GOD. XX.

U DUBROVNIKU, 14. decembra 191

 

0. BROJ 100.

  

CRVENA HRVATSKA

 

so

= => =
\\

E JE LISTU UNAPRIJEDA : ZA DUBROVNIK | ZA |

 

AUSTRO-UGARSKU NA GODINU K 10. ZA INOZEMSTVO
K #0 1 POŠTARSKI TROŠKOVI. KO NE VRATI LIST, KAD |
MU PRETPLATA MINE, SMATRA SE PREDBROJEN ZA |
DOŠASTO POLUGODIŠTE.

PESMI O: vr ONO EL

 

 

 

 

 

IZLAZI SVAKE SRIJEDE | SUBOTE.

ODGOVORNI, UREDNIK :
IVO ARSBTE.

 

iii ASS

PRETPLATA | OGLASI ŠALJU SE UPRAVI, A DOPIS
UREDNIŠTVU LISTA ZA IZJAVE, PRIOPĆENA, ZAHVALE
PLAĆA SE 40 PARA PO RETKU, A ZA OGLASE 30 PARA.
OGLASI, VIŠE PUTA ŠTAMPANI PO POGODBI UZ RAZMJE-
RAN POPUST. NEFRANKIRANA PISMA NE PRIMAJU SE.

A 4

 

 

 

POJEDINI BROJ 10 PARA. .

IZ

DAJE ŠTAMPARIJA DEGIULLI I DR.

 

Iredentizam. DR

U isto doba vodili su se i u Beču
i u Gracu po jedan. iredentistički
proces. U Beču je optužen i osuđen
neki Colpi da je uhodario po Trentu
za Italiju, a u Gracu imali su da od-
govaraju pred porotom nekoliko mla-
dića članova podističkog kluba koji
po optužbi imao bi biti ogranak ne-
kog talijanskog tajnog, u koliko nije
zakonito konstituirano, društva dobro-
voljaca. Porota ih je riješila.

Ne znamo koliko su izvještaji
tršćanskih listova tačni, ali i po
onomu, što bečki listovi donose, pa
i po upitima stavljenim porotnicima,
reklo bi se da je ,veleizdaja“ u
ovom potonjem procesu bila izgrađena
ponajviše na temelju subjektivnih mni-
jenja, a ne pozitivnih činjenica te u
tom pogledu gradački proces sliči
veleizdajničkom procesu u Zagrebu.
I tu se htjelo srpske sokole prikazati
kao dio vojske kraljevine Srbije. Na
taj način vrlo je lako izgraditi ve-
leizdaju i gdje je ima i gdje je nema,
samo ako policija, dotično državno
odvjetništvo ima malo fantazije.

Žalosno iskustvo, koje smo ne-
davno imali, mora nas dakle učiniti
vrlo oprezne u prosuđivanju ovih
austrijskih  veleizdajničkih procesa,
Od t. zv. talijanskog iredentizma
moramo najprije odbiti ono pravo,
koje Talijani kao takovi imadu, da
ljube svoj jezik i svoj narod, pa kad
bi to pravo njima zanijekali, zanije-
kali bismo ga i sami sebi. U tom
pogledu može biti pretjeranosti, koje
opet treba odbiti na mladost i strast,
a kad sve to digneš, tad stoprva do-
lazi pitanje: ono, što je ostalo, je li
kažnjivo djelo ili samo misao.

Ali ako smo prama ovakovim
optužbama vrlo hladni, ne možemo
biti indiferentni prama nekim nazo-
vimo ih tako ,nuzgrednim“ pojavama
koje se države ne tiču, ali teško
zadiru u naš narodni ponos i opsta-
nak. T. zv. iredentizam Talijana u
našoj monarhiji, a potom i u Italiji
očituje se poglavito u neodoljivoj
mržnji, koju niti ne nastoje zatajiti
na sve ono, što je hrvatsko i sloven-

sko. Što oni osjećaju, kako misle o
nama, kaže poklik, koji odjekuje
između njih od Dubrovnika do Trsta :
,tuori i barbari“. Mi smo im barbari,
zato što ljubimo onu zemlju, koju
su nam djedovi ostavili, onaj jezik,
kojemu nas je majka učila, naš na-
rod, našu domovinu.

Bilo je vrijeme, kad smo se mogli
nadati, da će ova slijepa mržnja
prestati i da ćemo se svi sinovi ove
zemlje naći na okupu u ljubavi prama
svetoj grudi, gdje nam sve pripovijeda
o staroj slavi njezinoj i o njezinoj
velikoj kulturnoj zadaći, da spaja
romanski zapad sa slavenskim isto-
kom. Ali to svjetlost pravog spozna-
nja nije bila, to je bio samo bljesak,
i mi se sada vraćamo na stare
pjesme, pa kad čitamo u talijanskim
novinama lijepe riječi o talijanskoj
solidarnosti, tad znamo što pod tim
moramo razumjevati. To znači samo
da se u mržnji na naše mlađi od
starijih ne razlikuju. Ovi potonji
možda samo razumiju neumjesnost
ove mržnje, ali pred terorizmom
mlađih i ovi obziri padaju.

* Biskup 0. Paškal Bućonjić.

Prošle sedmice umro je u Mostaru,
nakon duge bolesti, biskup O. P. Buconjić.
S njime je izgubila crkva jednog od svojih
najuzornijih duhovnih pastira, a hrvatski
narod, naročito u Bosni jednog od najugled-
nijih svojih sinova.

Pokojnik se rodio u Drinovcima u Her-
cegovini, dne 2. travnja 1834., od oca Stje-
pana, starinom Vodopića iz dubrovačkoga
okoliša i žene mu Vide Šimić.

Otac ga je već za rana namijenio knjizi
i franjevačkom redu, koji su u ono doba
bili u Bosni i Hercegovini jedini lučonoše
vjere i kršćanske prosvjete.  Bogoslovne
nauke svršio je u Italiji, a već u mladim
svojim godinama uživao je veliki ugled među
franjevcima, koji su ga cijenili i volili. On
je mnogo nastojao oko oslobođenja Bosne i
Hercegovine. :

Ponukom generale franjevačkog reda
Bernardina A. Montefranco osposobi se za
profesora (filozofije sa sjajnim uspjehom: i
pođe g. 1859. u Rim za profesora u franje-
vačko učilište cijelog reda u samostanu sv.
Marije u Aracocli. “u je osam godina sjajno
djelovao i stekao najveća pohvalu rimskih
teologa. U Rimu se je upoznao i s vrlim
hrv. učenjacima Dr. Fraajom Račkijem i

 

Ivanom Crnčićem, te je s njima stao prou-
čavati hrvatsku povjest, jezik i starine. U
Italiji je sproveo punih 14 godina, a godine
1866. vrati se u Hercegovinu, gdje postao
profesorom bogoslovije u samostanu na Ši-
rokombrijegu. Nakon ustrojstva samostalne
župe u Drinovcima, postade g. 1871., ondje
župnikom, što je ostao do g. 1874., kad je
izabran starješinom hercegovačkih franjevaca.

Nakon smrti biskupa Angjela Kraljevića,
koji je umro 27. srpnja 1879. hercegovački
su franjevci izabrali trojicu franjevaca kao kan-
didate za mjesto biskupa i apoštolskog vikara
u Hercegovini. Buconjić je bio prvi. Na taj
prijedlog pristala ja i austrijska vlada, te je
papa Leon XIII. 18. siječnja 1880. imenovao
fra Paškala Buconjiće biskupom Magedskim i
apoštolskim vikarom za Hercegovinu. U
Zagrebu ga posveti za biskupa kardinal Mi
halović 19. ožujka 1880. Iz Zagreba ode u
Rim na poklon papi, a u Mostar uljeze
slavno 25. travnja. Dne 2. listopada 1881.
Buconjić bi imenovan biskupom mostarsko-
duvanjskim i 30. travnja g. 1882. svečano
ustoljen.

Koliko je težak i neprežaljen udarac
naročito po narod Bosne i Hercegovine,
smrt biskupa Buconjica najbolje nam poka-
zuju u ove riječi sarajevske ,Hrvatske Za-
jednice“, koja na tužnu vijest piše:

»Pao je ponosni dub, mrtvo je tijelo
kršnog Hercegovca, ostavio nas je veliki duh
Njegov, koji nam je poput plamena znaka
sgjao nad obzorjem naših nada, naših težnja
i napora. Ostavio nas je, istom sto je pod-
gojio nove borce, kad je razbudio blize i
daleke duhove svoga plemena ovih zemalja,
kad je hrvatskoj narodnoj misli pribavio
utočišta u srcima i težnjama bosanskih i
hercegovačkih Hrvata.

Nema nam Ga više, oledenila je vruća
kaplja u žilama i utrnula vatra srca i volje
Njegove. Nad smirenim pokojnikom tuguje
rod i dom, Hercegovina plaće nad najboljim
svojim sinom, a hrvatski narod polaže i
opet u grob jednog velikog svog biskupa!

Vječna mu slava !“

Velikoj žalosti i tuzi bosansko-hercego-
vačkog naroda pridružujemo se i mi iskre-
nim saučešćem kličući: Neka je slava veli-
kom biskupu i prosvjetitelju naroda svoga !

Domaće vijesti,

Odbor hrvatske stranke u Zadru imao je
na 7. ov. mj. sjednicu, te se je konstituirao.
Izabrani su: predsjednikom Manfred knez
Borelli. član gospodske kuće; -.podpredsjed-
nikom dr. Frano Alačević; blagajnikom dr.
Milorad Medini; tajnikom V. Kisić, Zatim

go je vjećalo o položaju u Zadru, osobitim
obzirom na predstojeće općinske izbore. Iza-

 

bran je odbor od sedam lica, koji će se