SH

Strana 2.

CRVENA HRVATSKA“

Broj 91.

Stran O _________NS_OGOOO m OOO [o

42 mil. K, koji bi se imao pokrit blagajnič-

kim bonovima. Iz ovog se razabire, da Bu-

garska drži, da će doći do rata na Balkanu.
x

Prošle sedmice posjetio je predsjednik
carevinskog vijeća Pattai ministra-predsjed-
nika baruna Bienertha i konferirao s njime
duže vremena o sazivu zastupničke kuće.
Rok za saziv odredit će se tek nakon zak-
ljučenja česko-njemačkih pregovora u Pragu
za koje se vlada nada, da će svršiti potpu-
nim uspjehom. Što se modaliteta tiče, to je
uglavljeno da dnevni red za prvu sjednicu
ima ustanoviti predsjednik. Poslovnik parla-
menta blt će produžen na godinu dana.

*

Ovih dana je umro u Pragu građevni
savjetnik Antun Wiehl, koji je oporučno
ostavio milijun kruna českoj akademiji za
znanost i umjetnost. Slava ovakovomu ro-

doljubu !

x

Ubojica Crippen, koji je nedavno od
porotnog sudišta u Londonu bio osuđen na
smrt, jer da je svoju ženu umorio, rasko-
madavši je i njeno ostatke zakopao u po-
drum, bio je nakon svoje osude upravio
priziv, na kasacioni sud u Londonu. Sada
stižu vijesti, da je neki dan kasacioni sud
raspravio priziv Crippena proti njegovoj
smrtnoj osudi, Uz mnogobrojno općinstvo
prisustvovalo je raspravi Crippen između
dva stražara. On je bio blijed kao stijena.
Crippenov branitelj, odvjetnik Tobin, obra-
zlagao je priziv time, da uslijed nesvjestice,
u koju je bio zapao jedan porotnik, nijesu
ostali porotnici bili dovoljno nadzirani, na-
dalje time, da je jedan svjedok još poslije
zaključnog dokazanog postupka bio preslu-
šan, te najzad time, da identičnost u po-
drumu nađenog mrtvaca nije pod izvjesno
dokazana. Vijećanje je trajalo samo 10 ča-
gova. Kasacijoni sud izrekao je osudu, ko-
iom se odbija Crippenov priziv. Crippenu
preostaje samo još jedina nada u kraljevo
pomilovanje.

Viješanje je bilo određeno za 8. t. mj.,
ali je odgođeno, te će se izvršiti na 23. t.

mj., ne bude li osuđenik pomilovan. Ove
zadnje dane sprovađa Crippen prilično mirno
pišući svoje ,, Memoare“. Opisao je cijeli svoj
život: svoju prvu ženitbu, poznanstvo sa
Mis Le Neve, bijeg i uapšenje itd. Međutim
nenadno stiže vijest iz New-Yorka, da su
tamo vidjeli Crippenovu ženu. Koliko je istine
u ovoj vijesti, još se ništa nezna.

 

Naše mizetije ...

(Izložba ,Medulić«  —  Deškovićeva
afera). Nedavno sam u ovom listu essayrao
slikara Marinkovića i tu sam naglasio kako
su mladi slikari prosta roba slikara starije
generacije. Nije mi na umu sada nikakova
nova razmirica, podrobnije ćemo se. kašnje
zabaviti.

U Obzoru“ od 6. o. mj. — do sada mi
nepoznati kritičar — tako užasno kritikuje
izložbu ,Medulića“ e je svakako vjerojatno,
da je tu prosta mržnja 'jednog Banovca.
Slavi se onako malo Bukovca, o Vidoviću
se kaže, da nezna crtati o Marinkoviću
da je — jednom riječju — neumjetnički ta-
lenat. Da kopira sujete, poze, uopće sve od
Strcka, a bijedna ta kritika ni ne spominje
njegove Griješnike, ne spominje Bijes, Umi-
šljelog bolesnika, već ga ocijenjuje po Bo-
lesnici i Ikarusu. Zanimivo bi bilo pitati
gospodina kritičara, da li je uopće vidio svu
izložbu i jeli našao kakov smjer sličan Ma-
rinkoviću. Biti će možda vidio sjajno nijan-
sirane portrete Bukovca, lijepe marine Me-
dovića, još ljepše pajsaže melankoličkog Vi-
dovića — ali sam siguran, da modernistički
smjer, modernu, debelu tehniku ne pozna
dotični gospodin kao ni zeleni Grgašević.
Ma je li za boga vidio Griješnike — je li
ih razumio? Teško.

Marinkovića sam već dovoljno ocrtao,
pak nije potreba, da ovdje pišem kakvi
drugi i dug essay o njemu. Našem se svi-
jetu (pogubni patriotizme !) sviđaju kruni-
sanja kraljeva, Kraljivići Marki i vile, peri-
voji, ali monakovska škola da dijeluje loše
na slavenski karakter.

Zar da uvijek gledamo patriotične ko-
made, da ne segnemo nikad do dubine na-
ših mladih umjetnika i da titanski odgrnemo
umjetničke plaštove, neka struja teče kako
hoće ... Slobodna volja!

Za portrete Marinkovića isto kaže go-
spodin kritičar da su neuspjeli. 'To preko-
račuju mjere kritike, trebalo bi dotična go-
spodina uputiti na prolog Stecchettijeve Po-
lemiche.

Marinkoviću su — hvala bogu — po-_
svetili i bolji kritičari nego li onaj ,Obzora“
divnih redaka, pak nije li sramota, da se
tako diskretira onakav mladi talenat, pa
opet da se onako sumnja o sposobnosti Vi-
dovića.

Gospodina bi trebalo upozoriti, da Dal-
matinci nijesu išli u Zagreb za afere, već
za umjetnost.

*

Tek u začetku je , Medulić“, a već se

''u njemu događaju afere. Dešković je istu-

pio iz društva. I on je jedan od mladih.
Opetujem, da sam ja naglasio već u ovom
listu, kako se mladi umjetnici ozlovoljavaju
s postupanja starih. Ne dadu im uopće ži-
vjeti. Čast ovdje Meštroviću kao umjetniku,
Vidoviću kao nenatkriljivom pajsažišti, ali
u ovome prekoračuju . . . oni znaju već što.

Onamo smo šikanirani od Banovaca,
ovamo se diskretiraju mladi, pa kud to vodi ?
Vodi do rasula, do rječetina, do purnogra-
fija, a krive su tome mizerije, nesretne mi-
zerije naše...

M. S. Gordov.

 

Domaće vijesti.

Jesensko zasjedanje bosansko-hercego-
vačkog sabora. (O novom predsjedniku Dr.
Safvet begu Bašagiću). U ponedjelnik bo-
sansko-hercegovački sabor nastavio je svoje
prekinuto zasjedanje. Podpredsjednik Šola
je najprije pozdravio prisutne zastupnike,
spomenuo, da je predsjedništvo prigodom
80-godišnjice kraljeva rođen-dana vladaru
čestitalo i napokon saopćio, da je kralj ime-
novao Safvet bega Bašagića predsjednikom

 

m  >——=mmlmmmmmmm=mm=mm-m=mmum--mm—=—m—————>— mmm ===

 

Obična priča“.

(Istinita crtica, piše V, D..... . 6).

Dva mjeseca pred maturu, mogao si ga
vidjeti, gdje ponosno stupa s knjigama u
ruci i kao svijestan tobož svoje vrijednosti,
gledao je regbi s nekim sažaljenjem na oko-
licu i svoje neke drugove, s kojima je ri-
jetko kad u društvu bio . . . Oni su mu se,
naravno, smijali !

Milan se Kovačević — tako se je on
zvao — na njih nije ni obazirao, već se je
pričinjao kao da ih u istinu onalovažuje.
Kažu da je biti zaljubljen i biti pjesnik u
ono doba jedno te isto. Nije dakle čudo što
je Milan bio pokušao i pjevati. Jednom u
nekom đačkom listu osvanu u odgovorima

uredništva adresom na M. K. u D. slijedeći
stihovi :

I srce moje čezne, vene,

Za tobom dušice, ah!

Miso k tebi uviek vodi mene;

Čini mi se da čujem tvoj dah
ah! ah! ah!

Niko nije mogao doznati koja je to
njegova ,Dulcinea“, Nekim njegovim dru-
govima ipak ne izbjegne opazu Milanova
svagdašnja šetnja, te oni njegovi čeznutljivi

ii SOPJE I RO Fo al A, at aK

pogledi na vjekom zatvorene prozore samo-
stana milosrdnica.

»Mora da je tu!“ pomisliše oni i uprli
sve moguće sile, da doznadu koja ije...
Nijesu se trebali mnogo mučiti... Puki
slučaj nanese jednoga od njih na elegantno
maleno pisamce adresirano na Milana, Bilo
je otvoreno. ,Aha, došli smo i toj tajni na
kraj!“ promisli i odmah stane čitati:

Velecijenjeni Gospodine!

Jako mi vas je žao... . Kažete da Vas
neprestano more misli i da bi nešto htjeli,
ali da ni sami ne znate što. Ipak mi je ču-
dno otkad sad najedanput tako pesimistički
gotovo ton ... Prije ste naime kazali, da
uživate, a sad Vas već ništa ne veseli !?..,
zagonetan ste mi, pak bi željela razja-
šnjenje!?....2.......

Ah! i to blaženo zvono, već me zove
u crkvu... .

Zdrastvujte !

Marija B.

Bila je u četvrtom tečaju ,,Učiteljske
Pripravnice“ .. . . Sutra joj vanjske druga-
rice javiše ono, što je cijenila, da će bar za
sada ostati samo tajna .... Sva uzrujana,
nu ipak prama drugaricama prividno vesela,
napiše Milanu slijedeći list :

Velecijenjeni Gospodine!

Do ovog Vas časa cijenjah, kao što se
karakter cijeni . . . Već ste kod mene izgu-
bili to... Vi ste, što nikako ne dolikuje
ni Vašoj značajnosti ni dostojanstvu o meni

među svojim drugovima vodili kojekakve

razgovore .. . Ako Vam je stalo do svoga
poštenja morali biste sve opovrći.

Sa veleštovanjem
Marija B.

Ko grom iz vedra neba, začudi Milana
ovo pisamce. Raskolačio oči i stao se na po
otvorenih ustiju pitati, što je svemu ovomu
uzrok...? Nije znao odgovoriti,

Na jedvine muke doznade napokon ci-
jelu stvar .... Što sada? Ona 1au sveđ
uglavljivala da sva njezina pisma uništi, a
evv što se dogodi .. , Opravdati se nije mo-
go a priznati se krivim bilo mu teško...

to dakle? Svakako se je na nešto osjećao
dužnim pak u toj misli u prvom ponosnom
raspoloženju sjede-za stol i napiše slijedeće
pismo: v
Velecijenjena Gospođice !

Ja svemu onomu nijesam kriv, niti išta
od toga znam. Uzrok, izvolite potražiti iz-
van mene, a možda i u sebi samoj, & moju

ovjera Kod