vajeme Reroblike u ovotre načetru greda. Gle'e * €
pavude se četir bh storij:ka podatka, koja red je d: -+
ovdje ispišu pošteno od riječi do riječi :
»1364 godine potpisuje se megju svjedocima Ni-
ku Bijelić. srpski pissr republike Dubrovačke ovako:
ja Neko Bijelić dijak srpski (&Grilievr ). Poslije četir
goboe isti risr pošući t+l javski kaže: a mi Niko če
Bicle, serivan celasoce 64 (to znači: men: Niku Bije
I ću, pisaru slovinskom), I ovaj primjer dokazuje, kao
i mnogi drugi (koji?) da su u Dubrovniku slovinski "
srpski bih sinov mi“,
21447 godine. Krez i sudije dubrovačke ,rekoše
Nkš Zvjeziiću, dijaku (s'saru) srpskomu da upiše sve
po redu“,
»Profesor Dar Milan Rešetar dokazao je da su
srpski pisari“ Dubrovačke Republ:ke bili pravi Du-
brovčani“,
21550 godine zvao se u dubrovačkoj kancelariji
paš jezik srpskijem imenom, što ovai zapis svjedoči:
Sub-eipviunesm lingue servane fr he seriptam per
Nic Pasq. de Primo, čaneellarium dičte lingue, de man-
dato domiovram €onsulum“. Ova) zapis jasno govor,
da se dotični potpisao na srpskom jesikn po naredb'
gospode kuezova dubrvvačkijeh“.
1564 godine postavi dubrovački senst pisara za
pisma na srpskim jesiku ovijem riječima: »Prima pars
est de dando onus lingue servinae Hieronymo Frarcisci
de Primo . . . (Prvi je dio da se posao za srpski jesik
dade Jeru Frana Primojevića... ) Ovo je drugi slučai,
da dubrovački senat nazivlje naš jezik +rpskijem i-
menom“,
Da se uvidi n'kakva temeljitost ovih dokaza za
potvrdu opstojanja srpskog imena u narodu grada Du-
brovnika, red je znati na:prvo, ko su bili i za što su
služili ti ,sroski pisari“, Dobrim dijelom ovi su bil
Dubrovčani, što se može razabrat po imenima, što su
nosili, kao; Nieho de Bele“ (li de Bielen, kako se
piše u jednom zaključku vijeća od god. 136), ,Giive
de Parmessano“, ,Stephanus de Brrzola“, i dr. U ,Re.
formac jam“ oni nore uaslove: g Criptor selavicus“ '),
sSeri, tur sclavonesco“ *) gnot+rius čoummunis in sela-
vonesco“ 3) 1 višaku drugčjje To su dakle bili slovin-
ska pisan, te kao vješti ne same Pslovinskom“ jez ku,
Dubrovčanima veći tako dobro roznatomu, nego i pismu,
to jest ćirilici odavsno bosančici, slož li su repobici
za pisanje, čitanje 4) i tumačenje ,slovinskih* pisams
8 koje god strane ta pisma dolazila, ponajviše iz Bosne.
Srbije i Hr-atske, či! ondsšoji parodni kralje:i ili ba
novi redovito su s Republ kom dopisival: ćirilicom. *)
1) Retorm. od god. 1368 sub die X julii.
2) Retorm. od god 1366.
3) Retorm. od g. 1306.
8) Reform g 1848: ,Cive de Parmessano . . . factus fuit seri-
banus sd seribendum et legendum bitteras selavonescas.“
5) Da su i hrvatski banovi dopisivali 8 Republikom » warcd-
nom pismu, vidi se iz pisma upravljena god 1359 od Dubrovač-
kog Sevata na hrvatskog bara. Tu se veli: pVestrae Me ifi-
A saua da vlaimoe, kaku vsVešteni OVO CO to“
kazuje, jer tv je za nas vlavno. Ti si mu, dragi Niko,
dao premalo važnosti. Ja ću drugovačije, Da se naši
Rrćani otrijezne 1 otresu svoga hrvatstva i svoje vje-
re, pa se povrate k svetoi vjeri i pravoj narodnosti
svojih prad'edova, navest ću doslovce glavni temelj do-
kazi osvestenoga oc+, t i. ono pismu, što mu ga a Ja-
njine upravi njegov ,viernovdani pr jatelj s dragoželi-
pim srcem“, jer kako #$&m dobro znadeš, prvo pravilo
srpske hermeneutike jest, da se svi srpski dokumenti
imaju u cjelosti donositi. Evo dakle toga pisma, Vlač-
ćeva prijatelja, koji ,nije spos.ban umjeta» ( ?) bav'ti
se ovakovim stvarima“, Ja ću vjerno gadržati slovnicu
i pravopis Vlačićeve kojižice. A sada, Rrćani braćo,
da ste pomljivi!l
,U ovsmošnjem okoliša (biva po našemu Rita)
može se doznati po pripovijedaniu starih ljudi, da je
u staro nekadašnje doba u ovijem stranama živio sa.
mo srpsko-pravoslavni narod. Po rečenom pripovijeda
nju narod ovaj spomenuti jest doselio dijelom iz B sne
a dijelom iz Hercegovine, te ih je pri oiihovu dose-
ljenju za malo vremena dubrovačka republika \putpo-
magala i uko njih lasksvo odi ioćeala, a u kašaju ruku
prisiliše da. preukrenu svoju pravoslavnu vjera i da nr+-
me katolicizam, a to po pomenutom dokazivanju ili
peiporječnana na ovaj načio:
lestela i gospoda Dubrovačke Republike satvo-
riše ovome narodu putove od suh+ i mora, da od ni-
kud ne uzmognu dobiti hrane ili kakve druge potpore
Za tijem pozvaše sve muskarce sa sel&, koja sa bil«
pajsirumasnijs, te ih četa iste Republike u okolici va-
roši Stona opkuli razbujaički, prisilivši ih da prime ka-
tolicizam. Neki se pokorite, & ueki radi topiti
moradote ia izginuti. Žene, i djeca pre-
vareni, de se njihovi mušksrci nahode u temnici, odkle
da neće ni jedan iznijeti gls\e, i prestrašeni priietoja
ma morenja, glagiu i drugijem kasoama, prim'ša rimo-
katoličku vjeru, Tako podlegoše sva sela osim Osobja-
ve i Potomnja, koja su se još za dngo borili sa vla-
stelom i gospodom rečene Republike, ali najzad
mra-
doše i ona po
kvriti se nasilju poslje ljute i krvave bor« | rom, Costitam,
imenom, jer je bi-! ćemo dakle &mo
Uzme \i se pak na wtm ds u Dubrovnika od pomtivije-
ša nije nigda ćiril ca bla u domaćoj upotrebi, i da o-
no što od naj davnijih vremena imademo napisano u
narodnom jeziku napisano je latinicom udešenom za paš
iezik onako kako znamo, bit će nam jasno, zašto je
stara nača Republika u svome donisivanju sa okolaim
lovinskim vladarima potrebovala pos bnih ,uotara“ il
ti pisara, što inače ne bi bila trebovala da su oma slo-
vinska pisma bila napisana latinskim pismenima, pokl«
je dokazano da ,slotinski“ jezik, kao jezik, vladao je
i u ono doba u Dubrovniku megju pukom, mislim ne
manie, nego što vlada sada.
Da ie ovo ovako, biva da su ,slovinski pisari“
Republike dubrovačke bili držani i plaćani iz državne
blagajnice ne za drugo nego za pisanje i tumačenje
pisama ćirilicom napisanih. dosljedao da pod izrazima
,dijak srpski“, lingua serviana“, (koji — budi mimo-
gred rečeno — ako gori navedeni citati jesu tačni i
istiniti, a ne nešto slično onome navedenom iz Orbinija,
Resta-a i M Pucića, susretaju se cigla dva ili tri pu-
ta u cijelom dopisivanju Republ'ke) velim, da pod re
čenim izrazima ne razumijeva se miti se može drugo
razumijevati nego ćirilica, onako isto kao što se pod
izrazom ,littera sclavonesca“ razuvijeva ćirilica, o to-
me ne može da bude sumnje, to se očito vidi iz samih
gori izvesenih navoda, gdje se iznose Čirilski potpis
Nikole Paska Primujevića i Nika Bijelića, a još bolje
može ze vidjet po onome, što ću navesti.
Goftine 1348 bi stvorena odluka od senata da ee
aabavi slovioski pisar. Ta odlaka glasi; ,D:e XVIII.
mensis juli . . . 'n maiori coasilio captum fait et fir-
matum . . . quud dominus comes et suum minus coa-
sihum habeat auctoritatem, potestatem, b»ylam ace'-
piendi unum notarium scientem linguam sclavonescam,
propter scribere literas scluvonescas et cisdem respon-
dere, quouiescumq e faerit opportasum . . .* (St zna-
di; u velom vijeću bi odlučeno i potpisano da gospod m
knez i njegvvo malo vijeće ima oblast uzeti jednoga
pisara koji posna slovinski jesik, da usmože pisala slo-
vinska pisma + na njih odgovarati, koliko gud puta
bude vd potrebe . . -) ')
Pitam ja: sko se je u vno doba u Dubrovniku
hrvatski 1 govorilo i pisalo, kako je tv da Re.ublika
48 pisanje slovinskih pišama traži ovdje posebnog pi-
sara koji da ,zna slovinski jezik?“ Tv se ne da drug-
čije protum čit nego tim stv je oadašajim slovinskim
ladanima valjalo pisat Girilicom, i zato ti slovioski pi-
sari bili su čeljad odregjena ad hoc da pišu ćir.licom,
pismvm, kakQ rekoh, nepuznatim starim Dubrovčanima.
U spisim dubrovačkog wijeća, pod godinom 18304
nalazim ovo: ,Die XVIII. madu. In minori cousilio...
ceutiae litteras, unam selavonicam et aliam latinam recepimus
2..4... te mu javljaju da su se pomirili sa srpskim Vojsla-
vom Vojnović m, i to ,on amore sed mecessitate cvacii, quia
jem uimis erat prope nos cum exercitu suo“.
1) Monumenta XLI, 82.
=== EEEZESEEVESSESESSESSSSSE
lo osebuv, U s6Di, Ušvluu, WW BO BV usubDiuu | sbaiilu
i kako dokazuju jedva 1 pokorilo. Dapaće 1 nijesu se
muk: mkad nt pokorili već su 12g1uli na mjestu Ve-
tka Njiva, gdje se 1 dao&i pahodi veliko grublje (1? 1)
i ostala znamouja. Lito taćo drugo selo našvano je Po-
tomnje, pošto je putvaje (t. ). Kašaje sviju družih) pre-
vraulo vjerom.
[ das na ovome poluotoku još se može tačav
vidjet: (?) da je pravoslavlje (srpsko da«a&o) za dug»
vremena ovamo trajalo. 1 danas postoji veliki broj sta-
mh pravoslevnih Craava, kao n. pr. Manastra Kod va-
rotice Kane (waaštir sagragjeo god. 1707, & Crkva
1681). Na ziomicu ovog menastira U kamenu imade u-
rezanih stvaci po stilu pravoslavno crkve (12 1) & tako 1
na oltaru i sprijeda na crkvi. Vrata od zvouka sa i-
gstučue strane sad su 8aZidana. Na crkvi sv, Vida ima-
su aliko Va-ih sve
Duajoj (vi! Jedna Gospe od Karmeaa, i
Ti uv, Matija, kamu spadostolj u Žalja-
oi, u Cra ) Gori dvije, u Jaajii jedaš & 08 Fu ioviaame
druge usidata je daosšcja runokak, Cr&va sv. Vlaha, u
Trpanu i svagije po Cijelome ovome poluotoka. Kod
aviju crkava postoji 1 nabodi se starinskih grublja pra-
voslava h sa Čiridićom natpidiMA Da KAMOGJIMA", —
Eru ovako naš pošasti Kavodžija svome prijate-
lju srpskome Kelagjeru. Kio, dragi Niko, mi se
osele smitrašmo pranm Hrvatima, i jos
pravašima, & odselo to ne mora Gako biti, jer
amo kako osveđtani 0čv NEPODILAv,
borivu dukazuje srpstvo svega
)
čini Gorajoj i
Ti, sv, Aao si
i
:
83
si
i
csptem, quod debeat serihi ad memorism, quad domi-
ua regina misit unam suam litćeram sclavonicam . . .
tenor tatis est... (znači: ,u malomu vijeću bi odluče-
no, da se ima upisat za spomenu. da gospogja kraljica
(:rpska Jelena) poslala je jedno svoje slovinsko pismo
.. . sadržaj je slijedeći....). To ,sloviinsko“ pismo
bilo je pisano ćirilicom, a štampao ga je Miklošić. *)
Pod godinom 1351 u zapisniku sjednice velikog
vijeća od 22 novembra nalezim opet ovo: ,Exemplum
cuiusdam litere sclavonesche misse per dominum ba-
num Bossine communi Rigusii registratum in lingua
latina, cuius teuor talis est: , . . . (što znači: lapis
jednog slovinskog pisma poslanog od gospodina bana
bosanskoga općini Dubrovačkoj, registrovan u jeziku
latinskom, čiji sadržaj jest ovsj: . . .) I tv pismo pi-
gano je ćirilicom. Jednakih ili sličcih navoda moglo bi
se navesti koliko ti drago, &a svi potvrgjuju ono što
rekoh, naime da se ovgje radi specifićuo o posebnom
slavenskom pismu, koje postavši u kasnijim vjekovima
pretežito svojina Srba, moglo je kad i kad biti ozaas-
čeno i kao ,livgua serviana“ (kao u onom navodu iz
god. 1530. ,sub-criptiovem linguae serviane faci hic
seriptam*), ali nije moglo nigda zastupst ili zamijenit
pojam. što su ga stari Dubrovčani imali o ,slovinskim“
pisarima, slovinskom narodu i jeziku, pa nije n'gda bi-
lo miti je moglo bti sinonim sa nazivom ,slovinski“,
kao što to ,Dubrovnik“ hoće.
Ako se na jednoj listini odregjenoj za srbe jedan
dubrovački slovinski pisar, pišući ćirilicom, potpisuje
kao ,dijak srpski“, a koju godinu kasnije pišući lati-
nicom za J)ubrovčane, potpisuje se kao slovinski pi-
sar“, to ne znači da je srpski i slovinski jedno te isto,
uego to znači da je on kao ,seriban selavoneaco* imao
zadaću da sastavlja pisma ne samo za Srbe, nego i za
Hrvate, ondašn:e Bošnjake, kao i za Bugare. Ili je zar
Repubuka samo sa Srbima pismeno općila? Zar se ni-
je ona dopisivala sa brvatskim Pavlima, Hrvojima, Mla-
denima i pogotovo sa svim drugim banima? Gdje su
dopisivanja Republike sa bosanskim Ninoslavom, Tort-
kom, O tviom? Gdje sa bugarskim Simeonom, Ašje-
nom i drugim? Zar su to sve srbi bili, a Republika
dubrovačka tako luda da nabavi ne slovinske nego srp-
ske pisare, da dopisuju sa ondašajim hrvatskim, bo-
san+kim i bugarskim vladarima? E: pameti, pusto blago !
Priglavljujući velim: nema toga slučaja da ja li
koji naš domaći književnik, ja li dubrovački senat na-
zivlje naš jesik srpskim imenom. Starinski naši pjesni-
e! znadu za ime sloviasko ali i sa hevatsko, kojim se
iiće kao ,slavoom starinom“, država ci znadu samo sa
me alovinsko, Oso ime vrijedi njima kako za ukupni .
naš narod, tako i za naš jezik. Srpsko ime, ako se naj-
više dva ili tri puta u službenim spisima spominje, to
+e spominje da se markantnije ozaači srpsko pismo,
6 rilica, i to je sve,
1) Ibid. str. 306.
D>ritie U prilogu.
elu, dulen u uas | sstoćnih | safičnijih 1 maj sstučniji
iwvetaca : u Pijavičim sv. Matija, sagragiona 1848; po
av. Ane, privatoe kanelice kat. ob telji, bl. Gospe od
Karmena, do jučer svojine katvl. koluirica; eto Osob-
ljevaca i Potomnjana, do jačer srpskih kremenjska; eto
u sv, Vidu na gvonu naj istočnijih Svetaca sv. .
na i sv. Gjorgja; eto nam pravošdavnih crkvi na Trp-
nju, Crnoj Gori, Korčali (cosa Le pirle don Nade?);
eto nam srpskoga ra na što ga (svakako
bit će uz dozvola republike) sm woi otese god.
1706. Kruta sropsko-pravoslavaim ugjerima, koji
ostaviše na svonika, oltiru i na Crkti tul'ko pravoslav-
10-b zantinsk'h tragova, koliko 'h valjda niti kavana
irpsko-janjinskoga katedžije nema. :
Pa etu kako vidiš, prijatelju moj, &ve srpako, srp-
«ko i opet srpsko ili kako bi naš čovjek smo u Ratu
rezao: sve vlaško, vlaško i upet vlaško, Dakle, dragi
Niko, mi opet ono što naši stari bijahu: čisti, Egolini
«rbi, srbakovići i srpski sinovi, pa da to budu i naša
djeca 1 vd djec djeca. Amin u vike!
A sada dozvoli mi a Tvome hsta jedna poruku
viveštenome oču, pa da savešemo, Naćemu amo Čuv'e-
gu pozuata je samo riječ ,vlah*. Ti soa&, što snaći
Nego osvešteni ućo valjda toga onezna, & no a
valjda biti zasno ni one naše običao: ,Liže ka | lab“ ;
a3 vlahom do po pl tice, pa mu oads n glavu, jer. inače
va će tebi“. Ako negoa, neka se potru do
mi ćemo mu ih tumačiti. A sije ma ba4 ni