Možemo slobodno reći: od sviju dosadanjih
»rpskih ministara, ma kojoj stranci da su pripa-
dali. Od kako postoje srpska ministarstva, ni je-
dan jedini od njih mije do sad pokazao, da je da-
leko izmakao od svojih kolega, sve je to bio obi-
čan kalibar, prosečna pamet i vrednoća.
Ovome je uzrok beskrajna ambiciognost istih
ministara, koji su se isključivo starali, kako će
što duže ostati na upravi, a o kakvim većim re-
formama i planovima ni kod jednog ni pomena.
Inače od kuda bi došlo, da u jednoj bogatoj
zemlji, od koje bi se mogao stvoriti pravi evrop-
ski raj, nastane tako veliko rasulo, kakvoga retko
gde ima.
Velikaška borba upropastila je staru srpsku
državu i dovela narod do ropstva, pa ipak naši
sadanji stariji i novi državnici neće da znaju za
tu gorku istinu, nego idu i dalje istim putem,
kojim i stari srpski velikaši.
Gotovo ni kod jednog od niih ne vidimo, da
mu je pred očima jediuo &udućnost ove zemlje,
već prvo njegov lični interes da se zadovolji, če-
sto po svaku cenu, a narodu kako bude.
Stoga se tako brzo i srušila stara srpska
država, koju su vredne ruke vekovima podizale.
i Stoga je nova Srbija za posljedniih dvajestinu
godina za čitav vek otišla uazad. Da sim narod
ima u sebi dovoljno životne snage, to je pokazao
u onim gorkim i mućnim danima vekovnoga rop-
stva, očuvavši svoju veru i jezik, i ako je ostao
bio obezglavljen.
To je pokazao i u početku devetnaestog ve-
ka, kad se uhvatio u koštac sa ogromnom tur-
skom carevinom, koja se inače uspešno borila sa
najvećim državama. .
Pa zar i sada, kad su mnogo povoljuje pri-
like, kad se sav svet takmići na literarnom, nauč-
nom i industri.kom polju, zar i sada ioš sve vre-
me i sva snaga države samo na to da se troše,
kako će se pojedini ambiciozni političari što pre
dokoturati do ministarskih stolica i što duže se
održati na njima?
Ta da nemamo onako gorku prošlost, da ni
deseti deo nevolja nismo preturili, pa bi bio va-
pijući greh dangubiti i u dvadesetom veku, kad
svi samo na tome treba da radimo, da što pre
dostignemo ostale napreduije narode.
Zar baš ni u jednog srpskog velikaša, koji
iole ima upliva i moći, nema ni toliko osećanja,
da se zapne raditi, ne pitajući, da li će se dugo
održati na velikaškoj stolici ili ne!
Samo dva tri svetla primera da se nagju, pa
bi se i ostali ambiciozni velikaši morali na pjih
ugledati, a štampa je tu, koja bi im izvesno bila
0.101 i obodravala ih u njihovom ozbiljnom
radu.
Pogledajmo samo oko sebe. Sve je to zinulo,
da nas proguts. A progutaće nas vrlo lako, ako i
dalje budemo dangubili u borbi oko ličnih inte-
resa, ako jednom ne prionemo, da se zemlja izvu-
če iz neprilika, u šoje su je gurnuli nesavesni
srpski velikaši, grabeći se samo oko vlasti,
I ako je zemlja mala, opet bi se u njoj u
brzo pojavili mnogi vredni i daroviti radenici na
prosvetnom i industriskom polju, te da se ceo na-
rod što brže pokrene na opsti rad, da se koristi
izumećima industriskim, da i samu privredu po-
digne do velikog savršenstva, te da udvostruči
svoje dohotke.
Samo dobre volje i vrednih ruku na vladi,
pa bi i sve ostale ustanove oživele i pošle putem,
IESSmanprmasmnomrmzmmrmmn==nasmnnamm====yrmsmmozmaprusmnn
i kada se povrati opet će iščeznuti; a moderni
čovjek, kog Nietzsche mrzi, prezire i nastoji uta-
maniti, i on je bio i biti će joštera bezbrojne pu-
te. Zašto dakle proti njemu ustati tolikim gnje-
vom i prezirom?
U Italiji, ovom strujom bijaše udario Leo-
pardi, genijalni pjesnik ,del infinita vanita del
tutto*. — U svom pismu Giordani-u vel: ,Za-
travljen sam sveopćim ništavilom, koje me zao-
kružuje. Nema želje koja mojem srcu godi, pa ni-
ti ista smrt; ne, da bih se nje bojao, buduć raz-
liko ne uvigjam u smrti i mojeg života,
gdje mi ni sama bol ne pruža utjehe. Ovo je prvi
ut, da me dosadnost ne samo tišti i umara, već
f SPA srce i jet ia S sud-
bine i izvanjskog u u meni svaki po-
let k višem idealu,“
ijev pesimizam, jest pesimizam svoje
skih ncia m Ag
nasto;
filozofskih princi z je i edeki a
duze da mu ne pribavljaju dostatnih užita-
š niko za života ne bijaše toliko obljub-
i, pjesnik sanja drugi
nje, to jest nikakvoga poštovanja ističe pratis tid-
šemu jeziku, krsteći ga svakojakim krivim nazi-
vima, ako ne milostiva ? Jest, jasna je ovo i ne-
pobitna činjenica, jer da se vlada drži mrve ko-
rektnosti prama Dalmac ji, odavna bi bilo pone-
$t-lu svh tih nesnošljivih parasita, koji na svaki
način hoće da od ovoga hrvatskoga naroda sisaju
u svoju korist. Što će na ovo sirota Dalmacija,
zanemarena, osamljena i zapuštena nemilom ude-
kojim se dolezi do napretka i blagostanja.
A sad da kažemo koju o pojedinim granama
našeg društvenog i državnog života, ali to ostav-
ljamo za idući broj.
Kako se s nama postupa.
(Dopis):
Mi Hrvati dužni smo upotrebiti sve moguće
sile da obatalimo, što se kriva nameće sa strane
raznih krvopija, a osobito pako od one pregriti
prekomorskih dopuza ili narodnih renegata našim
svetinjama, dostavljenim nam od naših pregja,
zajamčenim nam od slavodobitnoga niza naše kr-
vave povjesti. Jest, naše krvave povjesti, jer. ot-
kada se spustismo sa karpstskih gora i napu-
čismo današnje krajeve, izlismo na potoke krvi,
boreći se lavski sa inim narodima, koji nam, kao
grabežljiva zvjerad, hotijahu ugrabiti naše zlatne
slobodice, na koju bijasmo od pamtivijeka vikli,
kako to i sama svjetska povjest priznaje, čim se
pobliže spoznade sa slavenskim narodnostima, a
to baš početkom iseljivanja naroda, god. 375.
Ne prohtjede se samo ovo, nego, iza kako nad-
krilismo sve nezgode seobe i pogje nam za ru-
kom zauzeti ove zemlje (još god. 600 ), preostade
nam ljuta borba sa silnim bizantinskim carevima
i moćnim Francima te ost+lim troglavim zmaje-
vima, pa još evo niti dan danas ne daju nam o-
duška mnogi protivnici, nego vrebaju, preže i na-
srtaju, e da bi nam silom oteli, što po muci, zno-
ju i krvi praotaca, biva dom i jezik, u imovinu
stekosmo.
Jeli zar ovakovo postupanje u ime plemenite
zadaće, koja leži u savjesti naprednoga dvadese-
toga vijeka? Ili možda za iskrenu ljubav prosvje-
te, što žari n nadobudnim srdašcima naših finih
Kulturtrčigera, ili zar za patriotičnu misiju, što
bi neke puste prakomorske glaye htjela izvršiti ?
Ili napokon za uzajamnu ljubav jednokrvne nam
MEL ?
O bože mili, koliko li tih dobročinitelja, skr-
bnika i ljubitelja.(I) Kolike li puste brige, mara i
požrtvovnosti . . . .(!!) Rek' bi, da se svi ti do-
bri ljudi za nas od ćućenja stapaju . .. , a kad
tamo, gle čuda, da mogu, mahom bi nas progu-
tali raskriljenim njihovim proždrljivim žvalama.
Uvidjeli smo mi sve to, i odavna se osviedočili,
kud se cilja, nu ne može se tako na brzu ruku
opremiti po zasluzi te smiješne i čudne ljude,
kad ih zaštita silne i svemoćne gospodarice, nje-
guje i podupire. Ona je, što nam preko svake
volje pučanstva, iskazane po svojim zastupnicima
koliko u dalmatinskomu saboru toliko na bečko-
mu carevinskomu vijeću, za rugo zemlje podržava
talijanštinu u uredima; ona nam uvlačiva kroz
svake i najsitoije pukotine njemački jezik, što
s nama nije ni u najskrajnijoj srodnosti, ne samo,
nego vrijegja i grdi narodai ponos, koji je najbo-
lji i najmiliji ures jedne zemlje. Ko pako najma-
GEEESEENEEEESSENESZEDEEDENSSNENIZENININSEDPNNNNINNNSNNSNNS
I grieške njeg've kuša da opravda,
I njegovom se poragjaju rajd:
Dabokim pako metanijam kaše
Da za gos on želi sv
Krilati Šožaii mieais ko pljesak,« *)
(Le Hicordanse).
Uvjerivši se o nemogućaosti svojih aanji,
Puccioetti-u piše: ,Umorio me je život i filosof.
ski indiferentizam, jedino sredstvo kadro ublažiti
moje boli i odstraniti dosadnost; ali napokon i o-
no samo dosadnim postane.“ — Suština Leopar-
dijevog peiimizma sastoji u borbi med realnoj na-
ravi i naravi, kakovu čovjek sanja u svojoj mašti.
Ova borba, ovaj kontrakst naravi, koju si čovjek
čamcem, njiha od nemila do nedraga ? Ne preo-
staje joj već ino, nego borba, ali ljuta borba,
S toga lozinka mora biti naša: jedan za svih
a svi za jednoga. Da bude vladin grijeh oći-
tiji, posluž ti ćemo se ovoga puta jednom od naj-
umjerenijih statistika i naučit ćemo tu, da se ži-
teljstvo Dalmacije dijeli po narodnosti ovako:
98% je Hrvata (17% od kojih, ispovijedajući
grčko-istočnu vjeru, proglasi se »Srbima“) a 2%,,
ako je tako, talijanskoga porijekla. I ovakova se
statistika, koja je udešena još god. 1898, uči po
javnim zavodima, naravski po dopustu c. k. vlade.
Pitanje je sada i to po tijesnoj logici, zašto vla-
da, kojoj je sve poznato, u počast istine i prava,
koje hrvatski narod traži, ne istjera golom bati-
nom sve, što se nmeprirodna i nepristojna ovoj
mučeničkoj zemlji nametuulo, i za koji uzrok ne
završi već jednom maćuhsku no po nas poraznu
ulogu, kojom od davna prevrće?? Eto Ugarske,
u kojoj prebiva faktično više narodcosti: Madža-
ra 43%, Slovaka 16%. Rumunja 11%, Nijemaca
13%, Hrvata i Srba 6!/,% itd, te sasvim tim
zapovijeda isključivo magjarski jezik. Nu kod nas
je vlada ravnodušna prama većini pučanstva, Od
vlade se ne pita drugo, nego da se ugleda u pra-
vičnost, i da joj taj ugled bude služio kao budi-
lica pri naravnim zahtjevima sveukupnog ovog
hrvatskog naroda.
mE [= ———m=—m—<a
Širom domovine.
Pišu nam iz Cavtata, dne 6 o. mj. Sta-
rodrevna i zavjetna svečanost ovog mjesta Bla-
žena Gospa od Snijega — ili kako je ovamošoji
stanovnici ponosno nazivlju ,Gospa od Cavtata“
— proslavila se je i ovog puta onom pobožnošću
i slavljem, kako dolikuje miroljubivim i dobrim
Cavtaćanima. Da će crkovna svečanost ispasti o-
nako lijepo, to je svak znao, jer je poznata zau-
zetnost starešine ovog sumostana (kome pripada
crkva Bi. Gospe) O. Josipa Matovića za crkve i
samostan, te moralni napredak ovog mjesta. Nje-
govom brigom imali smo onaj dan sedam sv. mi-
sa. Veliku svečanu misu otpjevao je M. P. O.Ja-
kob Jović, Propovjed je držao O. Evan. Brajino-
vić, starešina samostana u Kuni. On je govorio
od srca k srcu, .pa je zato onako i djelovala
njegova propovijed na mnogobrojno slušateljstvo.
I sv. pričesti pristupilo je mnogo pobožeog puka.
— Onom istom brigom, kojom se je O. Josip
Matović zauzeo za crkovnu svečanost, zauzela se
je općina za zdvorno slavlje. — Milozvućni gla-
sovi vojničke glazbe iz Ercegnovoga razlijegali su
se mjestom cio dan, te su podili neku osobitu
ENISA pra NPR
A na drugom mjestu:
»Svrni se, gledaj, domovino moja
Grotulju pustu ueumrlih ljudi
1 suze roni, na sebe se ljati
Jer bol bez gnjeva nema smisla sada:
Na prošlost gledaj, srami se, probudi
I briga nek te
Za pregje naše i za pokoljenja.“
(Sopra si monumento di Dante).
O svom rodnom mjestu pjeva:
A niti srce kobilo mi nije
a ću morati gubit mlade dane
Na ovoj divljoj rogjenoj mi gradi
Izmegju glupih, grubijana ljudi
Koji ne zaadu za zasnje i nauk;
predstavlja podložnom, dok nasuprot ona se po- A često su im trice i e.
kazuje indiforentnom njegovoj boli; proklinje se i| — --- _
sukrivcem osugjuje svijuh ljudskih jada. Odavle Krepost i sažal zaboravljam ovdje ;
Leopardijev prezir prama svemu, pa i najplemiti- De e 2 e: a
jem osjećaju. — Što Leopardi ljubi? Možda do- "(La Ricordane)
movinu? — Ako slavi Italiju, proslost je njezina Zanaša li ga barem slava jeg ?
Baja sa sasađa; u dađelnost sade zo gaji: — Šta je slava jednog genija — pita u zdvoj-
Šlavoluke, stupe i kipove. nosti pjesnik. — Ovijetak, koji nakon malo vene;
Vidim tvrde kule predjedeva, jer znanost i ideja aje.
Ma ne vidim slave, da, ne vidim U kojoj cijeni biti će dala | mili. oeik
ritke ćorde i lovor-vijence, ljudi, koji danas kod soanosti uživaju važan glas,
im se naši ponašahu $
No U goko i elo e
Plači, plači, Italijo mila,
Imaš" sad ac ti si ovljske
1 u dobrei u loše zgode
Rotha SOME GRO 2
ČA Italia)
*) Hrvatski j prijevod ovih i osta!ih
hrvatskog kaojiževnika Berislava,
..) F. Kovačevića,
su, koji s njom, kao bijesni vjetrovi sa izloženim
> i iN S SATORI FORE 2€/ >