3
a USADALA

 

 

 

 

 

 

 

O L
D 08/7495 PB. : m L, 33
Br. 23. AM194 2-9 U DUBROVNIKU, 4. Juna 1904. __ Godins RW.
prijeda: za Dubrovnik sa donašanjem garsku. oli Pretplata i oglasi plaćaju se upravi ,Crvene lirvatske“ u Dubrovniku gdje su utužljivi, Za izja-
e P e ei zodiva 10 kruni, na godine 5 e ZB Ne reka i po- Islasi svako sakoto. ve, tina ka plaća se 40 para po retku, & za oglase 20 para. Oglasi koji se više puta ti-

Hercegovinu s poštom
gtarski troškovi. Ko ne vrati list, kad mu pretplata mine, smatra %e da
polugodište.

,Bar nešto...“

Već smo u zadnjemu broju spomenuli nešto
o vojnim zahtjevima. Nećemo ono isto opetovati,
nego ćemo upozoriti na nekoje druge činjenice.
Kad je prošle sedmice ministar financija u austr.
delegaciji obrazlagao vojni zajam nastojao je da
što moguće ne vinijom. On je dapače
htio stvar prikazati vrlo dob roćudnom i tako da
porezovnici neće tobož ni osjetiti težine toga zajma
od preko 400 milijuna. Ovo već ističu i njemačke
bečke novine, te krste to uspavljivanjem i obma-
njivanjem porezovnika. Istina jeste, da se neće za
sada porezi povećati, ali ipak se od ničesa ne
dade stvoriti ništa, a ni 400 milijuna se ne dade
iz ničesa izvaditi. Osjetiti će se taj zajam u dru-
goj formi i kasnije. Dr. Kramarž je dobro nazvao
ovo razlaganje eskamotažom sličnoj onoj, kada ulični
čarobnjak“ iz praznoga šešira vadi dukate! Netko
drugi je pak rekao da vlada hoće da državljane
uarkotizira i onda ih smputira, a da ne osjete boli.
Možda i neće boli osjetiti, ali bez noge će ipak
ostati.

Eto u ovome vidimo jednu čitavu metodu,
kojom se u Beču ,vlad+“. Uvijek i uvijek se op-
sjenjuju i narkotiziraju državljani i narodi — da
ih se tim lakše amputira! Kada treba riješiti je-
zično pitanje obećaje se, uspaljuje se i radi se što
se hoće. Ako već ne ide ovako dalje, onda se iz-
misli nova formula: neka se narodi sami najprije
nagode. I tako eto se kroz godine oteže sa riješe-
njem pitanja češkoga uredovnoga jezika. Baci se
formula — pa neka se glodje. Drugi put se iza-.
gje sa $ 14. onda opet se prave gluhe uši, onda
dolaze ,viši interesi“ it.d.

U nas u Dalmaciji se dugo zatvarale uši, on-
da se upotrebljavale jedna stranka proti drugoj,

& kad se na jednom, preko očekivanja progiedala |

igra sa Handelovom jezičnom osnovom — pa kad
su se barem u negativnom stanovištu složile sve
strenke — obećalo se je i opet i — čeka se.
Dotle se rovalo na jednu strana, a na drugu se
hoće u novije doba da dojam što ga je u svijetu
proizveo preokret u našoj politici — nekako ublaži
i pokaže, kako smo ipak mi uza sve to dobri au-
strijski patriote, t. j. kako su svi oni preokreti i
protesti tek neznatna stvarca, kako ih svijet ne
treba ozbiljno uzeti, jer mi čvrsto stojimo uz

Austriju.

I ouda su se počele priregjivati parade. Naj-
prije se počelo s juga, biva Spiča. Dobro je
došla 25 godišajica što je Spič potpao pod Austriju.
I proslavilo se je to. A bečke novine donose br-
zojave o velikom narodnom siavlju ! I time se mažu
svijetu oči. U Bosni se isto tako dočekalo Alboria.
I eto opet zadovoljnoga naroda! Ali najljepša je
- ova posljedaja sa F. Z. M. Beckom! Ide veliki
gospodin da pregleda malko i Dalmaciju — ta to-

POBLIŠSTA K
A. Tresić Pavičić —  Sutonski Soneli.

Meine Qual und meine Klagen — Hab' ich in
dies Buch gegossen — und wenn du es aufgeschlagen
Hat sich dir mein Herz ersehlossen“ — sa ovim motto
— stihovima uvagja nas Heine u svoj ,Lirski Inter-
mezzo“ i njima nam unaprijed označuje kakove su te
pjesme. Ovi stihovi bili bi dostatna oznaka i Tresiće-

oli

:
yi
poe

je predbrojen i za dolasto
|

liko se o njoj govori! Nagje dakako sve u najbo-
ljem redu. Ali ujedno se mora pokazati, da je sve
i politički u najboljem redu. Za to se priregjuju
naručeni dočeci. Naše općine i naši ljudi idu ma
lijepak, šalju izaslanstva i — dočekuju. Pa će se
pisati onda kako Dalmacija dočekuje zanosno vojne
austrijske dostojanstvenike ! Austrijski patriotizam
nije ugasnuo ni nakon toga što ministri khuenovići
ne pustiše ni cijeli jedan sabor pred Nj. Veličanstvo
— stvar još u istinu nevigjena! Dalmatiaci su
dobri ljudi, pouzdan elemenat, za to neka se niko
prerano ne veseli, neka se niko ne nada, neka niko
s njima ne računa.

A je li u istinu tako? Nije! Dočeci se ne mo-
gu zatajiti, ali i oni su konvencijonalna laž. Plod
su naručbe i — prosjačke plahosti! Naručeni su —
a muogi nijesu imali kuraže ne odazvati se. A na-
ručbe skromno slijede: ne traži se nego bar
nešto, Ovaj bar nešto“ je vrlo značajan.
»Bar nešto“, da se može reći; ,bar nešto“, da se
može svijetu javiti; ,bar nešto“, da ne učini upliv
oblasti lošu figuru. ,Bar nešto!“ — tek forme radi!

Ali oni, koji su se lojalno klanjali u času kad
se traže novi milijuni za topove, u času kad lebdi
nad nama Damoklov mač klauzole, u času kad u
Dalmaciju ua otok Brač umjesto mjernika za i --
gradnju puteva, kad se umjesto investicija šalju —
tri štrcaljke proti peronospori — za što nijesu
oni rekli: ,Bar nešto — bar nešto učinite, da ne
sramotimo ova država! Bar nešto nam dajte, da
svijet vidi da nijesmo najzadnji, bar željeznicu
dajte, da ne rečemo, da smo od vas osječeni!“
Kad se dolazilo sa patrictizmom, da su rekli ; , Ama
gospodo presvijetla i velemožna — ta mi smo sve-
zani sa austrijom tek morem, a njime smo napokon
vezani i sa — Kinom! Dajte prije bar nešto sveze,
bar nešto, da gospoda mogu k zama dolaziti po
suhom i onda kad nam u traljevim lukama _olaje
razbijaju ono malo brodova što ih imamo; da gos-
podstvima na putu do nas — ne naškodi morska
bolest, da im ne pozli na putu do nas. ,Bar nešto !*

GOOOOOOARS ED LOOS:
Spojenje parobrodarskih društava.

Već u dva puta svratili smo se na ovo pi-
tanje člancima došlim nam iz vana. Uvrstili smo
ih i slažemo se s njima. Pa ko da se i ne složi,
ako nije baš proti snovanom spoju izravno intere-
siran ? Zar može ovako dalje potrajati? 1 općin-
stvo imade tu neku riječ i pravo zauzeti se za ovu
stvar, a ne samo interesovani pro ili contra! Ta
današnje sveze su ne samo nedostatne, nego ubi-
tačne. Šest, sedam li društava neorganizovanih i u
utakmici ne mogu pružiti ni sebi ni općinstvu, i
prometu oue stalnosti, reda i brzine kao jedno.
Osim toga i narodni ponos i svijest traže da se
stavimo ma svoje noge, a kako pravo kaže zast.

zbog strogog držanja vrlo teških pravila soneta, mislim
da mu niko ne može spočitnuti nerazumljivost. Čitajte
moderne sonete priznatih talijanskih pjesnika, pa ćete
naići na mnogo veću poteškoću. Ko nezna misliti za
toga i nijesu ,Sutonski Soneti“.

Budi ovo mimogred rečeno.

Ne osvrćem se na ovu zbirku, iz kakova osobnog
prijateljstva, jer pjesnika ni ne poznajem osobno, već
iz ljubavi za ljepolom i pravdom, jer bi bilo vrijeme
da se prestane kod mas već jednom zlorabiti lijepa
knjiga u stranačke i osobne svrhe, a da se počme mje-

Osvrčući se | riti vrijednost njezina na tezuljama pravednosti.

U ovoj kajizi izlio je pjesnik svoju tugu i bol
obavitu nujnošću, a prouzrokovanu od prostote svijeta
i borbe života u njemu. Ona melankonija, koja zahva-
ća čovječju dušu u sutonu dana, kad sunce zagje, &
mrak se po obzorju proteže, jest slika pjesnikove duše.
Ima soneta, koji nebi mogli spadati pod tim naslovom
ali velikoj većini uprav dolikuje taj naslov.

Kao u svim njegovim pjesmama, tako i u ovim
misao mu se niže za misli, prispodoba, a slika,
začinjaju mu ideju, oblači je u pristalo ruho, okiti je
najljepšim cvijećem iz prirode, pa nam je prikazuje
u svem njezinom sjaju i ljepoti. Težak je sonet i nje-,
gove pravila za pjevanje jer je pjesnik vezan za ono
četrnacat stihova, gdje mora da uobliči svoju ideju,
sapočme je i svrši. Vezan je i sa pravila sroka, ka-.
kvog zahtjeva sonet; mnogi se ne drži ovog zadnjega
i time dvostruko olakoćuju sebi posao, Tresić je snao'

 

Pojedini broj 20 para.

(nam knjizi pjesama nije

skaju po pogodbi i uz razmjerau
frankirana pisma ne primaju 8e.

 

Carić u ,Nar. Listu“ čekati dok se nagje čovjek
koji će sastaviti lih dalmatinsko društvo znači dati
vremena rovarima i otegnuti stvar, kadjetukod nas,
bratski čovjek koji pruža sve potrebne garancije.
A da je u istinu sila, 'o tom gaće dvojiti niko.
Pogledajmo samo našu poštansku svezu. Ovdje u
Dubrovniku suoprem  imademo željeznicu, Lloyd,
Ugarsko-Hrvatsko društvo, ,Petku“, pa još uvijek
po dva dana na sedmicu ne dobivamo vanjske pošte.
A i onu koju dobijemo zakašnjaje. A to je i na-
ravno. Navesti ćemo samo par primjera: dogodilo
se jednom nama, da smo dobili iz Zagreba pismo
predano 18. u mjesecu tek 22., a pismo predano
19. isto tako 21. Dogagja se da neko dobije novine
dan prije nego drugi koji dobije drugi dan po dva
broja. Dogagja se da banci namijenjeni novci dogju
po dva dana kasnije nego su očekivani, a ko pozna
baukovni posao zuati će koliko to može u kojem
slučaju škoditi poslu. Odakle sve to? Jer se jed-
nom šalje pošta u Trst, drugi put na Rijeku, treći
put preko Sarajeva, jedan put prispije na parobrod
brze, drugi put polagane vožnje. 1 tako čovjek ni-
kada ne zna kuda bi dao slati sebi vanjsku poštu.
Ne kažemo da bi sve jednim mahom popravilo spo-
jenje društava, ali bi svakako sve ujedno srušilo,
donijelo veću redovitost i nestalo bi vječne izlike,
da se ne može ništa učiniti uz ovo stanje stvari.
Koliko opet zbrka nastaje usljed tolikih dru-
štava, tolikih tarifa i pretovarivaoja! A ipak je
danas za trgovinu redovitost prometa i brzina od
najveće važnosti! A opet zar ne bi i samim dioni-
čarima bolje bilo da zajedno složno vladaju našom
obalom i udesuju tarife i pospješe promet, nego
ovako pocjepano sa deseterostrukom  konkurenci-
jom, uz opće nezadovoljstvo i protivnost ?!
Opetujemo : pitanje spojenja društava je u
interesu cijele javnosti, pa mora i ona da digne
svoju riječ. To spojenje je i pitanje naše trgovačke
i narodne svijesti, to je pitanje našega napretka.
Sve tražimo od vlade, a kada nam se nadade
zgoda, da nešto učinimo i bez nje i mimo nje,
onda se upletemo za trice i kučine, otegnemo i
igramo se. U ostalom mi se nadamo, da će
se ovo pitanje ipak naskoro riješiti. Čujemo i to,
da su i mnogi dioničari današnjih društava skloni
tome i da stvar napreduje. Ali opet ne smijemo
zaboraviti ni to, da se ruje. i ruje pod raznim izli-
kama proti poduzeću i da treba paziti na to, da
se ne zavedu oni koji možda i dobro misle, ali ne
misle daleko.

-— trinDa
Bistrimo pojmove!

Prošlih sam dana čitao u rimskom listu »1? Eco
del Pontificato“ jedan članak o proslavi Sv. Grgura
pape, usavršitelja crkovne glazbe, koji je svršavao ova-
ko: Neka i ova proslava doprinese, da čini prije na-
dogje onaj čas, kad će u svijetu odjekivat u potpunom
skladu vjerovanja i duba, uz veličanstvenu raznolikost

šuti ... Otajstvo zamišljeno moli...“ U opće Tresić
temeljnu misao izriče logički i ne razteže je. U dru-
gom sonetu »Sveljubni cjelovi“ (ova kovanica nikako
ne odgovara duhu jezika a i oblik joj je pogriješen u
ovom smislu) pjesnik nam crta ljepotu i sklad prirode
pri zapadu dana i ljubav, koja drhće na usnama sači-
njatelja te divotne slike, koji kan da se naslagjuje ta-
ko savršenom svojem djelu. Mirabilis Deus in operibus
guis. Trećim sonetom počinje nemir srca pjesnikova,
koji s ove pustoši .,.. ,čezne da u Otajstvu počinka
iztezne“, prama onoj sw Augustina : Inquietum est cor
meum Deus, donec requiescat in te. Oltarima naravi
zove brda i gore i poput Isaije: ,Gloria Libani data
ost ei decor Carmeli et Saron“, podiže slavu Bogu,
koji diže kroz prirodu i život joj dava. Da na visina-
ma ćuti se čovječja duša bliža Bogu i raspoloženija da
mu iskaže pjesan hvale i priznanja. U tom čustvu je
'fresić sa sonetom ,Altaria Thymiamatum.“ I u nas-
tajnom sonetu ,Siećanje“, sjeta ga preuzimlje i sklapa
krila svoje duše, dok opet se u ,Slutaji“
Vidi pred sobom borbu u koja valja da uljeze i dite
se, osnažuje, pa ,oštrim značajem kreposti“ i sabljom
pravde“ sprema se na juriš. ,Tom oružju vječan mnogu
je već pobjedu odnio“, Nu opet u onom uNa obali
\Beskraja . ..“ ,snatri sjetan kraj počine ...“ i tako re-
dom ide kroz cijelu zbirku ; sad se podiže, sad spušta,
da se opet podigne. To je život pjesnikov i u nijednoj
znao tako prikazati sebe kao
u ,Sutonskim Sonetima“, Rek bi da su isti izašli ispod
pera u različitim epokama pjesnikova života. Cijela je
knjiga prožeta sjetom i uujnošću ali nikad očajem —
trza se — bori se — klone, ali samo za čas — nikad
ne očajava ,Nad očajnosti jaz ne nadnašaj me — Po-
tonuo bi“, ... Misli da će se brod njegova života s Skr-

(| bati o seke“ ljuske zloće, ali najednom napunja mu

se stce nadom, ljepota prirode, koja je bljesak Vječne.

 

— povraća ga u slatko zatišje i vedar čeka

Ljepote
(dan, da se žrtvuje i dulje ma oltaru svoga zvanja.

popust. Dopisi

ne podigne. | pa

salju se Uredništvu. Rukopisi se ne vraćaju, & ne-

obreda Kyrie eleison Grka i Latina, i ,Gospodi pomiluj ,
naroda Slavenskih e il Gospodi pomiluj delle genti Slave.

Nije to nikakav dokaz, da mi nećemo još imati
okapanja u pogledu glagolice; ali to nam ipak poka-
zuje, da u Rimu ipak ne moramo gledat samo zasuka-
ne latinizatore, kako se to često dogagja.

To mi je došlo na um, kad sam u »Pokretu“ od
1. svitnja pročitao senzacijonalnu vijest, koja je tako-
gjer ,Novom Lista“  brzojavno bila priopćena, da je
naime ,Katolički List“. iz pera Iv, Krst, Tkalčića po-
čeo donosit neke članke ć glagoljici, da je jedan sve-
ćenik to javio Nunciju u Beč, ovaj kongregaciji ,de
propaganda fide“ u Rim, ona Vatikanu, otkud je onda
stigla naredba, da ti članci prestanu izlazit. ,Pokret*
veli, da to doznaje iz najpouzdanijega izvora.

Neka ne bude žao uredništvu Pokreta“, ako mu
rečem, da mi se je ta pripovijest pričinila naivnom.
Da je daljne štampavanje tih članaka : bilo zabranjeno,
to i slijepi vide. Ali da je za to trebalo putovat u Beč,
k Propagandi, i napokon u Vatikan, to mi izgićće. ne-
moguće, da ne rečem smiješno. Zar to nije mogao uči-
nit Posilović sam?

Biti će poznato, kolika se je bura podigla po ci-
jelom svijetu radi francuskog svećenika Abbć Loisy.
Bilo je to pitanje daleko važnije za Vatikan nego li
je nekoliko članaka 0 stanju glagolice u zagrebačkoj
nadbiskupiji. Ipak je Loysu duže vremena pisao članke
u ,Revue du chergć Francais“, dok pariški nadbiskup
Richard nije zabranio daljnje štampavanje. Vatikan se
ipak nije makao. Na tu zabranu nadbiskupa Richarda
odgovorio je Abbć Loisy s knjigom : ,L' ovangile ot
1 Eglise“. Nadbiskup je Richard na to i tu knjigu u
svojoj biskupiji zabranio. Iza njega je onda to učinilo
još sedaw drugih biskupa. Vatikan se još nije makao.
Loisy je sada svoju knjigu povukao sam iz prometa,
ali je onda štampao drugu: ,Autour d'un petit livre“.
Time je započet pravi formalni rat izmegju njega i
nadbiskupa Richarda te nekih drugih biskupa, dok su
ga neki, kao poimence biskup Mignot juzeli u obranu.
I onda se ie tek Vatikan umiješao, i stvar završio sta-
viv mu knjige na index.

'To je kako rekoh bila stvar daleko važnija za
Vatikan, nego li je nekoliko članaka o glagolici. Mo-
lim s toga ,Pokret“, da unaprijed bude oprezniji; &
neka ne zaboravi ni to, da ima vrlo mnogo onih, koji
i ako tu ne očituju, ipak samo uživaju u tom razdoru,
što se eto sprema. *

Isto tako, pače još osobitije molim ,Novi List“,
neka pusti u miru Rim i papu, kad ne može donijet
dokaza za ono, što tvrdi. Jer me je zbilja živo pecaulo,
kad je neki dan napisao: ,A veto-Papa Pio X., kandi-
dat ,Presse“ i ,Pester Lloyda“ bio je za to i namet-
nut, da kad ustreba nslugu uslugom odvrati“. Ako mi-
sli da može tako govorit samo za to, jer je Austrija

+) Doznajemo preko prijatelja, da kad je pred vrlo kratko
vrijeme bio u Rimu jedan naš biskup, da mu je prefekt kon-
gregaci'e rezao ove doslovne riječi: Ne imaginirajte si, da ćete
u mami naći protivnike glagolici Namw je svejedno. Slošite se
samo s. E ri megjusobno, a me idite jedan ovako a dru-
gi onako“, — Ur

 

U ovoj zbirci ima mnogo sjete Heineove i ponešto

Leopardijeve, ali ne zdvajanja i beznagja zadnjega.

Tresić nije pesimista u strogom smislu & još manje

skeptik. Sve patnje i boli smatra brusom, grije se oštri

duh, a borbu gdje se. ojačava. Podaje se istina sma-

troala, sjeti, resiguaciji, na_ pogled tumurnih oko se-
ika.

Vrhunac toga stanja izrazuje u ,Jesenskoj sjeti“ :
ocvala je

Cvijet žića moga ljubav
Jesenska kiša teška dušom
Vremena \; shara

Ipak pred tim pogledom ne obesviješćuje se, već
»Mnagnetičku iglu“ svoje svijesti okreće tajno spram
Nevidna Pola. Tresić je pun vjere u Boga u ovim pjee-
mama. Ne ću ipak ovim kazati, da u gdje kojoj dru-
goj njegovoj zbirci pjesama, ne nagje se po koja abe-
racija uma; to su trzaji pjesničke duše na pogled to-
likih zala i boli, pa razum volji uzde popustio. Nu zato
se on znade odmah pridići i ispraviti i sad miran stu-
pogledom u ,Sjevernicu* i k ,Ognjištu“ što ogri-
jeva svemir. Nikad neću zaboraviti, kako se je Trosić,
ne sjećam se gdje suprostavio Kantu, da obrani nauku
kršćanske filozofije i tako uspješno, da se je jedan
jasnoći pojmova.
Ovi se soneti završuju sa četiri soneta ,Otačbini“. Ni-
kad ta lijepa i plemenita začina no fali G pjesmama
se ili