Br. 35.

 

U DUBROVNIKU 1 Septembra 1900.

Godina X.

 

URVEGNA HRVATSKA

List izlazi svake subote kroz cijelu godinu. Cijema je listu unaprijeda u Otprav-
ništvu lista: na godinu kruna 9, na po godine 450 kruna, za Dubrovnik sa donašanjem
wu kuću s sa Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu s poštom: na godinu 10 kru-
na, na po godine 5 kruond, sa inosemstvo 9 kruna i poštarski troškovi. Pojedini broj tio

stoji 20 hel.

Jedno uporegjenje.

Kod nas Hrvati ima nesloge, ima zavedene
čeljadi, raznijeh mnijenja i protivštins& — većim
dijelom plod uplićanja našijeh dušmana i rascjep-
kanosti domovine nam — ali ipak sve nas u du-
ši provijava ona jedna naša narodna misao, a ko-
ja teži: za ujedinjenjem svijeh hrvatskijeh zema-
l4& u jednu državu, sa prijestoloicom Zagrebom,
i okrunjenjem hrvatskom krunom našeg preuzv.
vladara Frana J. I., kao što smo okrunili Njego-
va predaka Hazburgovca Ferdinanda I, godine
1527. Istina, za ovu misao otvoreno i neu-
strašivo radi jedino pravaška stranka. Ali ona
je ne manje ipak srčika narodnosnom mišljenju i
osjećanju svakoga Hrvata rodoljuba, ma kojoj god
on stranci pripadao. Pa i majkorjeliji vladinovac
u Dalmaciji ili Banovini, koji od straha za svoj
položaj preda pred vladom, pravaše progoni kao

Pretplata i

sto
oglase.

pisi se ne vraćaju.

Oni iznose svoje razloge, a crnogorci svoje. Ovi
se smatraju kontinuitetom njegdašnje srpske dr-
žave, drže se za junake — naravno u hajdučkom
smislu — a što je glavno, imaju svoga knjaza Ni-
kolu, koji ih zna dobro podažižat u protivštini
prama Srbiji. i držat na svoju stranu. Dvorski list
na Cetinju kaže prigodom knjaževa jubileja : ,kroz
ove četrdeset godina Cruagora je postala u bal-
kanskom pitanju, koje najviše zanima jevropsku
diplomaciju, važnom činjenicom kao historijski i
prirodni stožer srpskoga naroda“. U zdravlje!

Taj antagonizam, ili drugijem riječima te
dvije protivne narodne ideje koje tako prijete o-
bim državicama, a opet budući plod samo bezu-
mnog inada, jasno dokazuju, da ni slobodni srbi
nemaju smisla za politički život. — Kolike li raz-
like pored hrvatske narodne misli, koja je za sav
narod jedna jedincata!

Sukladno sa tom, recimo nutarnjom, politi-

dušmane, dapače iz kukavičluka i radi proti na- ; kom srba stoji ona, štono ju vode na istoku i za-
rodnoj ideji, u sebi osjeća za tu ideju — ako već padu sa svojijem susjedima Sami doma ne umiju

hrvatski osjeća. Ovo govorimo o vladinovcima, o-
nijem non plus ultra.

Ako i ne u radu, u ideji i želji mi smo Hr-
vati dakle složni, jer ove su nam svima jedne

te iste.

U našijeh susjeda i ,braće“ srba nema ni
iz daleka te jedinstvenosti.

Srbi imaju svoje dvije slobodne državice : Sr-
biju i Craugoru. I jedna i druga životare, siro-
mašne, da često nemaju otkle ni činovnike pla-
ćat. Sa zapada imaju Austro Ugarsku, od koje,

kad bi bila slavenska, ne bi se imali čega bojat, ali

u pjoj vladaju nijemci i magjari, koji imaju svoje
planove na balkanu. Sa strane istočne stoje srbi-
ma rumunji, grci i arbanasi, tugii elemenat, i bu-
gari, slavenski. Take okolnosti ne mogu ih svje-
tovat ni na što drugo, nego na megjusobnu slogu
i nastojanje, da se u kući utvrde. Ali od takove
politike nema ni sjene. Craagora ima svoju ,ide-
ju“ ; a Srbija opet svoju. Odatle izmegju obe dr-
žavice protivština i mržnja, koje su više glasovi-
tijem postale. Dokle dopire t& mržnja, imalo &se
najbolje prigode vidjet tu skoro. Kralj Srbije se
ženio. Jedno od rijetkijeh i najvećijeh veselja za je-
dan narod. Kud li naravnije, a i potrebitije stvari,
nego da tom veselju saučestvuje i druga srpska
državica — Crnagora?! Ali iz ove nije tu nikoga
bilo — bud da ih nijesu ni pozvali, bud da od
velike sile i mržaje nijesu htjeli poći. Ne znamo
je li prvo ili drugo — fakat je samo, da kraljeve
ženitbe za Crnugoru kao da nije ni bilo,

Jubilej četrdesetgodišnjice vladanja koeza
Nikole i još je bolje potvrdio taj neutaživi anta-
gonizam. Jer dok je ženitba bila narodno veselje,
ovaj je i slavlje i veselje. Barem bi tako moralo bit,
U Nikšiću na uspomenu ovoga jubileja posvećena
je nova crkva sv. Vasiliju, koja, budi mimogred
rečeno, sagragjena je sve samijem ruskijem rubli-
ma. Knjazu je došlo čestitaka od raznijeh država,
ali od Srbije, kao da i ne opstoji — ništa! Ovo
wu i odviše veliki iskazi antagonizma. A ipak ne
izvire on iz kakve narodnosne razlike — srbima
se nazivlju i jedni i drugi. — Crnogorci hoće srpstvo
uz Crnugoru pod Petrović Njegoševoum dinastijom ;
a srbijenci uz Srbiju pod Obrenovićima. Te dvije
protivne ideje izvorom su antagonizma i trvenja

megju obim državicam, dosljedno megju srbima.

|
!

 

 

 

ni živjet ni napredovat, a ipak puni su osvajački-
jeh ideja na veliko. Umišljaju da su im odregjene
prevelike misije. Naokolo sve mora bit njihovo.
Osobito se u toj bezumnoj megalomaniji ističe
siromašna Crnagora. Njezin dvorski list prigodom
knjaževa jubileja požurio se, da u općenitijem cr-
tama pruži sliku buduće Crnegore. I Dubrovnik je
naravno tu upleo, tako naivno! sli ipak spome-
nut je i on. Hrišćane po našijem zemljama pomo-
ću vjere raspališe srpstvom. Oni su danas naj-
žešći protivnici naše narodne ideje. Pošto ipsk
sami ne mogu ništa učinit, ortače sa našijem
krvnijem dušmnanima, i njihovom pomoći hoće da
nam upropaste domovinu. A koja im korist oda-
tle? koja im korist, ako na naše mjesto dovedu
talijane, nijemce i magjare? Svaki razlog i  sva-
ki interes po same srbe sili ovamošoje hri-
šćane, da što čvršće prionu uz Hrvate, i
da pomogou na jugu monarhije opet učin't hrvat-
sku, dakle slavensku državu. Uzalud je i govorit
o tome; njih je danss megalomanija tako obuzela
a vjereki fanatizam procijedio takom mržnjom
prema Hrvatima, da i ne znaju što rade. Htjeli
bi sve osvojit, a kad ne mogu onda će pomoć,
da makar tugjin osvoji, samo neka se Hrvati ne
podignu.

Isto rade u Macedoniji. Tamo ih nema šaka
prema bugarima ; a htjeli bi svu zemlju za sebe.
Nemoćni da sami išta protiv njih učine, pristaju
uz rumunje, Kad ne mogu osvojit oni, vole da
raduju rumunji nego bugari,

Teško bi bilo jednom riječi okrsatit tu poli-
tiku. — Njekakav izrod i monstrum.

Kolike li prednosti kod Hervati!

Mi se borimo za jednu ideju. Borimo se sa-
mi proti neprijateljima toliko našijem, koliko sla-
venakijem u opće. Ne nasrćemo na tugje. Naša naro-
dna ideja nije nješto neizvediva, poput arpskijeh
topija. Ona je i prije u realnosti opstojsla, pak
će se opet u realnost privestit sve mirnim i leal-
nim putem. To su najbolje pred vaskolikim sla-
venstvom potvrdili Slovenci, koji premda rasličita
imena pa i jezika, bez ikakve sile, sami svojevolj-
no prigrliše hrvatsku narodnu misao.

Stoga hrvatska misao, ta pobornica našijeh pra-
va slubode i domovine mora pobijedit, samo se za
nju uvijek i svugdje borimo energično i ustrajno

GznmnsmNmna5 i

i plaćaj
i a dopici šalju se

a se upravi ,Crvene Hrvatske“ u Dubrovniku, gdje su
ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen i sa doia-

polugodište.
Za priopćeno, zahvale i ost. 30 hel. retku, a oglas
1 Sekoje po pogodbi i m nA pa 09
Listove nefrask udo ne primas ni uredništvo ni uprava

    

 

Samozvani srbi u našijem zemljama, u zad-
nje vrijeme nada sve, ponašaju se kao kskva če-
ta bezdušnijeh nametnika. Rijet bi, da im samo
jedna misao titra pred očima: rušit hrvatstvo, bez
ikakvijeh obzira, svijem mogućijem srestvima.

Na 70-godišojicu kraljeva rogjenja svak se
pobrinuo, da dade što bolje izraza čustvima ljuba-
vi i odanosti prema svomu preuzv. vladaru, i da
što ljepše proslavi ovu radosnu svečanost. Hrvati,
a Banovina im na čelu, u tome ne samo ne zao-
staše za drugijem, nego sigarno i mnuoge prete-
koše — prama od starine poznatoj njihovoj vijer-
nosti i odanosti Hasburškoj Kući.

Dok Hrvati tako, samozvani srbi oko dru-
gijeh stvari se brinuli za taj dan  Brinuli se, ds
se podnesu kako srbi, da iskažu svoju mržnju
protiv nas i da nam po mogućnosti naškode.

U Zegrebu na kraljev dan pravoslavni sa-
mozvani srbi svoje stanove iskitiše  austrijski-
jem trobojnicama, crno-žutijem. Srpsku zastavu
ne mogahu izvjesit, jer kaonoti strane države, ni-
je dozvoljena, magjarsku se bojali, znajući da
će bit iskaza i demonstracija, te kad ne bilo dru-
ge, voljeli austrijsku, nego li državnu i narodnu,
hrvatsku zastavu! A sam nadvojvoda Salvator,
koji u Zagrebu stanuje, iskitio je toga dava svo-
ju kuću sa četiri hrvatske trobojnice i jednom
carskom !

Taj njihov čin kaže očito, da Hrvatsku, kao
posehpu državu ne prizoavaju, jer su se kao nje-
zini gragjani, ako ništa morali pokorit zakonima,
te izvjesit državnu zastavu; a kaže i to, da vole
i austrijske nijemce nego Hrvste. Treba li nam
još dokaza, da upoznamo ove perfidne rušitelje
Hrvatstva i Slavenstva u monarhiji.

Nebi nam trebalo više ni rij či trošit Ipak
ne možemo, a da ne donesemo i ovu. Magjarski
list ,Pester Lloyd“, uzimlje ih u zaštitu, a to pi-
še opet srbin, Gjurković. Nadalje tej uzor Slaven
i rodoljub razlaže, kako je Banovina sa Ugarskom
jedinstvena država, i kako je magjarska zastava
državna za sve zemlje krune sv. Stjepana, a da
je hrvatska samo zemaljska za Banovinu. Svoje
razloženje (!) vodi na izvrćanju ustanova nagodbe.
Zagrebačke novine, ,Hrvat. Domovina“ i ,Obzor“
nadasve, do jedne mu suzbiju i oprovrgou. Ali
koja korist, kad on ima jako zalegje od magjara
i srba, za koje zakon i pfavo ne opstoje, kad se
Hrvata tiče.

Taki su naši samozvani srbi! Jeli to pita>
mo ,Dubrovnik“ srpska narodna misao u Tro-

jednici ?
.

s s
Za karakteristiku našijeh samozvanijeh Srba
donijet će mo i slijedeći dogogiaj.
U Drniša palo im na um, da bi
ocrnit hrvatsku općinu pred narodom, i

#2g3%
:
E
e

:

%