bi se kotarskom sudu imala dodijeliti u cjelini nova poljička općina, kad bi se osnovala, upućuje se upravno gospodarskom odboru (Z. O. predlaže Omiš). U sva tri čitanja prihvaćena je zakon- ska osnova, kojom se uređuje mrtvački tro- mjesec za udovice i siročad pučkih učitelja. Prijedlog Dr. Bulata o godišnjoj sub- venciji obrtničkom muzeju u Spljetu upućen je financijalnom odboru, pošto je predlaga- telj zgodno obrazložio potrebu, da se sa- kupi narodno vezivo porazbacano po cijeloj Dalmaciji, kojega će nestati, ako se brzo ne stavimo na rad. Prešlo se na to na prvo čitanje zakon- ske osnove predložene od zast. Dr. Drinko- vića glede uporabe jezika kod c. k. državnih ureda i vlasti u Dalmaciji. Prijedlog zahti- jeva uključivo upotrebljavanje hrvatskog je- zika, a da je neka prava talijanskom ondje, gdje broj Talijanaca iznose 10% domaćeg pučanstva. Dr. Drinković u dugom govoru obra- zlaže prijedlog napadajuć žestoko jezičnu naredbu. Ona ne samo što je talijanskom jeziku dala prava, koja faktično nije imao, već je i prokriomčarila njemački, Napada zastupnike, koji su joj u Beču kumovali, Ivčevića i Biankini; prvom predbacuje da je bio vladinovac otkad se rodio i da mu za to ne može zamjeriti, jer radi po uvje- renju, a drugomu da zavarava narod. Do- maći čovjek na namjesničkoj stolici više je škodio riješenju jezičnog pitanja nego kori- stio. Neka ne smatraju Talijani da je nje- gova zakonska osnova naperena proti njima već jedino na obranu hrvatskog naroda. Na to se ustaje namjesnik Nardelli i izjavljuje, da jezično pitanje nije kompeten- cija sabora i da je pitanje riješeno mini- starskom naredbom. Predsjednik Ivčević ističe da pitanje kompetencije nije riješeno. Jedni kažu da je kompetencija eksekutive, drugi carevin- skog vijeća, treći pokrajinskih sabora. Po njegovu mišljenju predsjednik sabora ima po $ 94 isključiti od rasprave samo one QL ammmammm——m —m—— === Rijetke novije dubrovačke medalje. Ja sam u ,Dubrovniku“ god. 1908. u br. 52 i 53, opisao medalje dubrovačke re- publike, a sada bih htio kazati nekoliko riječi o nekim novijim medaljama dubro- vačkijem, koje su još manje poznate nego li su one iz doba republike, premda su nam vremenom mnogo bliže, i ako nam nijesu srcu pirirasle kao one prve. Mladi Dubrov- čani, koji se ne šetaju više Placom nego Strađunom, koji ne pozdravljaju našijem starijem sluga vam se nego modernim ril- koljubom, a možebit već Kiiss' die Hand, koji se ne igraju na hitanja i na skrivice nego na lawn-tenis ili se uopće ne igraju, oni valida i ne znaju da su Jezniti, dok su držali našu gimnaziju, davali krajem svake školske godine kao premijo, t. j. kao nagradu najboljim učenicima u raznijiem predmetima svakoga razreda po jednu medalju. 'To vam je bila velika svečanost, kada su se te me- dalje dijelile u jezuitskoj ćrkvi: crkva je bila puna svijeta, jer je gotovo svaka poro- dica imela ili sina ili rogjaka ili prijatelja u gimnaziji, a na visokom podiju pred veli- kijem otarom bili su poredani učenici što su imali dobiti medalju, čekajući da čuju svoje ime, pa da sagju posred crkve gdje bi glavar političke vlasti svakomu prikopčio na prsi medalju, a oni se opet okolo vraćali na svoje mjesto uz sviranje muzike što bi sva- koga pozdravila. Medalje su uprav bile tri različite, ali sve tri imaju s obje strane istu sliku; sprijeda je po srijedi poznati jezuitski znak s križem i slovima ,IHS“ a naokolo piše ,f COLLEGIVM RHAG VSINVM SOC. IESV“, a straga piše u lovorovu vijencu u tri retka ,RELIGIONI [ET] BONIS ARTIBVS“; i veličina im je jednaka, 31 mm u promjeru (dakle nešta viša od stare srebrne forinte koja ima samo 29 m), a svaka ima uho za koje bi se prišila svilena kokarda, da se tako medalja može pričvrstiti na prsi, Od I. do VI. razreda davala se najboljem učeniku u svakom od pet jezika, što, su se već pod . Jezuitima učili kao i sada, pa u religiji i u ponašanju jednostruka srebrna medalja, de- bela 21/, mm a teška nešto manje od 12, 9; naprotiv u VII. i VII. razredu davale su se dvostruke medalje, debele 4%/, mm a teške oko 304, ali su se zato davrle samo dvije, t. j. jedna srebrna za matematiku i fiziku * (,in physico mathesi“) a jedna srebrna po- zlaćena za religiju i filozofiju (,in scientia religionis et philosophiae“). I tako da od one prve medalje davalo se svake godine 36 komada a samo četiri dvostruke, tako da je ovijeh drugijeh bilo uvijek mnogo manje nego li onijeh tankijeh;' ali ima još nešto: medalje od I.—IV. razreda čuvale su ponaj: više majčice kao spomen o svojoj miloj dje- čici, a one debele ,dječica“ VII. i VIII. ra zreda nijesu rado davala iz rake, nego 'su ih radije ili odmah prodali zlataru ili čekali da to učine kad pogju ma univerzitet. Ove dvostruke jezuvitske medalje dandanas su dakle vrlo rijetke i ja sam se godinama mu- čio da ih nagjem, dok mi nije to pošlo za rakom dobrotom dvojice starijih Dubrovčana koji su žrtvovali tako mila uspomenu i da- rovali je mojoj zbirci dubrovačkijeh novaca znajući da na taj način obogaćuju zbirku "koja je namijenjena našemu staromu i slav- nomu Dubrovniku: dvostruku srebrnu da- rovao mi je naime presvijetli gosp. biskup Dum Vice Palunko a pozlaćenu Dr. Antun