God. XVI.
U DUBROVNIKU, 13. veljače 1907.
Broj 13.
ijena je listu unaprijeda: za Dubrovnik i za Austro-Ugarsku na godinu 10 K. Za ino-
semstvo 10 K i poštarski troškovi. Ko ne vrati list, kad mu pretplata mine, smatra se
predbrojen i za došasto polugodište.
i
izdavatelj i odgovorni urednik Dr. Ivo DeGiuilli. =
- Štamparija DeGiulli i dr.
srde 5€.
U jednom od zadnjih
pisali smo, kako je riječka resolu-
brojeva
cija nacrt ugovora, koji veže nas,
dok veže Madžare. , Hrvatska Kruna“
na strašno rasrdila.
Stala je vika,.da to nije istina i
za to se nas
što ti ga mi znamo, a na_ posljetku
priznaje i ona s drugim riječima
nara& resolucije, kako smo ju mi
označili, kad kaže da su ju usmeno
IZLAZI SVAKE SRIJEDE I SUBOTE
POJEDINI BROJ 10 PARA.
Pretplata i oglasi šalju se upravi, & dopisi uredništvu lista. Za izjave, priopćena, zahvali
Kruna“ ne pita, ona samo viče na
nas, što smo napisali nešto, čega
istinu mora napokon i 6ia da pri-
zna.
».
Da ne bude po vragu ovoj ne-
"nadanoj srdžbi povod nekoliko naših
riječi, koje je ,Hrvatska Kruna“ po
dalmatinskom novinarskom adetu po-
pratila upitnim znakom. Jer onim
riječima na koje se oborila srdžba
Hrvatske Krune“ dodali smo i ovo:
"Mi ćemo biti prvi, koji ćemo, ako
prihvatili Košut, Apponyš"i drugi dhude slučaj, javiti narodu nevjeru
Zašto dakle tad. na nds; vičež Madžara“, a to je zbilja nešto, što
Ona doisto nadodaje; da "Andrassy,
Banffy et comp. nijesu prihvatili re-
soluciju, pa da se zato ne može ka-
zati da su je Madžari prihvatili, ka-
rekli,
opet držati tako naivne ni svoje či-
ko smo to mi ali ne smije
taoce, pa im pripovijedati nešto, kao
da smo mi kazali, kad nam to nije
moglo doći ni na kraj pameti. Sama
resolucija stavljajuć se na temelje
personalne unije, isključuje da bi je
mogle prihvatiti madžarske stranke,
koje stoje na nagodbi od 1861.
Zato i vidimo, da na nju na-
valjnju novine poput ,Az Ujsa-
ga“ i ,Pester Llovda“, ali za to
nas nije briga. Ne će nas vele za-
boljeti glava ni onda kad čujemo
iz logora neodvisne stranke glasove
"ljudi, koji kao kakovi don _ Kihoti
lupaju po utvari jugoslavenskog car-
stva od Carigrada do Dubrovnika.
Takovih ludova nalazimo i kod
Hrvata, a dosta je uredništvu ,Hr-
vatske Krune“ da zaviri u ,Hr-
vatsko Pravo“, pa se uvjeri otkle
se novom kursu slične stvari / pod-
imeću, samo da ga se oerni pred
Madžarima. Ako baš hoće dopustiti
ćemo joj i to, da je između / samih
resolucijonaša bilo ljudi — nuti Dr.
Majstrovića — koji resoluciju baš
pravilno nijesu shvatili, pa se srde,
da Madžari već: nijesu Hrvatima
ukrenuli u korišić, što oni misle da
bi nam imali dati, ali tim bismo
prešli na drugo polje, počeli bismo
rwspravljati, je li novi kurs uz »lo-
jalnu“ opstrukciju čistih, uz arguse
i argusiće mogao postići više nego
je postigao, a to nas , Hrvatska
je moglo rasrditi naše ,čiste perja-
nice“ i to .nađa sve sada u doba
izbora, kad telići telale po zemlji,
da smo se prodali Madžarima. ,KBa-.
ko! — imadu se biti u čudu pitali
mogućnici na ,Hrvatskoj Kruni“ —
mi smo ih već proglasili prodanim
izdajicamd, ulizicama
madžarkim, a sad ,Crvena Hrvat-
ska“ ima drzovitosti, da reče, da to
mješinama,
nije istina !“
Ovako tumačimo gnjev naše za-
darske drugarice. Ako smo pogrije-
šili, molimo unaprijed najponiznije
za oproštenje, da smo na to po-
sumnjali, a ako nijesmo, nek nam
dozvoli kazati što mislimo o
ljubavi prama Madžarima i zašto bi
riječka resolucija ostala i onda zna-
meniti, preokretni politički čin, kad
ne bi bio nacrt ugovora, koji veže
nas, dok veže Madžare.
Temelj resolucije nije, kako se
lažno i naumice širi po narodu, pri-
jateljstvo prama Madžarima. Nijemci
i Madžari, nama su sve isto, i na
jedne i na druge imamo razloga, da
se tužimo i moguće baš ta činjenica
je, da je u nama dozrelo uvjerenje,
da smo sami sebi prvi i da ram ne
će niko ništa dati, ako ne dobijemo
sami, Resoluciji je dakle temelj u
demokratičkoj misli, da je narod sam
kovač svoje sreće, koja nas je uz-
digla nad neke predrasude, što su
nas uz Beč vezivale, neka su nam
te veze od vajkada bile pogubne i
po državnu i po narodnu individual-
nost. Stoprva, kad smo se njih rije-
šili, tad se nametalo pitanje: a s kim
ćemo sada, jer su i slijepi morali
TSKA
svojoj
puLIKA HRVA
RE at
NARODNA (trena, DUBAOIMIK
uzačka BIK
plaća se 40 para po retku, a za oglase 30 para Oglasi, koji se više puta štampaju, po po
godbi uz razmjeran popust. Nefrankirana pisma ne primaju se. — >
vidjeti, da nam nedostaje 1 prvih
uvjeta, da pokušamo nešto samostalno
od drugih. Neka nam ne reče Hr-
vatska Kruna“, da je ovo u protu-
slovju sa onim, što smo prije nagla-
narod kovač svoje
sreće, jer je jedno od svoje volje i
sili, da je sam
po svojoj uviđavnosti tražiti u susje-
dima saveznika, a drugo tući se, a
ne znati čemu se tučeš, nego samo
jer su ti tako naredili. Ono prvo zahti-
jeva demokratska misao, jer je izlijev
volje naroda, a ovo drugo neka krste,
kako hoće oni, koji to smatraju mi-
sijom hrvatskog naroda.
Po ovomu neka sudi , Hrvatska
Kruna“, koliko je nama stalo do
Madžara, kao takovih i zašto smo
mi mogli kazati, da ćemo biti prvi
koji ćemo, ako to bude slučaj, javiti
narodu nevjeru Madžara. Kako smo
se raskrstili s Bečom, raskrstit čemo
se do potrebe i s Madžarima a ipak
ćemo ostđt sveđ isti t. j. ljudi, koje
u radu za narod ne vodi mržnja na
drugoga, nego ljubav prama svojemu.
Ona nam kaže, što treba da radimo,
a koji šire vijesti, da smo se prodali
Madžarima, za to jer silimo narod,
da ne vjeruje onim, koji .sy Hrvat-
sku raskomadali, neka ako su po-
šteni, jave ujedno narodu, da onaj
put, koji mu mi kažemo, vodi do
borbe i da smo u toj borbi mi prvi
izloženi, dok za propovjednike ,Ve-
like Hrvatske“ nema ni razvlačivosti
paragrafa, ni Argusa. Sva ona ne-
dostojna sredstva, kojim se Argusi
svake dlake služe, da nas kod na»
roda ocrne, najbolja su svjedodžba
našem nesebičnom radu.
Pismo iz Beču. i
Beč, 10. veljače 1907.
Sveti Vlaho. — Kako što i prošle go-
dine, tako su ove Dubrovčani u Beču pro-
slavili na osobiti način svečanost Sv. Vlaha.
Bila je priređena zajednička večeri u jednoj
od ubavih soba ,Riedhof-a“. Na večeri je
vladao pravi iskreni dubrovački duh. Ugodno
se je dirnulo mladih prisutnika, da su ih
svojim posjetom počastili i starija gospoda
kao profesor na sveučilištu Milan vitez Re-
šetar i profesor u mirovini Melko Radulo-
vić. Preko večere se je dogodila jedna sa-
svim uspjela upadica. Dok smo mi mirno