Br. 19.

 

U DUBROVNIKU, 11. Maja 1905.

Godina XV.

 

RVENA HRVATSKA

 

Cijena je listu unaprijeda: za Dubrornik sa donašanjem u kuću;
Hercegovinu 8 poštom: na godinu 10 kruna, na po godine & kruna. Za inozemstco: 10
štarski troškovi. Ko ne vrati list, kad mu pretplata mine, smatra se da je prikovao i za do- |

šasto polugodište.

za Austro-U, gorak, Bosnu i = |
una i po-

 

a Izdavatelj i odgovorni urednik Dr,

Ivo

DeGiulli.

] Pojedini broj 20 para. |

Pretplata i oglasi plaćaju se “upravi ,Crvene Hrvatske“
Za izjave, priopćena, zahvale plaća se 40 para po retku, a za oglas
puta tiskaju po pogodbi i uz ražmjeran popust. Dopisi š
čaju, a nefrankirana pisma ne primaju se

u Dubrovniku gdje su  utužljivi
e 20 para. Oglasi koji se više
alju se Uredništvu. Rukopisi se ne vra-

 

 

Izlazi svakog Četvrik

Srpska Dubrovačka Štamparija A. Pasarića.

 

Dubrovnik, 10. maja 1905.

U prošlom smo broju zabilježili mišlje-
nje ,Novoga Lista“ o današnjoj situaciji,
koje ,Jedinstvu“ daje povoda, da ga krsti
madžarofileem. Naš spljetski drug ide dapa-
če tako daleko, da uhodi korake urednika
»Novoga Lista“ g. Supila, pa zna označiti i
sobu, gdje je u Budimpešti odsio, ueka či-
taoci iz toga izvedu konsekvencije, 0 pona-
šanja Supilovu. Takovo postupanje za nas se
zove obavljati posao drugih. Ni mi se ne
slažemo sasvim sa onim, što g. Supilo za-
govara, ali mu ne možemo zamjeriti, što je
išao u Peštu, ako je išao, pa sve da se sa-
stao sa Vlašićem i družinom. To nam može
biti dapače korisno u toliko, u koliko je po-
trebito, da znamo, što u Pešti misle. Jesu li
kome putovanja g. Supila mila ili nijesu, to
se nas nimalo ne tiče, a neka oni kojima
to nije milo krive sami sebe, što Hrvati ni-
komu više ne vjeruju.

Izmegju tih nevjernika sigurno je i g.
Supilo, a ako on piše proti gravaminalnoj
politici oporbenih krugova u Zagrebu, ne pi-
še zbog toga, što bi tobože odobravao ne-
prestano vrijegjanje nagodbe sa strane Ma-
džara, nego zato, što je takova politika zbi-
lja smiješna u časovima, kad oni, koji je tje-
raju, misle da je došlo doba, da Hrvati do-
biju ili takav državopravan položaj, da se
povrijede uopće onemoguće ili pogoršano iz-
danje današnje nagodbe.

Nekim se čini svako čekanje u ovom
času jako pogibeljno. Kad se Madžari i Beč
pogode — kažu oni — Hrvati će ostati praz-
nih šaka. Ne smije se to dopustili — mi-
šljenje je ,Novoga Lista“ — treba se i nepo-

' zvani uplesti. ojačati Madžare, da oni svije-
sni svoje snage mne popuste, a kad dobiju
tad ćemo se dijeliti. Treba priznati da to
mišljenje nije bez svake podloge, ali za nas
je previše opasno da bi se za nj odlučili.

Misao suradnje sa Madžarima poslije
svega onoga, što se je iskusilo, ne susreće
osobite simpatije, Moglo: bi se dapače lako
dogoditi, da agitacija provedena u tome sizi-
slu izazove reakciju te ojača onaj elemenat,
koji u nas ne vidi dalje od Beča. Trvenja,
koja bi tada nastala, onemogućila bi svaku
akciju u jednom i drugom smislu, te bismo
bili osugjeni, da budemo besvijesno orugje
u rukama trećih. Uplićući se sada u borbu
megju Bečom i Peštom, idemo dakle u su-
sret jednoj pogibli, koju bi trebalo svakako
izbjeći, a prilike u monarhiji nijesu još do
toga došle, da nas na to sile.

Mi doista možemo predvidjeti, da ,ne-
odvisna stranka“ ne će odustati od svojih
zahtjeva, ona dapače to ni ne može učiniti,
jer bi isti čas prestala biti ono što je —
ali predstavlja li ona zbilja madžarski narod?
Istina je, da je u posljednim izborima izvo-
jevala pobjedu, kakvoj se ni ona nije nadala,
ali geslo, pod kojim su so izbori vodili, ne
daje nam pravo zaključili, da bi u drugim
prilikama bila kadra postići sličan uspjeh.
Očito nasilje grofa Tisze dovelo je naime do
koalicije izmegju nje i drugih oporbenih stra-
naka sa najboljim j najmoćnijim elementima

_liberalno stranke, grofom Andrassy, Szellom
i dr, te je koalicija pobijedila, a ako jo
pri diobi mandata ,neodvisna stranka“  do-
bila lavlji dio, to još ne znači, da mora o-
držati stečeni položaj i onda, kad bi Ugar-

 

ska bila stavljena pred alternativu, da ili
uzdrži sadanji odnošaj sa austrijskim zemlja-
ma ili se posvema raskrsti s Bečom. Polo-
žaj, koji su zadnji izbori stvorili, ima na
sebi sva obilježja provizornosti, pa i ako ono,
što smo doživjeli, kaže, da prije ili poslije
mora doći do sukoba izmegju Beča i Pešte,
nove bi koalicije i situacije mogle odgoditi
konačno riješenje.

U ovakovoj neizvjesnosti cijenimo, da je
neuputno zalijetati se. Lako je kazati, da se
može svrnuti na protivnu stranu, kad te srele
razočaranje, gdje si htio, ali je teško to iz-
vosti: da nije drugo narod će izgubit i ono
malo povjerenja, što ga je imao u svoje vo-
gje, a to s drugim riječima znači, da je
jedna akcija neuspjela, a da za drugu ne bi
bilo potrebite energije.

Ali se kaže: Treba pokrenuti hrvatsko
pitanje. Jest! I mi to govorimo i to tražimo.
Ali hrvatsko pitanje pokrenimo neodvisno od
drugih, kao pitanje naroda, a ne pokrećimo
ga kao sredstvo za riješavanje tugjih pitanja,
pokrenimo bez obzira na Beč i na Magjare i
ne bacajmo se ni na jedna ni drugu stranu.
Kad ga tako pokrenemo, dat će se već pri-
goda da se upletemo i spojimo ga sa svim
onim velikim nizom pitanja, koji u Austriji
čekaju riješenje. Pa Kad bi i došlo do toga,
da se pitanje hrvatsko riješi prije pitanja
češkog, poljačkog, treutinskog i t. d. ne ra-
zumijemo, što bismo više postigli, kad bi
udruženi s Madžarima stali proti Beču, nego
kad bismo bili sami za sebe, U ovom slu-
čaju Beč bi morao ili da bira izmegju nas
i Pešte, ili da dade nama, što i Pešti, ili da
dade Pešti sve, a nama ništa. I ovo bi se
zadnje moglo dogoditi, ali nas toga ne će
osloboditi ni madžarsko prijateljstvo, jer bi
so tada ponovili dogogjaji g. 1867. t. j. Dal-
macija se ne bi spojila sa Banovinom po vo-
lji Beča, jer bi to u slučaju carinarske ra-
stave značilo za Beč zatvoriti sebi pute na
Balkan, a Madžari ga ne bi sigurno na to
silili, kako ga ni sad ne sile, premda im na-
goda dava to pravo. Oni su dobri političari
i dobro znadu, da i ako imadu dobar apetit,
Banovina je s Dalmacijom prevelik zalogaj
za njihova usta.

ije

Program ,,Hrvatske Stranke“
pred sudom ,,Dubrovnika“,

.Dubrovnik“ u svom zadnjem broju bavi
se na uvodnom mjestu programom Hrvatske
stranke i proglasom na narod što su izdali
njeni zastupnici, Proglas su mu samo fraze, pa
preko njega prolazi, a što so programa tiče,
osvrće se samo na I. i IV. tačku njegovu, za
koje kaže da im je stilizacija ,kao plod kom-
promisa ispala nejasna i dvolična tako da
može zadovoljiti svakoga i nikoga“.

Bilo ili ne bilo tako svakako ,Dubrovnik“
nije zadovoljan. Za nj se u IV. tačei onog pro-
grama pominju Srbi ,tako općenito, da mogu
biti potpuno zadovoljni i oni, koji vide Srbe
samo u Srbiji, a inače ih ne priznavaju, nego
ih krsto političkijom Hrvatima, ili im _pridije-
vaju ,tako zvani“,

IV. tačka programa kažo doslovce: ,Hr-
vatska stranka smatra, da su Hrvati i Srbi je-
dan narod po krvi i jeziku, nerazdruživo spo-
jeni zemljištem, na kojem obitavaju, te će prema
tome raditi, da se uklono i onomoguće razmi-
rico, a da se uvriježi ljubav megju njima, na
osnovu zdravog samokupnog rađa za opći na-
rodni boljak“,

 

Mogu li ovim biti zadovoljni i oni, koji
vide samo Srbe u Srbiji, a inače ih ne priznaju,
to je njihov«posao, ali podmetati dvoličnost tim
riječima nije ni najmanje opravdano, ako se ne-
mamo povratit opet u onu atmosferu, kad smo
se zabavljali sa tako zvanim Srbima i tako
zvanim Hrvatima.

Pri prosugjivanju one točke ,Dubrovnik“
nije smio zaboraviti šve ono, što se u zadnje
doba dogodilo i što je dovelo do toga, da je se
u program uzme, a ako priznaje njezinu istini-
tost i opravdanost, kako se nadamo da priznaje,
zašto govorit o dvoličnosti?

Prza pak tačka programa za , Dubrovnik“
je najglavnija, pa s toga, kako on kaže ,daka-
ko najneodregjenija i najmaglovitija“. Po
njemu tačka ta nije no plašt, kojim se može
pokriti svaki program samo narodni ne. Za-
zorna mu je tobožnja skučeno st hrvatskih za-
stupnika osdbito u ovom času, kad so slave ši-
roki pogledi vladike Strosmajera, a iz Zagreba
odjekuje ponovno bratimljenje Srba i Bugara
s Hrvatima.

Mi priznajemo pravo Dubrovniku“ da
program kritikuje; mi ćemo priznati ćak i to,
da stilizacija prve tačke nije ni za nas najsret-
nija, ali ne možemo mu priznati pravo, da se
o onom programu onako izrazuje, ako mu baš
narodna politika na srcu leži. Otvoreno ćemo
kazati da se nas onaj članak doimlje, kako da
je .Dubrovnik“ a priori htio biti nezadovoljan sa
programom iivewtolke stranko. Mi se čvrsto na-
damo da_t9:5%o zako ali iskreno svoj && am
ispov ijedao jer ne možemo nikako shvatiti,
kako iz one tačke on izvodi, da Hrvati jošii
danas pored sobe no vide nikog drugog na Bal-
kanu; ne možemo shvatiti, Kako onaj program
može dati povoda, da ih se objegjuje sa slije-
pila; no možemo shvatiti, kako » Dubrovnik“,
ako mu je do narodne politike, može željeti,
da naše fuzije nikad nije bilo.

Kad bi so htjeli povratiti u prosugjivanju
odnošenja izmegju Srba i Hrvata na stanovište
starog kursa, mogli bi i mi zapitati ,Dubrov-
nik“ zar Srbi pored sebo no vide nikog drugog
na Balkanu, a to bi pitanje bilo svakako umje-
snije, kad se uzme u obzir, da program srpske
narodne stranke na Primorju Hrvato i no spo-
minje. Svakako opaziti je ovdje, da hrvatski
zastupnici ne kazaše, ,da je vrhovni narodni
cilj, da so sve zemlje napučene Hrvatima ustav-
nim sredstvima slože u jedno samostalno tijelo“,
kako pogrešno ,Dubrovnik“ navodi, nego da
vrhovni narodni cilj teži na to“, da se sve hr-
vatske zemlje sjedine. Razlika je izmegju na-
voda ,Dubrovnika“ i autentičnog teksta volika,
jer kako ,Dubrovnik“ citira, izgleda, da je vr-
hovni narodni cilj samo to, da se hrvatske ze-
mljo sjedine, a po programu je sjedinjenje samo
postulat narodnog načela. Ovo pak posljednje
ne smijo biti zazorno srpskoj narodnoj stranci,
koja taj postulat indirektno priznaje, kad u [II
tački svoga programa kaže: Srpska narodna
stranka protivna je sada sjedinjenju sa Hrvat-
skom i Slavonijom iz političkijeh razloga, a no
iz narodnog načela“.

Dubrovniku“ I. tačka treba i drugijeh
razjašnjenja. | u temu ništa zla, dapače svako
objašnjenje ima pravo da traži, a pozvani duž-
nost da mu ga dadu, jer samo tako može se
pojmiti samokupni rad za opći narodni boljak,
što je hrvatska stranka u svoj program prihva-
tila. Ali Dubrovnik“ regbi to zdravo ne shvaća,
kad se njega ne tiče, kako Hrvati hoće da slo-
že narodno s državnim pravom i kako to mogu
u jedan dušak pominjati, Mi držimo, da se i nje-
ga, ako mu je do zajedničkog rada, to tiče, pa
za to držimo, da nije opravdana ona visina
s koje hoće, da preko toga progje. Što se tičo
pak njegovog pitanja, da traži, nek se kaže či-
sto i bistro, koje su sve zemlje napućene Hr-
vatima, opazit ćemo, da ko to pitanje tako na-
meće, zaboravio je tugu-i nevolju, što je s takih
pitanja do jučer i njih i nas bila, a i danas
bije. Očito je, da onim pitanjem on smijera na
Bosnu i Hercegovinu, te kao da nas pita odri-
čemo li ih se. Dalmatinski Hrvati nemaju niti

smiju česa se odricat. Ko pravo misli o slozi_
Srba i Hrvata, ko hoće narodnu politiku, ne
more nego stati na stanovište samoodluke, te
priznati pravo svakoj zemlji da sama u tom
pravcu odlučuje, kako što hrvatska stranka u
svom programu radi.

Što bi Srbi i Hrvati dobili, neka nam
Dubrovnik“ pravo.reč8, kad bi hrvatski dal-
matinski zastupnici nabrojili zemlje, koje su
Hrvatima napučene, i bili narodna politika bila
što dobila da su se oni Bosne i Hercegovine
odrekli. Što bi napokon. ,Dubrovnik“ rekao kad
bi jednog dana srpski bosanski zastupnici u-
glavljujuć svoj program odrekli se Dalmacije ?

Narodnu politiku treba drukčije shvaćati,
nego što je shvaća pisac ,Dubrovnikova“ članka.

.

, Dubrovnik“ nije zadovoljan ni sa odgo-
vorom hrvatskog kluba u poslu općinskih iz-
bora. I mi bi voljeli, kad bi bilo moguće, da
klub uzme čitavu stvar u svoje ruke i izbore
po nekoj stanovitoj osnovi izvede. Ali to na ža-
lost ne ide ni sa naše ni. sa srpske strane.
Općinski izbori nijesu politički već aministra-
tivni izbori, u njima mjesne prilike odlučuju.
Uzaludne su sve osnove, upute i nalozi aki
nema ljudi s obje strane koji su voljni da ih
savjesno i iskreno izvršuju. Što više ako su
slične osnove nametnute, a ne odgovaraju mje-
snim prilikama i milieu, mogu da više škode
nego koriste, jer mogu da zaoštre odnošaje i
dovedu do preloma. Opravdanost tog shvaćanja
| najbolje, dokazuje, činjenica, , što klubovi u;
ćinskim pitanjima ne mogu da odlučno utječu
ni na same pristaše svoje stranke. Mislimo za
to da ono što je hrvatski klub uradio, to je sve
u tom pogledu što je mogao s uspjehom uraditi.

soi.
Četrdesetorica.

Položaj je sada u Pešti postao Tomašiću
i drug. teži. Prije su mogli mučati, a sada valja
da govore, sad je neodvisna stranka iznijela na
tapet cijeli niz pitanja, koja bitno zasijecaju u
interese hrvatskoga naroda.

Tako je trebalo sada da oni uzmu stano-
vište prama adresi koju su neodvišnjaci iznijeli.
U njoj je govora o jeziku u vojsci i o carinar-
skoj rastavi. Hrvati no. bi morali imati ništa
protivno da se u madžarskoj vojsci zapovijeda
madžarski — samo kad bi se i u hrvatskoj zapo-
vijedalo hrvatski, isto tako njih no bi utištila
carinarska rastava izmegju Ugarske i Austrije

- samo kad bi Hrvatska dobila pravo da od-
strani svo pogibli, koje bi odatle nastale po
banovinu. Ali izjava četrdeseterice u ugarskom
parlamentu to ne kaže: ona zabacujo udresu
prikazanu od neodvišnjaka, a motivacija daje
potpuno pravo onim, koji u njihovu ponašanju
vide prst Beča. Oni naime nijesu svojom izja-
vom iznijeli pred svijet ,hrvatsko pitanje“, kao
ništa osobito, nego kao dio ugarskog pitanja,
stavljajući se u nepotrebnu protivnost sa neod-
visnom strankom a pomažući one, koji hoće da
se današnje stanje uzdrže.

Zanimivo je, kako Franjo Košut komen-
tira ovaj korak četrdesetorice u svom glasilu
,Magyazoršzig“-u. On piše:

No šiatram svojim pozivom, da tumačim
ovdje nagodu od godine 1868. Ali znadem, da se
hrvatski narod najviše tuži, da vlastita banska
vlada povregjuje taj zakon. Toj banskoj vladi
su pak vazda bili najveći oslon ona gospoda
Hrvati, koji danas uzimaju stanovišto protiv nas.
Ove su tužbe izašle na površinu vlade Khueno-
ve, koji je suspendirao neodvisnost sudaca, slo-
bodu štampe itd.

Khuen je u Hrvatskoj zastupao Ugarsku
tako, da so je u svim širokim slojevima hrvat-
skoga naroda probudila mržnja protiv Magjara.
A ipak Ugarske'se nije ticao (?!) sistem Khue-
nov u Hrvatskoj. On jo crpio iz istog vrela u
Zagrebu, s kojega erpi i u Budimpešti. Hrvatska
se je uviek izigravala protiv Magjare. Pošto vi-
dim u te karte, ne ću da se upustim u razla-

 

ganje nagodbe. Nije to moj poziv kao opozicio-