Strana 4.

»CRVENA HRVATSKA“.

 
 

ii Broj 36.

 

Istina je živa, da se nije potpuno po-

, stigao ovaj cilj, jer je to rad ljudske naravi
i nemoguće. Ali ipak je prosjačenje u Donjoj
Austriji silno opalo, tako da odmah nakom
druge godine djelovanja Zwangsarbeitshaus,
broj je kažnjenika radi prosjačenja opao za

. 60%.

JR

Popravilište za skitalice i prosjake na-
“lazi se u Korneaburgu, mjestu udaljenu
malo milja od Beča. Sastoji se od više
zgrada, između kojih u glavnoj samo ima
prostora za 1000 zatvorenika. Izvanka iz-
gleda taj skup zgrada kao neka tvrđava:
opkoljen je visokim zidom, a pri ulazima
vidjet je oružane stražare.

Unutra se pazi veoma strogo na rad.
nMnogo rada, a što umjerenije hrane“, na-
čelo je koje u popravilištu vlada; a opet ko
više radi, više dobiva lirane. Nagrada je

onima koji više rado i dobro se ponašaju ::

puštenje na slobodu. Ipak, u nijednom slu-
čaju zatvor ne može biti dulji od tri godine
uzastopce. Za radnike iz Austrije najveća je
sramota biti zatvoren u popravilištu u Kor-
neuburgu; budući se opće drži, da je
iamo mjesto za one, koji su se uvježbali u
zanatu življenja na tuđa leđa i tuđi trošak :
nametnika.

U Zwangsarbeitshaus zatvaruju so, po
uredbi zakona od g. 1885. proti skitanju,
oni pripadnici Donje,Austrije, koji su navršili
18 godina, te koji su se dali u skitanje bez
sredstava, ili se utječu javnoj dobrotvornosti,
ili šalju, djecu kupiti milostinju; te koji,
premda siromašni i bezposleni, odbijaju pra-
vedne ponude rada.

Od jedan srpnja g. 1901. do 20. lipnja
1902., godine bilo je smješteno u Korneu-
burgu do 811 zatvorenika, od kojih 291 bilo
dovedeno zadnjih mjeseca. Od ovih 293,
koji su predstavljali sve moguće zanate, pa
i slobodne, 144 su već od prije bili kažnjeni
radi krađe, prevare, napadaja, paleža i osta-
lih sločina. - Od njih su samo 22 bili ože-
njeni, a 81 su imali od 18 do 21 godini.

Kašnjenici u Korneuburgu su razdije-
ljeni u tri razreda. Kad dođu stupe u treći

     

dijete, Zorko. Razumijeteli ? drugog ne mogu
dobiti. Meja žena neće imati nigda djece?“
»Nigda neće imati ?* poviče mlada žena,
a njene oči nenadno sablistaše.
Smijuć se pogleda u šumarevo lice i
veče mu milo :

 

razred, te kroz tri godine popravljanja mo-
raju se uspeti svojim dobrim ponašanjem i
marljivim ,radom do prvog razreda. Rad
traje cd 6 sati u jetro, do 6 ili 7 u večer,
i to prema godišnjoj dobi. Razumije se, da
u ovo radno vrijeme treba ubrojiti odmore
i vrijeme za ručanje. Ako jedan zatvorenik
više zaslužuje nego mu treba prema pro-
pisu za uzdržavanje, jedna polovica preo-
statka daje mu se u novcu, a druga se
sprema, pa kad -ga puste iz popravilišta,
dadu mu je.

Zatvorenici drugog razreda rade u
ogradi Zwangsarbaitshaus, i to po moguć-
nosti svaki u svome zanatu. Oni drugog
razreda vrše kućne službe, ili rade u vrtu i
slično. Dok popravnici prvog razreda šalju
se od uprave zavoda raditi u koje tvornice
ili radione, gdje su traženi. Na rad polaze u
četama od 10 ili 20 ljudi, praćeni od stražara.
Ako radione, u kojim su zaposleni, nijesu
preveć udaljene, tad se u večer vraćaju u Kor-
neuburg; a inače se povraćaju samo kad su
dovršili posao, dok se međutim skrbe unaj-
mitelij za njihovu hranu i spavanje. Ako
koji zatvorenik pokuša pobječi ili u tome
pomogne svog druga, stiže ga kazan : iz pr-
vog, ili drugog razreda povrate ga u' treći.

wx

Sva odgovornost za dobar uspjeh po-
pravilišta u Korneuburgu leži na upravitelju,
koji mora raznovrsnije i teže službe vršiti
nego ijedan činovnik u Austriji. Prava svrha
zavoda nije kažnjenje skitalica, nego njihov
popravak: radi toga upravitelj, ma premda
mora paziti, da se tačno vrši red i teško
kazniti nepopravljive; opet mora budno pa-
ziti i poticati svaki znak moralnog popravka
svojih zatvorenika; te nastojati, da oni opet
postanu korisni društveni članovi.

Upravitelj, premda ima slobodne ruke u
nadzoru i upravi zavoda, opet za svako svoje
djelo odgovoran je jednom izaslaniku ze-
maljskog sabora. Spomenuti izaslanik i je-
dan zastupnik guvernera Donje .Anstrije,
posjećuju svako 15 dana Korneuburg, te tamo
vijećaju s upraviteljem, svećenikom i liječ-
nikom popravilišta o dobru zavoda. To vi-

sve, što želite. Ako ne budete pak postupali
s mojim sinom, onako, kako morate, onda
JET Ne ljutite se. Vidite, to je samo
zato jer veoma ljabim mališa. Sutra ću opet
doči, te ćemo govoriti ob ovoj stvari“.

soil

  
  
  
 
  
  
  
 
  
 
  
  
 
 
  
 
 
 
  
  
 
  
 
 
  
  
 
  
 
  
 
  
  
  
 
  
  
  
 
  
  
 
 
 
 
  

\ jeće odlučuje o pitanjima hrane i rada zatvo-
renika, o premještanju njihova iz nižeg u
viši razred, kao i odpustu popravljenih.

Svako jutro upravitelj sudi onim po-
pravnicima, koji su u zadnja 24 sata zgriješili
štogod proti redu ili proti kojem svom
drugu. One, koji se ne mogu pohvaliti,
upravitelj opominje, prijeti im, skraćuje im
hranu, ili ih zatvori .u sobu. A one, koji
počine koji teški zločin, predaje se redovi-
tim državnim sudovima.

Spavališta i radionice u Korneuburgu
su prostrane, zimi grijane, uvijek dobro ure-
đene. U svakoj radionici radi po 20 ljudi,
koje nadzire glavar odjela i jedan zatvore-
nik, koji steče rad svoje marljivosti i po-
slušnosti povjerenje u upravitelja.

*

Popravilište ne dobija od radnje zatvo-
renika onoliko, koliko bi trebalo za njegovo
uzdržavanje. U početku se je za sagradnju
q ostalo potrošilo 1,200.000 K.Ovu je svotu.
pokrila dijelom država, a dijelom pokrajina.
Troškovi za popravilište g. 1902. prešli su
145.800 franaka, dok je primitak iznosio
612.700. Deficit od 133.100 franaka morala
je pokriti pokrajina. «

Za to nas može zadovoljiti moralni bi-
lanac u Zwangsarbeitshaus. Od 330 ljudi,
koji su g. 1902. bili pušteni iz popravilišta,
280 ih nije dovršilo svoje 3 godine, nego
su pušteni prije radi svog dobrog ponašanja
i radinosti. A, po riječima upravitelja ga-
voda, svi dolaze bolji nego su došli u Kor-
neuburg, budući gotovo kod svih nestane
one odvratnosti, koju u početku pokazivahu
prema radu; ili, u najgorem slučaju cijene
rad kao neko zlo, kojemu se ne može izbječi.

Bivši zatvorenici,. pušteni na slobodu,
primaju se rado ponuđenog posla i za to,
jer se boje, da ih opet ne zatvore. Od 293
skitaoca, koje g. 1902. zatvoriše u popravi-
lište, samo ih je sedam bilo, koji su -već
jeduoč bili unutra. — Po Edith Sellers. —

 

NRNRNRNiIIHNmTRČmSN“TAJ H HRlllRšillššćkišiHi

Žena prihvati njegovu ruku. Gledala
mu je puna odvažnosti u oči.
mJa sam te slijedila. Vidjela sam, da
ideš amo. Ne gnjevi se na me“.
nJa se ne ljutim, ali... .“

, »Nešto ću ti reči. Nešto znamenita...“
Začuđeno pogleda joj šumar u . lice.
"Žena se bolno nasmije.