Et RA AREA 3 SRA DODA Br. 8. VV A HRVATSKA List izlazi svake subote kroz cijelu godinu. Cijena je lista unaprijeda u O6prav- mštvu lista: na godinu kruna 9, na po godine 450 kruni, sa Dubrovnik sa donašanjem u kuću s za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu s poštom: na godinu 10 kru- nA, na po godine 5 kruvi, sa inosemstvo 9 kruna i poštarski troškovi. Pojedini broj s stoji 20 hel. U DUBROVNIKU 24 Februara 1900. sto polugodište. - Rukopisi se ne vraćaj Godina X. upravi ,Crvene Hrvatske“ u Dubrovniku, gdje su x or rc iikatnijanfskanitn ia aa a enje popa a na ke o m Jere ispita sinisa Quot capita tot sententiae. Mi Hrvati imamo lijepijeh svojstava, ali i- mamo i nelijepijeh mana. Prve nam očituje pro- šlost; a druge i prošlost i sadašnjost. Kano gra- na slavjanskog naroda, baštinili su Hrvati jednu poglavitu vinu, za sve Slavjane tipičnu: neslogu. Nesloga je, regbi, uštrknuta u kr; Slavena. Nije ciglog ogranka ovog silnoga naroda — inače to- liko pitoma, toliko valjana, toliko umna — koji nema da zahvali nutrnjoj neslozi svoj zao udes i svoje jade. Prepirka i svagja, separatizam i ne- sloga, to je sok povijesti pojedinijeh slavjanskijeh plemena. U tome se sastoji sva povijest Poljaka ; u tome sva povijest Čehi; u tome sva povijest Srba; a u tome — kad se dublje prouči — i povijest Hrvati. O Rusima ne govorimo, jer rus- koga naroda nema: opstoji ruski sklop i niš- ta više. Čemu je to pripisati ? Je li — kako njeki cijene — pretjeranom razvoju iadividualnosti, ili možda neumitnom odisaju za slobodom, ili valjda — recimo slobodno riječ — kukavnoj servilnosti? To su sve teorije, i to oprečne teorije. Koliko i- ma istine, koliko ima laži, ko bi to mogao reći ? Fakat je tu: da svaki Slavjanin, i prema tome i svaki Hrvat, ne snijeva o drugome no o svom li- berum veto. Taj se liberum veto očituje kod razaijeh slo- jeva našega naroda na različiti način. U prostom puku n. p. on se iskaljuje, na sudu i izimlje o- blik privatnijeh parnici. Stranac, koji postoji du- lje vremena megju nama, ne može se dosta na- čuditi parničkom bijesu našijeh seljaka Ne manje će se zajsto čudit i našoj strančarskoj maniji. To je oblik, koji uzimlje liberum veto našijeh ugla- gjenijeh slojeva. Maleni hrvatski narod ima ou sam više političkijeh stranaki, nego sedmorostru- ki francuski i osmerostruki njemački! Dojsto za nas naj poraznija tvrgja ! Kod drugijeh narodi stvaraju se stranke, kad se tiče riješenja vitalnijeh pitanja. Kod nas kad se tiče naj neznatnijih sitoic&. Pojedine vigjenije i nevigjenije osobe podobne su s časa na čas uz- dizati novijeh stranaki4, i to iz sasvijem ličnijeh uzroki. Take osobe bi drugovdje dobile anatemu, kod ras dobivaju pristaša Drugdje se parodi di- jele na torijevce i hvigovce, ili na republikance i roajaliste. To su moćni i veliki narodi. A Hrvati koji su pred njima patuljci, dijele se još pa Ob- zoraše i Magjarone; na Narodnjake i Frankovce, mješte da svi prigrle načela jedine gspasonosne stranke: Stranke Prava i da se čvrsto okupe pod njezin barjak. Sve ove frakcije dijeli će se opet na sub- frakcije, & ove opet na frakcije, i tako lijepo na- prijeda ad infinifum. — Kad bi nas ko upitao da definujemo prožeto naš politički rad i cilj, mogli bismo ga tačno jednom latinskom poslovicom opi- sat: Quotć capita. tot sententiae. Pri takom stanju stvari čovjek zdravoga ra- zuma nema se lje rašta čudit, da se jedna poli- tička stranka ili sveza — koliko se god s počet- ka jakom svidjela i koliko bi god uspješan i ko- ristan njezin rad mogao biti — ipak u šavima raspukne, dok se sasvijem ne raspane. Ovo je o- bični proces kod svijeh slavjanskijeh naroda. Ra. šta bi Hrvati bili isusotkom? To" bi otadšbenik - morao željeti, ufati i u tom smislu raditi, ali se neuspjehu ne bi smio čuditi. Uspjeh bi se tek on- da mogao postići, kad bi se stranke sastojale od takijeh ljudi, koji bi u jednakoj mjeri bili i pa- trijote i uglagieni. Na žalost nameće nam se ov- dje dvojako pitanje, na koje je teško odgovorit: Ima li kod nas kulturnijeh patrijot&? Ima li kod nas patrijotičnijeh uglagienika? Jest; na ovo je pitanje o odgovorit. Jer kad naš glavni grad, naš bijeli b — sredo- krača, srce i duša cijelog Hrvatstva — ne može nas odgovorom udovoljit, kamo se imamo obrnut ? Srpski dokumenti. Nije šale, , Dubrovnik“ organ doseljene sr- bende već od njekoliko brojeva nastavio se baš revno, da pa temelju povijesti kuša dokazati srp- stvo našega grada. Pravo rekuć, u potrazi za do- kumentima sretne je ruke: do našao ih je ništa manje no — dva, od velike važnosti!? Prvi dokumenat govori, da:je god. 1315 ban hrvatski ponudio dubrovčanima savez i ugovor, po kome bi skupa s njim udarili na srpsku dr- žavu; ali ovi odbiše ponudu, jer, ako Dubrovnik pane u mržnju i osvetu svijeh šupana naokolo, da mu hrvati (£. j. ban), budući daleko, we mo- pomoći, i da politički i materijalni opstanak dubrovčana ovisi o srpskom carstvu. »Dubr.“ se uhvatio ovoga kao utopljenik slamke, pak prevrće, tuče i tiješti svaki put po koje otkriće. U najzadnjem broju došao je do to- ga, te u tom dokumentu vidi kako su Srbi sma- trani za braću i rogjatre. Čudne li braće i rogja- ka! Papirnati ,Dubr “ izvalivši ovaku, učinio je jedan fini komplimenat starijem dubrovčanima. Da su oni Srbe smatrali za braću, bili bi bez dvojbe i postupali s njima kao s braćom, jer su barem dubrovčani bili skladni i uljudni. Dočim svakome je poznato, da su oni tu braću, kad bi im u grad došl», čim bi noć nastala, miešte na svoje fine svilene jastuke, slali negdje — iza grada na Ploče! jer nijesu im pod nipošto dopuštali, da konače u gradu. »Dubr.“ je, kako se vidi, potvorio stare du- brovčane ništa manje nego — nebratstvom. Ili su oni srbendu smatrali za nješto sa svim drugoga nego za braću; jer mislimo, da nema toga, koji bi ustvrdio da se tako s braćom postupa. Nego, da pregjemo na sam dokumat. Dok »Dubr.“ otkriva u njemu braću i rogjake, rijeti bi da odatle izbiva nješto posve različita. To što ban hrvatski pozivlje dubrovčane, da s njim udare na Srbe, pretpostavlja da on zna da ih dubrovčani ni malo dobro ne gledaju, napro- tiv, da bi oni drage volje na njih i udarili, samo kad bi im se dobra prigoda pružila, i da im radi toga i čini gornju ponudu, cijeneći bez dvojbe, da će dubrovčani držati momenat vrlo zgodnim. Ovo naše mnijenje još bolje potvrgjuje od- govor, koji su dubrovčani dali banu otklonivši mu ponudu, gdje sa razlog svoga postupanja donose : da je on; daleko, i da im ne može pomoći kad padnu u mržnju i osvetu srpskih župana naokolo, neće moć pomoći budući daleko, kad panu u o0- svetu okolišnih župani ; kako je moguće onda o- tale izvoditi braću i rogjake? Nije li ma protiv posve razložitiji zaključak, kad otklanjaju ponudu samo za te razloge, da bi tu ponudu bili drage vo- lje primili da je i ban bio blizu ili da su barem i župani bili daleko? Dočim uz opstojeće okolno- sti ako na njih navale, kad se banova vojska vra- ti doma, tad je Dubrovnik opet u pogibli jer će mu se župani htjet osvetit, a kako su blizu, to oni mogu s jednom četom doć pod grad, možda i razoriti ga, prije nego ban i dozna što oni rade. Dubrovčani su dakle kao trijezni političari morali nastojat da žive u miru sa srpskom vlasti, jer im je ova zbilja mogla kad je htjela uništit politički opstanak, a i materijalni, budući da su s njima najviše trgovali. Isto su poslije oni radili kad se podigla turska država. U gornjem dokumentu, koji je u istinu pro- ti Srbima, oni na svu silu hoće da vide njekakvu braću i rogjake. Neka im takijeh dokumenata ! Dubrovčani su za pravljenje pušaka i inog oružja dobavljali strane radnike. God. 1522 spo- minje se jedan od takvijeh: magister facendi schi- opetos, t. j. puškar, njeki Paulus Valentinović Ungarus ez Zagabria. Ber švle, ovo je po , Dubr.“ drugi dokumenat — srpstva našega grada. Evo kako: Taj puškar kad je došao u Dubrovnik bez dvojbe morao je očitovati vlast odkle je rodom, te ili je imao napisano ili će bit usmeno kazao da je ugarski državljanin iz Zagreba, a dotični ga či- novnik zabilježio latinski pod. ,Hungarus ex Za- gabria “ Sva sila dokumenta stoji u tome, što je taj puškar mješte javiti ugarsko-hrvatski javio sa- mo ugarski Ako se uzme da je taj puškar bio prost čovjek koji je hodio trbuhom za kruhom, koji je bez dvojbe malo razumio a još manje vre- mena imao da razmišlja oko takvih stvari, & na- dasve što mu se nije moglo ni gsnijevati da će njegova izjava jednom postati toli važan dokume- nat, onda mu mi — možemo i oprostiti. ,Dubr.“ a tome ,Hungarus“ hoće da vidi kako su dubrov- niku“ logično slijedi da su dubrovčani bili Srbi 1? Željeli bi smo zuati ima li srbenda još ova- kijeh dokumenata, ili samo ova dva? Papirnati »Dubr.“ sada Hrvate nazivlje: ma vogji srbende u gradu, jer budući da je i on iz Hrvatske, to i njemu govori da je: Hungarws a opet i srbendi ne može bit na čast da joj je | sam vogja jedan ,Huongarus.“ Blaćanijada. (svršetak.) Da se uvidi sofizam ,Mješovitog Povjerens- tva“, proti odluci kojega nema smjesta daljnjem utoku (11), mi ćemo navesti rasloge s kojih izbori