'
,

t

Br. 7.

— URVEM

Cijena je listu unaprijeda: za Dubrovnik sa
Hercegovinu & poštom
šasto polugodište.

| donašanjem u
. ima godinu 10 kruni, na po godine 6 kruni. Za inozemsteo: 10 kruni i po-
štanski troškovi. Ko ne vrati list, kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen i za do-

U DUBROVNIKU 15. Februara 1906.

 

kuću; za Austro-Ugarsku, ltosnu i

 

 

Pojedini broj 20 para.

Izlazi svakog Cetvrtka.

 

..

puta tiskaju po pogod

 

 

Srpska Dubrovačka Štamparija Dr. M. Gracića i dr.

Godina XVI.

IATSMA

Pretplata i oglasi plaćaju se upravi Crvene Hrvatske“ u Dubrovniku gdje su utužljivi
Za izjave, priopćena, zahvalo plaća se 40 para po retku i :
j bi i uz razmjeran popust. Dopisi šalju se Uredništvu. Rukopisi se ne vra-
Gaju, a nefrankirana pisma ne primaju se.

ja za oglase 20 para. Oglasi koji se više

 

Na Rijeci.

Naši se delegati za pregovarsnje . sa
izasianicima madžarske koalicije danas sastaju
na Rijeci na prethodne dogovore. Dne 18.
o. mj. dolaze madžarski odaslanici pod vod-
stvom Frana Košuta, a dan kasnije počinju
zajedničke konferencije.

Ovim stupa pitanje sporazuma izmegju
Hrvata i Madžara u odlačnu fazu. O uspjehu
riječke konferencije zavisi, hoće li hrvatska
i madžarska politika udariti novom stazom.
Ona je, neutrta, posuta trnjem i kamenjem,
koje su za sobom ostavili dogogjaji prošloga
vijeka. Po njoj se s toga ne može ići, ako
se t& zaprjeke ue odstrane. Za to traže Hr-
vati, da se uspostavi ono stanje, koje je
omogućilo Madžarima i Hrvatima, da kroz
vijekove i vijekove budu prijatelji, a u potrebi
i saveznici proti gordomu Beča i drugim.

Ako su madžarski političari pomnjivo
pratili razvitak hrvatskog pokreta već tamo
od doba Ljudevita Gaja, bit će sigarno opa-
zili, da Hrvati nijesu nikad bili protivni za-
jednici sa Ugarskom. Oni su, razumijevajući
korist, koja od nje crpi Hrvatska, bili pri-
pravni i podnositi žrtve, koje im je nalagala.
Ali netom se počelo s madžarske strane za-
jednici daviti značenje podregjenosti Hrvat-
ske interesima Ugarske, eto god. 1849. Hr-
vati nijesu u ovu borbu stupili od kakve
obijesti, nego samo, jer je to bio jedini put,
da obrane svoju individualnost od panmagja-
rizma, koji je htio da svoj barjak izvije, gdje
mu nije bilo mjesta. U Hrvatskoj je bilo i
tada ljudi, koji su predvigjali, kako će Beč
nagraditi Hrvate za usluge, koje mu čine
protiv svoje volje. Oni su s toga željeli, da
dogje do sporazuma megju njima i Madža-
rima, ali je njihovu nastojanju prisjekla pute
zaslijepljenost ondašnjih madžarskih političa-
ra. Pomažući Beč, Ilirci su se mogli nadati
barem tomu, da će sačuvati svoju narodnost,
a bacajuć se u krilo Mađara trebalo je da
žrtvuju sve: od Hrvata valjalo je da postanu
Madžari.

Pogrješku, koju je tada učinio tjerajuć
Hrvate prama Beču, upoznao je Lajoš Ko-
šut, kad je već bilo kasno. On je nije mo-
gao da ispravi, ali je ostavio sveti zavještaj
svomu sinu. Franjo Košut ima da prizna
Hrvatima, što ih po pravu ide; on ima da
uspostavi staro prijateljstvo izmegju obiju

naroda. A da uspomena na ovo kod Hrvata
nije još ogasnula te da Hrvati još uvijek
vjeruju u potrebu složna rada sa Madžarima.
dokaz je riječka resolucija. Ona je odbila pri-
jekor, da Hrvati služe interesima tugjim, ako
stoga ne dogje do sporazuma, krivina ne će
biti na nama.

Spominjemo mogućnost, da dogovori ne
uspiju, samo za to, jer je na svijelu sve mo-
guće, ali poslije svega, što se dogodilo, iz-
gleda nam nevjerojatna. Sama povjest ove
dvogodišnje krize u monarhiji pokazaje, kako
su Madžari i Hrvati jedni upućeni na druge.
Ići ćemo dapače još i dalje, pa ćemo kazati,
da do krize možda mne bi bilo ni došlo, a
kad bi se to bilo dogodilo, da bi se bila već
riješila, — kad nerazborito postupanje mad-
žarskih političara ne bi bilo stvorilo u ba-
novini takovo stanje, da je Beč u stranci,
koja je sada na vladi, našao kakvo takvo
uporište. A do Madžara je, da mu to dignu.
Opozicija u Hrvatskoj, koja po ispovijedi sa-
mih vlastodržaca ima uza se vaskolik narod
osim nekoliko kruhoboraca, i cijela Dalma-
cija pružaju im ruku pomirnicu. One su
spravne pomagati ih u borbi za političku i
ekonomsku neodvisnost, ako i Hrvatska ima-
de u dobiti imati dijcla te se ispuni davno
nastojanje hrvatskih  domorodača za sje
dinjenjem.

Taj je zahtjev pravedan, a koristan i
samim Madžarima. Štogod oni postigli bez
Hrvata ili proti njima, oni će uvijek imati
u vlastitoj kući neprijatelja, da im uspjehe
ogorči. A ne će ga moći uwiriti, dok mu
ne udovolje u pitanju državne ogsebujnosti i u
težnji na sjedinjenje. To su dva zahtjeva,
koja elementarnom snagom pokreću život
hrvatskog naroda. Hrvatske stranke, koje ih
batale, stići će udes ,narodne stranke“ u
banovini: one će istim časom proigrati po-
vjerenje naroda, a da se uzdrže, moral će
se osloniti na silu i bajunete.

Koliko ta sredstva vrijede, dokazuju sa-
mi magjaroni, kad su sebi agregirali , čiste“
i ostalu družinu, koja će narodu propovije-
dati o jedinstvu i veličini hrvatskog naroda.
Ovo je najbolji dokaz njihove nemoći, ali svje-
doči i to, da i oni spoznaju, što Hrvatima
treba i česa se no mogu odreći. Još bolje
uvigjaju ovo zastupnici, koji su riječku re-
soluciju potpisali; oni razumiju, da je svrha
prama kojoj Hrvat kroz toliko zaprjeka odlučno

stupa, nepromjenjiva, jer je nije odredila nika-
kva politička kombinacija, nego svijest 0 na-
rodnom jedinstvu, koje treba da nagje izražaja
i u državi, kako je već našlo u prosvjeti i
književnosti. Prama tomu odregjuju i svoje
djelovanje: a ako su se upuštili u dogovore
s Madžarima, oni ne samo nijesu zanijekali
ove. temelje hrvatske politike, nego dapače
odabraše put, koji ih najbrže vodi do uspjeha.

To madžarskim političarima nije nikakva
tajna, pa kad ipak dolazi do riječkih dogo-
vora, znak je, da i oni priznaju razložitost
hrvatskih zahtjeva. Znamenitost pak, koju
sami davaju riječkoj konferenciji, pokazuje,
koliko drže do Hrvata. U tomu će bit i se-
bičnosti, to vjerujemo, ali tako budimo se-
bičai i mi pa nemojmo tražiti u riječkim
dogovorima ništa drugo nego samo hrval-

sku korist.
i.
Na odgovor Dum Antunu Liepopili.

Prvo svoga, dum Antune, ako se niislimo
razgovarati, ostavimo na stranu riječi i bom-
bastično fraze, kojim Vas je .puk“ naučio. Vi
nijeste nikakav papago. Ostavite taj posao da-
kle onomu energumenu, koji piše ,Izazivanja i
izvrtanja“. Njemu to pristoji, a Vama so ne
doliči kititi se njegovim perjem.

Ni kažete, da je mreža, u koju smo Vas

hijeli -4aplesti, vuhneno isprepletena: sali ko |

dublje zaroni okom, lako da nagje grdnu pro-
valiju, koja je kadra, da svu mrežu ojednom
rastepo“. Moguće da ste o tomu baš i uvje-
reni, ali — čudnovato! — Jer da je rastepete, tre-
ba da se i ovoga puta utečete očitim ncistina-
ma. 'Te izbijaju iz samih Vaših riječi, pa nam
se za to nije potreba pozivati na svjedočanstvo
ni Petra ni Pavla. Upozorujemo Vas samo na
jedno. Vi tvrdite: ,Ne ja i Dr. Mandolfo nego
smo svi onda (g. 1903) oštali na tomu, da sloga
nije moguća“. Kad bi bilo tako, čemu bi se
onda u Dubrovniku bili Hrvati podijelili? Čemu
one sjednice, u kojim ste onako vatreno doka-
zivali, da je sloga memoguća, kad bi o tomu
bili svi uvjereni?

Vi kažete i to, da Vas klevećemo, jer Vi
nijeste iznijeli ne javu ono, što je na povjerlji-
vom sastanku načelnik govorio. Ovu Vašu izjavu

imlj na ugodao znanje, jer time osugju-
jete svoga druga Kovačevića i ,P. C. H.*, koja
je o tomu pisala dva dana poslije sastanka. Ali
mi uopće nijesmo mi kazali, da biste Vi to bili
objelodanili i izvrnuli, nego smo rekli. da ,u
istom broju, gdje se po deseti put ponavlja ta
gausna kleveta, dum Autun Liepopili, kolovo-
gja .puka“, ima smionstva napisati; ,>Prava« je
više puta naglasila slogu; ona iskreno želi
slogu“.

 

 

 

Vi tu govorite u ime ,Prave. Jeste li
ovlašteni ili ne, nama se ne mari. Ako želite,
spravni smo it vjerovati, da se u .Pravoj*
tiska i piše dosta stvari Vama iza legja, ali kad
i za to Vi uzimljete odgovornost, činili bismo
Vam krivo, kad Vas ne bi na odgovornost i
pozvali: tim više, što je općeno poznato, da ste
»Pravu« Vi pokrenuli, te da je samo Vi uz-
državate.

Na ovo ćete odgovoriti upućujuć nas na
nekakvo pisanje ,Crvene“, koje je onemogućilo
i Vama i svećenstvu, da nas slijedi. U to si-
gurno više ni Vi ne vjerujete, pošto ste eto vidjeli,
da oni isti, koji su Vas pognali na onaj nepro-
mišljeni korak, nakon nekoliko mjeseca ušta-
doše proti Vašem listu koreći ga s bezboštva i
imorala. Da su taj prikor upravili nama, možda
biste zbilja pomislili da smo bezbožni, ali kad
ga upravljaju Vašem listu, sigurno ćete se bit
i Vi uvjerili, da se pod nezadovoljstvom prero-
kaoko ,Dana“, ,Hrvatske Straže“ i ,Hrvatstva“
krije nešto drugo: njima je bezbožnik i ,vuk u
ovčjoj koži“ svak, ko misli svojom glavom i
hoće da se otme njihovoj despociji. p

Kakvim se sredstvitna služe, da je održe,
možemo nagagjati i po Vašem pisanju; jor sa-
mo ponavljate ono, što su Dam“ i .Hrvatstvo“
toliko puta napisali, kad nam upravljate riječi:
,Neka se gospoda hvale, da su oni pristaše
posvemašnje vjerške slobode i rdvnopravnosti :
prosto im, ali onda treba da zaključe, da je za
njih isto i bijelo i crno, i istina"i laž. Ako bo
postoji jedan Bog, ima postojati i jedan vjero-
zakon, jedna istina, s ta po sebi ne može biti
ravnopravna. krivom vjerozakonu; niti dotični
pripadnik može stati na stanovištu, da zagovara
ravnopravnost onoga, od šta je uvjeren, da je
ne od Boga, nego od ljudi“.

Na ovo bi mogli odgovoriti upućujuć Vas
na nadbiskupa Stadlera, neka Vam on neke
stvari razjasni. On traži za katolike bosanske
ravnopravnost, a kad to nije eresija za Bosnu,
ne će bit sigurno ni za Dalmaciju i Hrvatsku.
Razlika je naime izmegju ovih zemalja samo u
broju katolika, a istina se ne sudi po broju
onih, koji je ispovijedaju, nego po sebi, pa što
katolik po Vašem mišljenju mora tražiti u Hr-
vatskoj i Dalmaciji, morao bi tražiti i u Bosni.
Ako se dakle Stadler ograničuje da u Bosni
traži samo ravnopravnost, znači da taj zahtjev
nije grijeh, te da katolik mirne duše može do-
pustiti ravnopravnost drugim konfesijama u
Hrvaskoj i u Dalmaciji.

U ostalom, prečasni kanoniče, nije nam
nimalo jasno, kako Vi izvodite iz, bez sumnje
istinite rečenice, da je jedna istina i da prama
tomu može biti samo jediin vjerozakon istinit,
zaključak, da katolici ne smiju tražiti ravno-
pravnost vjera. Katolička crkva uči, da onoga
koji ne slijedi božji zakon, čeka na onom svi-
jetu vječna kazna; ali to ne dava prava katoli-
cima, da ovaj stijet pretvore u pako onijem,

 

Podlistak.

Nekoć i sada.

pi Bože!... vinu se vrući uzdah iz
majčinih gradi, U naručaju drži sinčića, koji
skromno naslonio glavu na njezino mršavo
rame....
Tišina vlada u tmurnoj noći, a čića zima
oštro bije i grozno sledi uda nesretne majke,
koja smrznutom rukom ukočeno drži jedinu
svoju utjehu, svoje bijedno, čedo..... a ovo
kadikad što od boli što od gladi zakriješti tu-
žno; i taj se mekani glasić razlijega sporo po-
put bolnog uzdaha kroz tminu odurne noći.

Dvije duše stoje eto tu na otvorenom po-
lju a pred cestnim propelom.

Jedna osjeća potrebu, da se tu pomoli i
duševno okrijepi, a druga, bezvjesna svog sta-
nja i patnje, slijedi nagon prve ne u molitvi
već u okrepi.

— Ponoć kuća.....

Tihi povjetarac zašušti grmljem, kao da

 

su kucaji zvona prouzročili taj nenadani pokret,
da probude majku i dijete iz onog spavanja
iznemogle duše.

ote Opet kuenu dvanaeste ura a majka
majčinim osjećajem zagrli čedo, poljubi ga le-
dehom usnicom i ovaj cjelov kome već polumr-
tvo dijete, koje kao odgovor tužnom zvuku zvo-
na bolno zajaukne; Ma...a.a

Bijedna majka jedva odoli. tom smrtnom
glasiću svoje krvi, pogleda izgubljeno put ne-
besa, gdje sjedi Onaj, koji je, stvorio i uzda-
hnu: Ah!...

Uputi se... Duša micaše tijelo i ono ida-
še silom po sledenom putu. Idahu duša i tijelo
i nošahu dušu i tijelo umirajućeg bijednika i
patnika bez vlastite krivnje.

Neka je gorljiva čežnja, koja tjera majku
i ona hrli, hrli kao noćni duh kroz šikarje i
grmlje, da čim prije dostigne svoj cilj. *

Najednom stane pred vrata grobišta; po-
gleda naokolo, otvori ih i uđe.

Koracaše tiho, kao da se bojala probuditi
ona zakopana tjelesa iz vječnog sna.

 

mrtvo oko bludaše i ttažijaše na-
okolo, a na onom skroz ledenom i beskrvnom
licu bijaše zavladalo blijedilo; neizmjerna bol,
velika patnja i burna borba, koja bi kadikad
pokrenula i bestrvne žile na nekakvi turobni
podražaj, zahvatiše njezinu dušu i ono. jadno
tijelo. Oko, mutno od bozsvijesti, -padaše uko-
čeno na bijelo grobove, htijući, da ugleda naj-
miliji, najljubljeniji grob.

Najednom svano.na onom blijedom licu
neka veoma jadna rumen, koja još bijašo pre-
ostala u. onom izmučenom i polumrtvom tijelu,
i majka klekne pred grob, gdje su svete kosti
njezine nekadanjo. sreće i lagodnog života gnji-
le, da postanu zemlja.

«Qno lice, koje je jednom veselo i sretno
sjalo, mije sada kadro, da barem jednom suzicom
poškropi uvenulo cvijeće na posvećenom grobu.

Shrvane duše, smlavljenog tijela s čedom
u naručaju, koje već tiho umire, stoji majka
kao okamenjena ... a u duši misao ide u grob'
do kosti njegovih a oko gleda“ u visine, gdje je
On, pravedan, dobar, mudar,

 

Srce žudi i moli Njega, da joj ovu zemlju
otkrije i uskrisi ono sve, što je u njoj njezino.

Bijednica nezna, da je sve uzalud.

Gorka i prokleta sudbina izjedala joj dušu
i tijelo, pa htijaše joj skončati i život.

Ah! milost, pomoć... vapijašo jedva ona
i gledače nadkolo, ali ni glasa ni odgovora;
studon je samo ledenila, što još studen ne bijaše.

Klone i pane s djetetom ničice, da polju-
bi onu zemlju, gdje leži i svrha njezina života,
njezine prijašnje sreće:i mira.

Kao da se kosnula, nekakav strah je o-
buzeo, daha nije imala, a tijelo ukočeno, U nje-
nom naručaju držaše mrtvo tijelo svoga sinčića.

Zadnji je ovo bio udarac, da skrši tijelo,
a iz njega otjera dušu. Žuč se prelila i kap
zahvatila srce.

Duša, koja je leysia pred prijestolje Boga,
kao da je šaptala po studenom vazduhu o mi-
jenjanju života i udesa: Nekoć i sada.

Livanov.
E ORAO