U DUBROVNIKU 7. Juna 1902. Godina XIfl. CRVENA HRVATSKA Pretplata i oglasi plaćaju se upravi Crvene Hrvatske“ u Cijena je listu satgeijole: za Dubrovnik sa donašanjem u , Bosnu i Hercegovinu s poštom: na godinu 10 kruna, na pod godine 5 kruna, — sa inosemstvo 10 kuću, sa Austro-Uga kruna i poštarski troškovi. Ko ne vrati list, kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen i za došasto polugodište. Izlazi svake subote. Pojedini broj 20 para. Dubrovn Za oglase, prio gde ee SE laća se 20 retku — tiskaju po bi i uz zasnjerna popust. EEE o Talijansko sveučilište. Kadje prof. Mussafia imenovan članom gospodske kuće neka u ovom visokom zboru bude i jedan Dalmatinac, čitavo je hrvatsko novinstvo izrazilo svoje ne- , godovanje. I u istinu nitko nije manje zvan od profesora Mussafije, da zastu- pa Dalmaciju. On je slučajno rogjen u Spljetu; ali je van Dalmacije proveo hrvatski godučavani i uzgojeni; hoće- mo u hrvatskom jeziku sve naše škole, sve naše urede, sav naš javni život, To je naše pravo i naša dužnost. To je kuće, koji zastupa Dalmaciju, doviknu- li bismo: ,Ne diraj u taj predmet, jer | to nije naša stvar!“ — Ali ima nešto : drugo. U Dalmaciji postoji elemenat, zahtjev modernoga duha: to je zah- i koji silom govori o nekoj talijanskoj tjev narodnoga načela to je zahtjev | narodnosti u našoj zemlji. Te narodno- našega otačbeništva i naše domovinske sti nema, ali se na sve moguće načine : ljubavi; to je zahtjev nasega ponosa. | podržava misao, kao da je ima. Taj e- čitav svoj život. Profesor Mussafia slo- ' vi, kao izvrstan talijanski filolog ; ali odatle ni (najmanje ne slijedi, da on može biti dobar zastupnik Dalmacije. Uzgojen van nje, on ne pozna njezine potrepe; on ne pozna i ne shvaća na- rodni pokret. generaciji Marcolina, koji su svoje po- litičke nazore udesili prama mletačkim tradicijama i prama predsudama, koje je o Hrvatskoj ostavila godina 1848. Mi možemo štovati njihovo uvjerenje; ali ono nije od današnjega vremena. Bilo i bitisalo. Kad je pohrvaćena spljetska gimnazija Mussafia je bio član oda- alanstva, koje je imalo zamoliti krunu, da se pohrvaćenje opozove. Dopuštamo i uvjereni smo, ,da ga nisu vodili ni- kakvi drugotni motivi; ali okoluost, što se on dao birati u takovo odaslanstvo i što je nekim oduševljenjem prihvatio sve te zadaće, dokazuje, da on ne ra- zumije duh vremena, da nije uza pj uzrastao, da je Dalmscija danas za nje- ga togja zemlja, kao što i on za nju. Mussafia pripada staroj | Tko to ne shvaća, gore po njega. Od kada je Mussafia& imenovan čla- nom gospodske kuće raspravljalo se je u ovoj o tolikim važaim predmetima, lemenat, koliko slab bio, i koliko ga ogromna većina zemlje odbijala, u sve- zi je sa ostalim Talijanima 1 Talijana- šima drugih južnih pokrajina Austrije. koji nas se najbliže tiču. Spomenuti | Svi znamo za političke ciljeve te lige. ćemo željezničko pitanje. Mussafii je Talijansko sveučilište u Trstu imalo uvijek šutio. Prvi put je progovorio ne- | bi biti ognjište i rasadnik talijanske ki dan, kad se je raspravljalo o držav- nom budgetu, da pri poglavju o mini- starstvu nastave govori u prilog zasnova- nja jednog talijanskog sveučilišta u Tr- stu. Član gospodske kuće, imenovan za to što je Dalmatinac, kad tako govori, ne samo da ne zastupa interese Dal- | macije, nego se svojoj zadaći iznevje- Za Mussafiju je talijanski jiezik vrhu- . nac svake političke mudrosti. Ne tre- ba ni reći, da mi ne zaziremo od ta- lijanske kulture, ali jedno su kulturne i ' ' I ruje. On ne govori u ime Dalmacije, nego proti Dalmaciji i proti njezinim težajama. Mi nećemo sada ispitivati, da li je za onu šaku Talijana, koji stanu- ju u Austriji nuždno jedno sveučilište i to baš u Trstu. Ministar Hartel je re- kao, da za takvo sveučilište nema u- čevnih sila. Talijanski tečaji, na sveu- čilištu u Insbruku, imali bi biti, kao neka priprema za zasnovanje talijan- skoga sveučilišta. Pa ipak ni za tako- ve tečaje nema u monarkiji učevnih si- la, nego ih treba pozivati iz Italije, O- va pak izjava ministra nastave nije baš laskava za talijanski elemenat u Austri- ji, koji se bahato hvasta, kao da za- potrebe, drugo je pravo i narodni uz- | stupa cvijet inteligencije kulture i zna- goj. Jedno je iljubav za osim što je naše, a drugo je štovanje onoga što je tugje. Kao Hrvati, koji imamo svoj krasni i bogati jezik, svoju krasnu i bogatu književnost hoćemo da budemo PODLUITAR, Srpska junačtva u Dubrovniku i našoj Župi. Ova junačtva, o kojim cijevim da je zgodno koju prozboriti, počinju tamo negdje u jedanaestom vijeku, te 86 pro- težu za dugi niz od devet vijekova sve do posljednjeg junačtva crnogor- skog početkom prošlog vijeka, čiji elav- ni tragovi i dan danas vida se, Da poč- | | ' | nja. Nu, bilo tomu kako mu drago, kad bi se radilo o teoretičnom i apstrakt- nom pitauju, imali se za šačicu talija- na zasnovati sveučilište, mi se ne bi- smo u to uplićali i članu gospodske EE=EDm m ==m===— === ===) | gr= "m se po dno Brgata, opkoli grad, i dr- žao ga je opsjednuta sedam godišta, bijući ga neprestano krepkim jurišima i svakakvim makinama, ali bi ga Du- brovčani svegi odbacali i makine mu rušili, i čestv mu do samog tabora do- piral jakim nasrtajima“. Videći napo- kon Bodin da ne može već nikako o- gvojiti Dubrovnik, a čuvši da ma iu vlastitoj državi prijeti buna, digne jed- no jutro opsijedanje i otide sa svojom vojskom put Skadra, svoje prijestolni- ce; ali da ne bi Dubrovčani ostali sa- svim slobodni, ostavi u onoj tvrdini, koja bijaše podigao prama u do- ba opsade, gdje je sada sv. Ni- kole, jednu krepku posadu, i tako 0- stade Dubro zatvoren sve do Bo- dinove smrti (g. 1100)“ *), Zemlja lo bi gotovo sva izgorena, mnogi što je grad branio pomrije dije- lom od neprijateljskog oružja, dijelom od bdenja i napora što neprestano ku- juuačtvo: Nasrtaji Stje- pana Nemanje. — Dešan, Nemanjin otac, osvojivši Rašiju, stade misliti ka- ko bi meknuo s puta svoje suparnike Radoslava i braću mu, ali mu oni ute- kroaiti Lacgari, Cop. Riste, Ann. Rag. str, 38. misli, takogjer talijomanski elemenat Dalmacije. Ovo bi moralo biti središte agitacije, koja ide za potalijančivanjem Hrvata i Slovenaca u opće, pa i dal- matinskih Hrvata. Računa 8e na sve pogodnosti i polakšice, koje bi imala dalmatinska omladina, kad bi postoja- lo jedno sveučilište u Trstu. Radi to- ga onaj, koji govori u ime Dalmacije, bio bi morao dići svoj glas proti tako- vom polit čkom i iredentističkom sveu- čilištu. To je bila njegova patriotička dužnost. Dalmacija ne samo da ne tre- ba talijanskoga sveučilište, nego to bi sveučilište njoj bilo štetno. Dalmatin- ska omladina treba nješto drugo, & to, da uzmogoe svoje cauke hrvatski do- vršiti na hrvatskom sveučilištu, bez i- kakovih reserva, bez ikakova ograni- čenja. U tom smislu zvan je da govori član gospodske kuće iz Dalmacije. Ta- ko bi se odazvao njezinoj želji, tumačio njezina čuvstva, zaslužio njezino po- vjerenje. Prama prof. Massafiji Dalma- cija goji samo nepouzdanje. Dalmacija u gospodskoj kući nije danas zastupa- pa. Onaj, koji misli da ju zastupa, prv- tivnik je njezina naroda. — td o o o S —--i i koše u Dubrovnik. Dešaa otpravi Re- publici poklisare da ih pitaju, ali Du- brovčani odgovoriše da neće ni za čiju volju sagriješiti proti ustavu svoje slo- bode, i da će ih svegi braniti kako sa- Hi jeli 4. ili i Glagoljica. Lav X. je u konsistoriji dne 12 pro- gsinca 1519. govoreći o hrvatskomu na- rodu, kazao, hrvatskim poslanicima: ,Antemurale Europae contra immanis- simum nominis Christiani hostem“. I mi sinovi tako slavnih otaca, koji smo i danas vazda spremni, da krv svo- ju lijevamo ,za krst časni i slobodu zlatnu“ morali bismo susrećati |osobitu blagonaklonost i milost kod Svete Sto- lice. Prelazeći ovu tačku danas sa poli- tičkoga gledišta jako malo nami utješ- ljivu, opaziti |je, da, na želost, i sa vjerskoga gledišta, u pitanju glagolji- ce, mi nijesmo osobite sreće, nego kao da nas prati njeki loš udes. Ma što je toliko skrivio hrvatski.na- rod, bedem kršćanstva, da je toliko progonjen, ondje gdje se zaštita sama po sebi nameće? Pravo uporabe glagoljice priznato je našemu narodu još od godine ,880 po Ivanu VIII. u pismu na Svatopluka (.Ep.“ 247), u kojemu se izmegju 0- staloga veli: ,Nec sane fidei vel doc- trinae aliquid obstat sive missas im eadem Slavonica lingua canere, sive 8a- crum Evangelium, vel lectiones divina& N. et _V. T. bene translatas et inter- pretatas legere, aut alia horarum offi- cia omnia psallere ; quoniam qui fecit tres linguas principales, Hebream, Grae - cam et Latinam, ipse creavić et alias omnes ad laudem et gloriam suam“. Jasnije i logićnije povlastice teško se dade i pomisliti u povjesti čovječan- stva. Protivnici, kao L. K. Goetz, htjeli su da je ta poslanica-povlastica kriyo- tvorena. Dakako takova je pisanija;do- lazila osobito sa njemačke jstrane; ona je samo podli i obični izlijev njemačke mržnje proti Slavenima, I u ovomu manjin Strašimir napao bio na Korčalu i Vis i počeo harsti. ,Tada Kourčulani i Visani noj vojsci Dubrovačkoj, i ona odmah dogje 1 pohvata sve brodove na koji- ma je Strasumir bio preveo svoju voj- sku, tako da se on nagje zatočen na otoku. To raspali i gore Nemanju, te on pošalje iznova druge (1185) Miroslav su pedeset tisu io velikom spravom makin4 i Hi : i že I že ž š i ! q ži se i i i i i: i i i i i i i | f szi 1 ; ž H I i i it