Br. 13.

CRVENA HRVATSKA

U DUBROVNIKU, 30. Marta 1905.

Godina XV.

 

 

Hercegovinu : ma godinu 10 kruni
štarski troškovi. Ko ne vrati list, kad mu
šasto polugodište.

NR je o _unaprijeda : za Dubrovnik sa \donašanjem u u kuću; za Austro- stro- Ugarsku, Bos
4, na po godine 5 kruna. Za inozemstvo: 10 kru
pretplata mine, smatra se da je predbrojen i za do-

mu
na i po-

 

Pojedini broj 20 para.

 

Pret tplata i oglasi plaćaju s se o upravi .Crvene- Hrvatske“
Za izjave, priopćena, zahvale plaća se 40 para po retku
puta tiskaju po pogodbi i uz razmjeran popust. Dopisi šalju se U odulito u. Rukopisi se ne vra-
čaju, & nefrankirana pisma ne primaju se,

“u Dubrovniku gdje. su utužljivi

u, a za oglase 20 para. Oglasi koji se više

 

Izdavatelj i odgovorni urednik Dr. Jvo

DeGiulli.

Izlazi svakog Četvrtka. 2

Srpska Dubrovačka Štamparija A. Pasarića.

 

Klerikalizam.

Sad kad kod nas podiže glavu klerikal-
na struja, mislimo da je umjesno s njom
pozabaviti se i vidjeti koje su njezine težnje.

Što hoće klerikali?

Oni hoće za sebe, u društvu i u državi,
neki privilegovani položaj, u ime vjere,

I mi u Dubrovniku imali smo o tomu,
tu jučer, najbolji primjer kad Hrvatska ti-
skara hoćela je metnuti kao uvjet našemu
listu, da nesmije rabiti ponizujućih riječi,
ne .samo proti vjeri, ma ni proti svešte-
nicima.

To farizejski rečeno drugim riječima
znači: mi ćemo vas napadati radi naših slo-
bodnih misli i načela, a vi ćete nas pustiti u
miru, jer mi govorimo i u politici u ime na-
še svete vjere, koja je nepogrešiva, pak smo
nepogrešivi i mi.

Naš list slijedi načela sasvim protivna.
Mi mislimo da sama potpuna sloboda vjere
odgovara pravednosti; a duboko smo uvje-
reni, da jedino slobodna vjera može biti pred-
metom štovanja i ljubavi. Naprotiv vjera na-
metnuta ragja licumjere i kukavice, koji se
s njom služe kao sredstvom za ostvaranje
svojih opakih namjera; dok oni sami nevje-
ruju u ništa; ili bar neznadu što vjeruju.

Borba koju vodi klerikalizam proti slo-
bodnoj misli osobito je teška, jer pripadnici
te nekad privilegovane kaste ne mogu da
oproste modernom naprednom duhu, da ih
je istisnuo iz položaja, koji su jednom zapre-
mali u društvu i državi. To poragja ono že-
stoko, grozničavo naprezanje koje cilja za
tim, da bi opet predobili bar jedan dio po-
vlastica, što su nekad uživali.

Oni hoće da budu nešto drugo nego o-
stali državljani. Hoće da prisvoje neki pri-
vilegium nepogriješivosti jednako u politici
kao onaj što im po zvanju piipada u posli-
ma vjere, jer kažu da oni i poglavice zastu-
paju nešto, što je vječno i nepogriješivo.

Kojim bi pogubnim posljedicama urodi-
le takove (eorije da bi se stvarno prisvojile,

te iz njih potegle sve logične posljedice, u-
vigja se lako. Svaki napredak bi prestao, jer
sve ono što i u samim granama znanosti
ljudske umjetnosti nebi se slagalo sa njiho-
vim mislima bilo bi prognano i izopćeno,
vrh česa već historija daje nam mnogih pri-
mjera, izmegju kojih budi nam dopušteno po-
zvati se samo na onaj velikog Galilea, kojeg je
inkvizicija metla na torturu za to, što je tvr-
dio da se zemlja kreće oko sunca, dok Sve-
to pismo veli: terra autom stat. A danas i
djeca znadu gdje je istina, i čude se glupo-
sti nepogrešivih, koja bi bila smješna, kad
u povjesti nebi se čitale, u stranicama poškro-
pljenim krvlju, grozne posljedice ove i dru-
gih ovoj sličnih bludnja.

Nego reći ćete da sve stranke imaju
svojih mana. Imadu ih i velikih. Nigdje mož-
da ljuske strasti ne pobune se kao u politi-
ci. A gdje ima velikih strasti ima i velikih
mana. Ali baš za to treba pustiti da svak
slobodno reče svoju. A to klerikalei hoće da
svojim protivnicima spriječe pozivajući u
svoju pomoć vjeru i nepogrišivost njezinih
ministara. Kako rekosmo njima je slobodno
sve, protivnici treba da muče, jer se nosmije
dirati u božije ljude.

Mislimo da nijesmo ni najinanje pretje-

-.

rali, A to sve vrijegja i najelementarnija na- |

čela pravednosti te svaku poštenu borbu čini
nemogućom; jer gdje tjedan može slobodno
napadati, a drugi nesmije ga pobijati na isti
način, tu prave borbe nema.

Nije nikakvo čado ako su slične pretje-
ranosti našle otpora, Čuje se često: za po-
pove nije politika; neka pogju u crkvu i ta-
ino nek gledaju svoje posle, a nas pušte u
miru. Drugi opet idu mnogo dalje, pak viču
da su pogubni, da ih treba utamaniti, jer da
borba neće nikad biti jednaka, dok oni imaju
za se ispovijedaonicu i propovjedao-
nicu; i lim putem mi vidimo da je u ovo
posljednje doba udarila republikanska stranka
u Francuskoj, gdje ipak treba priznati da su
prilike izvanredno teške, jer klerikaloi rade
uprav republici o glavi.

Naša je misao ipak da i ovdje, kao o-
bično, istina stoji negdje u sredini i da tre-
ba izbjegavati skrajnosti, koje samo stvaraju
nesnošljivih položaja.

Mi za to osugjujemo demagošku i kle-
rikalnu skrajnost. Za nas na političkom po-
lju nema i nemože da bude nego gragjana
i državljana, koji, bez obzira na stališe, na
kaste i vjeroispovjesti kojim pripadaju, imaju
politička i gragjanska jednaka prava i duž-
nosti. Dok gragjanin pop, kalugjer, fratar ili
ko mu drago drugi, vrši .posljedne, pripa-
daju mu sva ona prava, koja i drugim dr-
žavljanima.

Ali netom  klerikalei počmu zahtijevati
kao takovi nešto što drugijem poriču, oni
vrijegjaju načelo jednakosti, jer ne više kao
gragjani, nego kao popovi hoće da stvo-
re sebi neki osobiti prevlasni položaj, vrije-
gjući i ponizujući sve druge, i tim stvaraju
onu klerikalnu nadmoć, za kojom ciljaju svi
njihovi napori, prikriveni krinkom tobožnje
pobožnosti, što može zavesti samo neuke a
ne izobražene ljude.

Ovo su načela, kojijeh ćemo se mi dr-
žati stalno unaprijeda u prosugjivanju naših
političkih prilika, nesebično vjerni onom

narodnom načelu, koji za nas nije nikakvo

sredstvo nego etij.
svoj.

Pismo gradskih svećenika
Dr. Peru Čingriji.

Po vijestima, koje nam stižu, pisma izne-
sena u zadnjem broju ,Crvene Hrvatske“, poka-
zala su u pravom svijetlu hajku, te se jo na
nas bila podigla u zadnje doba. Javna štampa
podijelila im je dužnu pažnju, a i mi ćemo, da
ispunimo svoje obećanje.

Ko je pratio naše pisanje od nazad godi-
ne i po dana t. j. od onoga časa, kad je pro-
drlo na javnost nastojanje Posilovićevo, da kao
ustuk .,mlagjima“ pokrene katolički pokret, zna-
de, da mi nijesmo nigda pisali proti katoličkom
svećenstvu u opće, a još manje proti vjeri, no-
go proti pojedincima i proti onoj struji, koja
će zatim, da zakrči hrvatskom narodu put k na-

pretku, tjerajuć ga sa svom silom natrag u sre-
dnji vijek. Ta klerikalna struja pojavila se pak
baš u takovo doba, da treba pitati, misli li ona
iskreno, kad u ime tobože ugrožene vjere i mo-
rala propovijeda, da se katolici imadu udružiti
u jednu stranku, ili je to agitacijono sredstvo,
da sakriju neku drugu svrhu, koja je očito po-
litička. Da klerikalni pokret nije nikakav isklju-
čivo vjersko-socijalni, dokazuje najbolje to, što
Štadler pokreće katoličku stranku prava te ide
po Dalmaciji u kortešaciju.

Ustati proti ovakovoj struji cijenimo ne
samo, da je pravo javne štampe, već i dužnost
svih onih listova, koji zastupaju narodna na-
čela. Da smo u obrani prekoračili mjeru i pre-
šli na lične napadaje, moglo bi nam se valjda
što prigovorit, ali mi smo ponajviše samo bilje-
žili dogogjaje i to tako nepristrano, da kad je
naš suradnik donio u političkom prijegledu vi-
jest, da je papa izrazio svoje simpatije .Japan-
cima, premda je jako smiješno, da nam se kao
kroničarima to bilježi u smrtni grijeh, ipak smo
vijest ispravili, kad su je iz Rima oprovrgli.
Nu najbolju svjedodžbu našem pisanju daju nam
sami svećenici, kad je trebalo, da počino falsi-
fikat, eda nam dokažu, da smo napadali na sve-
ćenstvo. Mi smo pisali: ,,Svećenici nijesu zado-
voljni tim, da ,Matica“ ne tiska protuvjerskih
i nemoralnih knjiga; neki od njih viču, ima li
spomena u kakvom romanu o kakvoj škaklji-
voj situaciji, kako da su takove situacije već
po sebi nemoralne; neki od njih dapače idu
take daleko, da bi željeli vidjeti ,Maticu“, kao
društvo ,de propaganda fide“, a oni to citiraju
ovako: ,Svećenici bi željeli vigjeti Maticu kao
društvo de propagande fide“. Izmegju onoga
što smo mi rekli i ovoga, što nam prišivaju,
ima tolika razlika, da svak mora promisliti na
mala fides.

Iz svega se ovoga vidi, da uzrok, što su
popovi i Hrvati i Nehrvati ustali na nas, nije
u našem pisanju, nego u tomu, što nijesmo
mogli dopustiti, da oni pod firmom hrvatstva
tjeraju osobitu svoju politiku, jer ,mi nad na-
rodnim interesima ne priznavamo drugih inte-
resa pa bili to interesi Beča i Pešte ili Rima“.

Odnošaji izmegju Rima i Beča dobro su
poznati, pa bi čovjek, videći ovaj protunarodni
pokret, začet i vogjen od klera, i nehotice promi-
slio, da Rim hoće da odvrati milo za drago Beču
za uslugo, koje pokazuju, da i pape imadu svoju
politiku, koju mi, u politici ljudi kako i dn, ne
imoramo baš odobravati. Te je odnošaje rasvijetlilo

 

Podlistak.

Znamenitost naših narodnih vezova.
Iz radova Jelice Belović-Bernadzikowske*)

(Vidi ,Crv. Hrv.* br, 8, 0. g.)

Sav posao učiteljice ručnog rada treba da
se digne iz nizino šablona i mehanizma do vi-
sine umjetničke vrijednosti. Evo nekoliko glav-
nih vrsta narodnih radova:

Rasplitanje se radi na veoma mnogo
načina. Otale i toliki tehnički nazivi za te vrste
veza. Evo najpoznatijih: Izrezanac, na izriz; —
priplit, prijeplet; — slavonska šupljika i omo-
tana šupljika; — jošinak; — glasak; — česma;
— mušebak; — murver; — kadaif; — biserdžik
i biserae: — kubruzanje; bijeli lički gazić ili
uvijano; — grešpa; — jednolišce bosansko; —
gužva; — cjepanac; — splet ili splićanje; —
preplićanje; pripljet; — povojice; -- povojice
po opatički i povojice na šlar; — tvezeno; —
ljesičanje, — zvjezdasto ili zvjezdanae; — u-
vitak; bosanski, isjekanae ili prosjeckani voz;
telnjak; krbež ili grbež, te divni ,dalmatinski

*) U želji, da dalmatinsko novo osnovano ,društvo za
podizanje čitmaronja i narodnih radova“ (pod protekto-
ratom nadvojvotkinje Marije Jozefe) upozorimo na rad
u istoj stvari iz pora Jelice Belovićeve, (o kome smo u
našem listu govorili već 21. januara 1005 broj %) — do-
nosimo i dvaj zanimljivi i za naše dalmatinske prilike
takogjer važni izvađak, -- Op. ur.

 

korduncin“, vitanjo s katorima iz Slavonije i
drugi vezovi!

Svaka od ovih vrsta rasplita je za sebe
ljepota. Neki su bijeli, neki i šareni. Koliko
vještine, koliko mara, ambicije i duha utrošeno
je u svo te prerazne vrste, od kojih jedna nat-
kriljuje drugu ! To se ne da opisati, to treba očima
gledati! Nikada valjda niko nije imao prilike vi-
gjeti sve naše vezilačke tehnike (primjenjene
na radove) zajedno na okupu. Ali to vigjeti
mora da je uzitak, kakovu se nitko i no nada!

To bi sve trebalo iznijeti u jednoj sjajnoj
izložbi, a ta bi se mogla urediti bud u Du-
brovniku, Zadru, Zagrebu, Mostaru ili u kojem
drugom glavnijem gradu lijepe naše domovine.

Uživanje u ljepoti narodnoga veziva valja
da bude općenitim dobrom, a ne tek privilegi-
jen pojedinaca, kako je to dosele kod nas. A i
ti pojedinci kako su na rijetko posijani ...

Rasplitima treba već veoma vješta ruka,
oni bi se mogli njegovati tek u višim djevo-
jačkim školama, (kako se to donekle u Hrvat-
skoj već i čini) a oni najumjetniji u stručnim
zavodima i u privatnim tečajevima, koji bi mo-
gli raditi i za export.

U vezove brojem valja još ubrojiti ne-
ko zasebne vrlo lijepe vezilačke tehnike, slo-
žene od zabodaka posve spicijalnih, a te su:
pisanac, čepuraš vez, čupavac, ispisara,
nizovi zadarski, četverac vez, vitanje,
lancanje i vez na fereke (veoma starinski
narodni vez; vidi šk, muzej Zagreb). Sve ove

 

tehnike rade šarenim po bijelu, a sve su tako-
gjer jednolišce. I ovi se odlikuju bogatom orna-
mentalnom kompozicijom, vazda geometrijskom.

Svi ovi vezovi brojem rade se u velikom
broju preraznih varijacija i uzoroka. A svaki od
tih uzoraka nosi svoje ime, ta su imena često
vooma domišljata, a za filologa prava su rizni-
ca, Evo ih samo mali dio: krivuljice, kapije,
putak, kube, graščići, porca, petoroške, karan-
tiliči, vodice, orozovi, kutije, ptice, grane, jedno-
grana, kukaši, laleta, grozdovi, kočice, kriške,
rastavljeno nogo, Miličine oči, boce, uvojice, la-
tice, vijuge, orlići, patkine noge, skofrčci, rezane
ruže, japraci, careve brade, mrežice, brčići, zu-
bovi, miši zubići, četovi, 98, putići, babini
prsti, djevojačke srce i t.

Naši vozovi po pismu otkrivaju nam ta-
kogjer golemo polje ljepote, ,U nauci o lijepom
laž je isto tako ružna, kao i u nauci o moralu“
ovo je parola modernog estetskog uzgoja, kome
u Hrvatskoj posvećuje ,društvo za unapre-
gjivanje uzgoja“ osobitu pažnju. A to je
vrlo lijepo.

»Zaista i u lijepim našim narodnim vezo-
vima laž neka je vazda odurna, kao i u nauci

 

*) Poznati naš folklorista, ravnatelj više škole Fordo
Hefele napisao je u ,Sisački Glasnik“ nedavno lijepu
popratnicu za leksikon narodnih vezova“ od Jelice
Belovićeve, a ista radnja štampana je i zasebno u brošuri
i to u 10.000 egzemplara, koje knjigotiskara Janka Du-
aka u Sisku besplatno. dijeli u narod, Ovo je krasno i
velekorisno rodoljubno djelo! — Op. ur

 

o ćudorednom“, pravo kaže jedna češka knji-
ževnica iz najnovijega doba.

Ako to ucijepimo u svijest vezilje dana-
šnjega doba, podali smo joj estetićko načelo,
koje joj može valjati kao putokaz u stvarima
ukusa. U vezovima ,brojem“ obično nema to-
liko grijeha protiv estetike kao u nekim plo-
snim vezovima novije dobe, U Dalmaciji ima
prekrasnih niskih vezova brojem ,zaveze“.

Nigdje protiv ukusa ne griješe toliko, kao
u vozovima po pismu. Sklad boja, odabiranje
boja često ovgje igra glavnu ulogu, dočim je
kod vezova brojem glavni čar veza u tehnici
samoj. Stari narodni vezovi obično su čisti od
grijeha, a novi nijesu.

Najstariji do danas očuvani narodni vezovi
po pismu pokazuju nam vezilju našu i u tom
pravcu velikom umjetnicom; no to isto ne bi-
smo mogli vazda reći od novih i najnovijih ve-
zova iste vrste. U nekim krajevima Slavonije,
Bosne pa oko Gline i Karlovca seljanke u naj-
novije doba vezu pače posve neukusnim šara-
ma, tobožnje, neke ,nove muštre“, koje su u-
pravo nakazne. A k tome ih stanu ti vezovi
skupo, jer njima pokriju čitavu pregaču. Skraj-
nje je vrijeme, da se tome na put stade, da se
ti ,novi vezovi“ bace u vatru, neka ih nosi
erni dim! Gdje su stare domaće boje, koje je
narod sam gradio?! Te su bile i lijepe i dobre.

U vezove po pismu brojimo one, koje ne
rado po žici, nego koje vezilja sebi potpiše, pa
onda tek izragjuje. Dakako da ima dosta vezo-