U
DUBROVNIKU, 7. prosinca 1907.
Broj 98.
God. XVI.
(
RVENA
HRVATI
MA
UROŠ ECO OOO O _ _ nn
Cijena je listu unaprijeda: za Dubrovnik i
sematvo 10 K i poštarski troškovi. Ko ne
Izdavatelj i odgovorni urednik Dr.
za Austro-Ugarsku na godinu 10 K. Za ino-
vrati list, kad mu pretplata mine, smatra se
pr== predbrojen i za došasto polugodiš. — u [ [o 3T-
Milorad Medini.
Štamparija DeGiulli i dr.
Hoala na savjetima.
Skupi u malo riječi, što je »Pra-
va Crvena Hrvatska“ u cijelu stra-
nicu napisala, pa izlazi da ona pro-
povijeda, kako je u nekim prilikama
dobro prignuti glavu pod jaram. U
konkretnom slučaju naši zastupnici
ne bifsmjeli opstruirati proti nagodbi,
jer tim meću u pogibao ekonomske
tečevine, koje nam iz Beča obećavaju.
Ne cijenimo da misle tako svi
pravaši t, j. barem po svomu pro-
gramu ne bi smjeli tako misliti, jer
bogme Velika Hrvatska ne može se
stvoriti zadovoljavajuć se s mrvicama,
koje nam u svom obilju gospoda do-
bacuju. Za to moramo čekati, što će
kazati ,Hrvatska Kruna“. Istina je,
da su i na tom listu prevladale pa-
metne! glave, koje, misle, da politika_
o aaštoji u. iju načina, kako će
se dbaći načelo, ali ipak bi ih uvri-
jedili, kad bi ih izjednačili s ljudima
oko slavne“ ,Prave Crvene Hrvat-
ske“.
Kake bilo da bilo, koliko se sje-
ćamo, ovo je prvi put, da se u Dal-
maciji ovako drsko proglasuje za
pravilo ravnanja jedne hrvatske
stranke držanje bečkih vlada. Na
ovu su se i prije naši političari oba-
zirali, jer drukčije ne može da bude,
kad živemo u Austriji, ali , Prava“
se zaludu pozivlje na ono, što je prije
bilo, da opravda svoj nazor. Ni Klaić
ni Pavlinović nijesu nigda ni sum-
njali, da je Hrvatima mjesto u oporbi,
a baš poznata Klaićeva izreka o
zgodnom času to potvrđuje, jer o
,zgod iza sjedinjenje“ ne može govo-
rit čovjek, koji bi pristao uz misli
prepoštovanog kanonika stolne crkve
dubrovačke, da narod u sadanjoj
zgodi“ mora biti uz bečku vladu
samo za to, što nam u Beču obe-
ćavaju željeznicu.
Jedno je računati s prilikama, a
drugo podleći im. Prvo treba da radi
svaki pametan čovjek i prama tomu
uredi svoje postupanje. Za to je i
pok. Klaić mogao oprijeti se iznašanju
adrese za sjedinjenje u času, kad je
sudeći po svemu bilo to neuputno i
kad bi se tim samo bilo škodilo na-
—
rodnoj stranci u radu za pohrvaćenje
Dalmacije. Nu već tada bilo je ljudi u
Dalmaciji,kojimišljenje Klaićevo nijesu
dijelili ikoji nijesu htjeli ni dopustiti da
se sumnja u bečkim krugovima, da bise
Dalmatinci mogli ikad odreći aneksije.
Jesu li protivnici Klaićevi imali pravo,
to je drugo pitanje, ali jedan od tih
bio je i kanonik A. Liepopili, pa
kad istoga čovjeka, koji je kudio
,zgodan čas“ Klaićev, sada vidimo,
gdje u svomu organu dokazuje, kako
zastupnici naši ne smiju obstrukcijo-
nirat proti nagodbi, jer bi tim ško-
dili ekonomskom razvitku Dalmacije,
tad moramo pitati, što je tomu čo-
vjeku, je li bez svijesti, ili ima da
sakrije nešto.
Recimo da je ovo, i da ,Prava“
brani bečku vladu u misli, da će ona
dovesti do..,Velike Hrvatske“. Lie-
popili hoće da ,građi mostove“, pa
je zaveo i nas, da gradimo mostove
,Pravoj“ od organa u rukama Crni-
činim do organa, koji vodi uvjere-
nje, da svojim radom koristi domo-
vini. Ali kad bismo i to pretpostavili,
što moramo držati do lista, koji među
ostalim piše, da bi teški grijeh bio
za siromašnu Dalmaciju odbiti bečke
novce. Je li pisac tih riječi promislio
na posljedice svoje teorije?
Ne znamo, ko je pisao, ali zanago
bit će i on ponovio nekoliko puta u
svojoj novinarskoj karijeri rečenicu,
da je austrijska vlada kriva zapu-
štenosti Dalmacije. Je li to govorio
iz uvjerenja, ili da reče — nešto, ne
ćemo ga ni pitati; što on misli, sve-
jedno nam je, kad su sami bečki mi-
nistri predsjednici to potvrdili. Ali
kad je u Beču uzrok našemu zlu,
tad prigovarati našim zastupnicima,
što opstruiraju, isto je kao kazati
Beču : Gnječi, zapuštaj ovu siromašnu
zemlju, to ti je jedini način da je ve-
žeš uza se.
Ražumije li to, d. Antun Liepo-
pili? Bojimo se, a ipak je dosta ja-
sno, — akć je on bio iskren, kad je u
svomu listu tiskao onaj članak. Jer
doklegod bude u Dalmaciji ljudi,
koji su spravni žrtvovati aneksiju i
misao političkog jedinstva hrvatskog
naroda ekonomskim koristima, dotle
NARODNA PIPUNMLJIVA M+ veta
NALONA RLIOTEKA, bvbiku I
IZLAZI SVAKE SRIJEDE I SUBOTE
mmm——————————————————
mon uamamm—
POJEDINI BROJ 10 PARA.
Pretplata i oglasi šalju se upravi, a dopisi uredništvu lista. Za izjave, priopćena, zahvale
plaća se 40 para po retku. a za oglase 30 para.
——-———— godbi uz rasmj
Oglasi, koji se više puta štampaju, po po
eran popust. Nefrankirana pisma ne primaju se. — 7
će Beč sistematičnim osiromašivanjem
imati sredstvo u rukama, da u Dal-
maciji stvori potrebe, te od Dalma-
tinaca iznudi slijepu pokornost u
zamjenu za zadovoljenje ekonomskih
zahtjeva.
A tad kad ćemo se sjediniti!?
Može ,Prava“ nama prigovarati, da
smo se dali u ruke Madžarima,
premda svi dogođaji poslije riječke
resolucije to krste prostom infamijom;
može ona tvrditi, da do sjedinjenja
ne može dovesti rad ,mladomadža-
rona“, ali to nam barem ne će moći
predbacivati, da smo propovijedali
narodu, kako on valja da zahvali, kad
mu dobace nekoliko mikjuna kao
ucjenu za njegove ideale. Može ona
nama predbacivati ,zlo shvaćenu
neodvisnost“. ali ko onako piše, ne
samo nije zlo shvatio neodvisnost,
nego nema ni pojma o njoj.
A takovi ljudi hoće da se na-
metnu narodu za vođe, takovi ljudi
usuđuju se drugim predbacivati stran-
čarstvo, i nazvati protivnika klikom?
Da dobiju prava drugoga kritizo-
vati, nek se nauče najprvo od njega što-
vati narod i ne dirati mu u ponos.
Jer mi — klikaši, gospoda. i t. d.
n žargonu ,Prave“ — ne bismo se
nikad bili usudili napisati ono, što
Prava Crvena Hrvatska“ donosi
s velikim slovima na čelu lista. A
zašto? Jer imamo ponosa i za sebe
i za narod, premda ga toliko ne
spominjemo.
Hoće im se urota.
Reklo bi se, da ima ljudi na našem
jugu, koji zavide Dr. Lazu 'Tomanoviću ce-
tinjsku urotu. Ta su čeljad poslali, brže bo-
lje na Cetinje urednika sarajevske kultur-
trigerice ,, Bosnische Post“, da iznjuši štogod,
po čem bi mogla pasti sumnja i na Bo-
sance, da snuju urotu. A ovaj, vjeran svojim
poslodavcima, šalje kilometrična izvješća o
razgovorima s crnogorskim državnicima, gdje
se onako mimogrede natuca, kako niti urote
iz Beograda preko Bosne idu na Cetinje.
Ako je ko bježao, pobjegao je preko Bosne,
tako piše, a čitaoci“ mogu nadodati što
hoće, mogu reći n. pr. da to uz policiju bo-
sansku nije bilo moguće bez pomoći —.