Strana 2.

»CRVENA HRVATSKA“

 

Broj 70.

 

dama su ostavili tu ,,slavu“.

Predstojnik pravosuđa iz doba
narodne vlade Badaj napisao je u
»Pokretu“ članak o veleizdajničkoj
aferi. On među ostalim spominje,
kako ni u Pešti ni u Beču nijesu
htjeli na temelju podataka, što ih
Nastić pruža zavesti istragu zbog
veleizdaje, već su Hrvatskoj ostavili
tu slavu, da Nastića izvedu kao
krunskog svjedoka u parnici proti
časti i slobodi građana.

U malo riječi tu je karakterizo-
vana uloga, koju danas Hrvatska
ima u monarhiji. Česa se u Beču
stide, to prepuste Hrvatskoj, a u
Hrvatskoj nađe se uvijek ljudi, koji
će to preuzeti. Košutić, Accurti i svi
ti ostali ,neporočni“ službenici Hr-
vatske za to su tu, da primaju na-
putke'iz Beča i Pešte, neka veće
*ruglo pane na našu zemlju i neka
nas kompromituju pred civilizovanim
svijetom.

To je pouka, koju nam daje Na-
stićeva afera. Vrata tamnice otvaraju
se i zatvaraju, kazao je nedavno
»Pokret“, pa će i današnji , veleiz-
dajnici“ ostaviti jednom i uze; taj
slavljeni Nastić, kojega sada prati
policija na svakom koraku, kojega
riječ je dosta, da čovjeku otmu slo-
bodu, propasti će u tminu, iz koje
ga je ruka dispozicijonog fonda za
čas izvukla. Sve će proći, i mnogo
će se zaboraviti, ali ljaga će ostati
na Hrvatskoj, da je ona zemlja ve-
leizdajničkih procesa, gdje brat brata
u tamnicu tura.

Kazat će: spomenuti suci čine

džarskom eksponentu Rauchu. Ovo
je potonje istina, ali to one hrvatske
suce, koji se toliko ističu u ovoj aferi,
ne opravdava. Tužba je došla, tužio
je Rauch, ali i suci imadu, t. j. imali

.bi imati barem onoliko dostojanstva,

koliko je potreba da sačuvaju ugled
zemlje pred stranim svijetom. A mi
kad čitamo izjave Accurti, ne znamo,
ko je gori: on ili njegov svjedok
Nastić; kad vidimo, gdje se zatvaraju
desno i lijevo seljaci, kod kojih je
svaka veleizdaja a priori po zdravom
razumu isključena, a sudbeni dvor
ta uapšenja odobrava, jer je tobože
dokazano ono, što treba stoprv do-
kazati, tad moramo primijeniti Hr-
vatskoj riječi: Ima u Danskoj gnjileži.

Ona zaudara iz daleka, okolni
svijet bježi od nje, a samo u nas
ima ljudi, koji u njoj uživaju. Eto ti
Franka, koji se u tom blatu valja
s užitkom nečiste životinje, a okolo
njega se okupili njegovi opojeni ,sla-
vom“, što nam je iz Beča i Pešte
namijeniše.

 

Hrvatsko narodno vijeće.

Misao da se ostvari hrvatsko narodno
vijeće, dobiva sve to više pristaša. 'Takovo
vijeće imadu Česi i Poljaci. To je. zapravo
jedna vrst narodnog sabora, koji se svake
godine, ili kad to prilike zahtijevaju sastaje,
da vijeća o onim potrebama domovine, koje
mogu da okupe sve narodne sinove, svih
stranaka i mišljenja, na zajedničan rad.

Pitanje službenog jezika u Dalmaciji,
pripoznanja nauka svršenih na zagrebačkom
sveučilištu, madđžarske zastave i škola u Hr-
vatskoj, namještenja Hrvata na željeznice,
glagolice, svetojeronimskog zavoda, obrane

ževnog spora, umjetničkog spora i mnoga
slična pitanja: svim tim bi se narodno. vi-
jeće imalo zabaviti, u svim tim pitanjima
svi mi imamo jednaku konačnu misao.
Koliko je pako pitanja, raspra, nenadano se
postavilo pred našu javnost, a mi .nijesmo
znali, koje stajalište da uzmemo? Koliko ne-
shvaćanja, koliko pomutnje i proturječja ši-
rilo je naše novinstvo o pitanjima, koja su
u našem interesu tražila, da budemo složna
mišljenja ? Pa s kolikim neshvaćanjem piše

«se kod nas o Istri, Bosni i Hrvatskoj i

obratno. Svemu bi tome doskočilo narodno
vijeće. Ono bi dalo pravac i javnosti i no-
vinstvu u nekim pitanjima. Na vijeću bi
Dalmatinac izviješćivo o Dalmaciji, Hrvat o
Hrvatskoj, Istranin o Istri i t. d. i nestalo
bi tad onog grdnog neznanja, koje se ne
rijedko zamjećuje kod novina i javnosti je-
dnog kraja prema drugom.

Pitanje nastaje ko da sačinjava ovo na-
rodno vijeće, hoće li ono biti za Hrvate i
Srbe, te za koje zemlje, da ono vrijedi ? Na
ta pitanja nije lako odgovoriti. Oni će naj-
više muke zadati ostvarenju ove lijepe za-
misli. To nas ipak ne smije tako prestrašiti,
pa da od svega odustanemo. Svaka se za-
preka može svladati. Treba samo strančar-
stvo i tjesnogrudnost ostaviti kući, a pred
sobom imati više narodne, a ne stranačke
interese.

Neki misle, da bi samo narodni zastu-
pnici imali pristup u ,,Narodno vijeće“. I
mi bi smo bili zato, kad bi svi sadanji na-
rodni zastupnici bili pravi odabranici naro-
da. Ali o tome nije ni govora, dok se kod
nas za sve sabore ne ustanovi opće pravo
glasa. Tad istom će barem donekle pobije-
diti na izborima narodna volja, a do sada
je često pobjeđivala samovolja i pritisak
vlade ili pojedinih mogućnika. Pa da pravo
rečemo, prilike naredne zastupnike priuče
govorancijama, koje imaju često prosto obi-
lježje kortešacije, dok postaju klimavi za
duboko razmišljanje. A nami ne trebaju li-
jepo izglađeni govori, nego provagani raz-
govori, u kojim se zrcali dobro poznavanje

, svoje držanstvo, krivnja je na ma- jezika, sjedinjenja Dalmacije, sokolstva, knji- narodnih potreba. Za to smo mnenja, da bi
iii iii iS NSS

 

L Laeler: Mladenački sni.

Mali grad svečano se zaodjeo, da do-
čeka svog slavnog sina. Posebnim ;je vla-
kom imao prispjeti iz Pariza T. Matthien-
Gaillon, ministar unutarnjih posala.

Kolodvor inače melankoličan u bijeloj
prašini, kojom ga bogato snabjeo sjevero-
zapadnjak, bio je okićen krasnim vijencima
i izgledao ne loše. General kao što i pre-
fekt zauzeli su mjesto kraj urednika lista,
koji se je danas njima iznimno priključio.
Predstojnik stanice, stisnut u svom ženidbe-
nom fraku i nakičen bezprijekorno bijelom
ogrlicom , imao je isto onako. nesretno lice,
kao nekoč, kada je pred majkom Enfrozine
rekao, da je ljubi. Načelnik, pristavi i vijeć-
mici stajahu na svečanom okupu, a željezni-
čari svi u nedjelnom odjelu, žurili su se, da
još zadnji čas odstrane kable, koji su stajali
jedne i s druge strane perona.

 

" uniformu lakim, udobnim odjelo;

se bijeli dim; a vlak iznimno stane, da
iskrca ministra i njegova tajnika.

Prefekt kao što i zapovjednik držali su
kratki govor, a predstojnik je stanice nešto
tepajuć izgovorio. Pred vratima zaori voj-
nička zapovjed, a sunce se opet odsijevalo
u 50 oštrica, koje su ujednom bile istrgnute
iz korica. Dvije krasne predstojnikove kćeri
»Gospođe sa željenice“, kako su ih u mjestu
nazivali, otvore usprkos očevoj zabrani pro-
zor i glasno se nasmiju, kada se je jedan
vijenac otrgao i pao uprav na čelo grad-
skog tajnika, koji je uz glasan povik na
stranu skočio.

Šetnje kroz stari provencalski grad,
doček na Mairi, podjelba nekoliko zasluže-
nih križeva, posveta nove škole, bio je ju-
tarnji program; i napokon mogao je mini-
star umoran poći svom starom prijatelju iz
mlađenačke dobe Dr. 'Terrigru, da objeduje,
da se odmori, pošto se je u večer u ,,Cafč
do la Republique“ imao obdržati banket.

Gospodin ministar je zamijenio svoju
m, a 2 su
prijatelja objedivala .sama u pradjedovakoj

taka, a jedan drugom  nazdravljahu co-
gnacom, kog je doktor donio ministru u čast
iz svoje stare pivnice. Bio je sretan i ujedno
ohol, da može počastiti tako odličnu osobu,*
i nije se umorio, naslađivat se mladenačkim
uspomenama, pitajuć svaki čas:

»A Marinettor ...... spominješ li se
još vražje djevojke ? E! A Bosnia, plavka,
a nad svim Izabela? U nju si bio posve
zaljubljen, gospodine ministre ....,. .“

T. Matthien-Gaillon se smijao, Bilo mu
je ugodno raspravljati o napola zaboravlje-
nim zgodama. I od sitnih zgoda u rodnom
gradu prijede govor na Pariz, gdje su obo-
jica stanovali u istoj kući; spominjali su
svoje vjerenice, svoje drugove. Večina od
pjih je bila već pred zemljom. Jedni isčezli,
o O e mita nomada

to ministar nenadano :

»Sto je od obiju kćeri drogiera Corda-
bela? Živu li još?“

Liječnik se nasmije ::
nijesi ih zaboravio! Dakako
živu — oh, sretna li vremana kad smo stu:
pali za njihovim stopama — Valentine je

tuči g piči dO