God. XVII.
U DUBROVNIKU, 26. veljače 1908.
Broj 17.
CRVENA HRVATSKA
Cijena je listu unaprijeda: za Dubrovnik i za Austro-Ugarsku na godinu 10 K. Za ino-
sezsst/ 10 K i poštarski troškovi. Ko ne vrati list, kad mu pretplata mine, smatra se
predbrojen i za došasto polugodište.
Izdavatelj i odgovorni urednik Dr. Milorad Medini. ooo.
Štamparija DeGiulli i dr. S
IZLAZI :I SVAKE SRIJEDE I SUBOTE
POJEDINI BROJ 10 PARA.
Pretplata i oglasi šalju se upravi, & dopisi uredništvu lista. Za izjave, priopćena, zahvala
plaća se 49 para po retku, a za oglase 30 para. Oglasi, koji se više puta štampaju, po po
godbi us razmjeran popust. Nefrankirana pisma ne primaju se. ===
Nekoliko riječi Dum Jozu Crnici.
Dum Jozo Crnica u svojoj dugoj po-
slanici, što. mi je upravio, tumači javnu
kritiku, kojoj je ,Crvena Hrvatska“ pod-
vrgla njegov rad od zadnjih godina, mržnjom,
koju tobože ja, urednik Crvene Hrvatske,
gojim prama njemu, pa joj traži uzroka.
Dr. Medini, razumijem, on radi iz osvete
prema meni, jer mu je poznato, da sam
otrag nekoliko vremena bio prisiljen podu-
zeti neke korake proti njemu, jer ne dozvo-
ljavao, da me neka čeljad javno vrijeđaju
— onda je Medini bio još profesur, a danas
je ex-profesur“.
Na ovo mu ja — ex-profesor — otporu-
čam, da: se jako vara. Ja ne znam, čemu bi
uopće mrzio dum Joza Crnicu. On je za
mene pojava, koja može pobuditi sasvim
druga čuvstva, nego mržnju. Kako se može
mrziti čovjeka, koji ti javno priznaje, da je
poduzeo ,neke korake. proti meni“, te se
uobražava da me je on istjerao iz službe?
Ako ja nijesam više na gimnaziji, sasvim
su drugi uzroci po srijedi, o kojima bi se
ja uzalud prepirao s čovjekom, koji vjeruje
u moć svoje denuncije. Misli i nazori, shva-
ćapje dužnosti, poštenja i političke pristoj-
nosti, u kojim ja živim, tako su različni od
Crničina ambijenta, da se on hvali onim,
čega bi se ja stidio, a radi onako, kako ja
— a uvjeren sam i mnogi drugi sa mnom
— ne bi mogli raditi, jer bi najprvo trebalo
da slomijemo svoju savjest.
Jedino tako dade se protumačiti, da g.
Crnica smjelo dopušta, da je uradio sve ono, što
mu je ,Crvena Hrvatska“ predbacila. On
n. pr. nije zanijekao, da je uslijed njegove
intervencije bio ustegnut poziv srpskom
tamburaškom zboru. On nije porekao, da je
u pitanju željeznice dobio jedan dar. G.
Ivo Račić napokon javno tvrdi, da je Crnica
zagovarao u Beču njegovu korist proti
interesima konsorcija, komu je sam Crnica
članom. A kad poslije svih tih priznaja,
Dum Jozo Crnica ipak govori o klevetama,
tad nema druge nego kazati, da njegova
moralka njemu dopušta nešto, što naša
nama krati.
Mi n. pr. kad bi bili razumjeli, da Dr.
Minkus nije na čistu s posljedicama, koje bi
imao opoziv poziva upravljena _ srpskom
tamburaškom zboru, da koncertuje u Beču,
bili bismo mu rekli; ne radi toga, jer će
se to u Dubrovniku neugodno dojmiti.
Crnica naprotiv po priznaji samog Dr. Min-
kusa dolazi k njemu na način ,da ne može
u njemu uočiti političkog antagonista reče-
noga goapodina (t. j. upravitelja srpskog tam-
buraškog zbore)“, pa ne samo taji mu
posljedice upoziva, nego se služi jednom
neistinom, da bolje zabašuri stvar, Ne veli
naime: ,U Dubrovniku već postoji jedan
drugi tamburaški zbor,“ nego se hvali, da
će on aranžirati druge tamburaše. Tako
radi ,po svojem uzvišenom zvanju pleme-
nita ličnost,“ samo da se poslije može u
Dubrovniku desno i lijevo hvaliti, kako je
on omeo Srbima posao.
'Tu neiskrenost, koju je Crnica iskazao
prama Dr. Minkusu, upotrebio je i, prama
svojim drugovima u konsorciju za paro-
brodarsku prugu Dubrovnik-Ston-Mljet. Dru-
gomu ne bi bilo došlo ni na pamet, da može
zagovarati interese jedne osobe proti intere-
sima konsorcija, kojemu je član, a Crnica je
to ,mirnom savjesti“ uradio i još zahtijeva
od nas, da mu begenišemo.
Ne možemo, a ne možemo, jer kad bi
smo priznali, da su te stvari dopuštene i
kad bismo mukom mimoišli takove pojave,
zadali bi udarac temelju, na kojem inoćemo
da počiva naš javni život — na nesebičnosti.
Crnica je ,po svojem uzvišenom zvanju
plemenita ličnost,“ on se utvara da ima po-
litičkih pristaša, te u to ime sam sebe kan-
diduje za zastupnika. A od takova čovjeka
naše shvaćanje dužnosti zahtijeva barem to,
da politiku ne unovči.
Što smo naprotiv doživjeli ? Ustraja
se konsorcije za gradnju željeznice, u nj
Crnica ulazi, a da nije uplatio novčića. Na
ime toga konsorcija Crnica putuje u Beč, i
za taj put su mu svi troškovi plaćeni, pa i
rečene i izgubljene mise. Poslije svega toga
dobija u dar tisuće.
Zašto su zvali u konsorcij Crnicu bez
novčica uloška, to je svakomu jasno, pa bit
će i njemu. On je bio tu kao od samoga
sebe razglašeni prijatelj mnogih ličnosti, koje
je konsorcij cijenio, da će ih na taj način
dobit za sebe. On je bio tu zbog političkog
upliva, koji je kazivao da ima u Beču, po-
tom onim tisućama, što ih je dobio na dar,
plaćen je njegov politički upliv.
Dr. Matijević nije toga mišljenja, po
njemu Crnica ie dar zaslužio. Ja sam sasvim
protivna mnijenja, jer sam po svomu
iskustvu uvjeren, da Crnica može samo
denuncirati činovnike, koji misle švojom
glavom, a po onomu, što Dr. Minkus pripo-
vijeda, da može jedino uvući u nepriliku
svoje prijatelje, ali sve kad bi i bio zaslu- .
žio te novce, ja mu ipak ne bi .bio dao
svjedožbu dobra ponašanja. Zašto, . rekao
sam, a milo mi je, što Crnica kod druge
gospode nije bio take sreće, kako kod g.
Matijevića. Valjda su ovi bili bolje upućeni
u povjest ovog dara.
Crnica mi kaše, da on sa mnom ne će
dalje polemizirati. Kamo sreće, kad bi ja
bio tako sretan, te to. isto mogao ka-
zati ali kad me je borba — Crnica
o da je on ! — dovela do toga,
risiljen prilikama prouzmem uredništvo
ža lista, nijesam ga preuzeo, da bude
ljudima poput Crnice lakše. Ja imam du-
Joodti i prama drugim i i prsna sebi, koje
su mnogo jače nego odvratnost, koju mi
pobuđuje polemika s čovjekom, što se hvali,
da me je denuncirao kao profesora pred
starješinama.
Dr. Medini.
Hrvatska borba.
Hrvatska i Turska. — Kad su ono
ubili u Portugalskoj kralja Carlosa i sina mu
Luja Filipa, štampi u Turskoj je bilo zabra-
njeno pisati o tom atentatu. 'Tamošnje no-
vine javljale su samo da je , Allah pozvao
k sebi kralja i prestolonasljednika Portugal-
ske“. Taka cenzura ne opstoji samo u 'Tur-
skoj, nego i u Hrvatskoj. Kao primjer nek
nam služi vladina zabrana novinama pisati
o Rauchovu ostupu. Listu, koji bi se usu-
dio javljati, da je sadašnjoj vladi kratak ži-
vot, oduzet će se pravo kolportaže. ,, Novosti,“
iz straha pred tom zabranom, javljaju u
svakom broju debelim slovima, da je Rau-
chova vlada vječna. Rauchu zaista ta domi-
šljatost ,Novosti“ ne će biti ugodna.
Stjepan Radić zatvoren. U subotu
popodne dočekaše oružnici : na željezničkoj
stanici u Zagrebu Stjepana Radića, vođu
seljačke ztranke, koji se je vraćao iz lud-
breškog kotara, te ga zatvoriše, Radić je
uapšen na zapovjed podbana Cernkovića
radi svog izbornog proglasa u Domu, u kom
se kaže, da se Hrvatska mora rastaviti od
Ugarske. Ovo je početak programa ustavne
Rauchove vlade.
I djaci se zatvaraju. U novoj Gra-
diški oružnici za*voriše dva sveučilištarca,
Srba samostalca. Optuženi su, da su agiti-
rali za Badaja, pa, jer je to nepočudno
Rauchovcima, uapsiše ih. Ovako sa zatvorima
misli Rauchova vlada prestrašiti izbornike i
prisilit ih, da glasuju za vladine ljude, a ne
za veleizdajnike koalirce.
Golubovi glasorioše. Podban Cern-
ković poslao je svim velikim županima jedna
okružnicu, s kojom. im nalaže, da mu povjer-
ljivim putem saopće ko se u njihovom ko-
taru bavi vježbanjem golubova glasonoša.
Da se ta okružnica odnoši na pristaše hrv.
srp. koalicije, o tome nema dvojbe. Gospo-
din podban htio bi znati, koji su koalirci
najodvažniji i najpogibeljniji njegovim na-
mjerama, pa da ih za vremena ukloni.
Menevar bana Raucha. Službene
novine hrv. vlade donose vijest, ,da će ban
Rauch nakon izbora za hrv, sabor, svršili
se oni kako mu drago, biti imenovan pravim
tajnim ssvjetnikom, a u znak, da ban uživa
potpuno povjerenje krune i vlađe“ Na dru-
gom pako mjestu čitamo: ,Kako se u pe-
štanskim političkim krugovima pogovara,
: ban Pavao Rauch utanačio. jo s ugarskom
_ vladom, _da će so hrv. sabor raspustiti na-