God. XVII. Cijena je listu unaprijeda: za Dubrovnik i za Austro-Ugarsku na god sezoni 10 E i poštarski troškovi. Ko ne vrati list, kad mu pretpla predbrojen i za došasto polugodište. Izdavatelj i odgovorni urednik Dr. Milorad Medini. š S e tamparija DeG id i/ rf U DUBROVNIKU, 1. travnja 1908. RVATSKA Drskost, Kad su činovnici izrazivali svoje nepokolebivo poštovanje svomu do- bromu šefu Hočevaru, on se izrazio na način, kako da bi dužnost čino- vnika bila potpisivati takove prizna- nice. Ne za svoju osobu, jer njemu, Hočevaru, nije stalo što pišu, nego zbog časti, koju zaprema, njemu je pouzdanica mila, tako nekako zvuči njegova zahvala. Tako je sigurno umovao, ako je imao tu sposobnost, Apis, kad je vi- dio gdje mu se muško i žensko u Egiptu klanja. Ne za mene, jerbo ja sam ovan, i ostajem ovan, nego za onoga boga, čije mjesto ja zapremam! Kad su mogli ovnovi tražiti za sebe poštovanje, za što ne može Ho- čevar, koji nema ni rogova ni pa- paka, tražiti da mu se činovnici po- klone ureda radi. Ta nije šala, on je gospodin potpredsjednik financi- jalnog ravnateljstva etc. etc. Nego baš to njegovo mjesto, gdje se uspeo sili nas, slobodne ljude, da se pitamo, ko ga zaprema. I to je ona velika nesreća gosp. Hočevara. Kako bi on bio sretan, kad bi cijela Dalmacija bila uniformirana u finan- cijalnu stražu, pa da on komandira. Ali to nije, u Dalmaciji ima ipak slobodnih ljudi, koji u Hočevaru vide naduta birokrata. U Dalmaciji našlo se čak i činovnika, koji su mu rekli: moj dragi Hočevaru, ako si ti pot- predsjednik, mi smo ipak ljudi ..... ko i * Baš ovo čuvstvo čovještva reklo bi se, da se hoće utamaniti u našim činov- nicima. Nema prigode, a da se njih u : »prikladnoj“ formi ne poduči, kako oni imadu. nekakvu osobitu, uzvišenu za- daću, koja ih dijeli od ostalijeh. Tako, kako da nam nije.dosta onih razlika, koje u pučanstvu postoje kao ostatci prošlih vijekova, hoće se da se od činovnika učini osobitu kastu, kojoj bi bila zadaća, da štiti interese dr- žavu, kao da je-to nešto osobita, što treba zaštititi od naroda. Toga u drugim državama nema. Talijanac ostaje Talijanac, Francuz Francuzem, pa i stupili u. državnu službu. U nas naprotiv, kad Dalma- tinac stupi u državnu službu, od njega se zahtjeva, da žrtvuje i svoje osvjedočenje i prava, koja ima kao Dalmatinac, a koja mu .akon jamči. Naša zakonita pripadnost Hrvat- skoj zajamčena je zakonom, koji i Austrija priznaje faktično tim, što je, da samo to spomenemio, zemaljski red za Dalmaciju označen provizor-. nim. Pa ipak činovnik Dalmatinac to ne smije zahtijevati, pristupom u službu kao da je prestao biti ono, što je prije bio. Za njega Dalmacija kao takova ne postoji, on je treba da degradira na prostu austrijsku provinciju. Što je u Beču stalo, da se to kosi sa savjesti Dalmatinčevom. Da ovu umire, oni su izumili neku novu savjest, savjest austrijskog činovnika, i onomu, do kogashjihov glas dopire, viču na oba uhar čuj, ti jedeš kruh austrijski, ti dakle moraš služiti ci- ljevima,. za kojim Austrija ide ..... * * # I nađe se slabića, koji tu novu ishitrenu savjest prisvoje, ali ni time se ne zadovoljavaju naši usrećitelji. Kad su u njemu utamanili političko uvjerenje, grabežljiva im ruka posiže i za narodnim čuvstvom. Čovjek, koji . marodni osjeća, hoće da narodnost izbije u svim granama javnog života, up mora po tom zahtijevati da jezik u uredima bude narodan. Za to i traže hrvatske stranke pohrvaćenje ureda. Ali eto ti birokratske hidre, gdje opet otvara svoje žvalo. Ona sad zahtijeva od činovnika već i to da priznadu nuždu njemačkog jezika: »Pa kako bi mogla postojati Austrija, kad ne bi bilo jednoga jezika“, uče sada stariji mlađe, a kako najnoviji/do, gođaji dokazuju, i ova bajka o drža- vnoj nuždi našla je među -dalmatin-' skim činovnicima ljudi, koji joj vje- ruju. Hidra ide još i dalje, njezin otro- vni zadah truje sve u okolo, pa lako nači ćeš među činovnicima i takovih, koji poriču našem jeziku sposobnost, da njime piše pero fino uglađenog činovnika. Milozvučni jezik ,del sl“, Broj 27. POJEDINI BROJ 10 PARA. Xitplata i oglasi šalju se upravi, a dopisi uredništvu lista. Za izjave, priopćena, zahvale a'se 40 para po retku, a za oglase 30 para. Oglasi, koji se više puta štampaju, po po - —=—— godbi uz razmjeran popust. Nefrankirana pisma ne primaju se. taj je tekar kadar da primi pjesničke fraze, kojim nadobudni pune svoje dubokoumne izvještaje. koĆ# * Može li se ovomu zlu stati na put. Može, ali liječit ga nijesu kadri oni, koji potpisuju iskaze povjerenja ljudima poslatim, da nas krote. Je- dino narod i riječ njegovih poslanika može stati na put toj besprimjernoj drskosti ljudi, koji dok vrijeđaju osje- ćaje naroda, koji ove krajeve nase- ljuje, traže još od njegovih vlastitih pripadnika, da im se poklone i aran- žiraju deputacije u tu svrhu. Sam taj čin dostatan bi bio, kad ne bi živjeli udržavi gdje državna mudrost sastoji u izmišljanju načina, kako će.se prikazati stanje drukčije nego je — sam taj čin bio bi dostatan, da Ho- čevara pošlje u pensiju, ali kad vi- dimo, kako kod nas idu stvari; ne bismo se začudili, da ga i nagrade. Hrvatska borba. —_ Rauchove akcije padaju. Ban Pa- vao Rauch povratio se je iz Beča u Hrvat- sku i odmah pošao na svoje imanje u Mar- tijanac da lovi zečeve, kad u Beču nije mogao ništa uloviti. Rauch se je povratio pokunjen iz Beča. Kralj ga nije primio u audienciju, premda je Rauch to želio. A i njegov raz- govor s ministrom izvanjskih posala donio mu je samo neugodnosti. Rauch videći da se drma ispod njega banska stolica, htio je čim prije, dok je još na vlasti, pospiješiti ispunjenje ispražnjenih biskupskih mjesta u zemlji. On je naravno na ta mjesta, a oso- bito na djakovačku biskupsku stolica, mi- slio tisnuti svoje ljude, koji bi zaduženom barunu Rauchu pomogli rudi te usluge iz- vuči se iz dugova. Ali mu se je i to nastoja- nje izjalovilo. Sam. Rauch rekao je jednom uredniku bečke , Zeit“, koji ga je pitao o njegovom razgovoru s Aerenthalom, da ,,od- luka o riješenju biskupskog pitanju u Hr- vatskoj još nije pala“. A,mi smo uvjereni, da ta odluka ne će ni pasti, prije nego Raucha ne zamijeni drugi ban čvrsta po- ložaja. Zagorac i naši zastupnici na car. vijeću. Hrvatski zastupnik Stjepan Zagorac boravio je ovih dana u Beču. - Tamo je u zastupničkoj kući vijećao s dalmatinskim za- _. stupnicima na carevinskom vijeću Tresić-Pa- vičićem, Vukovićem i Ivanišavićem, Pr€dmet vijećanja nije poznat, ali se da nagađati, da se je radilo o složnom radu: hrvatskih sa- = |. rede oro a eena a s "