God. XVII.

 

 

Cijena je listu unaprijeda: za Dubrovnik i za Austro-Ugarsku na god
sezoni 10 E i poštarski troškovi. Ko ne vrati list, kad mu pretpla

predbrojen i za došasto polugodište.

 

Izdavatelj i odgovorni urednik Dr. Milorad Medini.
š S e
tamparija DeG id i/ rf

 

 

U DUBROVNIKU, 1. travnja 1908.

RVATSKA

 

  
  

 

Drskost,

Kad su činovnici izrazivali svoje
nepokolebivo poštovanje svomu do-
bromu šefu Hočevaru, on se izrazio
na način, kako da bi dužnost čino-
vnika bila potpisivati takove prizna-
nice. Ne za svoju osobu, jer njemu,
Hočevaru, nije stalo što pišu, nego
zbog časti, koju zaprema, njemu je
pouzdanica mila, tako nekako zvuči
njegova zahvala.

Tako je sigurno umovao, ako je
imao tu sposobnost, Apis, kad je vi-
dio gdje mu se muško i žensko u
Egiptu klanja. Ne za mene, jerbo ja
sam ovan, i ostajem ovan, nego za
onoga boga, čije mjesto ja zapremam!

Kad su mogli ovnovi tražiti za
sebe poštovanje, za što ne može Ho-
čevar, koji nema ni rogova ni pa-
paka, tražiti da mu se činovnici po-
klone ureda radi. Ta nije šala, on
je gospodin potpredsjednik financi-
jalnog ravnateljstva etc. etc.

Nego baš to njegovo mjesto, gdje
se uspeo sili nas, slobodne ljude, da
se pitamo, ko ga zaprema. I to je
ona velika nesreća gosp. Hočevara.
Kako bi on bio sretan, kad bi cijela
Dalmacija bila uniformirana u finan-
cijalnu stražu, pa da on komandira.
Ali to nije, u Dalmaciji ima ipak
slobodnih ljudi, koji u Hočevaru vide
naduta birokrata. U Dalmaciji našlo
se čak i činovnika, koji su mu rekli:
moj dragi Hočevaru, ako si ti pot-

predsjednik, mi smo ipak ljudi .....

ko
i *

Baš ovo čuvstvo čovještva reklo bi
se, da se hoće utamaniti u našim činov-

nicima. Nema prigode, a da se njih u :

»prikladnoj“ formi ne poduči, kako oni
imadu. nekakvu osobitu, uzvišenu za-
daću, koja ih dijeli od ostalijeh. Tako,
kako da nam nije.dosta onih razlika,
koje u pučanstvu postoje kao ostatci
prošlih vijekova, hoće se da se od
činovnika učini osobitu kastu, kojoj
bi bila zadaća, da štiti interese dr-
žavu, kao da je-to nešto osobita, što
treba zaštititi od naroda.

Toga u drugim državama nema.
Talijanac ostaje Talijanac, Francuz
Francuzem, pa i stupili u. državnu

službu. U nas naprotiv, kad Dalma-
tinac stupi u državnu službu, od
njega se zahtjeva, da žrtvuje i svoje
osvjedočenje i prava, koja ima kao
Dalmatinac, a koja mu .akon jamči.

Naša zakonita pripadnost Hrvat-
skoj zajamčena je zakonom, koji i
Austrija priznaje faktično tim, što
je, da samo to spomenemio, zemaljski

red za Dalmaciju označen provizor-.

nim. Pa ipak činovnik Dalmatinac
to ne smije zahtijevati, pristupom u
službu kao da je prestao biti ono,
što je prije bio. Za njega Dalmacija
kao takova ne postoji, on je treba
da degradira na prostu austrijsku
provinciju.

Što je u Beču stalo, da se to
kosi sa savjesti Dalmatinčevom. Da
ovu umire, oni su izumili neku novu
savjest, savjest austrijskog činovnika,
i onomu, do kogashjihov glas dopire,
viču na oba uhar čuj, ti jedeš kruh
austrijski, ti dakle moraš služiti ci-
ljevima,. za kojim Austrija ide .....

* *
#

I nađe se slabića, koji tu novu
ishitrenu savjest prisvoje, ali ni time
se ne zadovoljavaju naši usrećitelji.
Kad su u njemu utamanili političko
uvjerenje, grabežljiva im ruka posiže
i za narodnim čuvstvom. Čovjek, koji

. marodni osjeća, hoće da narodnost

izbije u svim granama javnog života,
up mora po tom zahtijevati da jezik
u uredima bude narodan. Za to i
traže hrvatske stranke pohrvaćenje
ureda. Ali eto ti birokratske hidre,
gdje opet otvara svoje žvalo. Ona
sad zahtijeva od činovnika već i to
da priznadu nuždu njemačkog jezika:
»Pa kako bi mogla postojati Austrija,
kad ne bi bilo jednoga jezika“, uče
sada stariji mlađe, a kako najnoviji/do,
gođaji dokazuju, i ova bajka o drža-

vnoj nuždi našla je među -dalmatin-'

skim činovnicima ljudi, koji joj vje-
ruju.

Hidra ide još i dalje, njezin otro-

vni zadah truje sve u okolo, pa lako
nači ćeš među činovnicima i takovih,
koji poriču našem jeziku sposobnost,
da njime piše pero fino uglađenog
činovnika. Milozvučni jezik ,del sl“,

Broj 27.

 

POJEDINI BROJ 10 PARA.

Xitplata i oglasi šalju se upravi, a dopisi uredništvu lista. Za izjave, priopćena, zahvale
a'se 40 para po retku, a za oglase 30 para. Oglasi, koji se više puta štampaju, po po -
—=—— godbi uz razmjeran popust. Nefrankirana pisma ne primaju se.

 

 

taj je tekar kadar da primi pjesničke

fraze, kojim nadobudni pune svoje
dubokoumne izvještaje.

koĆ#

*

Može li se ovomu zlu stati na
put. Može, ali liječit ga nijesu kadri
oni, koji potpisuju iskaze povjerenja
ljudima poslatim, da nas krote. Je-
dino narod i riječ njegovih poslanika
može stati na put toj besprimjernoj
drskosti ljudi, koji dok vrijeđaju osje-
ćaje naroda, koji ove krajeve nase-
ljuje, traže još od njegovih vlastitih
pripadnika, da im se poklone i aran-
žiraju deputacije u tu svrhu.

Sam taj čin dostatan bi bio, kad ne
bi živjeli udržavi gdje državna mudrost
sastoji u izmišljanju načina, kako će.se
prikazati stanje drukčije nego je —
sam taj čin bio bi dostatan, da Ho-
čevara pošlje u pensiju, ali kad vi-
dimo, kako kod nas idu stvari; ne
bismo se začudili, da ga i nagrade.

Hrvatska borba. —_

Rauchove akcije padaju. Ban Pa-
vao Rauch povratio se je iz Beča u Hrvat-
sku i odmah pošao na svoje imanje u Mar-
tijanac da lovi zečeve, kad u Beču nije mogao
ništa uloviti. Rauch se je povratio pokunjen
iz Beča. Kralj ga nije primio u audienciju,
premda je Rauch to želio. A i njegov raz-
govor s ministrom izvanjskih posala donio
mu je samo neugodnosti. Rauch videći da
se drma ispod njega banska stolica, htio je
čim prije, dok je još na vlasti, pospiješiti
ispunjenje ispražnjenih biskupskih mjesta u
zemlji. On je naravno na ta mjesta, a oso-
bito na djakovačku biskupsku stolica, mi-
slio tisnuti svoje ljude, koji bi zaduženom
barunu Rauchu pomogli rudi te usluge iz-
vuči se iz dugova. Ali mu se je i to nastoja-
nje izjalovilo. Sam. Rauch rekao je jednom
uredniku bečke , Zeit“, koji ga je pitao o
njegovom razgovoru s Aerenthalom, da ,,od-
luka o riješenju biskupskog pitanju u Hr-
vatskoj još nije pala“. A,mi smo uvjereni,
da ta odluka ne će ni pasti, prije nego
Raucha ne zamijeni drugi ban čvrsta po-
ložaja.

Zagorac i naši zastupnici na car.
vijeću. Hrvatski zastupnik Stjepan Zagorac
boravio je ovih dana u Beču. - Tamo je u

 

zastupničkoj kući vijećao s dalmatinskim za- _.

stupnicima na carevinskom vijeću Tresić-Pa-
vičićem, Vukovićem i Ivanišavićem, Pr€dmet

vijećanja nije poznat, ali se da nagađati, da

se je radilo o složnom radu: hrvatskih sa- = |.
rede oro a eena a s

"