Br. 9. i 10.

GRVENA HRVATSKA

U DUBROVNIKU, 11. Marta 1905,

Godina XV.

 

Cijena je listu unaprijeda: za Dubrovnik sa današanjem u kuću; za Austro-Ugarsku, Bos
Hercegovinu s poštom: na godinu 10 kruni, na po godine 5 kruna. Za inozemstvo: 10 kruni i po-
štarski troškovi. Ko ne vrati list, «ad mu pretplata mine, smatra

šasto polugodište.

nu i

se da je predbrojen i za do-

 

Izdavatelj i odgovorni urednik Dr, Ivo

DeGiulli.

Pojedini broj 20 para. |

Gaju, a nefrankirana pisma ne primaju se.

E ti svake Subote.

Pretplata i oglasi plaćaju se upravi ,Crvene Hrvatske“ u Dubrovniku gdje su utužljivi.
Za izjave, priopćena, zahvale plaća se 40 para po retku, a za oglase 20 para. Oglasi koji se više
puta tiskaju po pogodbi i uz razmjeran popust. Dopisi šalju se Uredništvu. Rukopisi se ne vra-

Srpska Dubrovačka Štamparija A. Pasarića.

 

DUBROVNIK, 3. Marta 1905.

Nedavno je u ,Obzoru“ izašao članak
o današnjim prilikama osobitim obzirom na
sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, a zadnji
nPokret“ bavi se opet na uvodnom mjestu
tim pitanjem. Pa zbilja, ako nikad, a ono je
sada umjesno promisliti na budućnost našu
kao jednoga političkog naroda, kad se ova
trošna zgrada austrijskog dualizma ljulja.
»Pokret“ dobro opaža, da sistem ne će pro-
pasti ni danas ni sutra. Sama je neodvisna
stranka u Ugarskoj uzela sebi rok od 12-15
godina za ostvarenje svoga programa, ali do
riješenja mora se doći. Da će u Ugarskoj
opet biti kadgod na kormilu kakva nova li-
beralna stranka, koja će stati na programu
realue unije sa austrijskim zemljama, to se
ne nadaju ni oni u Beču, to ne bi ni bilo
dobro za Hrvate, jer bi značilo status quo
ante, pa kako u ove 34 godine, otkad je na-
godba, nijesmo ništa dobili, a jedva smo o-
čuvali ono, što smo imali, ne bismo ništa
dobili ni u druge 34 godine. S promjenom
sustava mogli bismo dobiti, a mogli bismo
izgubit, a već je to dobro, da postoji ta dvo-
struka mogućnost, jer ona potiče na rad i
borbu. Ona će nas, nadamo se, izbaviti iz
blata, u koje su zapala hrvatska kola.

Prilike"u kojim sada, živimo, nijesmo stvo-
rili mi, pa bi se moglo dogoditi, da se pitanje
o budućem obliku Austrije riješi samo megju
onim, koji su to pitanje stavili na dnevni
red. Nu s druge strane dvor će se spustiti
do koncesija u smislu zahtjeva neodvisne
stranke u Ugarskoj samo tada, kad ne bude
mogao više odoljevati. Mi se barem tako na-
damo, jer kad te nade ne bi bilo, kako nas
je kriza našla i ekonomski slabe i državno
pocjepkane u megjusobnom trvenju, kad ne
bi bilo izgleda, dažće nas drugi trebati i o-
vake, kakvi smo, da nas nauckaju proti pro-
tivniku, ne bismo zaista imali “sami špo sebi
snage, da se sami imponujemo. Mi bismo
bili, kako je, ono rekao jedan državnik o
balkanskim zemljama, droban novac, da Au-
strija i Ugarska izmire svoje račune.

Nu ako zbog nemoći, u koju nas je da-
našnji sustav doveo, moramo računati sa au-
tagonizmom  megju Austrijom i Ugarskom,
kojega, kad ne bitbilo, ne bi bilo ni došlo
doždanašnje krize, treba ipak da budemo na
čistu sami sa sobom, što hoćemo. Na paza-
ru, gdje će se trgovati, treba da znamo, što
imamo kupiti, 7pod, koju cijenu, jer bi se
inače moglo ponoviti ono, što se dogodilo,
kad se nagodba sklapala, da se natjećemo o
nešto, što nam ne će i ne može zajamčiti
slobodan razvitak i ekonomski i narodni i
politički.

Za to je umjesno, što se već sada po-
čelo isticati sjedinjene Hrvatske i Dalmacije.
To je jedan postulat, od koga se ne može
pod nikakvu cijenu odustati, ali koji nije sve.
Da je naime Banovina tri puta veća, s ona-
kovom nagodbom kakva je sada, ipak bi bila
ono, što je: zemlja za isisavanje. Treba da-
kle tražiti ujedno i uvjete, da se možemo
samostalno razvijati. Ne smijemo dopustiti,
da prilike budu opet takove, da dovedu do
nerada zato, jer nedostaje sil&. A sil& imaš
jedino, kad si sam gospodar svoje kese i kad
politiku ne tjeraju pojedini ljudi, već čitavi
narod preko svojih vogja.

 

O financijalnoj samostalnosti govorilo se
dosta, ta cijenimo, da se poslije žalosnog
iskustva ne će naći n Hrvatskoj nijedan mi-
saoni političar, koji bi je žrtvovao za ljubav
kakvog komoditeta. Ali o potrebi jedne de-
mokratske politike, ljudi su različna mnijeaja.
Tu u nas vladaju predrasude, koje te sjećaju
srednjega vijeka i to ne samo kod onih lju-
di, koji restrikciji izbornog prava duguju
mandat, već i kod valjanih i poštenih patrio-
ta, koji cijene, da demokracija ne odgovara
intelektualnom razvoju našega puka. Naš je
seljački puk naprotlv mnogo bolje razvijen
od njemačkog Mihela, ali kad to i ne bi bilo
tako, demokracija i s njom skopčano opće
izborno pravo jedini je štit: ustavnosti, uvjet
postepenog razvitka jednog naroda. Ova isti-
na dovodi do borbe, ali ko se borbe plaši,
neka ostane kod kuće.

Demokratizacija političkog rada ima i tu
dobru stranu, da već sada možemo na tom
polju raditi, pa kad dogje doba trgovanja,
ići ćemo na pazar s uvjerenjem, da pazari-
mo u ime naroda, koji zna, što hoće i ne će
da popusti, neka nema silu u ruci da se o-
pre. Ali bi bilo pogrješka smatrati demokra-
tizaciju svih javnih odnošaja isključivo inter-
nom našom stvari, gdje već i sada u Bano-
vini imadu prava, da sami odluče. To je
pravo samo na papiru; imadu ga, a ne mo-
gu ga vršiti, jer je položaj Banovine takav,
da se ništa ne može postići proti volji ,sa-
veznika“, Kad se dakle traži demokratizova-
nje javnoga života, traži se i odaljenje svih
zapreka, tako da u internim stvarima samo
mi odlučujemo.

Suvišno bi bilo sada upustiti se u raz-
glabanje, koje su tu zapreke, ali ovo, što
smo kazali, već pokazuje, kako je, ako ikad,
sada potrebito Hrvatskoj ljudi, koji razumiju
i predvigjaju, koji znadu, što hoće a znadu
i odabrati najsigurnije pute, da do toga do-
gju. Sada nije više doba ni akademičkih ras-
prava ni balansiranja, sad je potreba rada.
Nas ne će više pomoći deklemacije o držav-
nom pravu, nego se valja boriti, da osigu-
ramo sebi budućnost i slobodu, i kako na-
rodu i kako ljudima.

Mi smo vični budućnost i slobodu na-
roda dijeliti od budućnosti i slobode poje-
dinca. Do česa je to dovelo, svjedoči Bano-
vina. Što će im nagodba i sva prava, koja
narod kao narod ima, i pripoznanje državne
osebujnosti, kad ljudi nemadu slobode, da
svoja prava vrše i čine ih vršiti? To je baš
i dovelo do one demoralizacije, kojoj je teško
naći primjera kodidrugih naroda. Izliječiti to
zlo, koje je takožduboko pustilo svoje žile,
ne mogu ;više državopravne stranke, tu se
hoće jedna stranka, koja ne bježi za ljubav
ni Petru ni Pavlu. od socijalnih pitanja, jer
je je baš u njima uzrok nedaćama hrvatskog
naroda. Čovjek, kojemu je zajumčena slobo-
da misli i rada ondje, gdje mora da bude,
tu slobodn želi i drugomu, pai narodu svo-
me, a od robova nikom koristi,

o

 

+ Milivoj Šrepel.

Baš kad smo zadnji broj zaključili stigla nam
je žalosna vijest, da je Milivoj Šrepel, akademičar,

 

prof. zagrebačke universe podlegao bolesti koja
ga je zadnje dvije godine mučila. Iz početka
se prikazivala kao groznica, te je Šrepel po li-
ječničkom savjetu proboravio nekoliko mjeseca
u Gradačkoj okolici, da traži zdravlja u svje-
žem planinskom uzduhu. Kasnije se pridruži
srčana bolest, i koješta drugo, te ga sve to do-
vede do postelje, s koje se više nije ustao. Briž-
na njega mogla je samo katastrofu odgoditi, ali
je nije mogla otkloniti.

Tako je zagrebačka universa izgubila uči-
telja, koji je uz potrebito znanje imao i srca za
svoje učenike, a akademija radnika, kakvoga
je teško nadoknaditi. Šrepel je bio čovjek bistre
glave, umiljat u općenju, plemexriit u osjećanju
a nedutnoran u radu. Ne možemo ga uporediti
sa pok. Račkim po umu, ali što je Šrepel ura-
dio ima trajne vrijednosti. On je dapače na ne-
kim granama hrvatske filologije prvi ukazao;
kako treba raditi te potakao i druge da ga
slijede.

Njegov je rad bio ili čisto znanstven, ili
je išao za tim da popularizuje poznavanje knji-
ževnosti i kulture drugih naroda. U prvu vrstu
spadaju sila njegovih rasprava štampanih u Ra-
du jugoslav. akademije i u Gragji za povjest
hrv. knjiž., koju je publikaciju on i potakao i
uregjivao. Te su rasprave i bilješke raznovrsne,
te svojom raznovrsnosti dokazuju, kako je po-
kojnik bio svestrano naobražen; ali je osobitu
njegu posvetio Šrepel ispitivanju latinske-hu-
manistične pjesme u Dubrovniku i Dalmaciji.
Qa , libro uvigjao, da tu povsiju ne sniijemo
dijeliti oo hrvatske poesije, jer se od ove razli-
kuje samo po jeziku, a po duhu je jedna te
ista. Bez ove poezije ne možemo dapače ni pro-
tumačiti nenadani razvoj hrvatske knjige u Du-
brovniku i Dalmaciji XVI. vijeka. Tako nas je
on upoznao sa Šibenčaninom Šižgorićem, Koto-
rininom Pimom, s latinskim djelima Maruliće-
vim i s mnogim drugim pjesnicima, te nam
otvorio širi pogled u našu kulturnu povjest o-
nih vremena, kad se je u Dalmaciji križalo ro-
manstvo sa slavenstvom, istok sa zapadom.

I za popularizaciju znanja učinio je Šre-
pel dosta, kako suradnik ,Vienca“ i odbornik
Matice Hrvatske“, Čitaoci su se morali diviti
njegovoj plodovitosti, ili bolje njegovoj silnoj
radinosti, a njegove radnje te vrsti ako ništa
drugo, pokazivale su barem to, kako je pozorno
pratio kulturne pojave drugih naroda. Prigova-
ralo mu se, da je površan, ali bez razloga, jer
ovakove publikacije ni ne idu na to, da ispitu-
ju, nego samo da prikažu, što su drugi kazali.
Pa osim toga pisac je često stegnut obzirima
prama drugim i društvu, te nije slobodan ka-
zati sve što misli.

Najteže se osjeća veliki gubitak, koji je
hrvatska knjiga pretrpjela smrću Šrepelovom,
što je njim pretrgnuta sveza izmegju starijih i
mlagjih radnika na znanstvenom polju. On je
bio čovjek, u koga su i jedni i drugi imali
pouzdanja, a što je još gore nema nikoga da
ga zamijeni. U tom smislu njegov je gubitak
uprav nenadoknadiv. Kad nam smrt zanije Bro-
za, tješili smo se, da imamo Šrepela, a sada ne
znamo, ima li od te generacije koga, da prazni-
nu ispuni.

Šrepel je bio i kao čovjek na svom mje-
stu. Imao je široke vidike, a kakva je bio ha-
raktera, najbolje pokazuje to, što ga je vlada
samo pod pritiskom javnog mnijenja imenovala
profesorom na universi. Kad su ga drugovi iza-
brali rektorom, Khuen ga nije litio potvrditi.
Lijepa zaista svjedodžba njegovoj neodvisnosti
patriotizmu, koju ne mogu pokazati mnogi od
današnjih književnih korifeja, kojima su usta
uvijek puna fraza.

U zadnje je doba pokojnik proučavao knji-
ževnost dubrovačku XIX. vijeka. Možda je baš
to ona radnja, o kojoj je prof. Musić nad otvo-
renom rakom kazao, da je pred svoju smrt ka-
zivao u pera,

La' za rodna zemlja!

vo |

+ |, RENEE

 

Furtimaški atentat
na neodvisnost našeg lista.

Za gradske čitaoce ,C. H.“ ne će biti nikako-
vo iznenagjenje što list današnjim brojem izlazi
u srpskoj štampariji, kako što im je već dobro
poznato, zašto zadnji broj ,C. H.* nije izašao.
Za čitaoce izvan Dubrovnika treba da to sa ne-
koliko redaka razjasnimo, ostavljajuć da u na-
rednim brojevima stvar podrobnije raspravimo.

Pogubni zadah jezuiske propagande koja
u formi furtimaškog pokreta toči hrvatski na-
rod, zahvatio je i neke naše popove. Ovi htje-
doše odmah s početka da i , Crvenu Hrvatsku“
pretvore u orugje crne reakcije, koja se je na-
ručeno širom naše bijedne domovine razmahala,
pa kad im to vlasnici lista ne dopustiše, stado-
še da joj o glavi rade. Svi popovi kao jedan
čovjek, pod oštrom stegom svoje kaste, odbaciše
početkom godine list. Mišljahu nestat će ga, a kad
tamo Riko se i ne sjetio — ali za to oni pot-
kopavanijem nastaviše. Dobivši popovskim nov-
cem većinu tiskari, koju su dubrovački Hr-
vati upravo za Crvenu Hrvatsku“ podigli, do-
čepaše se uprave, i& predvogjeni židovom Man-
dolfom vrebaše zgodt\da naš list uduše. 1 zgoda
im se pruži, pa ako je i jixljava, što mari, njima
je dosta načelo: preporagjati 4 Isukrstu.

Nastao neki sukob u mjesne hrvatskoj
pučkoj štedionici izmegju uprave i - revizijo-
nalnog odbora, koji je i u javnoj štampi na-
šao odziva. Naš se je list u tom sukohu,, šako
je svim čitaocima dobro poznato, držao na stra-
ni koliko je god bilo moguće. Ali izašao dopis
o tom u ,Hrvatskoj Krumi“, gdje se je bjeso-
mučno napadalo na neke hrvatske ustanove u
Dubrovniku i na neke pojedince, a izričito po-
zivalo da se iznesu dokazi nezadovoljstva pro-
tiv uprave štedionice. Izmegju osoba koji su na
najtrivijalniji način bile napadnute u onom do-
pisu, nalazio se i gosp. Ivan Kolin, upravitelj
hrvatske tiskare, gdje se naš list štampavao i
aministrator našeg lista. Taj gospodin našao je
za zgodno da odgovori na onaj dopis ,Hr-
vatske Krune“ i udovolji tako dopisniku iznoseć
dokaze koji su mu na raspoloženju bili. Mi pi-
tamo poštenu publiku, je li naš list mogao za-
nijekati mjesta čovjeku, da svojim potpisom i
kao priopćeno brani napadnuto poštenje, sve
kad taj čovjek ne bi bio upravitelj tiskare gdje
se list štampava i aministrator istog lista. Ali
našim furtimašima nije bilo milo da napadnuti
svoje poštenje brani i da dokazi za kojim je
Hrvatska Kruna“ vapila, na vidjelo izagju,
te u besvjestici i trzavici kojom se odlikuju, a
mjereći svakog svojim laktom, htjedoše, kad do-
čuše da će u našem listu izaći obrana Kolino-
va, da presijom na upravu to osujete, pa se
ne žacahu da poruče po Gjuru Kovačeviću, koji
je upravitelj tiskare i predsjednik štedionice,
da će list iz tiskare izbaciti, akt se Kolinovo
pismo saopći. Kad na tu poruku dobiše zaslu-
ženi odgovor, nagovoriše slagare da otkažu štam-
pavanje, a da furtimaštvo bude gotovo, naučiše
Vlaha Keleza, koji je do sada za mjesečnih
12 kt; pokrivao mjesto odgovornog urednika,
da se kao vlasnik oglasi.

Na tu sramotnu igru sakupiše se vlasnici
. Crvene Hrvatske“, otpuštiše Keleza i povjeriše
izdavanje i uredništvo lista Dr. Ivu De4iiulli,
ovlašćujuć ga da stupi u dogovor sa Dubro-
vačkom Hrvatskom Tiskarom za sklopljenje for-
malnog ugovora, eda se slične sramote ne po-
nove.

Dubrovačka Hrvatska Tiskara usudila se
je putem svog potpretsjednika Antuna  kano-
nika Lijepopili da metne kao V. tačku uslova
za tiskanje ovo :

U ,Crvenoj Hrvatskoj" ne će se smjet
tiskat uvrijedljivih ni ponizujućih izraza ili ri-
ječi, ni očito ni ciljajući proti crkvi i vjeri koje
mu drago vjeroispovijedi pripoznate u Austriji,
ni proti njihovim sveštenicima u opće kao wa-
kogjer ni proti osobama uprave ,Dubrovačke
Hrvatske Tiskare“,<