Strana 2. CRVENA HRVATSKA“ Broj 3. IMA 8 s M muzu ——————— ie mogbude biti hrvatska, naše , pravo“ nama je ne će dati. Toga mišljenja nijesu svi, pa ni prof. Šišić. I tad se događa, da Srbi odgovore, i da se tako opet začne luda rasprava o hrvatstvu i srpstvu Bosne i Hercegovine, koja je dosta kriva, da se Nijemci onako po Bosni šepire. U tim raspravama čuje se dosta gorkih, pretjeranih tužba, ali gdjekad gorčina izvabi i koju istinu, koju protivnici trebalo bi da dobro zapamte. Tako smo ovih dana čuli od jednog beogradskog žurnala riječi, koje je jedan zagrebački list krstio megalomanijom, ali koje u svojoj oštrini imadu dosta gorke istine. , Vi, kaže taj becgradski list, gledajte da Hrvatsku oslobodite, a ne prtite se u Bosnu, ne zovite je da bude ono, što ste Vi“. Ostavimo. na stranu sofizam, koji se u riječima krije, ali kad gledamo u komu se stanju nalazi Hrvatska, zar možemo zamjeriti komu, da nam spominje, kako bi naša prva i naj- preča zadaća morala biti da spasimo i oslobodimo ono, što imamo. Naša misao može i valja da leti i dalje, ali naš rad valja da bude upućen najbližoj svrsi. Kod nas naprotiv ima političara, koji za ljubav ovoga da- lekoga! zane ono; što je blizu: To je pogrješka, koje bi se lako mogla osvetiti narodu, i dići Hrvatskoj sve -ono, što je dosad činilo težištem južnih slavena u monarhiji. Gledajmo što Srbija traži, slušajmo što nam Rusija preko Izvolskoga go- vori. Oni rade ne da Bosna bude Neukl ljekar. Talijanski napisao; Gabriele D'Annunzio. (Svršetak) Preveo : N. C. Iz oblaka pomoli se mjesec, i umanji stravu. Ali je more cijelu noć bilo uzburkano. U jutro, Gialluca sav preplašen, reče drugovima : — Režite! Drugovi iz se početka teško složiše; držahu neku vrst odlučnog konzulta. Zatim promotri- še oteklinu koja je tada bila ko čovječja šaka. Svi oni otvori koji su iz početka na oko bili nalik osinjaku ili rešetu, pretvoriše se u jedan. : Massocese reče : — Srčano ! Napred! Njega je bila zapala čast, da bude lje- kar. I okuša na noktu oštrinu noževa. Naj- poslije izabere onaj Talamona starijega, koji * je bio tek nabrušen. I ponovi: — Srčano! Samo napred! Neka nestrpljivost bila je spopala njega i sve ostale. ' :Na bolesniku se je opažalo kao da je posvema otupio. Buljio je u nož, bez riječi, na pola otvorenih ustiju, i obješenih ruku, ko kakvi idiota. Cira sjedne, odmota mu ovaj pušta- jući one instinktivne zvukove koji nagovje- hrvatska, već da dobije autonomiju. Kad bi to ona dobila, stvorio bi se ovdje na jugu drugi centar. Za dugo vremena niti bi se Zagreb niti Sa- rajevo mogli držati o sebi, jedan bi trebalo da podlegne, a očito je, da će biti jači onaj, koji bolje bude znati odgovarati kulturnoj zadaći jednog središta. Tu zadaću Hrvat- ska kakva je sada ne bi mogla vršiti, njoj se hoće više slobode, više zraka. To je prvi cili, za koji bi nam trebalo ići, a kad nam dolaze pričama o Velikoj Hrvatskoj, koju će nam drugi dat, gledajmo dobro, da to ne budu priče babe, koja s pri- povijedanjem o vilinom carstvu hoće da unučad ušika u san. Kažu: , Ako je u našem programu hrvatska država“, tad dakako ne možemo potpomagati ona nastojaaja, koja bi tu državu onemogućila“. To je istina, ali treba da dobro držimo na pameti da hrvatske države bez Srba ne može da bude, i da tu dr- žavu neće stvoriti pusta riječ ,hr- vatsko pravo“ nego snaga Srba i Hrvata ujedinjenih u misli, da treba da svi nastojimo da nam skupa bude bolje ondje, gdje smo. Domaće vi/4rti, - Promjene. na upravi srednjih škola u Balmaciji. Upravitelj gimnazije u Spljetu g. Lušić imenovan je upraviteljem talijanske gimna- zije u Zadru, a prof. Vid Petričević ime- novan je upraviteljem gimnazije u Spljetu. Jedan veleizdajnik. Napokon je.izišla jedna optužnica dr- žavnog odvjetništva u Hrvatskoj i to proti djaku Jovanoviću, koji već četiri mjeseca stoji u zatvoru. U okružnici se navađa, da je optuženik u jedno.. veselom društvu u Požegi upotrebio riječi, koje bi najviša mogla biti uvrijeda Veličanstva. Samo državno od- vjetništvo priznaje, da svi svjedoci osim jednoga kažu, da okrivljenik nije te riječi rekao, ali to mu nije smetalo, da tuži Jo- vanovića zbog učestvovanja u veleizdaji, a sudu da potvrdi njegov zatvcr. Ovdje vrijedi spomenuti što kaže na- rodni zastupnik Grga Tuškan u svom ,Si- sačkom Glasu“ : , Pristaše stranke prava, držeć se svoga programa, uvjereni su da im je sloga i pa- triotičnost stranaka potrebna, ako hoće odo- ljeti navalam moćnih i brojnih protivnika, s toga su odbili ono, što bi moglo škoditi toj slozi. Oni će tako postupati u budtiće to si neka svako zapamti, mi smo lojalni, lo- jalnosti si nedamo propisivati od nikog. Jesu li Srbi veleizdajnici, onda neka se to dolžaže, ali dokaže tako, da budemo mi uvje: reni o tom. Čast sudovom, ali jer suci sude po svom uvjerenju, imademo i mi na to pravo. Barun Rauch mora i nama, a ne samo sudcem dokazati, da su Srbi i zbilja veleizdajnici. Istina sudić će sud, ali sudit ćemo i mi i za nas će vrijedit naše uvjere- nje, kako za suce njihovo uvjerenje. Zar barun Rauch nezna, da uvjerenje naroda odlučuje, ako nezna neka se sjeti slavlja, kojim je narod birao i u sabor slao ljude, koje su Khuenovi sudovi proglasili za zlo- čince. Veleizdajstvo to je nož, koji se već preko 200 godina drži sinovom našeg na- roda pod vatrom. Tim _ veleizdajničkim nožem zarezuju naši dušmani sinovom ovog naroda u vratove rane, kad goder se on makne putem koji ga vodi do sreće i bla- gostanja. Narod hrvatski i srpski to znade, za to on štuje veleizdajnike i prezire one, koji stvaraju veleizdaje“. 'Tako je. Kad god se je hrvatski narod bio odlučio na kakav odlučniji korak obrani svojih prava, uvjek su nikli veleiz dajnički procesi. Nu što je još gore, uvijek štaju grozotu. Za čas svi nahrupiše do bo- lesnika, da mu vide ranu. Massacese reče. — Tako, pa ovako — označujuć vrškom noža pravac kako će rezati. Tada Gialluca bolno zaplače. Cijelim njegovim tijelom spopanu ga srsi. Y — Budi srčan! Budi srčan! opetovahu mu mornari, držeći ga za ruke. Massacese započme. Na prvi doticaj ostri. Gialluca zaviče; i stade da škripi iu ina. Massacese je rezao polagano, ali s ne- kom sigurnošću; držao je vani vrh od je- zika, jerjeto bio njegov običaj, kad god bi se latio ozbiljna posla. Buduć se je lađa culjala, rezanje je bilo nejednako; nož bi zarezao sad više, sad manje. Udarac vala bio je uzrokom, da je nož jedanput zarezao u zdravo meso. Gialuca upet zajauće trza- juć se, sav u krvi, kao živinče u rukama mesara. Više nije htio da se podvrgne re- zanju. — Ne, ne, pa ne! — Dođi ovamo! Dođi! —. derao se je Mas:wcese, jer je htio da rezanjem nastavi, buduć se je bojao ja bi uslijed prekinute operacije rana postala pogibeljnija. More još uvijok uzburkano, šumilo je naokolo, bez kraja i: konca. Svuda naokolo oblaci pokriše nebo. Uslijed one orljave pod onakovim svjetlom spopane ih neki osobiti nemir. I dok su morali da se bore sa bolesni kom e bi mirno stajao, nehotice su se srdi jedan na drugoga. — Dođi ovamo! Š Massacese zareže još tri ili četiri puta veoma brzo, kako mu se je desilo. Iz otvori curila je krv pomješana bjelkastom materi jom. Svi su bili zakrvavljeni izim Nazareni koji jo stajao na provi i drhtao, ustravlje uslijed strahotnog prizora. Ferrante La Salvi, jer je vidio, da + brod nalazi u pogibelji, dade zapovijed sav glas: — Pusti škote! Okreni kormilo pram sjeveru. Zapovijedi su izvršivali dva bra 'Talmonte, Massacese i Cira. Brod je jedri u sav mah. U daljini se je vidio Vis. Dug zone sunca spuštale su se nad vodom ; i i čas bi ih nestalo, pa bi se opet ukazalo prizori su se mjenjali prama promjenan na nebu. i Ferante ostade na upravi broda. Ost se mornari vratiše k Gialluci. Morali su i prati otvore,; izgorjeti i omotati rane. Sada je. bolesnik bio kO ubijen. Izg dalo je kao da ne razumije više ništa. G dao je drugove onim uvelim očima i ope vaše od časa na čas sam u sebi: