Broj 30. ;

Naravno da te obrane Tolstoju nije bilo od
potrebe, jer je on toliko uzvišen nad koje-
kakvim švabskim ,Michl-ima“, da mu nijesu
dostojni ni oputu s noga odriješivati. Ta
stara je ona naša: ,Psi na zvijezde laju,
ali one ne haju“.

 

Pedeset godišnjica Slavjanskog.

Juče je u prostranim Sofiensile u pri-
sustvu mnoštva slavenskih gosta, proslavio
Slavjanski 50 godišnjicu svoga kulturnog
rada.

Tačno u 8 sati veče izišla je na pozor-
nicu dostojanstvena povorka ruskih. ljudi,
na čelu im Dmitri Slavjanski. Veličanstvena
njegova pojava izazvala je burni pljesak
kod prisutnih. A što je tek bilo nakon sva-
kog pojedinog komada, to se ne da opisati.
Najdirljiviji je bio momenat, kad je na
koncu prvog dijela programa, pristupila
starcu mala djevojka noseći na gvantijeri
pogaču sa zdjelicom soli. . Oduševljenju nije
bilo ni kraju ni konca. U isto doba polagali
su predstavnici raznih slavenskih društava
pred njegove noge vijence sa vrpcacama.
Naravno nije zaosto ni naš ,Zvonimir“.

Po tome zapjevaše ,,Hej Slovane“, dvo-
ranom - zaoriše poklici oduševljenja a na
očima prisutnih sjale se suze.

Družina Slavjanskog sastoji se od 35-40
članova. Svi na svome mjestu, osobito se
ističe družestna pojava Slavljanskijeve kćeri
Margarite, koja ugodno dira svojim finim
tenorom, kao i basovi, kakve je teško naći.

Svakako nosi sobom Slavjanski ugodan
dojam i uspomenu - baš slavensku.  J.

Besmislenost današnjih kipova.

Najmrža i najbesmislenija oznaka da-
našnje dobe je pomama za spomenicima.

Trebalo bi shvatiti, da je počast nekome
podana u spomeniku danas bez značenja.
Kad su Grci u kipovima uznašali svoja bo-
žanstva, oni su tim služili materijalnom po-
liteizmu, po kom je ljudsko tijelo slika-i
zaklonište milo bozima: njihovi su bogovi
bili lijepi, oni su ih vidjeli i htjeli da budu
takovi. Svakomu se je bogu pridodavao je-

dan posebni simbol, a opet je svaki od njih
bio ljudsko biće.

 

 

struji pri riječima odvažne govornice njenim
srcem. Plamteče crvenilo pojavi joj se na
licu, a njeno se srce u neugašenoj boli z grči.
Svlada se i umukne. Jučer se je navršilo
baš 10 godina, da je ukopala svoje jedino
dijete. Ko je mogao to znati? ..........

Gospode, oprosti Im ......

Jesen je. Svi su se opet povratiti u
grad. Skupljaju se na uglima ulica, na svim
putevima, nad svim jarcima i raspravljaju,
kako je bilo ljeto: vruće ili hladno, kišovito
ili suho, kako su prošli ljetni izleti. Kakve
su udobnosti pružale gostione, gdje se je
najbolje jelo, kakvo se je putovanje u goru
poduzelo, tko je bio najodvažniji u plovlje-
nju i jedrenju, tko je pobjedio u tenisu a
k tomu i o drugim sličnim zgodama

Međusobno pripovijedaju. koga su sreli
na tom putovanju, pripovijeda se s nego-
dovanjem i blistavih očiju o ljetnom sšiko-
vanju lijepe gospođe Julije. U kratko, je-

dan, te isti upit vlada od jutra do večeri:

"Gdje ste bili ove godine?“ Govor prevla-
duje prigovor, svak pita za tuđe došivljaje
samo, da se može svojim ponositi, A

CRVENA HRVATSKA“

A kašnje, kad se je uvukao običaj po-
dizati svjetske kipove; klesarije, kojim se je
htjelo obesmrtiti atlete pobjeditelje u anfi-
teatrima ili odlične dvorkinje, imale su tu
stalnu svrhu, da se s njima usčuva spome-
nik plastične ljepote.

Zatim, kad se je proširila upotreba slike,
nadvlada misao usčuvanja plastične ljepote,
ona slave i obesmrćenja.

*

Velike ličnosti rado ostavljaju iza sebe
svoju sliku, u kojoj mi nalazimo neku poučnu
i psihološku privlačivost: te privlačivosti
nema u sadanjim spemenicima. Kad pro-
matramo kip Bartola Colleoni ili Gattame-

lata razumjemo, da njihovi golemi oklopi i .

jaki konji označuju njihovu bojnu slavu.
Dan danas - pako, mogli bi slobodno, bez
neprilika, Ojama ili Moltke ne imati ruku,
budući, da njihova fizična jakost ne igra
nikakvu ulogu.

A kad se, pri izradbi kipa vojskovođi,
prikaže njega s jednom rukom ispruženom
prema neodređenoj tačci, a gdje u drugoj
drži zemljovid, to je najviše što se može uči-
niti u plastičnoj umjetnosti. Ne bi odgova-
ralo istini prikazati ga s kacigom u jednoj,
a s mačem u drugoj ruci, kad znamo da
danas vojskovođa stoji nekoliko kilometara
daleko od bojnog polja, te otale šalje svoje

zapovjedi telefonom.
*

Još je veća neprilika prikazati svjetov-

njaka. Dvok se radi o govorniku, može mu.

se jednu ruku izdjelati pruženu a usta po-
luotvorena; ali glede ostalih, kipar je u
pravoj neprilici kakve kretnje da im označi.

A lako je shvatiti uzroke ove neprilike.
Prikazba tijela slavnih ljudi nema u sebi ni
jednu stranu koristnu. Nema, a nit će u
buduće biti ikakve važnosti kako su oni
obučeni. Sva važnost se svraća na glavu,
na prikazanje lica, pa se može reči, da
je potpuno logična uspomena izrađena u
poprsju ili medaljunu. Na žalost, toliko se
je zašlo u pomami za kipovima, da nam se
čini, e je spomeniti način uspomene preveć
čedan, da je on za ljude drugog reda, po-
luvmnike ili još niže. A kad se radi o lju-
dima u istinu velikim, tad treba prikazati

Pri ulažu u. tramvaj susreću se dvije

mlađe dame, koje su u majčinoj pratnji po-
duzele prvu šetnju oko grada. Usred vreve
i tiske, čuje se pri pozdravu gotovo uvijek
isti upit; stanu jedna drugu temeljito ispi-
tivati ne brinući se za cijeli svijet, a niti
su opazile, da su u prekomjernoj navali svi-
jeta zaboravile nać mjesta jedna kraj druge.

»Dakle ovaj put ste proputovali Švi-
carsku? Ta, kako je, bilo %“

»Ah, veličanstveno, jedinstveno, pre-
krasno“. Slični usklici su prekidali razgovor.
»A kako ste se snašli u Italiji ?“

Ah, znate Italija! Bilo je veoma lijepo.
Mnogo zabava; ne možete pojmit.

Govorila je s takvom ozbiljnošću, da
se je činilo, da govori o kakvom poslu i

nije shvaćala nipošto smiješnost svog me-

lankoničkog pogleda.
Između tih elegantnih dama ajedi jedan
radnik. Cijelo je njegovo držanje umornost.

s 1 er \ * < r a i. a C o Ki

3
4
ljefi, koji prikazuju epizode iz života slav- a

nose oni, koji naređuju dizati spomenike.

Strana 3.

 

cijelo njihoyo tijelo. Pa ipak, svi shvaćamo
ispraznost takovih počasti; a da je tako,
dokazom je« to, što se kod većine spomenika A
osjeća neka potreba protumačiti uzrok istih, :
pa se s toga nadodaju na podnožje basre- e

ljenika.

* #

Izražena počast u spomenicima po sebi
je samoi smiješna; a da je to tako, dosta
nam je promotriti ravnodušnost puka. Spo-
menik opažaju samo stranci. Hiljade ljudi
idu i povraćaju se mimo spomenike, koji su i
u blizini njihovih stanova, a bez da svrate
svoj pogled na njih ili da s pameti, koja je
puna misli o svakidanjoj životnoj borbi,
prolete preko njihova života. Onaj kip stoji
ondje za ometu, izgnušen od nevremena,
proklinjan od trhonoša i kočijaša, izložen
bez uzroka buci i banalnosti ulice. Oni pako,
koji svaki dan vide te spomenike, ne shva-
ćaju im važnost jednako kao što ništa ne
znadu o djelima ljudi, kojima su posvećene
ulice; dapače su tri dijela tih imena posve
nepoznata skupnosti naroda.

Predbacuje se kiparima, da djelaju gru- :
be spomenike ; ali zapravo krivnju radi toga &

Radeći spomenike, umjetnici ne moraju izaći
iz routive.

Slučaj, koji se je desio s Balzacovim A
spomenikom, izrađenim od Rodina, svjedoči, a
kako se buni duh routine, kad umjetnik
simbolično prikaže slavnu osobu.

Više bi pobude potakli kipovi popra-
ćeni s alegoričnim slikama. Ali svi su oni,
te su u zadnja vremena bili izvršeni srednje
uspjeli, i još manje nego srednje, jer je
osobito moderno kiparstvo nadalmuto reali-
zmom, pa teško kipar uspjeva s alegorijom. 3

Dosljedno preostaje još samo jedan #
oblik: spomenik alegorički bez slike osobe.
O tome je dao divan primjer talijanski ki- M
par Leonardo Bistolfi sa svojim remek dje-
lom, posvećenim uspomeni Segaatinia. Tu
sama jedna jaka slika otkriva duh i preg- > 4

nuće slavnog slikara Alapa. i a
* <

Svršavajući, reć nam je, da treba preo- š
krenuti s odavanjem počasti pomoću kipova =...

mrskih, besmislenih, bezukusnih, koji ne-
maju vrijednosti, ni uzroka.

Što znadu njegove susjede o tom ? One ć
brblju naprijed, mirno, preko njega....... a
Poslije ponoći. |

Ponoća je odavna prošlo. Društvo seje >
bez muke razdijelilo u male skupine, kao =.
što ih spaja dob i simpatija. U sobi od - Fr.
glazbe svira mladi gospodin na glasoviru
bezbrižno, stare neprolazne Straussove —
valzere, koji pobuđuju čežnju za životom;
svirao je na po glasa, za sebe samoga, «kao
da želi čuti odavna zaboravljene uspomene.
Amo tamo ljuljaju se u tihom ritmu oduše-
vljeni i od svijeta zaboravljeni parovi. Go- 3
stima se je odavna, meopazice pridružio .

su se na okupu, u

 
 
 
  
  
  
   
 
 
 
 
  

telji“, kako se obično u šali nazivaju oni,
koji su nazad 7 do 8 godina szaplesali.
prvi put valzer ili o ledu.