Br. 8.

U DUBROVNIKU 22. Februara 1906.

Godina XVI.

 

CRVENA MRVATSKA

 

 

Cijena je listu unaprijeda: za Dubrovnik sa donašanjem u kuću; za Austro-Ugarsku, Bosnu i
Mercegorinu s poštom: na godinu 10 kruni, na po godine 5 kruni. Za inozemstvo: 10 kruna i po-
štarski troškovi. Ko no vrati list, kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen i za do-

šasto polugodište.

I :
Pojedini broj 20 para.
|

 

_Izdavatelj i odgovorni urednik Dr, Ivo

DeGiulli.

Izlazi svakog Cetvrtka.

| Pretplata i oglasi plaćaju se upravi ,Crvene Hrvatske“ u Dubrovniku gdje su utužljivi
| Za izjave, priopćena, zahvale plaća se 40 para po retku, a za oglase 20 para. Oglasi koji se više

puta tiskaju po pogodbi i uz razmjeran popust. Dopisi šalju se Uredništvu. Rukopisi se ne vra-
čaju, a nefrankirana pisma ne primaju se.

Srpska Dubrovačka  Štamparija Dr. M. Gracića i dr.

 

Ne dadu.

Sumnjamo, hoće li uopće doći do do-
govora riječkih. Po svemu, što vidimo i ču:
jemo, izgleda da su vlastodršci pregli, da
konferencu po što po to zapriječe; ako ne
bude ići milom, onda silom.

Ona se je imala držati 19.0. mj., a baš
toga dana vlada je madžarska urekla sjed-
nicu ugarskog sabora, koja je po svojoj zna-
menitosti morala isključiti dolazak madžar-
skih delegata na Rijeku. Već se tada pogo-
varalo, da je taj dan izabran od Fejervaryja
naumice. Reklo se je, da se je tim htjelo
. spriječiti sastanak, ili barem madžarskim de-
legatima dignuti oficijelni karakter, koji imadu
kao zastupnici većine parlamenta. Ali čini se,
da tim nijesu zadovoljni u Beču. - , Narodne
Novine“ naime javljaju, du će sastanak —
odgogjen na molbu Košutovu za 28. o. m.
— biti silom spriječen. To bi se moglo do-
goditi jedino, ako ukinu pravo sastajanja, a
da će se i to dogoditi, može se nago-
vijestiti po dogagjajima u Budimpešti, Ovo bi
bio prvi dar, kojim bi Ugarsku podario apso-
lutizam.

Sve ovo čini na nas čudnovat utisak.
Politička uvigjavnost zahtijeva, da što ne
možeš zapriječit, ni ne kušaš zapriječiti, za
približenje pak izmegju Hrvata, Srba ie Ma-
džara, vrijedi ona stara: quod differtor, non
aufertur. Ako se Madžari ne dogovore s nama
na Rijeci, dogovorit će se drugovdje; ako
se ne dogovore sada, dogovorit će se, kad
vremena budu bolja, ali do dogovora mora
doći, ako ga zahtijevaju prilike, u kojim je-
dan i drugi narod živu. Ako pak do ideje
sporazuma nije došlo uslijed unutarnjeg pro-
cesa u narodu, već je to djelo pojedinaca,
onda je sporazum već po sebi mrtvo rvgjeno,
pa čemu se- mučili, da ga ubijaš? Toliko
naime Hrvati moraju da traže od Madžara,
a Madžari od Hrvata, da niti bi mi dali
njima, niti oni nama ništa, samo da ugodimo
pojedinim političarima.

Represalije dakle ne mogu pomoći, one
će samo užestiti, i stvoriti megju Madžarima
i Hrvatima intimnost, koja još uvijek u me-

gjusobnijem odnošajima fali, jer jedan u dru-
gom vidi staroga neprijatelja. Ova Beču nije
korisna, pa tada čemu se toliko muči?

Postavimo li ovako pitanje, odgovor
može biti dvojak. Ili ih je misao sporazuma
megju Hrvatima i Madžarima tako uprepa-
stila, da su izgubili glavu, te ne znadu, što
čine, ili još uvijek živu u nekoj omaglici te
cijene, da i sada vrijedi ona: Sie volo, sie
jubeo. Ovo bi potonje moglo lako biti, jer
na žalost dogagjaji dolaze i prolaze, a da ih
neki ljudi ni ne vide, budi da su odviše
niski, budi da se cijene odviše veliki, da im
treba iz njih učiti.

Kako bilo da bilo, ne bismo se začadili,
kad bi ugarska vlada htjela takogjer učestvo-
vati u konferenci te poslala za svoje delegate
žandare. Chi vivra, vedra!

pr“
Ne će da odgovara.

Dum Antun Liepopili javlja nam u ,P.
C. H.“ da nam ne će odgovarati, ako mu ne
kažemo, ,tko smo, što smo. Što mu se to mari
znati, ne razumijemo. Potpisali mu so mi ili ne,
to nimalo ne će utvrditi ili umanjiti vrijednost
onoga, što mu kažemo. Nama je samo do toga,
da meke stvari razjasnimo i utvrdimo.

Što ćemo dakle utvrditi? Jednostavno to,
da dum Antun Liepopili nije imao prava nauia
prigovoriti, da nijesmo kušali približiti u Du-
brovniku srpska i hrvatska društva, prije nego
se prošlo na političko zbliženje; da se baš on naj-
više tomu opirao te kušao, a donekle i uspio, pri-
bliženje omesti i t. d. i t. d. No to ipak nije glavno.
Uzrok ovoj polomici u tomu je, što je on ku-
šao, i svejedno kuša, nas prikazati kao bezvjer-
niko, a kad tamo on sam tvrdi nešto, što je
oprječno duhu katoličke crkve.

Katolička erkva uči, da Bog propusti uči-
vanje na ovom svijetu i zlikoveu kao naknadu
— kažu teolozi -—- za kakovo dobro, koje je on
učinio na ovomu svijetu. Jer kako nije niko
tuko dobar, da nije nigda zgriješio, tako nije
nitko ni tako loš, da nije nikad ništa dobro
učinio.

Svakako dakle sve ono, što na ovom svi-
jetu čovjek uživa, dar je Boga. Što radi i misli,
o tomu će polagati račune Bogu. I poredak na
svijetu djelo je providnosti božje, pa ga čovjek ne
smije rušiti. Što ljudi nijesu jedne vjere, i to je
propuštenje Božje.

Prama nauci katoličke vjere o providnosti
i propuštenju Božjem stoji nauka o slobodnoj
volji. Bog je ostavio nama da biramo dobro i
zlo. Prama izboru sudit će nam vječna pravda.

Kako se slaže s ovim nauka Liepopilijeva?
Om tvrdi: ,Ako postoji jedan Bog, ima posto-
jati i jedan zakon, jedna istina, a ta po sebi ne
može bit ravnopravna krivom vjerozakonu; niti
dotični pripadnik može stati na stanovištu, da
zagovara ravnopravnost onoga, odšta je uvje-
ren, da je ne od Boga nego od ljudi. Jer vje-
rozakon nije stvar za šprdnju, nego kako naj-
glavnija stvar u čovjeku, zahtijeva da je isti
marljivo prouči i kad se osvjedoči o istini, da
po oswjedočenju djeluje“.

Pretpostavka, kako smo već prošli put
rekli, istinita je, ali preveć je smjelo izvoditi
iz nje one zaključke, do kojih hoće da dogje
Liepopili. Iz nje bi se moglo izvoditi samo to,
da pred Bogom ne mogu biti svi vjerozakoni
ravnopravni. Ali se o tomu ne radi, nego o
ravnopravnosti, koju vjerozakoni imadu uživati
u državi pred zakonom. A pobijajući tu ravno
pravnost s jedne strano griješi se proti propu-
štonju Božjem, a s druge strano proti slobodnoj
volji, koju je Bog dao čovjeku, da sam bira
put svoga spasenja. Jer ako je Bog propustio,
da budo različitih vjerozakona, to je jamačno
uradio, da mi možemo birati vjerozakon, koji
hoćemo. Na koji god način skratili čovjeku
to pravo, ili moralno, ili materijalno, bilo obe-
ćavajuć mu u državi kao katoliku neko privi-
logovano mjesto, bilo progoneć ga, jer katolik
nije, riješimo, jer svjetovnim sredstvima i
obećanjima hoćemo da ni njega utječemo.

Nek nam se no kaže, da moramo tražiti
za svoju vjeru koja privilegija za to, što kad
smo uvjereni o svomu zakonu, valja tražiti, da
se Bogu oda pošta i poklonstvo u srcu, javnosti
društvu i stvaranju zakona. Na to bi pristali
samo onda, kad bi se to moglo učiniti na taj
način, da katolici, kako ljudi, no uzimadu baš
nikakve prednosti prama drugim. A to je nemo-

Netom se dade komu vjerozakonu prven-
Meo prema drugom, od pripadnika njegovih
štvara se gospodujuća klasa, u koju nagrću
ljudi često puta samo iz koristoljublja. Na ovo
će možda kogod, da se i obećavajuć te predno-
sti u svijetu, čini dobro, jer se olakša put do
poznanja istine, ali je prigovor tako frivolan,
da se ne troba na njega ni obazirati. Dogagja se
naime baš protivno: onomu, koji hoće da traži
samo istinu, teže će ju naći ondje, gdje ga ko-
rist zove.

Zaslužuje da se osvrnemo još na jednu
Liepopilijevu. U prvom svomu članku bio je

kazao: ,Prem je surova bila borba i mnoga
je osoba i s jedne i s druge strane/mnogu gorku
pretrpjela, a svi smo ljudi, te nije svaki od nas
u dužnosti, da pokorno oprašta nanešene u-
vrjede, kad u duši ćuti da im nije dao povoda“.
Kad smo ga stoga prekorili, on nam (poručuje,
da nas strast zavagja, jer njegove riječi, da nije
svak dužan opraštati uvrjede, kažu očito, da
ako nije svak jest neko, a taj neko prije svega
ima biti svećenik.

Ovo je prosto izmotavanje. Jer se ne radi
o tomu, ko je pozvan da oprašta, nego o tomu,
je li ili nije po nauci kršćanske vjere svak du-
žan oprostiti. Liepopili kaže da nije, a mi tvr-
dimo, da jest.

OCA

Greboder.

Nije prošlo ni petnaest dana da je Šere-
meta opjevao svoga .Grebodera“, a ,Hrvatska
Dubrovačka Tiskara“, htjela je primjerom doka-
zati, da ,Greboder“ ne postoji samo u mašti
satiričnog pjesnika. Tiskom njezinim izišla je
brošura ,Viva la morte“. To je poklič pravog
grebodera, a prama tomu možeš suditi i ostalo:
hrpa insulta i prostih rječetina, utkanih u tka-
ninu, koja bi imala zorno prikazati svijetu našu
trostruku izdaju: prama narodu, državi i vladaru.

Grebodera ima kod svakih naroda. Njihovu
tjelesnu gausobu može oprati saplun, ali du-
ševnu zaludu je prati. Pa za to ne bismo se ni
osvrtali na našeg afiliata austrijske policije kad
iie bi njegov sramotni zanat bio dobio, da tako
rečemo, službenu potvrdu od ,Hrvatske Dubro-
vačke Tiskare“, koje su akcijoneri većim dije-

dubrovački svećenici. Ovi su jedino odgovorni

za ono, što greboder radi.

Oni će ovoj odgovornosti htjeti izbjeći po-
zivljuć se na to, da je štamparija posao, pa
ćemo im za to napomenuti neke stvari.

Dno 8. marta 1905. upravila je uprava
,Dubrovačke Hrvatske Tiskare“ pismo Dr. Ivu
DeGiulli. Počinje: ,U savezu sa pismom upra-
vljenim 6. o. m. od gospode Ernesta Katića,
Antuna Milića i Dr. Melka Čingrije, čast nam
je saopćiti Vam, da smo pripravni primiti u
tiskanje list ,Crvenu Hrvatsku“ na slijedeće
uslove“. Zadnja je tačka ovo: >U Crvenoj Hr-
vatskoj“ ne će se smjeti tiskati wvrjedljivih ni
ponizujućih izraza ili riječi, ni očito ni cilja-
jući proti crkvi i vjeri kojemudrago vjeroispo-
vijedi pripoznate u Austriji, ni proti njihovim
svešstenicima uopće, kao takogjer ni proti oso-
bama uprave ,D. H. T.* Pismo je potpisao
Ante kan. Liepopili.

 

Podlištak.
Alkoholizam i socijalno pitanje.
— Priredio L. K.
(nastavak) 3

10. Ko pije alkohol ne škodi samo svome
zdravlju, nego još uz to postaje zločinac — truje
i ubija zdravlje i život svoje djece. To je naj-
strašnija stvar u alkoholizmu — grijesi rodite-
lja osvećuju se na djeci do 3. i 4. koljena! Al-
kohol prodire u sve organe našega tijela; ni
sjeme nije poštegjeno, i tuj on dovršuje svoje
razorno djelo uništavanja ljudskoga roda. Alko-
holna degeneracija se u visokoj mjeri naslje-
gjuje, pa jer je i neznatna množina alkohola
dostatna za td, baš tuj su njegove posljedice
uprav najgroznije. Još i danas svojednako je
zanimiv pokus Demmea s potomcima deset al-
koholnih i deset čisto trijeznih obitelji. Tim se
je pokusom pokazalo, da od 57 djece pjanaca
95 ih je doživilo 2 godine, 22 ih je bilo na
razne načine bolesno, a samo desetorica izgle-
dali su zdrava. U sedam takovih obitelji oba
su roditelja bili pjanci; izmegju njihove 37 djece
samo je dvoje izgledalo zdravo. Drugovačijo ide
s djecom trijeznih roditelja. Izmegju 61 djetetom
umrlo ih je prije navršene druge godine samo 5,
bolesnih je bilo 6, ali ih je zato potpuno zdra-
vih bilo 50. — Iz novijega doba imamo poučnu

 

za to statistiku od rritća. On je proučavao
81 obitelj pjanaca, 76 obitelji sušičavih i 245
obitelji umjerenih. Svo su te obitelji bile siro-
mašne i radničke, i zato sva ova djeca spadahu
u isti socijalni milieu. Sifilistično obitelji nije
proučavao. Uzmimo samo nekoliko brojki iz
njegovo statistike!

Od razvite djece rodilo se prije vremena u
pjanaca 3:58, sušičavih 861, u umjeronih 050.
Mrtvorogjenih je bilo u pjanaca 5:20, u sušića-
vik 301, u umjerenih 2:79 Umrlo ih jo u L.
mjesecu . u pjanaca 6:20, u sušić. 420, u umj.
4—; u 2.—5. mjesecu u pj. 7-30, u suš. 6 —,
u mj. 480. Uimrlo ih je na tuberkulozi u pj.
496, u suš. 9:63, u umj. 2:02, Od djeee, koja
ostadoše živa, bilo je sušičavih u pj. 16:—, u
suš. 25:—, u umj. 2:35; bilo je duševno nera-
zvitih u pj. 23:—

Iz ove se statistike vidi, da obitelji pja-
naca daleko gore prolaze od obitelji sušičavih.
Opće iskustvo jasno kaže, da jo u aikolnome
naslijegjivanju prvo naklonost na tuberkulozne
bolesti i na bolesti na živcima i moždanima.

11. Značajna je još statistika, što ju je
sastavio Bourneville s 1000 slaboumne djece,
koju su u god. 18801890 promili u veliku
parišku bonicu Bicstre.

On je dokazao, da su roditelji 620 djece
bili pjanci: 471 djeteta otac sum, 84 mati, a 65

 

oboje skupa. Za 171 slučaj nije mogao o tome

tačno obaznati, a u 209 slučajeva roditelji ni-
jesu bili pjanci. Koliko su pak u tih 209 slu-
čajeva roditelji sa svojom ,umjerenošću“ dopri-
nijeli slaboumnosti svoje djece, toga nam sta-
tistika ne kaže. Zna se pak, da se veoma često
dogodi, da i djeca ,umjerenih*, koji su u pjan-
stvu došli na svijet, ostanu slaboumna, ili su
pak skoro uvijek boležljiva i kržljava. U osta-
lom dobro je poznata stvar, za čigov se uzrok
na žalost više puta ne zna, da su prvorogjenci
baš u t, zv. ,boljim, izobraženim krugovima“
veoma često baš duševno veoma slabi. Dokazalo
so je, da je tome uzrok pirno .veselje i čašćenje“.

Dr. Frihlich govorio jo na bečkome kon-
gresu; ,Neki, u jednom donjoaustrijskom vino-
rodnom kraju službujući učitelj kazivao mi je,
govoreći o alkoholu: ako je u našemu prvome
razredu slab materijal i ako postizavamo slabe
uspjehe, znamo, da je šest godina nazad loza
dobro bila urodila“, To je dakle bilo tako oče-
vidno, da se je opažanju nepristrana čovjeka
— dotični učitelj do onda nije nikada prije
ništa čuo o alkoholnom pitanju — samo po
sebi nametalo“, A dr. Stelle govorio je na kon-
gresu u Bremenu: ,U St. Zowis, gdje sam za
dulje vremena učiteljevao, ima ova odredba:
Učenici, koji su navršili pučku, lako se upišu
u višu školu. U južnome dijelu mjesta ima
mnogo pivovara. Tamo dakako ima i škola, a
učenici. koji ih pohagjaju, djeca su pivotvoraca,

 

radnika i poslužnika u pivoram«&... Tuj se je
dogodio slijedeći zanimiv slučaj: kada bi koncem
polugodišta došla komisija učitelja u dotičnu
školu, dobivala bi iz tih škola sve jedan za
drugim putem slab materijal. Bilo je poprječno
do 60 djece svakoga polugodišta i u tome broju
bilo ih je vazda veoma neznatan broj, koji bi
pravili ispite, i zato smo mi Nijemci morali slu-
šati na pola u šali, a.no pola u zbilji: vidite, to
su vam ti tupi Nijemci! Dok u sjevernom dijelu
St. Louis-a imali smo od njemačke djece obične
ispite, i to je osvjedočujući dokaz, proti kojemu
se ne može ništa. Pivo otupi ne samo onoga,
te ga pije, nego to ide dalje — do trećega i
četvrtoga koljena, s to je užasno!“ Svaki bi
učitelj mogao prijovijedali mnogo toga o oče-
vidnoj duševnoj slabosti djece krčmara. Posve-
ma je razamljiva ona riječ dra. Meszole, što ju
je on izrekao na bečkome kongresu, ito na
podlozi svojih višegodišnjih pokusa i prouča-
vunja, da naime ,svaka kapljica alkohola u ro-
ditelja znači kapljicu neumnosti u djetetu“. O
socijalnome značenju toga fakta ne treba trošiti
mnogo riječi. Dovoljno je, da se upozori na to,
koliko kulturnih sila usljed toga propade i ko-
liko_se time zla prouzroči socijalno slabijim
krugovima, jer time naravno slabi njihova ot-
porna snaga.

12. Bazelski profesor fizijologične kemije,
Gustav Bunge, napravio je jedno socijalno-zdra-

IRN SRS