SR > iz
e
w
*.
a
ra
Br. 8.
————
U DUBROVNIKU, 16. Januara
RVENA HRVAT
Godina XIV._
Cijera je listu unaprijeda: za Dubrovnik sa donašanjem u kuću, sa Austro- Ugarsku, Bosnu i
inu & poštom: na godinu 10 kruna, na po godine 5 kruna. Za #
jarski troškovi. Ko ne vrati list, kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen i za došasto
polugodište.
I
; 10 kruva i po- Hi
Izlazi svake subote.
Pojedini broj 20 para.
frankirana pisma ue primaju se.
Politički impresijonizam.
Riječ ,iir presijonizam“ rabi se ponajviše u
umjetuosti, te 8e njome označuje ona umjetnost,
koju stvara časovito raspoloženje umjetnika. U fran-
cuskome slikarstvu javio se (je impresijonizam u
sredini prošloga vijeka, te %e imenom ,impresijo-
niste“ krste svi oni umjetnici, koji su se oslobodi:
li stare ukočene slikarske škole i nastojali da, sli-
kaja prirodu kako ju oni vide u stanovitome času.
Ovo je značilo drugim riječima, da umjetnik nije
više htio slikati po nekim guktoritetom utvrgjenim
pravilima, nego da je htio sačuvati pravo svojoj
duši, svojemu temperamentu i svojemu časovitomu
raspoloženju, da se očituje slobodno i ne smetano.
I ovaj je smj sr donio mnogo i to lijepih plodova —
u umjetnosti.
Ali izmegiu umjetnosti i politike ipak je jed-
na razlika. I politika je vještina, i ona ne smije
da bude ukočena i okovana u neka stalna privila,
koja imadu da vrijede za svagda i za sve slačaje-
re. I politika imade da se prilagogjuje pritikama u
svrhu, da iz njih crpi što više koristi za svoj pa-
red i sveju stranku. Ni politika ne smije da ovisi
bezuvjetno 0 tradicijama, o auktoritetu. Ali opet
politika nije čista umjetnost već za to, jer u njoj
ge ne moše raditi samo 0 izražaju osobnosti i ras-
položenja, nego ona se brine za cio narod, pa za
to nosi i velika odgovornost, pulitika se procjenju-
je po koristi koju donosi, po uspjesima koje posti-
zava, & ue po pojedincu koji ju vodi i po njegovoj
virtuoznosti. Za to ona i ne ovisi toliko otosobno-
sti koja joj daje smjer, koliko o skupnosti rad ke-
je se ona vodi. Ili kako bi se to danas reklo, poli-
tika nije individualva, biva pojedinačna, nego 80-
cijalna, bive društvena. Za to i ne može biti, da-
pače ne smije biti politika — impresijonisti čna,
: 34; 2.4 &i > *
PRSTE
1... na. srfžfo ki; = . .. -
Zao što a6 silije Gić ia ooglššucna, A Ipšs u 075 |
je politika bila i jedno i drugo. Dogmatična je bi-
la, a djelomice i jeste, do nedavna. I to nije dobro,
jer u jednu ruku dovedi do stranačke borbe i ue-
sloge, a u drugu nas ruku osamljuje u svijetu, to
je napokon uvigjelo, pa je za to narod sa odušev-
ljenjem pozdravio nedavni preokret najavljen u 24-
darskome saboru. Taj preokret je u bitnosti sasto-
jao u tome, šte je našu politiku učinio gipkijom,
te proglasio načelo; ne vezujemo se vječno uz ni-
koga niti uza što, nego ćemo biti uz svakoga, koji
nam može pomoći, te se glužiti onim, što nam da-
nas može poslužiti i koristit, ali samo dotle dok
nam može služiti. Ovo je, kako bi se drugim izra-
zom reklo (i kako je to nazvao dr. Tresič u ,Ja-
dranu“) politički okasionalizam, biva, taktike od
slučaja do slučaja, a sa stalnim ciljem : pomoći na-
pje doba palo baš u taj impresijonizam. U zadnje-
mu smo broju, govoreći o kursu u Zemaljskom Od-
boru, prema do ouda nam došlim vijestima, rekli
da valja u narodnoj politici podložiti lokalne inte-
rese općim narodnim interesima, & rekli smo i to,
da treba pokazati ozbiljnosti, zrelosti i stalnosti.
Danas bi još pridodali nešto. Ne ćemo reći da tre-
ba i osobue interese podvrći općima, jer je to op-
će poznato i upravo temeljni zahtjev javnoga ra-
da. Ali ćemo reći to, da treba i svoje osobne doi-
move, svoje impresije dobro obuzdavati i kootroli-
rati, Ili drugim riječima: ne treba ni otezati niti
se prenagliti. Naći sredinu izmegju toga otezanja i
prenagljivanja, u tome se i sastoji prava politička
spretnost i vještina. U pitanju Zem, Odbora nije
se pokazalo te vještine. Novi kurz“, koji je imao
da u život privede misli, koje izlaze od navješteno-
ga preokreta u politici morao ju da nagje omu sre-
dinu. To je bilo u interesu ssmoga ostvarenja tih
ideja, onih koji su ih navijestili, te cijelu pokraji-
pu. Pa ipak eto vidimo, da se je s jedne strane o-
tezalo, a s druge prenaglilo. Ne ulazimo sada u is-
traživanje uzroka. Ti uzroci na jednoj strani bili
u lokalnom interesu, o čemu smo prošli put već
govorili, a na drugoj u neizvjesnosti. Ovi uzroci
mogu nam psihološki rast umačiti i ono ote-
zanje i ono preoagljenje, ali ne mogu sa općega
narodno-političkog stanovišta ćinjenica otezanja i
prenagljenja o p ravdati. 1 za to kao što ne mo-
gosmo odobriti u politici narodnoj radi općih in-
teresa lukalizma, ne možemo odobriti niti impresi-
Dne 10 o. mj. obdržavao je saborski klub stran-
ke priva svoju sjednicu, pa je u pitanju odreke / dr.
Smodlake dao ovu jednodušnu izjavu :
Pošto se je Dr. Josip Smodlaka odrekao časti pri-
sjednika Zemaljskoga Odbora i to po treći put, smatra
se shodnim ustanoviti, da prigodom zadnjeg zasjedanja
dalmatinskog sabora klub straake prava nije ga silio
niti je na nj uplivao, da tu čast primi, već je Dr. Jo-
sip Smodlaka sam izjavio, da će [se primiti prisjedništva,
ako ga se i Dr. Petar Ružević primi. Zatim izjavljuje
ge, da je odreka Dra Josipa Smodlake uzslijedila bez
znanja kluba i bez da je ovaj toj odreći povoda dao.
S toga klub odklanja od sebe svaku odgovornost, koja
je sa odrekom D.ra Josipa Smodlake skopčana“.
Stvoreno je i drugih zaključaka. »Jedinstvo“ do-
nosi, a mi prenosimo, sa rezervom vijest, da je odlu-
čeno, da dr. Ružević ide u Zadar, a isto tako će ići i
dr. Marović, kao zamjenik dr. Smodlake. Nadalje, da
je odlučeno obratiti se proglasom na narod, u kome
da će se izložiti stanje stvari. Napokon da će tri za-
stupnika čiste str. prava odsele raditi odvojeno od
ostalih, ,Jed.“ donaša te vijesti pod naslovom »Kriza
u stranci prava“. ,H. Kruna“ u uvodnom članku pred-
zadujega broja čini se da u istinu navješta samostalni
rad zastupnika ,čiste str. prava“. Sve ovo su nemili
pojavi. Nadamo se, da će se ipak ove krize riješiti i da
će svi interesovani faktori znati udesiti stvari tako, da
ne dogjemo na gore, kad već ne možemo na mnogo bolje.
Prodan o Bosni. Neki dan je ,Kruna“ donijela
kao prilog u čjelini govor Prodanov izrečen u saboru,
iz koga vadimo ovo: ,U ovom bi smislu, gospodo, i
jonizma.
DUBROVNIK, dne 156. Januara.
Kriza u Zem. Odboru. Pod dojmom prvih vijesti
o odreci d.ra Smodlake i ostalih nekojih novoizabranih
prisjednika zem. odbora napisali smo, dotično uvrstili
nekoje članke u zadnjemu broju. Na onome što smo
S Go rošiča lišća unijenjiii mt sika; Čada se svrsi“
prikazuje donjekle drugačije. One informacije, koje smo
donijeli, uz male promjene stoje i danas. Fakat jeste.
da je A. Radić povukao odreku načelništva u Bolu,
akoprem se nije zahvalio na prisjedništvu. Isto tako je
fakat, da je d.e Ružević otezao sa odlukom. Ali ni je.
dan ni drugi ne predadoše ostavke Zem. Odboru. Ostaje
dakle samo d.r Smodlaka. Danas je jasno, da se je
prenaglio. D.r Ružević je otezao s razloga lokalnih —
ali čim je čuo za odreku Dr. Smodlaka, brzojavio je
ovome, da je on spreman putovati u Zadar odmah, te
predložio, da Dr. Smodlaka povuče svoju treću ostavku:
Naravno je, da je to bilo prekasno. Dr. Smodlaka je
povukao za to i konsekvencije. Opet povući ostavku
nije htio, a uvidjev, da se je prenaglio, povukao se
sasma. Kako se kaže, istupio je i iz sviju društava u
prijepor izmegju Srbi i Hrvat& radi Bosne dobio pra-
vac i početak svome budućemu riješenju, te ne bi Bo-
sna bila klin koji nas odvaja, nego bratska zemlja, ko-
ja bi davajući Hrvatima što je hrvatskjo, Sr-
bima srpsko, a [Švabama ništa, stvorila komši-
luk izmegju dva bratska naroda (u ,Obračunu“ tvrdi
Dradan šavišita honam na Aacat miaote de Gubi i
kibašau Thiiviv v ši Od NK & u obov in jčva ua Giv i
Hrvati nijesu dva naroda, nego jedan narod — &
ovdje su mu ,dva bratska naroda“. Ele, dobro pisasmo
mi: što zdrav razum sastavlja, to politika rastavlja !),
koji dok nijesu imali klinova izmegja sebe, nijesu se
nikada u doba neodvisnosti megjusobno posvadili ili
zaratili, nego su gojili bratske odnošaje...“
— Uzmi kako hoćeš, vidi se ipak, da Prodan kad
hoće, umije reći i lijepih stvari. Jer kud ćeš ljepše što
kad kaže da Bosma valja da dade Hrvatima što je hr-
vatsko, Srbima što je srpsko, & Nijemcima ništa! To
isto i mi govorimo, ali je nesreća što ima ,stekliša“
hrvatskih, koji govore da se Srbima u Bosni nema
dati ništa — a takovi su Prodanu veoma blizu —;
kao što ima stekliša“ srpskih, koji tvrde, da je Bosna
čisto srpska, dosljedno da se Hrvatima nema dati
Spljetu. Sve ovo naravno žaliti je, ako je tu sada već
rodu i primicati se ostvarenju njegovih uepromije-
njivih ciljeva: slobode, nezavisnosti, jedivstva!
Ali već se iz ovoga vidi, da okasijonalizam
nije impresijonizam. A u nas se je u ovo najzad-
PODLI$T AK.
Udesna večera.
Crtica iz Konavala,
piše M. Kusijanović.
Dok je Gjurica još bio u kući dva sitna kamička
sa sjeverne strane Gjurove kuće poletješe put kućajega
pio pre». Neobazrena sjena prištelja se do vratiju,
bad situ koraci papuče pobrzaju do vrata avlije. Vrata
se otvore, a krupna vitka Konavoka zovnu imevpom onu
ruku te joj se oglasila malo prije. Iza grmova izniko-
še nekoliki naoružani, te zgrabiv Stanu oko pasa od-
magliše u dubok mrak.
Jesmo li svi?“ vikuu Vule.
,Bivo mene, odazva se Peran.“ Evo i mene, evo
| mene, odasivaju se još neki.
— ,Daklen svi!*
— ,Dobro. Sade udarićemo, kako se dogovorismo,
kroa lovorike. Samo ne omiči nijedan; ne činimo graje
i buke. Bolje mirno i zdrave glave.“
.Ej strašivice*_viknu Perin.
— Muči, ne promiči ludo kroza zube. Kad si
junak, vrni se, pa tad poviči i pucaj!“
Nećemo riječi“ umiješa se Ivanko njihov. ,Dje-
vojka je u našijom rukama, 4 napokon zdravo glava.
Svačija je bekina ') šuplja.“
Zamakoše i uprav k Lukinu domu. Dok Luka
opremi nešto u kući, oni počekaše. Najposlije svi ujedno
sakoliko. puta, te te onda
viv, Luka jaršnime zabvali i
opaliv jednom dvaput is male puške proslijedi dalje, & ši
malo koraka odatle čekaše ih kočija.
svemirom, a sitan la-
horić rasblagjivašo tople njihove grudi. Noćnje ljiljce
teško što popraviti. Žaliti treba poglavito za to, jer je
time učinjena velika smutnja, & opet gubimo, barem za
gada, čovjeka koji je mnogo mogao učiniti, i u koga
su se polagale velike nade.
lepršahu tamo amo, ko da pričaju moć ljubavi. Laki
šušanj [padajućeg lišća samo što bi da kaže, kako je
prolazna slava, prolazno veselje, prolazan život: od
prve do najpotonje postelje nije no pedalj. Najednom
zahrza vilovito konjče i nestrpljivo udari nogom, kad
začuje da mu se neko približi.
Andrija“, viknu Luka.
,Evo me“, odazove se kočijaš.
— gJesi li spravan?*
— ,Uljezite, pa gotovo sve.“
Kočijaš pucne dvaput, zafijuče, a poslušni konji
povedoše zatvorenu kočiju sa dvojć mladih.
,Sad si moja“, poljupcem prozbori joj Luka.
Sad i vazda, mili moj“, odvrati Stane,
Štropot kola skoro posutim putem ispremješa se
s poljupcima, što su jedno po rugome prosipali. Živo
se razgovaraše i ne prestaše, dok ne stane kočija pred
istočnim vratima grada Dubrovnika. Čvrsto je obujni
davši joj dugi, dugi poljubac. Stane zaplače, kad osjeti
promjenu mjesta. Spozna, kad joj nije bilo na vrijeme,
što je učinila, % morala je tako il.... će otac,
majka, što li brat? Naježi se udariv blijedilom po obra-
zima, & strah uzdrma joj cijelim životom. Pobiše je
kitine,*) kad se zamisli, kako da %e prikaže ocu svome
i svojoj majci. Jadna Stane što ucvijeli roditelje stare! *
Sutra dan netko zakuca na vrata gobe i promoliv
glavom, reče joj : ,treba li ti što?“
ne treba“, uzdabnu bono Stane, ,& gdje je
— ,Doće do brzo.*
Srce joj naglo ko pi kucati; izginuće nas»
tupi, pobio je ledenim znojem. Osjeti i drugo srce d&
pokuckuje. Ime, poštenje, obraz, sve propalo — sru<
se.
Na štropotanje poteće neka sluškinja. Poduhvati
joj glavu i bladnim ubruscem otare joj punane
Stane podigne teške vjegje i ko da joj tamna
gastro oči, mrtvo pogleda blijeđu družicu. Svak
1) Pobiti kitine u Konavlima suači : sastidjeti se, zasramit 80.
vo. -
ništa. I za to baš Nijemci i Magjari, koji ne bi u Bo-
sni smjeli imat ništa, imadu i imat će gotovo sve!
va a. U zadnjem broju ,Urvene* pri-
općena je bila vijest o najnovijemu motu proprio
$v. O. Pape Pija X. u pogledu cerkovne muzike i pje-
misli, strah, samoća ogorčaše joj još jače život. Shrva-
na napokon tvrdo usnu.
'Tmušava soba sa sitnim prozorom s lijevu stranu
sv. Nikole na Prijekome, ne ispustaše je gotovo cio
dan. Jedna novo napravljena škrinja s posteljom, sta-
rom stolinom i dva rasklimana stočića bijaše sve, čega
se domaćicom nazivaše. Iza vrata bijahu još dva koša
marljivo složene robe, koja je čestokrat suzam poštra-
pana, a punanom njenom rukom utijana. Nekakav crv
izjedaše joj dušu. Njezin dobri Luka pozvao i doktora,
koji je nešto Luki kazao, al' to od njega ne može da
iskuša. Osjeća se slabo to dobro zna. Blijedilo joj češće
nagrdi ono nekad. tako lijepo, tako primamljujuće lice.
Crni pramovi, što pobjegoše iz uvijaka debelijeh ple-
temica, ne lepršaju onako veselo, onako živo, kao kad
joj kapa ovjenčavaše glatko — bez nabora čelo. Svaki
čas joj padaju, te joj i to zadavalo jada. Češće govo-
raše u sebi: I ovo na nešto sluti.
Progju dani, progju mjeseci i dogje ljeto. Stane
negdje u svršetak ljeta nanila svoje ćedo, koje bi sva-
kog časa poluzatvorene oči otvorilo, da vidi, jeli mu
majka kod kolijevke.
Stane! Stane!* povika joj iznenada vrlo pozna-
ti glas. :
Ova se spopade objeme rukama za glavu, ko da
je drži, da joj ne odleti. ,Mati!* kroz plač promuca.
ovo me, &l me stid, nemam obraza puštit te proda se !*
— ,Otvori čerce !*
— ,Ne mogu, ti nijesi mati, ti si strašilo, vješ-
tičina, pa uzela glas moje matere. Moja mati meni ne
me!“ Koraknu od vrata; hoće da
svlada slaboću, al' ne mole, prisloni se uza zid, da se
po sruši.
Zacvili tužna mati kukajući svoju ćer. Dijete u
kolijevci zabezeknuto zaplače, videći svoju mater, ka-
ko je u plač udarila.
Napokon otvore se vrata i majka uljete raskriliv
ruke da ogrli svoje ćere. Baci se jedno drugome o vrat
i sa dugo se ne mogoše ocjepiti. Plakaše i plakaše du-
a
vanja, te je megju ostalim kursivnim slovima bilo istak-
unto da ,Papa izričito naregjuje, da se sada ne
smije pjevati ni u kojem drugom jeziku, već samo la-
tinski“. — U nas na žalost, kako sam većekrat mogao
vidjeti, stvaraju se pitanja i ondje gdje ih nema, gdje
ne treba da ih bude; i po tome ne bi me ništa začu:
dilo da se nagje ljudi kod nas, te će gornju Papinu
naredbu o pjevanju samo u latinskom jeziku sbvatit
tako, kao da se ona odnosi i na nas, te će njeki udri
da se viče proti Rimu; drugi će pak, okladio bih se,
poći pisat u Rim tražeći kojekakva ,razjašnjenja“, ,de-
krete“. ,deklaracije“, da se na taj način komplikuje i
pokvari — kad bi do njih bilo — stvar inače bistra.
Jer ako je išta bistro to je, da naš katolički narod u
svim stranama od starine posjeduje povlasticu ili ti
bolje pravo od Rima nigda ne dokiuuto, dapače pot-
vrgjeno —- da se u javnom bogoslužju, bilo tihom bilo
pjevanom, osvem jedine svete Mise — ito samo u nje-
kim njezinim dijelima — služi svojim narodnim jezi-
kom. Za dokaz eno ,Rimskog Rituala“, prevedenog na
hrvatski jezik od pokojnog Parčića, i odobrenog od
Sv. Zbora ,de Propaganda Fide“ nadnevkom 24 avgu-
sta 1893, u kome se odmah na početku štije: »Ma-
nuseriptum Ritualis Romani Slavico — meridioaali idio-
mate conscriptum . . . . hisque in regimibus &
ducantis annis et ultra in usu est .. - .*. Taj
isti Ritual propisan je za sve dalmatinske biskupije, i
po njemu dopuštene su na hrvatskom jesiku sve čr-
kovne službe, poimence: Krštenja, Odriješenje, Pričest,
sv. Pomazanje, pomazanje umirućih, preporuk& duše,
mrtvačka Opijela i Sprovodi, Služba za Mrtve; obred
ženidbe, Letanije svake vrsti, s vi Bogoslovi, svi Ophod-
ni obredi i molitve — u jednu riječ, što nijednomu drugomu
katoličkomu narodu nije dopušteno, nama je dopušte-
no. Odredba dakle sv. Oca Pape glede upotrebe latin-
skog jezika u pjevanja crkovnom nas se nimalo ne tiće.
Mi, svijesni svoga prava, pjevat ćemo i nadalje Bogu
brale o jeziku zome suo grali + dosad, & što
se tiče sv. Mise tražit ćemo od Rima da nama koji
smo grana slavenskoga stabla, dopusti da i oni misai
djelovi koji se sada govore ili poje latinski, budu se
pojati u jeziku svetih naših apostola Ćirila i Metode.
Pristane li Rim i nato, zadužit će nas puno; ne pri-
stane li, bit će nam žao, ali nećemo se zato & njime
omrazit, jer napokon mi što se tiče liturgičnog jezika,
skupno uzeta, na boljemu smo skoku nego što su š&-
mi pravoslavni. Pristajanjem latinskog“ Rima mi ka-
tolici imamo u cijelome javnom bogoslužju — osvem
game sv. Mise narodni živi jezik, što pravoslavni
nemaju. ,Latinskog“ popa, pred pravoslavnim svijetom
toli omražena, kad krsti, poji, moli, blagosivlja — puk
razumije, dok pravoslavnog popa razumije malo ili ni-
šta. Ovo je dobro da upamti preosvešteni vladika za-
darski Nikodim Milaš, koji da je na ovo pazio, ne bi
bio napisao toliko budalaština, grdnja i psovaka proti
Rimu i ,latinima* koliko ih je on napisao u onoj svo-
joj debeloj knjizi koja nosi naslov Pravoslavni
Dalmacija“ ! —- D. V. M.
go ne osloviv se ni 8a po riječi. Mati najposlije probije
muk, pa će joj:
,Stane moja, kako si ti valjana ženska glava, ma
dosta više, ne plači. Mati je prostila !“
— ,A ćaća, a brati“ -
—- ,1 oni, jadna ne bila, samo ne plači. Digni ru-
ke s lica. da te vidim kakva si mi moja Stane !*
— ,1 oni! Oh! Bože, jel' to istina ! I oni! Moj
dobri otac!“ zajeca još jače.
— ,Ma velju ti svi, samo ne plači.“
— Jeli bio Luka kod vss?*
— Jest.“
— ,Jeli mu oprostio ćaća i brat?“
Majka se naježi, kad joj ći spomenu Luku i sina
joj Gjuricu. Pri prvom gusretu, kaonuti majka, zabo-
ravi po kome poslu dogje. Sve odjednom joj se ponovi.
Trostruko rastuženom srcu jedva odolje ne dav se
smesti, no se umilnim riječima izvuče iz svog teškog
stanja i poče da kazuje, kako joj je Luka upelio, da
ona pogje k ćeri za nekoliko dana, € je njemu ostati
za nešto doma. Pozdravljaju te svi i mole da ne pla-
češ. Doće i oni svi da te pozovu, da se vrneš u selo.
Lukin ćaća razabrao se, te hoće da svoga unučiće vidi.“
Stani zablistaše suzne oči i zalomi rukama ga:
hvaljujući samome Bogu, koji je tako lijepo okrenuo
njenom sudbinom.
Poslije četir' dana dogje teklić s Pločica i vaš
zapjehan javi im, da kupe svu robu, dobro obamotaju
dijete i da se spreme, jer će na podne kući.
Stari Gjuro nazebo leži u postelji“, rekne teklić,
te hoće da ste svi doma a...“ (Klikne mu stara glo-
vom, da ne kazuje.)
,A što dalje“ reče Stano. Nešto se je još dogo-
dilo. Reci mi sve oblo, otvoreno, ne krij od mene ja-
dnice 1“ (Zakuka).
— Ništa ti nomam krit, e se nije ništa dogodilo.
A tako neće, ništa, baš ništa, to su ludosti, djetinja-
M O E Laki vadit kamenje, d
pokrpi ono pojate. Kad dogjed ti, držaće više
:
SM
Pretplata i oglasi vlaćaju se upravi Crvene Hrvatske“ u Dubrovniku gdje su utužljivi, Za izja-
ve, priopćena, zahvale plaća se 40 para po retku, a sa oglase 20 para. Oglasi koji se više pata ti-
akaju po pogodbi i uz razmjerau popust. Dopiši šalju 10 Uredništvu. Rukopisi se ne vraćaju, a ne-
oi