Strana 2,

 

stignemo, to možemo postići samo na-
šom politikom, koja treba da se pri-
lagodi prilikama“.

U ovom ima mnogo istine, ali i
mnogo pogriješene spekulacije. Pri-
lagoditi se prilikama to zahtijeva
zdrav razum, ali koje su prilike, ko-
jim se imamo prilagoditi? Zar je i
ropstvo prilika, koja to zahtijeva od
nas! Pa i kad bi današnje prilike
bile takove, da im se možemo prila-
goditi, zar bi to opravdavalo onu
politiku, koju vidimo, da neke novine
zagovaraju, kad se ni ne usuđuju
kritikovati način, kojim je aneksija
Bosne i Hercegovine provedena u
uvjerenju, da ta aneksija, pa kakogod
bila provedena, može samo Hrvatskoj
koristiti. Kad se reče: ,aneksija je
tv, i snjom moramo računati“, to
je sasvim ispravno, :ali baš za to,
jer je aneksija tu, i jer s njom treba
da računamo, ono ujedinjenje na-
roda“, koje smo gore spomenuli,
zahtijeva od nas drugu politiku, nego

što smo je dosad vodili. Što je do-

sad bilo opravdano ili barem razu-
mljivo, aneksijom postaje suvišno, a
gdjegod za narodno ideale i pogi-
beljno.

žiljamo na svojatanje Bosne, koje
i ako u drugom obliku nego prije,
a ono još uvijek svaki čas prokomoli
u našim novinama. Prije se kazivalo
»Bosna je naša!: Bog i Hrvati“, a
sada ,čisti“ organi gude, a neki im
listovi sekundiraju popijevku : ,,Srbi
sami valja da razumiju da je Bo-
sni jedino mjesto u hrvatskom
sklopu“. To je taka istina, da

»CRVENA HRVATSKA“

je ne treba ni dokazivati, ali za to
je.ne treba ni guditi, jer ko istinu
gudi, gudalom ga po prstima biju.
Nije potreba, da mi ni Srbe ni Mu-
hamedance učimo, što treba da oni
rade, oni će sami najbolje znati, što
im treba raditi. Naša je dužnost
samo to, da kao Hrvati ne stavljamo
odgoda onomu času, kad ćemo se
jedni i drugi konačno sporazumiti u
svim narodnim pitanjima, te možda
raznim putem, a ipak složno kora-
cati zajedničkom cilju. Da pak do
toga dođemo, prvi je uvjet, da za-
čepimo svoje uši bečkim sirenama,
koje nas hoće da obmame pjesmom,
da čemo se prije ujediniti, ako po-
slušamo njih. Za tim Sirenama kriju
se hridi, o koje je već više puta hr-
vatska plav udarila.

Pismo iz Beču.

(Ratna vika. — Parlamentarni položaj. — Radi se o
Bosni. -—— Krvavi neredi na sveučilištu).

Beč, dne 25. XI. 1908
Od prošle srijede sve bečke novine u-
porno podržavaju ratnu graju. Bilo je i prije
graje, ali ovako sistematične i jake još ne.
Naravno bila je prva ,,N. SI. Pressa“, koja
je još u srijedu svoj uvodni članak otvorila
strahovitom vijesti: ,,Ždrijela crnogorskih
topova zijaju prema Kotoru“. Nije smetalo
što se crnogorski topovi, dar Italije saveznice
austrijske, već mjeseca nalaze na Lovćenu ;
iza po Austriju neugodnog diplomatskog
dogođaja od srijede u Beogradu, valjalo je
odmah tu strahotu svijetu navijestit. Valjalo
je pokriti pogrješke bečkih diplomata.
Treba se naime spomenuti, da su u sri-
jedu predstavnici pet evropejskih velevlasti
na zamolbu i nagovor Austrije zajednički
stupili pred srpskog ministra predsjednika
i molili ga, neka Srbija u ime mira povuče

 

Broj 96.

 

svoje čete s granice i neka ne dopušta da
se organiziraju bande (odnosno dobrovoljačke
čete) u zemlji. Srpski primier Velimirović
imao je prisutnosti duha i spreme, da pre-
stavnicima Europe kaže: Srbija nema vojske
na granici, srpska vlada ne dozvoljava or-
ganiziranje četa, uopće Srbija ne čini ništa
više nego Austro-Ugarska susjeda. Dapače
Austro-Ugarska je, koja izazivlje, grupe nje-
zine vojske viđene su i zatečene na srpskom
zemljištu. I Velimirović pokaže diplomatima
razne predmete, koji su pripadali austrijskim
dragunima, a sada se kao ,,corpora delicti“
nahode u rukama srpske vlade: dragunske
sablje, kape, bodeži, razni predmeti iz tor-
nistra itd.

Kako se to dogodilo, da su ove stvari
izgubili austrijski vojnici,  rastumačila je
jedna austrijska nota: austrijska patrulja ne
poanavajući granice zabasala je na srpsko
zemljište. vidjeli vojnike srpski seljaci, a
vojnici od straha ..... pred diplomatskim
zamršajima okrenuli leđa i leti, koliko noge
nose; pri tom su izgubili nađene stvari. Da
ovo ne veli ozbiljna diplomatska nota, da
se ne zna, da je između Srbije i Avstro-
Ugarske postavljena prirodna međa, rijeka,
te da se na srpsko zemljište može neznajući
i nehotice zabasati najlakše u čamcu preko
rijeke, onda bi ova stvar izgledala kao fan-
tastički skrojena priča iz negdašnjih doba.
Međutim tendencijozni ljudi i iz ovog malog
neznatnog dogođaja zaključuju loše po au-
strijsku diplomaciju.

Od tada eto graje, ali samo novinarske
graje i raznih prijetnja, dok se austrijska
vlada kod čina drukčije ponaša. U nedjelju
se obdržavalo zajedničko ministarsko vijeće
pod predsjedanjem baruna  Aehrenthala.
Raspravljalo se tobože samo o gospodarskim
pitanjima: srpski trgovački ugovor, bojkot .
austrijske trgovine u "Turskoj i rumunjski
trgovački ugovor. Uza svu ratnu graju zak-
ljučilo je ministarsko vijeće srpski trgovački
ugovor predložiti carevinskom vijeću na
raspravu i prihvat, Tursku glede bojkota
opomenut i basta!

————————=—===—========—===—===——zE VSE ESSSESSSSSSESEESEEEEEE ES —————————m—m=—m<=<m<—m=a=<=—u=—=—<—=<=a<—mm—<m=uu—

ORACIJA MAŽIBRADIĆA [LI
DŽIVA RUNIĆA VUČIĆEVIĆA?

U XI. svesci Starih pisaca hrvatskih
(Zagreb, 1880.) gdje su izdate pjesme Ma-
rina i Oracija Mažibradića, među Oracijevim
pjesama (str. 176-185) sub N? 21-31, štam-
pano je jedanaest pjesama, koje nijesu nje-
gove, nego Bunićeve, a koje je i Medo Pu-
cić u Bunićevim Plandovanjima! objelodanio.

'Te tobožnje Mažibradićeve pjesme ovako
odgovaraju Bunićevim u Pucićevu izdanju
»Plandovanja“: Stari pisci XI. N? 21 —
Pucićevo izdanje N* XX XIX ;? N? 22 — XL;
23 — XLI; 24 — XLII; 25 (u šestercu !) —
XLVI (u 12-tercu); 26 — XLVII; 27 —
XLVIII; 28 — XLIV; 29 — XLV; 30 —
XLIII; 31 -— XLV:. Među ovim pjesmama
jednog i drugog izdanja ima sitnih varia-
cija, kao npr:

St. p. N9 21, Puc, N9 XXXIX,
dvije oči moje vile Dvije vilo oči mć
raja prozori, Raju po zori — svietli po-
svietli pozori. sori
vraća u proliće Obratja u prolitje.

1 Dubrovnik, cviet narodnog književstva
kinovi 'Bladennje ivona Bosia Vali ia Vi
viem : vana Bun učićevića
stolina Dubrov. s uvodniem govorom Orsata Počića.

: :
pio. a dragi dalje očeve izdanja za izdanje Star.

22. XL.
Komu li ćeš iz me oči = 'Tkomu li ćeš ćarne oči
tvoj pram česti tvoj pram čisti

srećni jazu, ki me smrsi, Sriećni vezu, ki me smarsi,
daj mišpje no tvarazbluda = Ako da mi md razbluda
ne ckni, daj mi, ma go- Ne ckni, daj me ma go-

: : poje, spodje,

od želje mi duša poje. — Od želje mi duša podje.
Dalje su slijedeće variacije: u N9 23 —
XLI: najposlje — Našzad; Gorimo eto sada
— Sad gorimo eto; N? 24 — XLII: vile
moje — mile moje; Nu ako hof' moć — Nu

"moć ako hof' ; N9 25 — XLVI: sasma —

sama; jer branjen — čim branjen; N? 26 —
XLVII: celov međeni — cielov veseli. N*
27 — XLVINI :- izpiva — ranjiva; N9 28 —
XLIV: čime gleda — dočim gleda; svoga
a tvoga samaljena je — Svoga istoga sma-
mljena je; ter s uresa — Jer za ures; komu
mlados ona dvori — Kć md mlados ljubi i
dvori; N9 29 — XLV: narav — ljubav;
hrleć pogji — harli i podji; N9 30 — XLIII:
posumljeti — posumnjiti ; stavna, ko ti veće
nije — Stavna, k6 bi, veće nije; provodjena
— provedena ; ne biše — ne biehu. N9 31 —
LXVI: doleli — obleti ; smrknu ti se — Da
# se smarkne; (U ovoj pjesmi u St. p. fali
sedma kitica, a a Pucićevu izdanju je ima!)
ostavljeći — ostavivši ; žudi — sudi ; bije —
krije; lem ukaži — Ti mu ukaži; ma ga

ljubav — Njega ljubav; doprši — dopuarha ;
izricati — naricati; kiem se mog'» svegj na-
dati — Kojem će se on nadati.

Iznijeli smo ovo nekoliko variacija je-
dino da ih konstatujemo, dočim su u stvari
neznatne — nekoje su i grješka štampe ili
"zlo čitane iz rukopisa! — uzevši u obzir;
da je Medo Pucić pri izdavanju Bunićevih
pjesama činio mnogo izmjena u jeziku, što
je i sam u uvodu očitovao.

Sveska XI. Starih pisaca izišla je go-
dine 1880., a izdanje Meda Pucića g. 1849.
Gosp. prof. S. Žepić, priređivač pomenute
sveske Starih pisaca, nije dakle ni vidio
Pucićevo izdanje Bunićevih pjesama, jer bi
u takom slučaju sigarno u uvodu bio spo-
menuo, da su tih 11 pjesama već štampane
kao Bunićeve i bio bi pokušao da pokaže,
da su Mažibradićeve, a ne Bunićeve; ili ih
ne bi bio donio među Mažibradićevim, kad
bi bio uvjerenja, da su Bunićeve. On apso-
lutno ne spominje ništa, a to znači, da nije
ni čuo ni znao za Pucićevo izdanje, pa mu
se nije ni nametnula nikakva sumnja.

._ Meni je ovaj slučaj nametnuo jedno pi-
tanje, a to je: jesa li ovih jedanaest pje-
sama doista Mažibradićeve, ili su Bunićeve,
kako ih je Medo Pucić držao? — Odmah
odgovaramo, da su te pjesme Dživa Bunića