lja Tvrtka, krunisanog od srpskog mitropolita u mani. stiru Mileševu, koji je Neretvom vladao, a o kojemu Rački piše, da je ,pravoslavje štitio državnom vlašću“, a o kojemu Tvrtku Farlati veli: ,catholicos quibus- cumque potuit modis vexavit“. A na drugomu opet mje- stu piše Farlati: ,erat Tvartkus aeque infensus catho- licig, atque temax erroris et schismatis graecanici.“ Stadler takugjer srdi se na Tvrtka, veleći da je bio »protivan katolikom“. Ustavimo se na ovome, i pitamo našega popa: čovječe božji, što ti se bilo potreba toliko mučit i do- kazivat da ban, kasnije kralj bosanski Tvitko bio je protivan katoličkoj crkvi, kad je to već poznato, i ako sudeći po njekim ispravam reklo bi se da nije Tvrtko uvijek taki bio: svakako možda manje zadahoot mirž- njom proti rimskoj crkvi nego njekoji sadašoji ,pravo- slavni“ popovi. Jer prevrčući ,Acta Bosnae“, štampane od Jugosl. Akademije (Monam. Vol. XXIi1.), naišao sam na Bulu Pape Grgura IX., 13 oktobra 1374, kojom o- vaj papa potvrgjuje darovštinu učinjenu od bosanskoga bana Tvrtka, stolnoj katoličkoj bosanskoj crikvi posve- ćenoj svetim apostolima Petru i Pavlu, u kojoj Buli navagja se u cjelini odnosna Tvrtkova povelja, & u po: velji se kaže da se darovština čini za prizoaju zasluga iskazanih od bosanskog biskupa Petra (dominus Petrus, sanctae Dei et apostolicae sedis gracia episcopus eć- clesiae Bosuensis), istodobno za spasenje duše, i na čast i hvalu preblaženih apostola Petra i Pavla (,tam pro suis fidelibus serviciis, et serviciorum digne meri- tis, quam etiam pro remedio et salute animarum .. nostrarum, atque ad laudem et honorem beatissimorun Petri et Pauli apostolorum), a najviše za to što 8e šam Tvrtko ondje bio vjenčao (,maxime autem et spec:ali- ter, quia solemnitates nostrarum nuptiarum . . . apud eamdem sedem solemaiter celebratae extiteruat“). — Bez sumnje što slično ovome ne bi Tvrtko bio napi- gao kad bi god. 1374 naime dvije godine prije nego se je u Mileševu dao vjenčati za kralja bosanskog i srpskog, bio onako protivan katoličkoj crkvi+i vjeri, kakvim se je kasnije radi političkih uzroka pokazao. Dočepavši se g. 1366 banstva u Bosni pomoću kralja bugarskog Ljudevita (te godine on sam se pise: Tvrtko božjom milosti i kralja Ljudevita ban bosanski — Klaić Pov. Bosne str. 148), kasnije mu obrne legja, te g, 1376, nepitajući ni ugarskog kralja ni srpskog kneza Lazara, dade se okrenuti za srpskog kralja, i od onda se piše: ,Stefan Tvrtko v Krista boga kralj Srblem 'i Bosne i Primorju“. S mijenom državnom vrlada i mi- jenja se i vjera njegova. Srpski ponajbolji istoričar Maj- kov piše o njemu: ,U svojoj državi podržavao je pra- voslavnu vjeru i patarensku jeres; ali ne želeći kvariti vo s rimokatolicizmom i sa Zapadom, podrža- vaše ih najviše tajno, a javno govoraše da je gotov služiti 'rimokatolicizmu“. Ovdje je vrijedno zabilježiti da naš srpski pop dok je ljubav Tertka za pravoslavje“ zaborav- lja spomenuti doista ne manju ako ne veću ljubav vje- govu napram ,patarenskoj jerezi'. On dapače ko nav- vlaš u svim navodima mukom prelazi preko one toli vjersko-moralne nakaze, kakvo je bilo bosansko patarenstvo, koje je, branjeno od vlastele i od samih vladara, bilo zahvatilo dubok korjen u cijeloj Bosni, pa i u Zahumlju; proti kome se je i sv. Sava borio, & nje- ki srpski vladari zazivali proti njemu eblast i pomoć rimskih papa. Riječi navedene o Stefanu Nemanji: ,e- resi otgna“ kao i riječi 0 sv. Simeonu ,jeresi potrebi“, imadu se razumjet o patarenstvu, nipošto o katoličkoj crkvi, koja, kako vidjesmo, u ono doba nije megju Sr- bima još bila smatrana kao jeresa“, dapače sve pro- tivno. Nu o ovome bit će govora kašnje, Sad je red istaknuti kako naš srpski pop u izboru branitelja i za- apravoslavja“ u Bosni i Zčhumlju nije bio ni- sretao ruke. Jer, pitamo: kakvo je.to ,pravo- slavje“ koje pod Tertkom ide uz bok & ,patareastvom“ ? Kakva je to dika za ,srpskog mitropolita u Mileševa“ da je kronisao za kralja Stefana Tvrtka gren patarenske jereze“ ? Za čudo kako nije naš srpski pop i Kulin-bana i bana Miroslava kako branite- svetog pravoslavja! Ali da! Oa sa svetog Save ska- na Vladislava Kotromanovića i sina mu Tvrtka, & H E str, 151). ,Za nesreću, piše Majkov, silu mu (t. j. Stje- pana Kotromanovića) potrese car Dušan, koji zaprosi u njega šćer Jelisavetu za svoga sina Uroša i 8 njom Hum u miraz, pa kad to ne dobi, osvoji Hum (Za- humlje) i veći dio Bosne. Pravoslavno srpsko svešten- stvo odmah poče istiskivati iz tijeh zemalja rimokatoli- cigam, i oko toga nastavljaše sve do smrti Dušanove. Na drugomu mjestu veli isti pisac: ,Za njegove (Du- šanove) vlade istočno je sveštenstvo mnogo radilo za pravoslavnu vjeru usred rimokatoličkog naroda po 0svo- jenim zemljama“ (str. 46). To dakle znači da je u Bos- ni i Zahuwlju cvao rimokatolicizam, prije neg je bio istisnut od nametnutih mu srpskih popova i kalugjera; pa ako je tako, onda je zbilja za čudo kako srpski pop Vlačić može izvagjati srpstvo Zahumlja (Neretve, Stona, Pelješkog Rata) iz toga što je njekoliko srpskih popova iz Rašije bilo poslano da širi grčki raskol, — da se poslužimo Majkovljevim riječima, ,usred rimo- katoličkog naroda po osvojenim zemljama | Spomiaje se Vladislav Kotromanović, otac Tertka, i spominje se na način da onaj koji čita, a povijest ne zna, uzme toga Vladislava tobože kao kakva vladara, dok tamo on nije bio nego prosti knez, bez ikakve prave oblasti, oženjen za Jelenu, kćer Kliškoga kneza Jurja oubića (Klaić op. c., str. 142). Njegov sin Tvrtko nastupio je baustvo, s toga što ban Stjepan Kotroma-| nović nije imao muškoga poroda. To se dakle Vladislav ovdje ne spominje za drugo, nego da čitatetj ostane zaglušen zvučoošću imen4, da se postigne njekakav, |efekat, pa bilo kako bilo! Da je pak ,pravoslavje“ u Bosni, nakon smrti sv. Save, išlo uz bok patarenstvu, potpomažući se zamje- nito, o tome imademo dokaza na pretek. To se vidi po jednom pismu Benedikta XII. na Gerarda vrhovno- ga glavara Malobraćana, evangjelskog radnika u Bosni (g. 1339). ,lati ban, veli on, došavai t u susret, po. steno te primi, i tebi izjavi odluku svoju . , . ako M; i Aposto!s'ra Stolica i isti kralj Ugarski budemo ga u ovome poduprli, čija potpora on sudi da mu je koris- na radi raskolnika koji su mu u susjedstvu, koje bi zvali u pumoć rečeni krivovjerci (patareni), kad bi spz- nali da će biti istjerani iz rečene zemlje ,propter schis- maticos quos halel suae terrae vicinos, quorum schis- maticorum auziliun dicti haeretici invocarent si se de terra predicla cognoscerent ezlirpandos“ (Klaić, Pov. Busne str. 122), Zna se da je car Dušan bio uvijek spravau potpomagati patarene u Bosni proti Stjepanu Kotromanoviću, kao što se zaa da kad je bio na- valio na zemlje rečenog bana, tražeći da mu dade svoju kćer za ženu, poduprješe ga patareni (Klaić, op. cit, str. 136, 139). Nu iz gornjeg navoda mogu se razabrati još dvije stvari, prvo: da najjača vjera onda u Bosni bila je vjera patarenska, jer se ondje stavljaju u opreku krivovjerci (Haeretici) koji su u Bosni, sa raskolnicima (schismatici) koji su u susjedstvu ; čim se pokazuju neosnovane dvije tvrdoje Majkova, biva ona gdje kaže da je u ono doba ,pravoslavna“ vjera bila u Bosni najjača, za njom patarenska, a tek u trećem redu rimokatolička ; i ona gdje veli u jednoj opasci, ili se često ,pod imenom patarenitva razumije cijeli »Pravoslavni“ narod u Bosni.“ Nije to tako. Da je za ono doba patarenska je.eza u Bosni prevlada imala, vidi se već po tome što je ona specifično bila nazvana bosanskom vjerom, a patarenske crkve ,bosanskom“ crkvom; boljari i sami bani i kraljevi uza nju su pri- stajali, pa i u narodu oda imala najveće pristalice, Go- dine 1404. sastade se početkom travnja ,sbor bosanske gospode“ u Visokom da se nagodi s Dubrovčauims u njekom pitanju, pa koga mi na tom zboru vidimo ? Sve naj zoatnije bosanske prvake i vojvode; Hrvoju, Sandalja Hranića, Pavla Radinovića, Radić Sankoviće, Pavla Klešića, Vakmira Jurjevića, kneza Radoja Rado- salića i napokon — djeda bosanske (patarenske) crkve sa više svojih doglavnika, a gotovo svi nabrojeni voj- vode bili su zgoljni patareni (Id. op. ctt, str. 225.) S druge strane spomenici zaadu dobro razžlikovat kri- vovjerce od raskolnika, a sako koji put ugzimlju jedne za druge tome su opet krivi ,pravoslavni“, koji, kako rekosmo, kadgod se radilo proti katoličkoj crkvi sna) su se naći zajedno. U ostalom ta se stvar i po sebi tumači, Proti otrovnoj patarenskoj sekti (Albigeskoj, Rogumilskoj — to je sve jodno) katolička crkva najviše je vojevala svuda i u svako vrijeme. Dok su Srbi bili sdruženi s Ri- mom ili barem dok još nijesu bili prekinuli svaka &ve- zu 8 njime, i oni su se savjesno i odlučao proti onoj jerezi borili. Dokaz tome: djelovanje sv. Simoome i sv. Save. Nu netom se je grčka mržnja i sloba sa njih prenijela, netom su se odmetli od jedinstva crkovaog, to već prestaje njihovo revnovanje proti patarenima, i kao da nemadu prečeg posla nego trošit svoje silo u jalovoj i za njihovu državu, uprav sudbonosnoj borbi Prott omraženom ,zapsdu“ i ja& omraženijim ,latinima“ ! Rekoh: sudbonosnoj borbi, i uprav je tako. Do šta je Srbe i njihovo carstvo ta borba dovela vidjet ćemo u došastom članku. D. V. M. U STONU. Iz mojih: ,,Bilježaka i Impresija“. Ako se pa pamet ne varam, kad je list ,Srgi“ za prvi put imao ugledati svijetlo, obećanje je njegovo bilo uprav za udivljenje; ta u taj se je list imalo slti cijelo zvanje naj otmenijih Srba, a da se poda jamsuvo biranog štiva i trijezmenog rads, tu su bila debelim slovima zabilježena imena Zore i Bogišića. Jeli se obe- ćanje ispunilo, odgovor je da ne, jer se još do danas očekuje štogod ozbiljna, poučna i originalna u tome listu, a svjedok nam Ljubica i Marica, Zivko, Žtrko i Metinko, kojim se onake makaze, u list za nauku i književnost, pripuštaju, samo da se u nestašici dobr: i ozbiljna štiva list puni, ili isti oni Srbi, koji list pri- maju a ne otvaraju ga, iskreno ispovjedajuć, da nemaju šta da čitaju. Dok u tome listu Živko epigrame a Marinko sti- hove nakazi, mala nas briga, ali da neke ugrijane glave od povjesti, osobito domaće, šalu zbijaju, nikada do- pustiti ne ćemo. Priznat će nam se, da je objektivno pisanje po- vjesti, osobito nekih strana naše domaće, dosta težak posao, koji ište mara i rada, trijezmenosti i zrelosti, a najviše pak duge vježbe, kojom treba prodrijet u duh onoga vremena i naroda. Ali kod naših Srba, to nije tako; jedan se od njih prošeto preko Stona, pa eto ga gdje pod milozvuć- nim imenom ,Zavrijski“, a pod gornjim naslovom niže neke tačke povjesti Stonske. Eto ,Tavrijskoga“ u Malom Stonu. Povjest mu daleku ne tiče, ako mne ono, što i žene u tom mjestu znadu, ali se za to zadubo da motri sadašnjost, pa što vidi? Uličice prljave, ispunjene sirotinjom, golu djecu i čupave žene. Ne ću kazati, da je u Malom Stonu, što se mjesta tiće, sve i svukud čisto zlato, osobito u do- njem dijelu, gdje je tomu najviše kriv starinski pločnik od kamena, koji je zabom vremena tako oglodan, da se okvlo tih kamena svaka i najmanja slamka kupi, c- sobito ako je kišno doba, & to pruža ružnu sliku u oskudici dovoljae svjetlosti, kojoj ukočene stare zidine, pristupa ne davaju. Što se stanovnika tiče, grda je laž, da su goli i čupavi, jer dojedna tu kuća ako ičim, & to može da se podići redom i čistoćom, a i gospocku ćeš djecu po gradovima, dosta puta, samo ako hoćeš vidjeti n& pola golu i bosu, jer to njima godi, osobito kad se zabavljsju. Mogo je g. Tavrijski baciti oko na malostonjke i njihovu djeca svagdano kad u Ston idu, gdje je škola i njihovi posli, pa bi vidio, koji je tu red skladnost i čistoća. Gdje je pak g. Tavrijski izribo si: rotiinju ne znam, jer mogu matematičaom izvjesnošću ustvrditi, da a Stonu Malomu i Velikomu, nema jedne osobe, koja bi prosila, a da se je g. Tavrijski u koju. mudrago kuću svrati, bila bi ća našla u svome orma: ru nešto, čim bi ga bila pristojno pogostila. Mali mu je Ston već s oči omako i eto Tavrij- skoga kod pase Gospe zvane ,Gospa Nuncijata“ (Na- vještenje) desetak časa daleko od Stona. Ta ti naš de- lija osedlo nos srpskim naočalima i krsti crkvu , Uspć- rije Bogorodičino“ i nazivlje je starovjerskom srpskom crkvom, Riba s glave smrdi; Tako i naš Tavrijski nije bio sretan ni u samom imenu crkve, već krateć je LU; penijem Bogorodičinim, mješa je s drugom crkvom , Uz- nesenja Gospina“, koju naš marod sove Gospa Veliki, a koja je udaljena za jedao po ure od crkve kod koje se sad nalazimo, Kad je srpska crkva (tako je zove Tavrijski) biće srpsko i sve što je u njoj, na njoj i oko nje. Gradnjs crkve ne kaže je srpskom, jer je stil per eminentia romanski, a szo&a se da je ta crkva bila sagragjena za stanovnike sel&: Česvinica, Indije, Kuta, Broce, Hrasu» 1 Bižanj, koja su sela sačinjavala posebnu župu, od;e- ljenu posve od Štona, te imali i svoje župnike, koji su nosili naslov; ,Parochus Plani Stagni“ ili parok od polja. Miri šupnikove kuće, jos se usdrže netaknuti u blisini crkve, ali je kuća bos krova i sapuštena. G)- lema tređnja Dubrovnika i Stona u maogočem nas 6 uvrijedila i osakatila, pa i u pisanim spomenicima, ili Slijedi prilog.