God. XVI. U DUBROVNIKU, 10. kolovoza 1907. HRVATSKA Cijena je lista unaprijeda: za Dubrovnik iza Austro-Ugarsku na godinu 10 K. Za ino- IZLAZI SVAKE SRIJEDE I SUBOTE m m | gemstvo 10 K i poštarski troškovi. Ko ne vrati list. kad mu pretplata mine, smatra :se poi ; predbrojen i za došasto polugodište. === Izdavatelj i odgovorni urednik Dr. Ivo DeGiulli. Štamparija DeGiulli i dr. ——- ——miž——————————— ———> Sa ————————m———= Broj 64. POJEDINI BROJ 10 PARA. Pretplata i oglasi šalju se up ravi, & dopisi uredništvu lista. Za izjave, priopćena, zahvale plaća se 40 para po retku, a za oglase 30 para. Oglasi, koji se više puta štampaju, pe po : godbi uz razmjeran popust. Nefrankirana pisma ne primaju se. — == mmm Domaće nevolje. Pisali smo o potrebi jedne srednje škole u Šibeniku, a , Hrvatska Riječ“ je cijenila potrebnim da nam zahvali. Harni smo joj na lijepim riječima, premda nijesmo drugo učinili, nego prostu dužnost. Mi barem tako shva- ćamo budno praćenje ekonomskih i kulturnih prilika i potreba naših krajeva, a žao nam je, da im ne možemo posvetiti još veću pažnju. Dosta su tomu krivi i naši prijatelji, koji će nas prije obavijestiti o kojoj mu drago svađi u općini, nego o ne- voljama kraja i izgledima u buduć- nost. : Zato i naša politička borba uzme često oblik prostog nadmudrivanja i kavganja, pa bi promatrač iz daljega, kazao da joj ni nema podloge u na- rodu, već da potječe iz osobnih motiva. Nije baš tako, a najbolji je dokaz jednodušnost u svim znamenitijim političkim pitanjima. Tako n. pr. u Dalmaciji nema stranke, koja bi preu- zela zadaću, da širi oficijelno austri- janštinu u duhu tajnih bečkih sa- vjetnika, premda ima ljudi, koji bi se rado u tu svrhu izložili, kad bi imali i malo nade, da bi kod naroda uspjeli. Zemlja je dakle složna, da slične pokušaje suzbije, ali — re- cimo istinu — ta sloga nije poslje- dica toliko probuđene svijesti, koliko žalosna iskustva, s drugim riječima, Dalmacija znade, da ovako ne može dalje i da je ekonomski nazadak po- sljedica nesretnog položaja Dalma- cije u državnoj zajednici, ali mnogi i mnogi, kad bi ih pitao kako cijene, da bi se zemlja mogla oslobodit toga položaja, odgovorili bi ti na način, koji bi pokazao u njima više fatali- stičkog shvaćanja, nego zdrava poi- manja vlastitih potreba. Mnogo je krivo tomu zlu pomani- kanje pravog političkog odgoja, i u povodu toga slabo razvijeno čuvstvo zajednice interesa. Naš trgovac n. pr. uz rijetke iznimke posmatra sve sa uskog stanovišta vlastitog interesa, njemu ne dolazi obično ni na kraj pameti, da je korist svijeh i njegova korist, pa za to u njegovim očima i spada trgovina na neku vrst lihva- renja, te mješte da traži izvora do- biti u dobrim konjunkturama, traži ga u siromaštvu i, izrabljivanju klientele. Njemu uopće fali trgovačkog znanja i "šireg pogleda te zna samo za tr- govce, koji će mu robu prodati, pošto on hoće, a on će je opet gledati da naprti svojim mušterijama, što može skuplje. Slično rade i naši posjednici, a što je još gore, rasprave o uređenju dalmatinske plovidbe dokazale su, da tako ograničenom shvatanju ro- buju i ljudi, koji bi po svom odgoju i položaju imali drugim prednjačiti u napretku. Neke parobrodare "nije bilo moguće osvjedočiti, da je korist Dalmacije ujedno njihova korist i doživjeli smo ono žalosno glasovanje u Beču, kad su se svi parobrodari osim predstavnika dubrovačke plo- vidbe izjavili, da sjedište društva bude u Trstu. To su, kako čitamo, i proveli sada, kada nemadu više koga, da im ometa, jer dubrovačka plovidba uz take prilike nije htjela žrtvovati svoju neodvisnost. Pa se tad tužimo, da nam ide zlo! Poslije stotinu godina došao je čas, kad bi se moglo što postići, a ono, što se postiglo, predaju naši ljudi Trstu, nek nas ta stara naša pijavica uzmogne unaprijed još bolje sisati. Ljudi pak koji tako rade ni+ jesu narodni neprijatelji, neki su se od njih dapače isticali u borbama, da se Dalmacija pohrvati; ako dakle griješe, ne griješe hotimično, nego iz prostog neznanja. Oni nijesu kadri ni zamisliti to, da Dalmacija može i mora biti ekonomski neodvisna, pa tad kako će da za to rade. Mnogo bi mogla pomoći štampa, ona bi dapače bila zvana, da te pred- rasude tamani, ali reklo bi se, da je nekim listovima preči posao klevetati i ništiti političkog protivnika ; dapače, kao da im je to jedini posao, pa ga tjeraju i ondje, gdje ne bi trebalo. Borili smo se, da se Zadruge udruže u jednu domaću svezu, da se ne predaju na milost “i nemilost Ljub- ljanskoj svezi, a.na nas su ti listovi bacili klevetu, da branimo interese a «e IAUČNA BU LIOTEKA, DUGOVA ==———========= Hrvatske Vjeresijske Banke. Upozo- rivali smo na pogibao, koja bi bila za ekonomsku nezavisnost Dalmacije, kad bi uspjelo židovsko-bečkim nov- čanim zavodima zasjesti u Dalmaciji, a rekli su nam, da pogibelj umišljamo, da Dalmaciji treba tuđeg kapitala.i sve drugo, samo da bude zadovoljan Kredit i Bankverein. Zagovarali smo jedno jako dalmatinsko parobrodar- sko društvo sa sjedištem u Dubro- vniku, a na nas su vikali, da otim- ljemo Spljetu, što ga ide. Pa što se dogodilo ? Je li Spljetu uspjelo ba- rem da zaustavi kod sebe parobro- dare, koji su se sada fuzijonirali ? Ne rekriminiramo, već samo ho- &emo da upozorimo na pogrješku, e da im u buduće izbjegnemo te se ne ponovi onaj sablažnjivi primjer u Beču, da su zvali Dalmaciju, pitali je, što hoće, a ona nije znala kazati. To je ruglo, koje na svijeh pada, a za političare je lekcija, da nije dosta učiti narod političke programe, već treba nastojati, da se narod po njima i ravna. Nema naime žalosnijeg po- java, nego kad vidimo ljude, koji javno ispovijedaju politički program, koji ide za političkom samostalnosti, a rade proti ekonomskoj samostal- nosti pokrajine, kako je svijet imao prilike vidjeti u ovo zadnje doba. Narodna misco, U opreci prama našim legitimistima — pravašima — koji uvijek ističu samo dr- žavno pravo — što im je alfa i omega nji- hovog političkog kreda — našlo se je dru- gih, koji su kazali da mije državno pravo ono, koje dava snagu potlačenom narodu, a još manje ono, koje mu dava potpore u borbi za proširenjem starih i stečenjem novih prava. Narodnu snagu treba tražiti u miši- cama rarodnim, a potporu u narodnoj bor- bi treba tražiti u razvijenoj te budnoj narod- noj svijesti. Historičkom državnom pravu suprotstavili su živo prirodno pravo. Naš narod ima pravo na slobodu i ujedinjenje, ali ne za to, jerbo je on nekada bio slobodan i jer je imao svoju državu, nego za to, što svaki organizam postoji samo za to, da se može slobodno razvijati. Tako svaki indivi- duum ima pravo na osobnu slobodu, a konsekvencija je toga, da i svaki narod ima pravo na svoju narodnu slobodu.