Strana 2.

,CRVENA HRVATSKA“ PVA Broj 66.
mome rroprmsaiznszvajpapsnsiunimamnminam mn inž Sia

Napredna misao.

(Odgovor na riječi o naprednjaštvu u članku ,Na
članak D.ra P. Čingrije“ u ,Pravoj Crv. Hrv.)

U br. 181. ,Prave Crvene Hrvatske“

pod naslovom ,,Na članak D.ra P. Čingrije“
. izvolio je štovani g. pisac da naprednu mla-
dost oslovi sa par — riječi.

Ne osvrćući se na stanovite izraze, koje
su i u većoj mjeri vični da upotrebljuju
naši protivnici, našli smo za potrebno
da odgovorimo na neke izvode na nas na-
bačene — genijalnim neredom, uz malu
manjkavost logike i poznavanja prilika. —
Već u početku, kad nam cijenjeni pisac
obraća riječ, zauzimlje pozu pripovijedaoca
s pulpita, pa je lako u njem naslutiti ka.
kvog mantijaša ili čovjeka slično odgojena.
Razbacuje se on kojekakvim mentorskim
frazama i poučava ,nezrelu“ mladost o na-
činu, kako bi morala da zaviri u torbu pro.
šlosti majke historije, ne će li da drugi ruše
ono, što oni grade. — I zbilja — poslušaj-
mo ga, prevrnimo nekoliko požutjelih stra-
nica povijesti čovječanstva. Opažamo, kako
dojdući vjekovi ruše zgrade prošlosti, ako
su bile na labavu temelju sazidane. Da ne
idemo u prastaro doba, tamnim velom pri-
krito, povirimo u srednji vijek, pa ćemo le-
tom do našeg doba, gdje ćemo da vidimo,
kako se godina za godinom niže, pa, ko da
je sebi uzela za zadaću, ruši negdašnju moć
papinske trijare. U srednjem vijeku vladala
je crkva cijelim životom naroda. Vodila
glavnu riječ u politici, uplivala na formacije
država, nazirala pravne odnošaje, uzela u
ruke i — školstvo. Najmoćniji svjetski vla-
dar bio je rimski papa. Križarske se vojne
podižu na njegovu komandu i okreću pod
mač sve, što se antikrstom zvalo — vičući
pri tom fanatično: ,Za Tebe, o Hossana !“
Novi im vijek, ko za ironiju, odgovori šilom
za ognjilo: turske mase poplavljuju Europu,
kolju, krv lijevaju i opet — za vjeru. Fran-
cusku, rm N A Austriju itd. itd.

— ruju građanski ratovi — vjerski. Krv
se lijeva u ime Krista, a Krist zapovijeda

»Ne ubij!“ U školi? — Crkva udara uče-
njacima granice, preko kojih ne smiju ni
makac. Znanost se gojila samo u području
teologije. Universe bijahu osnovane ko cr-
kveni zavodi. Istina se nije smjela istraži-
vati, nego kao već poznata propagovati.
Kolombo ne smije da otkriva ,,Novi svijet“ :
u svetom ga pismu nema, a ni Aristotel o
njemu ništa ne kaže. Svak, ko bi se usudio
preskočiti granice crkvom određene — na
lomaču, heretik je (Giordana Bruno, Hus
itd. itd.) U Španjolskoj ne misliš li, kako
crkva nalaže, čeka te inkvizicija. U medicini
»Status quo“, ne smiju se parati tjelesa. Poe-
zija je crkvena. Sve je uzela crkva u svoj
monopol. Al' to ne potraja dugo. Uzalud
začepio pop-sudac Galileova usta. E pur si
muove — odjekne svijetom. I poče se svi-
jet da kreće — u istinu do tada je stajao.
Otkriće Amerike, oplovba Afrike, Kopernik,
Galileji, Keppler — ruše stare teorije, da je
zemlja središte kosmosa i da joj svi ostali
planeti služe, da na njoj samo živi božji
odabrani svijet, da na nju samo siđe čovjek-
bog. U srednjem vijeku, vijeku klerikalizma,
sve se znalo, sve tajne bile otkrite, znalo
se gdje je raj, a gdje pakao ...., a novo
doba — ne zna ništa? Vratismo se u doba
»Siromaha duhom“ Sokrata, koji ništa ne
zna i kojemu okrenu vratom ondašnji , kle-
rikalizam“ za to — što ništa ne zna. Ne
znamo ništa: ali niti ne vjerujemo po cr-
kvenom receptu srednjeg vijeka — da ze-
mlja stoji. Ogradu se dakle probilo i ruši
se dalje . .. . To je historija. A ipak mi ,,ne
znamo da zavirimo u historiju mi smo Don
Quihote nove vrsti“! — Ja bi na mjestu
g. pisca rađe izbjegitio tom nazivu. Don
Quihote htjede da oživi staro vitežtvo, kad
je ono već nemoćno izdisalo — pa baš on
Cervantesov ,Don Quihote zada mu poslje-
dni udarac. No da, naši propagatori kleri-
kalizma nijesu Don Quihote, preveć su —

d

inteligentni, rađe bi im rekao da su debe-
ljušasti Sancho Panze, koji se tove svjeskim
dobrima, a prepuštaju svojim fanatičnim
sljedbenicima da lome koplja o vjetrenjače
u nadi, da će uništiti naprednu struju i —
oživiti srednji vijek papinske moći. Jok,
brajo — svijet ne ide natrag! Mi ,,Don
Quihote nove vrsti“ težimo za — ,nekom
nejasnom i neshvaćenom budućnosti“ — veli
velecijenjeni pisac. ,,To je lako raspoznati
po konfuznosti ideja, a još više po načinu
kojim misle te ideje oživotvoriti“, -A malo
dalje kaže: ,Je li potrebito u naše doba
novih ideja, novih genija da vode hrvatski
narod prama boljemu stanju od onoga, u
kojemu se nalazi?“ — Reče — i ne znamo,
da li ostade živ: ne poznamo ga. ,Po kon-
fuzhosti ideja“ — da, može biti i toga; kod
vas, gospodo, svakako ne; jer ideja eto,
kako rekoste, — niti nemate. ,Već od ne-
koliko godina opaža se kod hrvatske mla-
dosti hlepnja za novotarijama, opaža se neko
tašto (jezuiski!) pregnuće, da se pod silu
stvori nešto nava ....“ Kolega pravaš za-
boravlja momentalno ili ne će da zna, da
borba proti klerikalizmu nije nova — ni kod
nas, no je to lanac, koji se neprestano vuče
kroz dugi niz decenija kao reakcija i za-
hvaća sve više maha, izrabljujući ovo malo
slobode, što je borbom stekla, da se dovine
konačno potpune slobode saviesti, misli,
kretanja, da se otrese onih veza, koje su
stezale rod ljudski, stvarale ga slugom pa-
pinom, da se riješi monopola mračnjačkog,
koji je zakupio ,curu animorum“. Ta misao
ne vodi k ,nejasnoj i neshvaćenoj buduć-
nosti“, nego je cilj, koji se sve više ostva-
ruje, čim je veći broj slobodne inteligence,
koja pomalo nadmašuje: i kvantitativno štu-
dente teologije, te su jednom isključivo sa-
činjavali inteligencu; jer sjedili u toplom
zapečku samostana punom blaga svakojaka,
dok su nepismeni vitezovi lijevali krv za:
idejale vjerske. ,, Novost, koju mladost donosi
u svijet, mora u mjoj biti urođena, namet-

 

Tokmac "Ti

Putopisna crta, zabilježio Miho Belin. 3)

Za suhom svinjskom butinom, donese
mlada domaćica pliticu toplog jela, da nje-
govo mirisanje pojača naš dobar tek. Zare-
dasmo nas šestorica sasvim po domaću bez
ikakovih smiješnih odbijanja i ispričavanja.
Dođe treće i četvrto jelo, sve veoma ukusno,
a rumenika baš onakova, da je sa jelima
sačinjavala cjelinu. Čaše oživiše razgovore,
pak sve živahnije i živahnile, Izmjena ta-
njura prestade šestim jelom. Stari Ivan i
sin mu Božo bijahu vrlo veseli videći našu
zadovoljnost, te nisu htjeli i našu zahvalu.
Franić je htjeo da se srdi na domaćice za
toliku brigu, ali nije više lako pravilno kre-
tati jezikom, jer sad nastade motanje. I sad
nije lako uhvatiti pravu i podpunu sliku
ovih časova, jer je vince svestrano razgrijalo
cijelo društvo; i da je među nam bio iza-
bran stoloravnatelj, nebi sad bio imao nika.
kove moći. Medoviću, sjedećem do Franića,
pripovijedao je ovaj ozbiljno u svojim sko-
kovima povjest crkve Male Gospe, i tuma-
čio mu značenje slika na onom žrtveniku ;
da označi i upozori na davninu, izreče

ine u talijanskom jeziku; što odmah
htjede da prevede za Medovića na hrvatski,
ali nije mogao da dotjera brojke. Ja, na.
da mu to opazim, digoh čašicu ne-

tom donešenog pečenog vina i tuknuh se
s Franićem kao i sa ostalim, i njegova mala
neprilika bila je tim ončas izravnana. I Fra-
nić, batalivši za danas svoj stari običaj, da
pije samo obična rumena ili crvena vina —
iskapi na dušak prvu čašicu prošeka. Slad-
kiše odbije, jer da su ti za čeljad, koja nose
tvrde klobuke i haljetke s pucetama i otrag,
ili šarenim kravatama ; dok njegovi nevični
zubovi, da bi samo bili na mukam jod či-
šćenja. Tim je nišanio na Medovića i mene,
a Medović mu za uzdarje natoči drugu ča-
šicu čim se'je Franić smatrao i počašćen.
Ali niko se mneoprosti s drugom čašicom,
pa ni do mene sjedeći Toma, koji inače
sveđ zna, da bude veoma umjeren; ali ja
sam ih uvjeravao, da nekoliko čašica odgo-
vara pravoj umjerenosti obzirom ra obilnogt
i tečnost pojedinih jela. Neobično sam s toga
uživao postrance motreć društvo, i kad bih
razumio, da su razgovorom na tački dužnoj
slušanja i pozornosti, digao bi se čašicom
na tuckanje, što bi oni ustajući uzvraćali, a
tako prekinuvši razgovor ponavljao se je
& kojemudrago tačke, ili nastavio znatnim
preskokom, ili zabacivši ga, a bolje zabo-
ravivši ga, umećali su nove. Našem vese-
lom društvu bilo sve ravno!

Toma, potegnuvši još nekoliko dimova
iz cigarluka, dohvati liru, složi u tren i ga.
nose. A udara li? — udarao je! Osjećali

smo svu ljepotu uvijek svježih i dražih
zvukova, koje ne možeš da hvatiš mišlju,
već samo usrkavaš mili sklad umjetničkog
udaranja. I oni, što ga višeput čuše, slušali
su, ni da bi okom makli. Ta, ovo je rajski
užitak! I Medović u svestranoj zanešenosti
izrazi Tomi, da ovakovo udaranje može da
bude samo u raju; te bez ikakovog laska-
nja nadoda, da je živio u prosvjetnom Rimu,

uamjetničkom Monakovu i raskošnom Parizu,

ali da nije onamo okušao toliki užitak kao
prvi u ovom kratkom izletu. I nije pretje-
ravao.

Četa prijatelja, što nahrapi k nama opo-
mene nas, da je vrijeme za ples i da ih je u
plesnoj dvorani mnogo okupljeno, Ispraznismo
sa prijateljima još jednu čašicu i otiđosmo
u bližnju kuću. Celestin se vodio pod ruke
sa Tomom.

Već prije neg se je mogao svaki da
namjesti, kipjela je sva dvorana od svačije
dobre volje; a jača napetost radi jače stiske.
Bili su već tu i mladići Stinjeve i Osobjave.
Celestin se stisne uz Tomu, a ovaj smje-
stivši se u uglu, odpoče junački; istim tre»
nom zavitlaju dvoranom zdravi parovi, da

se je pod nama ugibalo i _stenjalo drvo.
Toma nas je ravnao određenim i najlakšim
kretnjama, a takovim zvukovima, koji sve
to jače povi na dalnje plesanje. 1mi ima