Strana 2.

,CRVENA HRVATSKA“

Broj 88.

 

Dalmacija u pitanju aneksije Bosne i Nertegovine.

Kao da bi se rada s neke strane
potaknuti Dalmaciju, da zauzme sta-
novište u pitanju aneksije Bosne i

Hercegovine. Tako čitamo u ,Po- .

kretu“ o nekakvoj adresi, koju spre-
ma Dr. Ivčević, a novine šire vijesti
o vojničkoj podjeli Dalmacije, koja
bi bila po nekim preteča političke.
Drugi opet pričaju o sjedinjenju Bo-
sne i Hercegovine Dalmaciji, na koje
bi Madžari pristali uz uvjet, da im
se banovina posve izruči.

Sve ove vijesti, pa i mnoge druge,
smatramo preuranjenim, ali uza sve
to nije suvišno već sada o tomu ras-
pravljati, nek se naša javnost lakše
orjentira u slučaju, kad bi pitanje
Bosne zbilja izašlo na pretresanje
pod jednim ili drugim oblikom u
dalmatinskom saboru, što nije nipo-
što isključeno. Sjetimo se samo, da
je jednom jedan zastupnik tražio,
nek se u sabor pozovu bosanski ho-
norabiles i tako faktično(!) provede
Velika Hrvatska. Istina je, da će i
sam taj zastupnik biti od toga vre-
mena u koječem promijenio svoje
mišljenje, ali to ne dava aikakve ga-
rancije, da se ne če koji drugi naći,
da to pitanje provocira. .A to mu ne
bismo mogli ni zamjeriti, jer je pita-
nje Bosne takovo da se samo nameće.

Po našem mišljenju nije se anek-
sijom Bosne dogodilo ništa, što bi
moglo utjecati na Dalmaciju, da
svoje stanovište promijeni. Nama kao
Hrvatima ne može biti indiferentno,
što se u Bosni zbija, ali Dalmacija
kao takova ima svoj politički pro-
gram neodvisan od promjena u Bo-
sni, a taj je program aneksija Hr-
vatskoj. Barem dosad nije se ništa
dogodilo, što bi nas moglo navesti,
da batalimo taj program, okolo ko-
jega se poslije riječke i zadarske re-
solucije okupio cijeli narod.

Znamo, da neki šaputaju, kako
bi ekonomski interesi Dalmacije za-
htijevali prijedinjenje Bosni, ali i sve
kad bi tako bilo, to bi pitanje mo-
glo postati aktuelno stoprva onda,
kad bi se Bosna i Hercegoviua u
tom smislu izrazila. A od toga smo
još jako daleko, tako daleko, da je
suvišno raspravljati i o tim jako pro-
blematičkim interesima, koji možda
u teoriji vrijede, ali koji bi se u
praksi pokazali ispraznim sve dotle,
dok Bosna ne bi postala ekonomski
neodvisna. A sada prirodni odnošaj
između Bosne i Dalmacije takav je,
da bi se i bez formalne aneksije us-

postavila ona ekonomska sveza, koja
je tako osjećčana potreba i Bosne i
Dalmacije.

Kako dakle sada stvari stoje,
naše je mišljenje, da Dalmacija mora
ustrajati na započetom putu i tražiti
aneksiju Dalmacije Hrvatskoj. Ona
se ne smije pustiti zavesti neosno-
vanim nadama, kako onda, kad se
veselila okupaciji Bosne. Odustati ili
malaksati u borbi za aneksiju zna-
čilo bi samo omogućiti izvršenje pla-
nova, koji nijesu u skladu s našim
narodnim jedinstvom, a ovo je je-
dino naš cilj. Istina je, da je moguće
da se s vremenom otvore drugi i
lakši puti, da do njega dođemo, ali
tih sada mi ne vidimo, jer oni, koje
nam kažu, mogu samo dovesti do
narodne zavade i plemenskog rata.

Pismo iz Beča.

(Na Balkanu. —- Nutrnji politički položaj. —
Prestolonašljednik Đorđe u Beču).

Ne će nikoga začudit, da se moja pisma
uvijek na prvom mjestu bave Balkanom, o
čijoj se sudbini ovih dana u cijeloj evrop-
skoj štampi sa svakoga gledišta i u svrhu
raznovrsnih interesa najživlje raspravlja, a
evropska diplomacija može se slobod no reći
zaposlena je danas isključivo balkanskim
pitanjem.

Prekinućem pregovora, koji su se bili
zapodjeli između Turske i Austrije, te prve
i Bugarske, nastala je nova situacija. Čini
se, da je novu situaciju stvorila Engleška, a
ne će bit bio njezinom stvorenju daleko ni
ministar Izvolski. Njemu je dapače to puno
pomoglo. Kako sam zadnji put bio natuk-
nuo, nagode li se Austrija i Bugarska iz-
ravno sa Turskom, Izvolskijeva ideja o bal-
kanskoj konferenci, vrlo je vjerovatno, da
bi bila zakopana.

Mnogobrojni srpski državnici, političari
i patriote razišli su se bijelim svijetom, da
od silnika isprose štogod za svoj narod i za
prava njegova. 'Tašta nada! Kako danas:
stvari stoje, Srbija može dobiti samo ono,
što stara baba Austrija dopušti i. ... ništa
više. Formalni savez koji postoji u balkan-
skom pitanju između Engleške i Ruske ne
može nikako da se suprotstavi jačem i čvr-
šćem savezu Austrije i Njemačke, koje jezde
oprezno ali sigurno prema Istoku. A to je
posve naravno !

Interesi Austrije i Njemačke u ovom
pitanju su jedni, dok oni Kngleške i Rusije
divergentni su, a balkansko pitanje im služi
samo da ga izrabe, kako bolje mogu. U di-
plomaciji se niko ne zauzimlje iz čiste na-
mjere, da koristi Balkanu, njegovim  naro-
dima i njegovim malim državicama ; tu od-
lučuju posve druge namjere i drugi ciljevi.

Da je Rusija prije znala skopčati ne-
sebično svoje interese na Balkanu sa onim
balkanskih naroda, jamačno bi stvari danas
drukčije stale. Sva je prilika, da promjenu
sadašnjeg stanja ne mogu prouzrokovati ni
iskazi simpatija za Srbiju, kojima se ovih
dana natječu u Petrogradu, a rekord su po-
stigli upravo danas, kad srpski prestolona-
šljednik Đorđe dolazi u :carski grad, da
preda ručno pismo svoga oća caru Nikolaju
i da se, kako neki vele, ogleda za kojom
kćeri kojeg velikog ruskog kneza. Ti iskazi

 

Beč, 28./10. 1908.

.

_ mogli bi u najboljem slučaju djelovati na

pad ministra Izvolskoga, ali za Balkan i
njegove narode ostat će još za duže vre-
mena samo simpatije . . . .

Stoga imaju pravo možda oni, koji su
jučerašnji govor ministra Aehrenthala pred
austrijskom delegacijom nazvali izljevom
hladnog proračunanog razboritog optimizma.

wx
ko %

Nutrnja politika u monarhiji proživljuje
ovih dana jednu može: se reći od običnih
kriza, koje se rađaju uvijek, netom austrijske
vlade u času neopreznog izlijeva svoje njema-
čke bahatosti dadu ostalim narodima mo-
narhije i previše jasno razumjeti, da su
Nijemci u državi privilegovana rasa, koja
može po miloj volji raditi i gospodariti, a
da su Slaveni klasa službenika, koji ne
smiju ni golom rukom obranit se od biča
i ubojnog taneta, kojim ih gospodar krati.

Čini se, da je sada nadošao čas, da se
ovom nesnosnom stanju potraži nekakvog
lijeka. Ko bi mogao da to pokuša ? Česi su
jedini tu, koji nešto mogu i koji su u sta-
nju, da uzdržateljima današnjeg sistema
stave pred oči, kuda vodi ovakovo nerazu-
mno vladanje. Nu ne smiju oni da to učine,
e da samo za sebe izvuku štogod koristi,
nego moraju da uzmu obzira na sve sla-
venske zapostavljene narode u monarhiji.
Porade li samo za sebe, od toga mogu imati
momentane koristi, ali trajne nikada. Nije
Beck sa njegovom politikom ,,srednje linije“,
koji može i hoće da pomože Slavenima do
prava, koja ih na svakom polju u ovoj dr-
žavi idu, nijesu njegove ministarske stolice
ništa drugo nego zlatni podupornji one ve-
like i glavne stolice, koja često puta i bru-
talnom silom gnjavi slavenske narode, ugro-
žava ih u njihovim životnim interesima,
vrijeđa u najsvetijim osjećajima i pravima.
Na toj stolici je zapisano: njemačka supre- ,
macija, a na njoj sjedi čovjek ,srednje li-
nije“ baron Beck.

Povrate li se Česi za malo leće i zla-
tiša opet na svoje ministarske stolice, Sla-
venima u Austriji nikakve bitne koristi;
odalji li se i Beck, njemačka supremacija
ostaje pa bilo i pod kakvom drugom fražom
i sa kakvim drugim ljubežljivijim i oprezni-
jim njezinim vodičem.

Sistem treba promijenuti, onu glavnu
stolicu njemačke supremacije, valja u piljke
slomiti, a onda stoprvo svakome narodu u
ovoj državi osigurati vlastitu stolicu, sa
koje će sam slobodno i nevezano upravljati
i odlučivati svojom sudbinom. Sa zlatnih
podupornja, ni Česima, ni Poljacima, ni juž-
nim Slavenima prave i bitne sreće!

wok
*

Srpski prestolonasljednik Đorđe na svo-
me putu za Petrograd, zaustavio se preksi-
noć u Beču par ura. Naravno putovao je u
najstrožem inkognitu i htio je svakako da
taj strogi inkognito sačuva. No koliko je to
pomoglo sinpatičnome mladiću, najbolje se
vidjelo iz jučerašnjih jutrnjih bečkih novina.

Sve bečke novine upotrebile su ovu
zgodu da već radi njegovih burnih go-
vora, poznatog Kneževića potankim opisom
prestave svojim čitaocima. 'T1 novinski opisi
sadržavaju neobičnom tačnošću sve kretnje,
dapače svaki čin, svaki korak mladok Kne-
ževića od prvog časa, kad je salonski vagon
srpskog dvora prispio na stanicu ,, Westbahna“
pa dok je prestolonasljednik Đorđe za zadnji
put kod odlaska stanice ,,Nordbahna“ poz-
dravio gospođu ruskog beogradskog posla-