God. XVII.

(CRVE

Cijena je listu unaprijeda: za Dubrovnik i za Austro-Ugarsku na godinu 10 K. Za ino-
zemstvo 10 K i poštarski troškovi. Ko ne vrati list, kad mu pretplata mine, smatra se

=== m predbrojen i za došasto polugodište. Stein ori
Izdavatelj i odgovorni urednik Dr. Ivo DeGiulli.
Štamparija DeGiulli i dr.

 

 

Oprez.

G. V. Milić odgovara nam. na naše
opaske njegovu članku ,na izaziv“,
koji je nedavno bio izašao.u , Na-
rodnom Listu“. On ostaje pri svojoj
tvrdnji, da je koalicija politički po-
griješila, kad je nametla (?) eksekutivi
svoje ljude za odijelne predstojnike.

Čin nam se, da mi i časni Milić

polazimo u ovom pitanju s protiv-:

nog stanovišta, pa da se s toga ne
ćemo moć složiti. On bi htio da na
hrvatske prilike upotrebi teorije o
odnošajima između eksekutive i le
gislative, a mi naprotiv cijenimo, da
sve te teorije ne vrijede ništa pra-
ma zahtjevima praktične politike.
Ova je pak po našem mišljenju za-
htijevala, da na vladu dođu ljudi pot-
puna povjerenja koaliranih stranaka.
To se je i postiglo, a što č. Milić
zamijera, što se je moralo zamoliti
zajedničku vladu za posredovanje i
stvoriti jedan precedens, koji je au-
tonomiju više potresao nego sve po-
vrjede nagodbe, to je tvrdnja, kojoj
treba dokaza. Ono, što on navada,
ne može nas uvjeriti. |

Kao jedan od glavnih uzroka,
s kojih stvari u Zagrebu neuspije-
vaju onako, kako hi trebalo, . spo-
minje č. Milić nesređene stranačke
odnošaje. On bi htio, ako smo ga
dobro razumjeli, mješte ovoliko stra-
naka i divljaka, vidjeti jednu jaku
stranku, koja bi vodstvo preuzela, a
to bi bila ,hrvatska stranka prava“.

Mi u taj lijek.ne vjerujemo. I-
stina je, da se u banovini na žalost
vidi mnogo stvari, koje ne mogu
razveseliti. Svako malo čitamo i ču-
jemo izjava, koje neupućeni moraju
smatrati službenim, premda to nijesu,
a koje su oprječne svemu onomu,
što označuje novi kurs. Neke novi-
ne koalicije, mješte da idu stazom,
koju su već utrli sastavljači riječke
resolucije, hoće da se nadmeću u
radikalizmu s ljudima, koji su od
toga učinili posao. Na taj način da-
vaju protivnicima prilike, da novi
pravac ozloglase, a neopreznim pi-
sanjem potiču sumnje u _ iskrenost
ljudi, koji vode, jer to prolazi pod
firmom stranke, koju vele da zastu-
paju. Ti su neugodni pojavi sigurno
privukli pažnju g. Milića, kako smo
ih opazili i mi, ali njima nijesu kri-
vi međustranački odnošaji koalira-
nih stranaka. Oni bi se naime po-
navljali i onda, kad bi došlo do je-
dne stranačke formacije, ako se ne
bi našla čvrsta ruka, da drži na

U DUBROVNIKU, 23. kolovoza 1906.

NA HRVATSKA

IZLAZI SVAKOG ČETVRTKA.

Broj 34.

 

 

 

POJEDINI BROJ 20 PARA.

 

 

 

 

uzdi Tirteje, koji su se sada poja-
vili, kad ih nije potreba.

Kako su sada prilike, koalicija
stranaka sasma je dostatna, da ispuni
obećanje, koje je dala narodu u po-
znatom izbornom proglasu. Jer ona
nije sklopljena, da. vlada od slučaja
do slučaja, nego na temelju socijal-
nog i političkog programa, u smislu
riječke resolucije. Ona dakle u tom
pogledu predstavlja jedinstvenu stran-
ku. Tako koaliciju shvaćaju i pro-
tivnici i prijatelji, i za volju te jedin-
stvenosti, koja sačinja snagu i koa-
licije i pojedinih koaliranih stranaka,
trebalo bi, da se ove klonu svačesa,
što bi moglo uzdrmati vjerom u nju.
Za to nije dobro, da stranke, svaka
napose, zauzmu u ma kojem politič-
kom pitanju u javnosti svoje stano-
vište, prije nego koalicija kao takova
reče svoju; nije dobro ni potrebito

iznašati na pretres putem novina pi-

tanja, koja su po ugovoru pridržana
koaliciji, da ih riješi. Tim se svijem
dava naime povoda i prigode pro-
tivnicima, da mute i stvaraju uvijek
novih neprilika.

Mi se dakle slažemo potpuno sč.
Milićem, kad kori, što u koaliciji
nema zapta i kad priključuje kao
uvjet uspjeha držanje tajne; ali se
ne slažemo u mišljenju, da bi se tomu
izbjeglo samo jedinstvenom stranač:
kom organizacijom. Ta prvo svega
ne bi bila moguća, a kad hi i uspjela,
postiglo bi se samo ono, što bi se
s malo više opreza moglo postići i sada.

C. Milić pita: Ne znam, zašto
Supilo na primjer ne bi mogao pri-
stati u stranku prava?“ — ali poli-
tika ovaka pitanja ne dopušta ni
onda, kad se radi o manje. pronon-
siranoj političkoj ličnosti, nego što
je Supilo. Politika naime računa
samo onim, što se faktično može, a
ne onim, što je idealno moguće. Su-
pilo bi bez sumnje volio, da mješte
koalicije stranaka zastupa politiku
novoga pravca jedna jaka stranka,
ali čovjeku onolika iskustva, zečet-
niku ove politike, sigurno nijesu iz-
bjegle poteškoće s tim skopčane, a
koje je lako naslučivati. Njegov pri-
stup u stranku prava imao bi smisla
samo onda, kad bi tim bilo riješeno
i pitanje jedne stranačke organizacije.
Ali inače njegovo je. mjesto izvan
stranaka. Kao jedini Dalmatinac u
hrvatskom saboru moći će tako naj-
lakše sijećati svoje drugove, neka ni
jedan čas ne zaborave, da kruna sa-
dašnjem radu mora biti sjedinjenje
Dalmacije. On će ih moći upozoriti

: #

NAUC revwi

Pretplata i oglasi šalju se upravi, a dopisi uredništvu lista. Za izjave, priopćena, zahvale
plaća se 40 para po retku, a za oglase 30 para.
godbi ux razmjeran popust. Nefrankirana pisma ne primaju se.

Oglasi, koji se više puta štampaju, po po

na to, da sve ono, što se sada radi,
mora biti upravljeno prama tomu
cilju. Sto nas može od toga odalečiti,
zlo je, a sve je dobro, što nas pri-
hližava.

 

Mladomu barunu.

Barun Leopold €hlumetzky damatinski
je znanac | on je jedna od onih ptica, koje
nam dolijetaju od sjevera, da se na toplom

jugu do mile volje nacvrkoću. Kad se vrate a

Beč, razmeću se poznavanjem dalmatinskih
prilika, & kad tamo, nijesu još izučili ni po-
četnicu.

Tako i barun Chlumetzkv cijeni, da
pozna Dalmacija; ne bi se dapače čudili ni
tomu, kad bi on smatrao u svojoj glavi sebe
jedinim pozvanim, da uredi Dalmaciju, pa
se je na vrijeme pobrinuo, da svijet vidi i
čuje njegovu \državničku mudrost. A kađ
tamo on još ne zna ni to, da je sve ono, što
on vladi preporuča, Dalmacija davno oku-
šala. Vidjela je naša zemlja i Lapeninih au-
tonomaša i Jovanovićevih zemljakovića, za-
svjetlucalo je i zlato i željezo pred očima
dalmatinske sirote, ali svi ti pokušaji osta-
vili sa vrijeme, kakvo swi našli. Đalmatinae
nije se ugnno ni svojevolji vojničkog namje-
snika, ni prepredenosti njegovih civilnih
doglavnika, a neka se plemeniti biirun ne
vara cijeneći sebe ,sposobnijim“ od njih. To
nije dokazao svojim novinarskim istupom,
za koji ne će da uzme odgovornost ni vla-
stiti mu otac,

Program je plemenitog baruna jako malo
»plemenit“, Da zamuknu novine, on predlaže
silu i mito, "li neka pogleda, kojim su plodom
slična sredstva urodila po Balkanu, gdje se
austrijska diplomacija nije njih žacala. Chi se-
nima vento, raceoglie tempesta. Ona_je teme-
ljila svoj upliv na nezadovoljstvu, & ovo se
okrenalo prama njoj. Tako je i u Dalmaciji
vlada računala na neslogu Srba i Hrvata,
te razmirice i jednih i drugih sa Talijancima,
a doživjela je, da je jedne i druge i treće
našla složne u pobijanju ,nametnika“.

Mi tu riječ upotrebljavamo, plemeniti
barune, i upotrebljavati ćemo i unaprijed,
neka nam to zamijerate, jer ne: znamo koju
drugu riječ upotrijebiti prama ljudima, koji
cijene, da imadu pravo ,politički osvojiti“
našu zemlju. Pustite nas živjeti svojim ži-
votom, nemojte se služiti ovim iznemoglim
krajem za vaše snove o njemačkoj prevlasti
na Balkanu, poštajte naše narodno osvje-
dočenje, ne tjerajte naš puk iz doma i s o-
gnjišta — pa se _ dalmatinska štampa ne
će biti njemačkim iredentima u uniformi
austrijskih policista. Ali dok ste vi državu
uzeli u zakup, identifikujuć svoje s njezinim
dobrom, dotle. barem budite toliko-iskreni i
pošteni, da nam priznate pravo braniti se