Br. 26.

CRVENA HRVATSKA

U DUBROVNIKU, 25. Juna 1904.

Godina XIV...

 

 

Cijena je listu unaprijeda: za Dubrovnik sa

poštom: na godinu 10 kruna, na po godine 5 kruni. Za inosemstvo :
itarski troškovi. Ko ne vrati list, kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen i za došasto

polugodište

Priznanje ispita.

Ovih je dana napokon iz Zagreba javljeno,
da je anstrijski ministar Hartel službeno javio aka-
demskom senatu hrvatskoga sveučilišta u Zagrebu,
da su ispiti položeni na onom sveučilištu valjani
i za ovu polu monarkije. Potreban će biti tek je-
dan naknadni ispit i to na hrvatskom jeziku 0
kojemu će se izdati hrvatskim jezikom pisana
8

Na ovaj način je napokon riješeno u glavnom
ovo pitanje, koje uopće nije trebalo niti da nastane.
Ali kada je toliko trebalo dok bečka vlada za Hr-
vate nešto tako malo učini, koliko je sastav doz-
vole i obavještenje hrv. sveučilišta o tome, može
mo misliti koliko bi trebalo da nam učini nešto,
kod čega bi trebalo žrtvovati novaca i vremena!

Priznati su dakle ispiti. To je i u redu. Samo
ne znamo što je sa Bosnom. Priznati su ispiti slu-
šateljima iz Istre i Dalmacije. A zašto nijesu priz-
nati i Slovencima, a naročito moramo pitati: što
je sa Bosnom? Zašto je Bosna izuzeta, za što je
uopće itko od austrijskih državljana izuzet? Ili
valjda se ne nadaju oni naši dobri tutori, da ćemo
se poveseliti što je tobož time priznata bar dje-
lomična teritorijalna cjelokupnost Banovine, Dalma-
cije i Istre! Alaj koristi od ovakovog priznanja,
kao što i od onog tobožnjeg neizravnog priznanja
Velike Hrvatske sa strane Rima u pitanju Sv. Je-
ronimskog zavoda!

Danas smo — nadamo se, već toliko zreliji i
iskusniji, da do tih , priznanja“ slabo držimo. Tra-
žimo čine, fakta, ali ta neće za nas činiti drugi,
nego ćemo ih činiti mi sami i mimo tih drugih.
Za to u ovaj par i nećemo dalje raspravljati o
ovom ograničenju na Istru i Dalmaciju, nego, dok
će biti zadatak sviju nas, da: se protegič i
Herceg- Bosnu, moramo sada, da se ovim prizna-
njem okoristimo.,

Sada više nema izlike. Naša mladež mora sva
u Zagreb. Govori se o Zagrebu i ovo i ono. Kri-
tikoje se život u njemu, život društveni i politički.
Ali bilo kako mu drago on je naš, on je jedini
naš veliki, gotovo bi rekli europejski grad. On je
središte ! I ne bi bilo ni malo uputno, kada bi kri-
tike života zagrebačkoga odvratile naše poglede
od njega, kada bi te kritike urodile nekom decen-
tralizacijom u težnjama. Zagreb nije za nas sve,
on nije Hrvatska, ali mi smo i odviše slabi i ma-
leni, da stvaramo nekoliko separatističkih središta.

Zagreb treba preporoda, ali taj preporod neće
doći iz vana, iz ulice, nego mora da izagje iz nje-
govoga društva. Ono se mora obnoviti, I za to,
kada kažemo, da mora naša mladež listom u Za-
greb, mislimo i na to, da u njemu nema živjeti

u kuću, sa Austro-Ugarsku, Bosnu i |
10 kruna i po- |

di

kao u Beču ili Gracu, tek na universi, tek na uli-
cama ili po kavanama, nego mora svoje povašanje
udesiti tako, da ugje u zagrebačko društvo. Jedino
tako će koristiti sebi, Zagrebu i narodu.

Ne varajmo se: mi smo Hrvati jedni i složni
u narodno-političkom idealu jediustva, mi smo jedni
sviješću našom, imenom i težnjama, ali ne samo
da nijesmo jedni u političkom smislu, mi nijesmo
jedni ni u društvenom, ni u kulturnom, ni u (gos-
podarskom smislu. Na tim poljima je rad istom
započeo. Možemo reći da je istom desetak godina
tome, što i u tom smislu počela Istra, Dalmacija i
Herceg-Bosna ujedinjivati i izjednačivati sa Bano-
vinom. A bez ovoga unutarnjega jedinstva nema
predavjeta za vanjsko.

Izmegju dalmatinca, istrana, bosanca i banov-
ca još ima velikih razlika. Te treba da prestanu.
I kao što Pariz neprestano izjednačuje i ujedinjuje
francusko društvo, tako mora i Zagreb da učini.
On mora da iz različitih elemenata stvori jedan
jedinstven i da ga onda opet šalje u pokrajinu.
Ovim procesom će oživjeti i ozdraviti i Zagreb,
biti će u istinu žarište narodno, a ujediniti će se
i cijelo naše narodno društvo.

Ovo je važno i prevažno. Za to bi savjetovali
našemu djaštvu, da se što više miješa i spaja u
Zagrebu, da postane udom zagrebačkoga života, a
ne samo gostom u Zagrebu, da pe živi i ne radi
separatistički po krajevima, nego zajedno. Neka
poprime od Zagreba što je u njemu zdrava i do-
bra, a neka dade njemu što ima u sebi svježa i
dobra,

Eto sa ove, više nego li sa čisto političke stra-
ne, imade važnost priznanje reciprociteta. A onda
još jedno: neka naše djaštvo shvati u prvom redu
svoju djačku zadaću i neka ju istakne više nego
političko-stranačku. A ta zadaća se sastoji u tome:

na|kada nam je omogućeno “da svi svršimo nauke na

materinjem jeziku, onda nastojmo, da te nauke ne
budu slabije nego što ih možemo crpsti u velikim
tugjim školama. Učiniti treba iz zagrebačke uni-
verse narodnu, slobodnu : imodernu  universu.
Treba ju istrgnuti iz činovničko-štreberskih pandža.
Djaštvo može tu mogo. Ono može i mora zgodnim
načinom utjecati, da se popune i pomnožaju ka-
tedre, da se namjeste valjane sile. Ali za to treba
i djaštvo da se pokaže zrelim, da se posveti radu,
a ne vici i stranačkim insdima i — tučnjavama.

U nadi da će tako i biti pozdravljamo priz-
nanje reciprociteta, i kličemo našoj mladeži: u
Zagreb !

COM PG LLO S

Kršćanstvo od parade“.

Bilo je vrijeme kad je Spljetskom Općinom vla-
dio Bajamonti, koji je sebe nazivao: , Slavo dalmato“.

 

Izlazi syake subote. I
I ve, priopćera, zahvale plaća se 40 para po retku,
| skaju po pogodbi i uz razmjerau popust. Dopisi dalju se Uredništva. Rukopisi se ne vraćaju, a ne-
li fraokirana pisma ne primaju se.

Pojedini broj 20 para.

 

Proti njemu se digao da ga sruši ,garibaldinac“ Bulat,
čigovo je cijelo bitstvo bilo takovo, da je morao pri-
padati ne Hrvatskoj nego Italiji! Ali Bajamonti se dr-
žao pod barjakom talijanske kulture! Pod koji je bar-
jak mogao stupit ovaj, koji je bio odlučio da Bajamon-
tija sruši, ako ne pod hrvatski? I zbilja slavo-dalma-
tinca srušio je ,garibaldinac“ a pod hrvatskim barja-
kom ! I dobro je to onda bilo, jer je u politici prva
stvar interes! Ali iz dubine kršćanske duše moramo
protestirat protiv pokušaja, da se taj sistem aplicira
na vjeru. Jer ako politika pri tom postupku može da
promišlja samo na interes što ga ima makar i samo
časovito, vjera mora da pomišlja, da pri takvom po-
stupku ona samo gubi, jer snaga vjere nije u eksten-
sivnosti, nego u intensivnosti. Pri takvom postupku
vjera prestaje da biva ono što bi morala biti t. j. po-
treba našega srca i gubi na svojoj unutrašnjoj snazi,
koja i jest bit i suština Hristova nauka; a ako što do-
bije, to dobiva samo na svojoj vanjštini, u formi, dakle
na talmudističkom farizejizmu, proti čemu i jest Hrist
najviše vikao. Slovo ubija, a duh oživljuje !

4. Predug je to uvod bio zar ne? Ali je bio nuž-
dan; i sad me evo odmah k tom primjeru iz nedavne
prošlosti, o kom rekoh da ću govorit, a iz kog izbiva
jasno, da ni stotina kršćanskih i katoličkih naslova, ne
može učinit nekoga kršćaninom, ako on nije takav u
svom srcu; te kako ne samo liberalci nego i najgori
lopovi, koji znadu da nješto spase vanjski farizejizam,
mogu da ugodno i unosno pripadaju tim tobože ,krš-
ćanskim“ strankam, spravni da prvom prigodom okrenu
legja ne samo stranci nego i samoj vjeri. Iz tog će
primjera uvigjet i naši biskupi, kako je to pogibeljno
i religijoznom životu škodno, kad se spaja vjera i po-
litika, kako je to uvidio i biskup Sv. Pčltenski, koga
se stvar direktno tiče.

Na 17. marta ove godine bili su izbori općinskog
vijeća u Sv. Poltenu podalje Beča. Njom je dosad uprav-
ljala stranka kršćansko-socijalna, 'pa ju je pri tim iz-
borim izgubila. Tom je prigodom katolička ,Kirchen-
zeitung“ donijela jedan članak pod naslovom: ,Jedna
dobra lekcija iz zadnjih izbora“, iz koga vađimo ovaj
stavak: ,Rastrubilo se na sve strane, da je borba pro-
tiv načelnika Volkla, borba za kršćanstvo i za kršćansku
ideju. Ali su megjutim srestva, s kojima se je borilo
bila takova, da im je upravo sa strane kršćanskog mo-
rala trebalo prigovorit. Dodajte tome činjenicu, da je
vogja tih ,kršćana“ zastupnik Wohlmeier takav, da
mnogi nijesu apsolutno mogli da u njemu vide ideal
kršćanskog života. To je bio razlog, da ni biskup Sv.
Poltenski nije hotio da u borbi sudjeluje. Zato je biskup
Sv. Poltenski u kršćansko -socijalnim listovima ne samo
najgore napadnut bio, nego mu je državni odvjetnik
Bielohlavek u svom listu ,Austrijska pučka štampa“
poručio da će Sv. Poltenski kršćanski socijali, bude li
se biskup opet tako ponio, znati uteći se pokretu:
Los von Rom“.

 

Pretplata i oglasi plaćajn se upravi Crvene Hrvatske“ i u i Dubrc vniku gdje za steđijivi, Za isja-

a za oglase 20 para, Oglasi koji se više puta ti-

Kratko je to, zar ne? Kratko da, ali kakva je to
grozna lekcija za sve one, koji ne samo dopuštaju ne-
go još i rade oko toga, da se vjera upotrebi kao sred
stvo političke agitacije! Kakvi li sve elementi ne mogu
da pripadaju tim tobože kršćanskim i katoličkim stram-
kam! U ime ,kršćanstva“ kandidira se čovjeka, čigovo
je ponašanje takovo, da biskup po svojoj savjesti ne
može da pri izboru «sudjeluje. 1 onda se tek pokaže
duševna golotinja tih ,političkih katolika“ u potpnaom
svjetlu ! Izgubili smo jednu općinu, vele oni: naš je po-
litički položaj uzdrman (naravski za vjeru se ne pita),
uslijed apstinencije crkovnih glavara. Znajte dakle, da
ako ne budemo mogli svoju političku prevlast opet do-
bit pomoću katolicizma, a mi ćemo kušat da ju dobi-
jemo u ime protestantizma!

Eto kako vjera, gdjegod se ju spaja s politikom
ne služi nego kao srestvo, kao ratilo, a to je sveto-
grgje; nema drugu ulogu nego da stvara farizeje, koji
se vjerskim barjakom kite, dok im je uinteresu, da ga
onda prvom prigodom odbace. kao ožeti limun. To i
jest razlog da se danas sve više množi broj onih, koji
proti tom mješanju politike i vjere, ne samo u ime
narodnosti, nego i u ime vjere najodiučnije protestuju ;
sve se više množi broj onih, koji u osnivanju vjersko-
političkih stranaka vide najveću zapreku dubljem reli-
gijoznom pokretu u modernom društva; jer svi grijesi
tih stranaka ne padaju na drugoga nego na samu vjeru,
čijim se perjem te stranke kite.

Tu je eto razlika izmegju ,religijoznog katoliciz-
ma“ i ,političkog katolicizma“ ; dvije struje unutar ka-
toličke crkve: prva koja smiono gleda u budućnost i

prvi joj je cilj da moderni svijet povrati Kristu i do“

vede i obećanu zemlju: sve joj je drugo stoga rela-
tivno; druga koja nikako ne može da zaboravi prošlost
(kao ni Izraelci egipatske lonce“), kad je s duhovnom
oblašću — vremena su onda čakva biia, da je moralo
tako biti — tako usko bila- spojena i vlast svjetovna.

6. Spomenuti list onda nastavlja s nekim raz-
mišljanjem, koje ću ja evo prenijet, jer je jako važno,
i time završit. Ova je istina tako gorka, piše on, da bi
ju morali uvijek na umu imat oni, koji sebe doisto
nazivlju kršćanima, ali u borbi protiv političkih ili o-
sobnih protivnika rade kao pogani: jer ne samo što
gaze Kristovu zapovijed, da ljubimo i neprijatelje, nego
iz njih govori upravo sama strast i mržnja. (Ko je taj,
a da ga n. pr. rumenilo ne (oblije, kad pročita omaj
napadaj na Stj. Radića u predzadnjem ,Danu“ u do-
pisu iz Senja, te još pomisli da tako piše u svećenič-
kom listu svećenik, doktor teologije i uzgojitelj mladih
klerika?) Sačuvao nas Bog od takvog izvanjeg kršćan-
stva, koje i jest upravo najveća zapreka, a -da se krš-
ćanstvo predobije i osvoji bolje misleće protivnike. Jer
koliko li puta ti protivnici moraju kazati; Gle! zovu
se Kršćani: a sa svojim se iskrnjim ponašaju tako gru-
bo, tako su puni mržnje, tako su zaokupljeni samo svojom
korišću, tako popuštaju uzde strastima kao niko drugi.

 

Proslava posvete barjaka
pjev. društva ,GUNDULIĆ“.
u. i

Sutra dan nedjelja 22/5. osvane krasni, ljetni dan. Silno modrilo
neba ne zastire niti najmanji oblačić, pukla pučina modro-zelena, a
na njoj kako dragi kameni u vjencu koču se ubavi otoci naši, povrh
Srgja sunce siplje zlatne trake svoje, koji se zrcale u prozorima, i od-
skaču od bijelijeh dvorova i kuća, a žestinu njihovu ublažuje gora
koja visoko strši na Petki, rašće i pitome rastline koje prikrivaju obron-
ke brda, i bujno šaroliko cvijeće, koje se oholi u podpunoj gizdi svo-
joj po bašćama u perivojima, na prozorima, na miru, po putu, i svud
prosiplje opojeći miris, kog mahomice svom snagom udišu opočinule
pluće. Tiho je i pospavano, malo se svijeta miče, a hrvatska glazba
svita vesele koračnice, pozivlje svijet na uranak. Veseli je dan prispio,
vrijeme da nemože biti bolje, svečanost počimlje dobro, te će bez
dvojbe i dobro završiti. Svak se skače i žuri se da prispije radostno
pričekati gostove, njih puni parobrod, koji će do malo baciti sidro u
grušku luku. Tamo kako je ugovoreno zalazi predsjednik društva g.
prof. K. Krile i odaslanici društva i odbora na priček svim milim go-
stima, dočim će glazba i cijelo društvo i odbor u hladu na Pilama
iste susrestiti i dati jim milu dobrodošlicu. Na tvrgji »Srgju« vigja se
znak parobroda, koji spješi u luku, odaslanici su na svome mjestu i
čekaju da parobrod pristane. Ovaj u golemoj sunčanoj žestini, mimo-
šav Daksu, striže morske valove, baca golemu pjenu u naokolo, za
sobom ostavlja dugu nit, rijet bi rječinu. punu  talasećega se valovja
i svakojakih mjehurića, primiće se pristaništu. | počmu pozdravi, us-
klici, klicanje, mahanje rubaca, i sve to neprestanice raste čim se pa-
robrod više primiće. Prestane lupa stroja, parobrod se pomiče dok
pane snaga kojom je jurio, zauzme svoje mjesto, podigoše most, ur-
nebesni poklič se čuje s parobroda i s kraja, na palubi društvo pje-
vačko »Kolo« u sve glase pripjeva »Lijepu našu Domovinu«, braća
padoše u naručaj braći, ogrliše se, poljubiše se, predstaviše se, za li-
jepo se zdravlje upitaše.

Ističe se zagrebačko »Kolo«, a na glavi mu D.r Gjuro Rihtarić
podpredsjednik sa gospogjom, Rudolf Pilepić sa gospogjom, Rudoli
Kunc odbornik sa suprugom, Josip Pogorelec sa suprugom, Miroslav
Švindt sa gospogjom, Janko Holjac odbornik, Ernesto Cammarotta,

 

Dragutin Novosel, Jaroslav Bartolić, Nikola Faller zborovogja, Antun
Vratarić i Mato Stilinović, suviše 28 pjeveča. Uz »Kolo« mnogobrojno
je zastupano diletantsko splitsko kazalištno društvo, kojega predvodi
D.r Bulat i g. Pompej Tiardović reditelj istoga društva, zadarski »So-
kol« a na glavi mu g. Petar D.r Klaić, zastupnik našega grada, Ka-
talinić Jeretov Rikard pjesnik i g. Scarpa vogja Sokolaša,. i pojedini
predstavnici raznijeh društava, kako će se u naprijed potanje naznačiti.
Gostovi u parobrodu, a preko golemog gata, njima na susret sa bra-
ćom iz Bosne-Herbegovine predsjednik društva g. Krile stupi i glasno
izreče im ovu dobrodošlicu:
»Ugledna i poštovana gospodo!
Mila braćo !

Dozvolite, da Vam kao »Gundulićev« predsjednik u ime uprave,
odbora i cijelog društva iz dna vrućeg hrvatskog srca kliknem: Do-
bro nam došli u drevni naš Dubrovnik, u obljubljenu hrvatsku Atinu,
u kolijevku neumrlog pjesnika »Osmana« i »Dubravke«! Danas, kad
se jednokrvna braća iz prostrane hrvatske domovine sakupljaju u naš
maleni, ali svakomu mili Dubrovnik, da se u bratskoj ljubavi, a pred-
vogjeni jednim i zajedničkim idealom, pod stijegom tumača hrvatske
pjesme, sjete narodnog velikana, svako srce življe kuca, svako lice
odaje neobično ganuće, svako se oko cakli suzom radosnicom o zra-
kama jutarnjeg sunca. A za sve to, kao i za sve veselje, koje nam je
još priušteno kroz ova dva dana naše skromne svečanosti, red je da
prije svega zahvalimo Vama, o ugledna gospodo i mila braćo, koji
ste se uprav bratskim zanosom odazvali našoj živoj želji, te nas po-
častili svojim dolaskom iz zajedničkog nam hrvatskog središta, iz bi-
jelog Zagreba, i iz drugih gradova prostrane domovine. Živjeli nam
dakle, mila braćo, i još jednom dobro nam došli!«

Oduševljenom pozdravu odvrati veleučeni Dr. Riktarić ovako :

»Velemožni gosp. predsjedniče !

Neobičnim veseljem i živim čeznućem približismo se vašemu
slavnomu gradu, sveopćoj dici hrvatstva i slavenstva, i eto nas sprav-
nih, da skupa s vama, mila naša braćo, dični Dubrovčani, stupimo na
ovo slavno kulturno tlo, toliko štovano u prošlosti i u sadašnjosti.
Jedna nas misao vodi, jedan nas vez veže, jedno nam srce kuca, pak
ćemo se složno i oduševiti milozvučnom hrvatskom pjesmom i zapa-
liti onu luč, koja će nam rasvijetliti stazu vodilicu k sreći mile nam
domovine. U to ime najsrđačnije zahvaljujemo Vama, upravi, odboru
i cijelomu vašemu čestitomu društvu i u ime našega društva i svih

NAr

 

ostalih društava ovdje zastupanih oduševljeno kličemo: Živili, mila
braćo, i dobro vas mi našli

Na Pilama druga povorka isčekuje mile goste, u hlađu golemijeh
borova, ispred »Hotel Imperiala« stoji poredana glazba, predstavnik
općinski D.r Mandolio, cijeli odbor sa predsjednikom, barjak »Zadru-
ge« sa silesijom članova, zastava »Česke Besede« sa društvenim pred-
sjednikom i četom značajnijeh sinova mile bratske Česke, i velika hr-
pa naroda. Sve su oči uprte gdje se svrće na Gradac, tamo će se po-
moliti mili gosti. I dojure kočije sa milostivnim gospogjama, i zavitla
se golema prašina, a kako kroz maglu, nešto zablista, koplje barjaka
»Kola« pak proleprša mila zastava iz Zagreba, a spored nje dična za-
stava iz Seher-Sarajeva posestrime zemlje, a za njima dugačka po-
vorka pribrane gospode. Dostojanstveno se primiču, barjaci priklanjaju
se na pozdrav, naši im odvraćaju, i braća se suočiše i neizmjerna ra-
dost-obujmi naše duše. Micanje stane, redovi se stisnuše i okupiše,
barjaci u sredini, svud na okolo gostovi, odbor, društva i hrpe naroda,
kad odborski predsjednik, ovako po prilici oslovi mile gostove:

»Gospodo i braćo! Neizreciva je moja radost, i od svijeh nas,
da ste dobrohotno i radostno došli nam u pohode, što da Vam mogu
u ime svijeh nas rijeti iz duše: dobro nam došli! Naš je mali grad,
kad je milu domovinu pritiskala kako mora, tama i nevolja, slovio u
svijetu i zapalio luč, koja je daleko i široko se prostirala, zavjetovao
se je vili pjesme i vili umjetnosti. Zublja je planula, niti se je još
ugasnula; dapače uhvati se je da će ponovno planuti svijem žarom.
Dubrovnik je za našijeh dana ne premca našao, nego miloga i dra-
goga brata, bijeli Zagreb, koji je novu zublju prosvjete, nauke, izo-
brazbe, uglegjenosti pripalio zubljom staroga Dubrovnika! Zato Vas
gospodo i braćo grlimo i ljubimo kako milu našu braću, kako dobre
i čestite Hrvate! Klanjam se dičnomu barjaku, kog su davno vile u-
mjetnice okitile u bezbroj lovor-vijenaca neuvehlih, tome simbolu mile
naše Hrvatske, te dao dobri Bog, da kako je znao sva pjevačka iirvat-
ska društva u jednom savezu sakupiti, sjediniti; tako nas provede do
onog željenog cilja, kojem težimo svi svom snagom duše i tijela do
sjedinjenja mile nam Hrvatske jedne i nerazdružive. Klanjam se barja-
ku posestrime zemlje Bosne-ponosne, te mu želim da uz radostnicu
pjesmu, hrabre sinove te dične zemlje okupi da sebi izvojšte ustavna
prava, po kojim da i oni zavape uza nas: dajte Hrvatskoj što joj ide
jedinstvo i slobodu. U to ime: dobro nam došli častna gospodo i
mila braćo! Živjeli nam mili gosti i živjela Hrvatska!« (Slijedi).

— inte < ian nnano