interesi uvijek dovedu do toga, da se malo
po malo proti stranci na vlasti stvori stran-
ka opozicije, u koju se okupljaju pribjeglice
iz svijeh logora. Za to su se uslijed fuzije
ojačali redovi ,čistih“, a eto nam se javlja
sada i demokratska taj U tomu nema
ništa čudno to je dapače za ,Hrvatsku
Stranku“ i korisno, jer će se na taj način
odalečiti od nje ljudi, koji u nju ne spadaju,
a ona što izgubi u brojnoj snazi, dobit će u
slobodi i poletu. Koliko možemo znati, to je
bila uprav i misao začetnika fuzije. Oni su
odviše realni političari, da ne razumiju, kako
je nemoguće okupiti u ,, Hrvatsku Stranku“
sve narodnjake i sve pravaše, ali nijesu htjeli
nikoga isključiti te im je bilo mnogo stalo
do toga, da se u ovo prijelazno doba sva-
komu omogući pristup u stranku.

Ovo u Šibeniku nije uspjelo. Tu vidimo
s jedne strane stare narodnjake, a uz njih
svo neprijatelje: sadašnje općine, s druge
strane staro pravaše, a uz njih sve ,čiste“ i
nečiste, štogod ih je u Šibeniku i njegovoj
okolici. Za to grupiranje stranaka bit će
kriva i stranka Iljadičina, ali je velika odgo-
vornost i na Stojićevijem. Oni su u času
fuzije bili na vlasti, njihova je dužnost bila,
da se pokažu susretljiviji prama prištašama
stranke, koja je pristala uz fuziju, nego pra-
ma ,čistim“, koji za nju nijesu htjeli ni da
čuju. Kad to nijesu uradili, sada se brane,
da je s ljudima poput braće Iljadica nemo-
guće složno raditi. Ove njihove lične ocjene
ne mogu uvjeriti nepristrano općinstvo.

Prijegjimo sada na sam čin izbora. Po
onome, što čitamo u ,Narodnom Listu“, ko-
misija se držala najveće zakonitosti, ali
summum ius summa saepe iniuria, te
se je tako dogodilo, da je izborna komisija
onemogućila vršenje izbornog prava stoti-
nama izbornika — sve u ime zakona. Kad
je već moralo doći do toga, da se stranke,
koje su mogle sporazumno birati, upuste u
jalova borbu, iz koje obije izlaze ranjene,
stranka na vlasti morala je prama protivni-
cima imati barem toliko obzira, da ne bude
sumnje, da se je poslužila svojim položajem,
da sebi osigura pozicije, stečene uslijed do-
govora. Taj obzir nalagale su Stojićevim i
prilike u pokrajini, Morali su znati, da će
na ove izbore negdašnji narodnjaci u Dal-
maciji gledali kroz naoćare ,Našeg Jedin-
stva“, dotično njegovih šibenskih dopisnika.
Trebalo je pri svakom pojedinom činu una-
prijed promisliti, kako će ga se moći oprav-
dati pred javnosti, jer je bilo predvidjeti, da
će s mnoge strane upotrebiti eventualne ne-
redovitosti kao sredstvo proti ,Hrvatskoj
Stranci“. Da su na to mislili Stojićevi, ne bi
bili šibenski izbori uzvitlali ovoliko prašine.

Čemu je izborna komisija? — to bismo
pitanje htjeli staviti šibenskim ,pravašima“,
jer po svemu izgleda, da su litjeli od komi-
sije stvoriti kakvo novo upravno sudište.

 

Mješte da se ograniče na konstantovanje
identičnosti birača te upotrebljavanje zakon-
skih norma, članovi su njezini sebi arogirali
pravo viših vlasti, da sude o valjanosti op-
ćinskog spisa, koji nosi: potpis dviju prisjed-
nika. Sto je izbornicima stalo do razmirica
izmegju načelnika Stojića i presjednika Bor-

| čila, i je li prvi ovlastio drugoga, da za

načelnika potpisuje ili nije? Ako je g. Borčilo
počinio štogod, što nije smio, neka kazneni
sudac sudi, a ne komisija izborna.

Ovako promatrajuć njezin rad, toliko
hvaljena zakonitost izbora izgleda drukčije,
nego misle nekoja gospoda. Ova je prama
protivnicima pokazala sličnu susretljivost
kako g. Stojić prama svojim drugovima
u upravi, kad je priječio prisjednike protivne
stranke, da sa svoje strane ovjerovljuju iz-
borne komisije, ljude sebi neprijazne. Pa se
poslije svega ovoga čude, da se u Dalmaciji
nalazi ljudi, koji im ne pljeskaju na ova ju-
naštva! Za to nije potreba biti pristaša
»Našeg Jedinstva“, dosta je imati oči u glavi,
da vidiš posljedice ovakog postupanja.

Eto ima mjesece dana, da su izbori mi-
nuli. Sada je lakše i njima u Šibeniku pre-
gledati, što su postigli, i nama uočiti novo
stanje, koje su izbori stvorili. Oni su pobije-
dili, ali ih pobjeda zapada mnogo, a protiv-
nici bjesniji i to uspješniji, jer g. Stojiću
ntemperemenat“ svakoga dana stvara novih
neprijatelja. Ova pobjeda dovodi u toliko
zemlju u veliku nepriliku, jer je izvojštena
proti ljadima, koji su se uvijek pokazali
vjerni vojnici nekadašnje narodne stranke,
od koalicije ,pravaša“ sa ,čistim“. Mi se
nadamo, da će se Stojićevi osloboditi ovoga
nepotrebnog dodatka i da će se iskreno pri-
ključiti , Hrvatskoj Stranci“, kako su to D.ru
Trumbiću obećali, ali dok to ne vidimo mo-
ramo u šibenskoj pobjedi nazirati ojačanje
elemenata, koje je bolje bilo držati po strani
i ne dopustiti im, da puste korijena.

Htjeli smo čekati, dok vidimo, koji će
oblik konačno uzeti stranačke prilike u Ši-
beniku. Za to smo se, kad su nam došli
glasovi o šibenskim izborima, ograničili“ la
osudimo sam čin. lzazvani upustili smo se
danas malo u dulje. Ne vodi nas u tomu
druga misao, nego da obrazložimo svoje sta-
novište. Na nas će zbog toga opet navaliti,
ali ako ,pobjeditelji“ iz našeg pisanja razu-
miju, u kako su teški položaj stavili i sebe
i nas i cijelu , Hrvatsku stranku“, postigli
smo svoju svrhu.

of

i + Fra Grga Martić. a

Dne 30 pr. mj. preminu na Kiseljaku sta-
rac Radovan. Njegove ,Osvetnike* poznaš. Tu
je on podigao divan spomenik junaštvu svoga
naroda, a sebi osigurao časno spominjanje, koje

 

 

ne će izblijediti ni onda, kad izblijedi slika tur-
skih zuluma, koje je naš pjesnik opjevao.

S Martićevim imenom spojena je povjest
njegove Herceg-Bosne, nadasve četrdesetih go-
dina. U ono burno doba, kad je Omer paša

Konavoski izbori i ,,N. Jedinstvo“.

Da doskočimo izvrtanjima ,Našeg Jedin-
stva“, koji od prvog pomola hrvatske stranke
svojim pisanjem je potkapa, potpirujuć strasti

pritisnuo narod, kad su se po gorama počelesl! sijući razdor, uoblašteni očitujemo, da kandida-

oriti pjesme osvetnika, zaigrale kao od sebe
gusle Radovanove. U pjesmi je čovjek iz na-
roda izlio sve svoje boli i nadanja. Njegov
,Obrenov“ i ,Luka Vukalović“ pravi su biser
poezije; zanos i umjetno shvaćanje spojilo se
u skladnu ejelinu sa narodnim duhom, koji je
cijeloga pjesnika prožimao te stvorilo nešto, što
je u svojoj vrsti nenatkriljivo. Ni sam pjesnik
nije više tako visoko dosegao. On je i kasnije
pjevao, ali guslama, kao da se hoće divjačne
planine i hajdučkog padališta. Sugjeni odnošaji
poslije 1878. i prisiljeni mir nepovoljno su dje-
lovali na polet pjesnikov.

+
* *

Fra Grga rodio se u kršnoj Hercegovini
u malom seocu Posušju na 5 februara 1822.
Već u ranoj mladosti pokazao je izvrsni talenat
tako da ga je godine 1834 stric poslao na nauk
u samostan Kreševo, gdje je izučio pet razreda
gimnazije. Šesti gimnazijski razred svršio je u
Požegi a u Zagrebu je izučio filozofiju. U to
se je doba bio razmahao i ilirski pokret, koji
je privukao u svoje kolo i Martića sa još ne-
koliko njegovih pobratima, pa već tada nala-
zimo u ,Danici llirskoj“ njegove prve rodo-
ljubne pjesme. Bogoslovje je učio u Stolnom
Biogradu a god. 1850 postane župnikom u Sa-
rajevu, gdje je kasnije ostao do okupacije.

Njegov život isprepleten je sa onim bur-
nim dogagjajima, koji je naš narod u Bosni
podnio prije okupacije, osobito u vrijeme vezi-
rovanja poznatog Omer- paše. Ovaj je na osobiti
način hotio istrijebiti književnu prosvjetu, koju
su u ono doba bili probudili fratri Jukić i Mar-
tić. Jukić je bio prognan u Carigrad, što mu
je i zadalo smrt, a i Martić bi bio zlo prošae,
da nije baš GOiner-paša bio opozvan. Iza kako
je proputovao skoro sve balkanske zemlje bio
je neko vrijeme u Kreševu kao profesor mladeži,
gdje je baš spjevao prvi dio svojih ,Osvetnika“
pod naslovom ,Obrenov“. Druga dva dijela
»Luka Vukalović i boj na Grahovcu“ te ,Boj
turski i Crnogorski god. 1862“ spjevao je kao
župnik u Ponijevu, a četvrti dio ,Kiko i Zelić,
dogagjaj iz god. 1842“ spjevao je u Sarajevo.
Kasnije je dodao ,Osvetnicima“ još tri dijela.

»Osvetnici“, u kojima se zrcali borba bjed-
ne raje zauzimlju iza Čengić-age prvo mjesto
u našoj literaturi, a krasno su se o njima izra-
zili svi, koji su ih ocijenili.

Martić je bio spjevao i ,Osmanidu“, u ko-
joj je bio ocrtao bosanskog vezira Topal-Osman
pašu, ali bojeći se jednom premetačine, bio je
sakrio pjesmu u žito, gdje su je izjeli miši. Sam
fra Grga u velike je žalio ovaj slučaj, jer je po
njegovu sudu to bilo njegovo najbolje djelo. Po
raspravi prof. Pavića sastavio jo bio fra Grga
epos sloj na Kosovo“, skup kosovskih pjesa-
ma, koje je takogjer kritika pohvalila.

Martić je pisao mnogo, skoro u svim hr-
vatskim listovima, a pok. Kohariću diktirao je
svoje memoire ili ,zapamčenja“ kako ih je sam
zvao, a koji još nijesu bili objelodanjeni.

Bila mu laka rođena gruda, a uspomeni
njego roj

Slava!

 

 

ura Marka Klaića za načelnika konavoskog, djelo

je predsjednika kluba hrvatske stranke Dr. Pera
Čingrije, koji ga je na to sklonuo zamoljen od
svojih konavoskih političkih privrženika u mi-
sli, da će se tim utišati svaka daljna borba, Marko
Klaić, koji je odrješito bio otklonio ponugjeno
mu načelništvo bio je stari borac, kako cijela
mu obitelj, u redovima narodne stranke, kojoj
je sve do fuzije ostao vjeran; a mislimo da ne-
ćemo pretjerati kad rećemo, da se primio najviše
za to da pogodi predsjedniku našega kluba.

Mislio je ovaj da Mašan -Magud nakon po-
znatih nezgoda i zbog jake struje, koja se je u
Konavlima prema njemu digla, nebi smio na-
tjecati se na čast načelnika, i ako je znao da
on na to smjera, i da u tu svrhu traži potporu
stanovitih krugova, čiju blagohotnost da po-
stigne, ostentativno se opriječio vijeću da se iz
općine ostrani Handelova slika, koja je i danas
resi. Tim se je služio kao zaslužnim činom
onda, kad je pošao preko Spljeta u Zadar da
tamo steče pokrovitelja.

Što osobito žalimo u ovom mutnom poslu
jest, da u stranačkim novinarskim prepirkama,
bezobzirno se rešetaju u grobu mrtve Klaićeve
kosti, na temelju ostarjelih spisa, čiji je sadržaj
ondašnjim prilikama odgovarao, a koje je sada
vrijedni kanonik Crnica stavio na raspoloženje
vrijednijem uredniku N. J., sa mnogo drugih,
izmegju kojih nam kažu, da ima i onih presje-
dnika našega kluba, koji dok je on radio u Ko-
navlima za narodnu stranku, bio je s njim u
dobrim odnošajima, kako je sama narav stvari
zahtjevala. To je stanje trajalo dotle, dok u iz-
borima od god 1889. taština i čežnja za zastu-
pničkim mandatom nije g. kanonika zaslijepila,
te je učinio nešto što mu se nije moglo da
oprosti. Onda bio je kandidat narodne hrvatske
stranke za vanjski naš kotar Dr. Pero Klaić.
Crnica i Mašan radili su potajno, kako je to
dobro poznato izmegju ostalih i ondašnjemu
kotar. poglavaru u Dubrovniku g. Tončiću,
da uspjeh Klaičev osujete; te udesiše tako
stvari, kako bi trebalo, da narodna hrvatska
stranka bira Crnicu, ako neće da prodre pra-
vaški kandidat. Tako su izgledale stvari na dan
izbora. Ipak ako su pravaši podigli bunu i bu-
nicu da izagju sa svojim predloženikom, još je
konačni uspjeh izbora, relativno, stajao u rukama
Dr. P. Čingrije, kojemu je bila odana nekolicina
birača, tako da je bilo do njega, i ako nije mo-
gao učiniti da ispane Klaić, učiniti da izagje
mjesto njega Crnica. Nego u posljedni čas malo
prije izbornog čina Dr. Čingrija riješio je svoje
svake obveze i tako je izpao Dr. Trumbić. Od
tada razumije se da njegovi odnošaji sa g. Cr-
nicom nijesu bili oni nekadašnji.

U takom stanju izgleda sasvim tendenci-
joznokad se hoće da prikaže svijetu, da je Marko
Klaić bio pravaški kandidat, a njegovi pristaše
neprijatelji pok. Miha, a da su bili prijatelji
ovoga cavtajski afariste, e. k. autonomaški či-
novnici i konovoski zavedenici, koji svi skupa
sačinjavaju sada onu smjesu ljudi, koja se slu-
žila Mašanom kao lutkom da općinu prihvati u
svoje zamke. .

Nije istina za to da u Magudovu taboru
nalaze se svi oni, koji su nekad bili s pok. Mi-
hom, dapače je sve protivno, ako izuzmeš neke

 

Hladni govor bilježnikov još je više u
zdvojnost utjerao mladu ženu. Sva rasplakana
klekne ona u svom velikom očajanju pred bi-
lježnika, moleći ga sklopljenim rukama, da ima
smilovanja prema njoj i njezinoj dječici, da je
ne rastužuje još više zbog nepromišljenih riječi
njezina muža.

— Barica — bilježnik će nakon nekoliko
časaka — bio sam ti vazda dobar, a bit ću ti
i nadalje, ali muža ti ne mogu povratiti. Ja ću
se zauzeti, da ga se pronagje, al ćeš dugo mo-
rati čekati dok se što sazna.

Barica zahvali bilježniku i pohiti kući, za-
dovoljna da se bilježnik okrenuo.

Nakon nekoliko dana prolazio je bilježnik
.u službenom poslu“ mimo kuću sirotne Barice
te se k njoj navratio, da joj priopći, da se to-
bože smiri, da so on postarao, ,kako službeno
tako privatno“, de se njen muž pronagje.

Barica se razveseli i ne smože riječi, kako
da zahvali tako prijaznom, dobrom i susretljivom
bilježniku, koji se toliko trudi za njezino dobro.

Kratko vrijeme zatim umre bilježnikova
žena od raka u želucu,

Bilježnik se nije odviše žalostio; šta više
bio je veseo, jer je s njom nostalo velike za-
preke njegovim osnovama, koje su sad sazrile.

Svije: je pravo imao, kad je osumnjičio
bilježnika, da se još za žive svoje žene žudio
za lijepom  Baricom, Sad,

gova je vruća 1 jedina želja bila: živjeti s njom.

 

kad je obudovio /
usplamti još veća, još žarča ljubav u sreu. Nje- |

Znao je, da mu žena ne će preboljeti, al
trebalo se riješiti i druge zapreke: Baričina muža.
Da postigne svoj cilj odluči posližiti se luka-
vošću i varkom ni ne misleći na posljedice
toga nedopuštenoga podvata.

Iza kako je opet proteklo nekoliko mjeseci
a da o Ivanu ne stiže nikakva niti službena
niti privatna vijest, primi Barica jednoga dana
pismo iz Amerike. Bilježnik joj ga osobno do
nio, te kako ona nije znala čitati, to joj ga je
on otvorio i najprije za se pročitao.

Dok je on tako čitao, Barica ga je proma-
trala s razumljivom uzrujanošću, koja se na-
skoro prometnula u pravi očaj, kad se smrknulo
bilježnikovo čelo i kad je opazila drhtanje nje-
govih ruku.

Čitajte zaboga! — nestrpljivo će Ba-
rica. Čitajte! Što se dogodilo? Je li živ?...
Je li mrtav moj Ivica?!...

Bilježniš ne odgovori ništa već postavi
pismo na stol i kao spremajuć se na odlazak
reče joj:

— Ne mogu ti nikako priopćiti sadržaj
ovoga pismu... Neka ti ga pročita pisar ili tko
drugi u selu, jer ja ne ću da baš od mene sa-
znaš ovu strašnu vijest.

Ne, za ime propetoga Spasitelja! Ne
mojte, gospodine bilježniče zavapi očajno
Barica. Recite zaboga, što jo s mojim Iva-
nom... pročitajte pismo!...

Govoreći ovo nasloni se Barica s legjima
na vrata, da tako zakrči bilježniku put.

 

— Dobro, pročitat ću, ali samo pred svje-
docima — reče bilježnik, i nakon kratke stanke
dometnu: Moram biti oprezan, jer bi me mogao
zao svijet osumnjičiti ...

Taj čas baš su putem prolazili učitelj i
trgovac iz istog sela. Barica izloti pred njih te
obojicu umoli, da se na čas k njoj svrate.

Oni su je drage volje poslušali, al kako
su se začudili, kad su kod nje našli bilježnika...
sjetili se glasina, koje su o njem i Barici po
selu kolale.

— Opažani, gospodo, — poče bilježnik —
da vam je napadno, što sam ja ovdje, Ali
zoajte, da sam vas baš i pozvao, da odvratim
svaku sumnju od sebe... Radi se naime —
nastavi bilježnik sa svom  ozbiljnošu -- ob
ovom: Upravo je stiglo pismo na ovu Baricu
Duić. To je pismo, kako po biljezima vidite, iz
Amerike. Ja sam ga donio neotvorena, kako je
to ona sama vidjela, te sam ga na izričitu želju
otvorio. Pošto sam pismo letimice za se pročitao
te iz njega svu zbilju stanja stvari saznao, ne htje-
doh Barici bez svjedoka ništa priopćiti, i to se je
dnostavnoga razloga, što sam već sit sumnjičenja
moje osobe po selu. Kao općinski bilježnik
preuzeo sam na se, da se što sazna o nestalom
Ivanu. — Po svojoj dužnosti donio sam ovo
pismo, pa vas, gospodo, molim, da njegov sa-
držaj uzmete do znanja i da ga potvrditi izvolite.

Nakon ovog strašnog uvoda obrati se bi-
lježnik k Barici, koja je kao okamenjena sta-
jala, te joj, baš majstorski se pretvarajuć, reče:

 

— Barica! Budi jaka i predaj se na volju
Svevišnjega. Pismo ovo, u mojim rukama, ravno
je iz Amerike, kako sam već rekao, a nosi pot-
pis nekoga Luke Bokulića. Molim vas, gospodo,
i tebe Barice, da poslušato, što piše.

,Draga gospodarice!

Dok ovo pismo pišem izdiše vaš muž
Ivan. On se jučer unesrećio kod posla. Jedan
težak komad željeza nenadano se izmaknuo i
pao s visino od 20 metara na legja nesretnoga
Ivana. Njemu nema spasa i mi svaki čas oče-
kujemo nastup smrti.

Ivan vam šalje 60 dolara, te vas moli, da
svu svoju ljubav žrtvujete djeci svojoj, a ako
bi se opet kada udavali, da izaberete čestitog i
pristojnog čovjeka iz boljeg stališa“.

Bilježnik najednom prekinu čitanje. Oblio
ga znoj i dok si ga je brisao, oba se svjedoka
značajno pogledala.

Posljednje, što je u pismu bilo, bilježnik
je ponešto skratio.

Dakle“, nastavi bilježnik, ,Ivan vam po-
ručuje, da gosp. bilježnika u njegovo ime umo-
lite za oproštenje, jer veli, da ga je on nepravedno
osumnjičio i uvrijedio, 1'ogrešku, koju je on po-
činio neka ne bi osjetila njegova jadna djeca.

Ivan vas ljubi i pozdravlja sa svom dra-
gom djecom i preporuča vas zaštiti božjoj.

San Diego, 19. Augusta 1892,

Vaš zemljak

(slijedi) Luka Bokulić“,