Br. 47.

U DUBROVNIKU 24 Novembra 1900.

Godina X.

 

CRVENA HRVATSKA

List izlazi svake subete kroz cijelu godinu. Cijena je listu unaprijeda u Otprav-
mištou lista: na godinu kruna 9, na po godine 4:50 kruna, za Dubrovnik sa donašanjem
u kuću i za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu s poštom: na godinu 10 kru-
na, na po godine 5 kruna, sa inozemstvo 10 kruna i poštarski troškovi. Pojedini broj

stoji 20 hel.

Pretplata i
utužljivi, a dopisi

Ko ne vrati list,
sto Mngaičia.

u se upravi ,Crvene Hrvatske“

 

u Dubrovniku, gdje su i

redništvu.

vođe < <a. priopćeno, zahvale i ost.

više tiskaju po pogodbi i uz razmje
Rukopisi io vraćaju. Listove tria: ne prima ni uredništvo ni uprava.

doš ma pretplata mine, smatra se da je predbrojen i za doša-

SRE EPA SNNNASAA a oglasi koji se

 

Kapituo Dubrovački i
Dum Ivo Stojanović
(piše A. L)

Dok je ,Dubrovnik“ crnijem rubom i mno-
gobrojnijem sažalnicama veličao pokojnoga Sto-
janovića, glavnog svoga saradnika, i za njegovu
stranku jako zaslužna, ako ne baš toliko u Du-
brovniku, svakako malo na dalje, i ja priznava-
jući u razložitoj mjeri pokojnikove zasluge, a u
koliko znam i sva gg. kanonici nijesmo, niti smo
imali uzroka da zamjeramo. Mi smo se i pokoj-
nikom pred samu smrt alalili, mirbožili; iz dna
smo mu duše zavapili: pokoj vječni daruj mu
Gospodine i svijetlost vječna svijetlila njemu ; ne-
krvne smo žrtve za blagopokoj mu duše prikaza-
li, a i sad svaki dan za to molimo: jer čeka i
nas što i njega! Ali kad ,Dubrovnik“ hoće da u
stanovite svrhe izrabi ojegovo ime kako za života,
tako i po smrti; kad — zamjerne nezahvalnosti ! —
premeće pokojnikove kosti; kad sam ruši jednom
rukom, što je drugom sagradio; kad mješte po-
kriti mane i nesavršenosti pokojnika, on ih bez
milosrgja iznaša, kad ih veliča, kad podmeće po-
kojniku, što nije moguće, da je govorio, dužaost
je, da se to ne dopušti, i bracki pjetet pozivlje
me da stvari dovedem u tor pravice i istine. Kad
sam načeo ovo pisati, zavapio sam dobroga i mi-
lostivoga Boga, da u obrani pravice ne prekora-
čim nuždne granice samoobrane, i da dušu ne o-
griješim prama pokojniku : jer po onomu, što pri-
čaju vajni njegovi prijatelji, trudno, a da se koja
ne izmakne: ipak gledati ću samo opotrebito

rijeti, a to sine studio j sine ira.

»Dubrovnik“ temelji: ,Objelodanjenjem spi-
ga kapitula ne povrijegjujemo nikakovu tajnu, jer
je on već kao uredovni spis zabilježen u knjizi
kapitula. Kad gospoda kanonici i svećenici za to
znaju .... nema nikakve štete po samu stvar, a-
ko i šira publika što o tome podrobnije i vjer-
nije dozna.“ Dočim temeljim, da je uprav tajna
povrijegjena, jer i ako je list u knjizi zabilježen,
to je sasma skromna, privatna, domaća stvar, ta
svak pere svoju rubeninu u sebe doma. Knjiga
kapitularnih akata prelazi od tajnika do tajnika,
i nitko ne smije u nju zaviriti, jer pokle kapituo
čini osebinu, sa svojim pravilnikom i sa dišipli-
narnim pravima, da se štedi svačije poštenje, za-
pečaćena je sa sedam pečata. Osim kanonika stol-
nih i biskupa nijedan svećenik ne zna, niti može
znati za spise i odluke kanonika, koji sami vije-
ćaju i odlučuju, a ako se uzme koji svećenik ka-
ko perovogja, zavezana su mu usta, kako i &va-
kom kanoniku. Svećenici dakle nijesu za to znali,
kanonici bili su obvezani na tajnu, pa kako nije
prosočiti tajnu, kad se iznaša, kako , Dubrovnik“
čini? Ja — a što znam i sva gg. kanonici —
ni malo ne želimo da je taj spis prodro u jav-
nost; jer dopokon, dok postoje navedeni dokazi,
kojim je ,Dubrovnik“ pokušao ublažiti smisao,
kolikim uspjehom vigjet će mo, ali nije ih, niti
ih je mogao zanijekati, dotle, kO nije šenuo pa-
meću priznati će, da smo se imali za što potuži-
ti, dapače da smo imali dovoljno uzroka da i od-
vašnije postupamo. Spis se bo ne osvrće na mi-
serije stranaka, a kanonici, jer imadu vašao poli-

tičko mnijenje, ne bi se u to upuštili; spis dapače
to navlaš odbija, nego se je radilo o najvećem
dobru, o našoj vjeri, koju indiferentizam i preće-
rano srpstvo potkapa, a ortak je utomu, uhvamo
ne hote, bio i pokojnik. Očita je bila želja da spis
ostane tajan; jer da je koji od mas bio tako
nadrt ua pokojnika, kako hoće ,Dubrovnik“ da do-
kaže, nebi se bio poslužio tim skromnim pismom,
nego za javne čine i članke bio bi po javnoj
štampi opominjao pokojnika, toli više, kad je bilo
dovoljna uzroka, kako bijelodano po spisu proi-
zlazi. A ako smo mi pokojnika štedili, jasnije od
sunca prosjeva istina, da nam nije bilo do bruke
i inada; te kad smo ga mi štedili tim su ga više
imali štediti prijateljstva i harnosti radi, gg. oko
» Dubrovnika“, kad su dobro znali da tijem ne či-
ne nikakovu uslugu spomeni pokojnikovoj. nego
da davaju povoda da se i dalje saznade za mane
pokojnikove. U tome je bio sporazuman s nama i
prežaljeni, kako sam svečano javlja Pres. Prep.
g. Biskupu, a toj izjavi vjerujemo radi časti i po-
štovanja prama pokojniku. Ali bilo baš da je re-
kao g. Fabrisu ,ako prije umrem štampaćeš onu
protestu od riječi do riječi“, pitamo, je li bilo
shodno tu želju izvršiti, koju on po naravi svose-
bit, možda je naprasito izrazio? Jer ako se je
pokojnik, što ja neću da vjerujem, izrazio da se
njegovi spisi imadu predati urednišivu ,Dubrov-
nika“, da nebi dospjeli u ruke ,huncuta“, svatko
će razložito zaključiti, da je govorio u silnoj uz-
bugjenosti, da ga je onaj čas bijes zanio; jer taj
se epitet pristoji jedino osugjenom hajninu, nika-
ko ljudima, koji su sproveli sublizu čitav vijek
na taj način, da su zaslužili i crkvena, a neki i
gragjanska vanredna priznanja, a uhvamo i od
svijeh poštenijeh, koji će se iznabušeni zgražati
na ogavnu pisaniju lista, koji se nazivlje imenom
najpitomnijega, najskladnijega grada na svijetu
(razvratno u svemu pak i u temu!); i koji dobro
pozuadu i dubrovački kler i pokojnika. Ta sa-
ma izreka, ako istinita, što ponavljam ne mogu
vjerovati, dostatna bila da dokaže dokle je strast
pokojnika bila zaslijepila; &a njegov pravi prijatelj,
kakav se prodaje urednik ,Dubrovnika“, bio bi
sažalio i pokrio golotinju prija svoga i grdnu ne-
pravicu prama kolegama, i nebi to telalio i be-
zobrazno iznosio na pazar. A kud je to učinio,
do njega je, ako znade što je poštenje, da doka-
že da smo taki bili prama pokojniku : ta svi su
spisi u njegovim rukama, a mi stojimo nepomič-
po na biljeci. Zaključimo: tim što iznaša spis,
vrijegja pokojnika, koji izlazi operušan; a kad
nesmotreno iznaša neke izreke, snizuje pokojnika
do take niske granice, koje ne bismo znali
skladnom riječi naznačiti, jer čuvjek nešto ugla-
gjen i u žestini plama, služi se izrazima, koji su
dolični, da poštuje svoju čast, ako baš neće o-
nu drugijeh.

*
.o.

»Dubrovnik“ priglavljiva: stojeći uvijek na u-
sluzi na obrani istine i potištenijeh .., spravan
sam dokazati što rekoh... da je pokojnik bio
pravi mučenik.“ Znatiželjno isčekujem da to i do-
kaže, jer barem od kad sam ja u kapitulu, vidio
sam da pokojnik nejlagodnije šive, u nas bi rekli,
kako bubreg u loju. U kor bi došao, kad bi ga
volja bila ; a zatvoriću oba Oka, kad ustemeljim
da je to bivalo svaki drugi daa, i to još od oada,

kako mi kažu, kad je bio jedriji i krepči; nika-
kva ga slažba, nikakva ga briga cijeć nas nije
morila. Ni predavanje vjeronauka, ni Stanak sv.
Vlaha, ni Sjemenište, ni kongregacija Popova, ni
ispitivanje mladomisnika, niti župnika pri natje-
čajim, ni propovjedanje kroz mjesec Svibanj, Li-
panj, ili u drugim prigodama preko godina, ni is-
povijesti, ni duhovne vježbe nijesu ga ometale.
I gragjanska skrb pri toliko ustanova i zavoda
bila mu deveta. Ogradio se kineškim zidom od
svijeh nas, i živio po svome ćeifu Bez zamjerke,
da nije ona strašna redde rationem vilicationis
tuae! koji od nas ne bi želio tako se bezbrižno
dočepati slave mučeništva, uz tako lagodne prili-
ke? ,Dubrovnik“ veli, da je pokojnik uvjek go-
vorio: ,moja je kvjetanca velika, ali je krvava“.
Neka nam on odgonene tu zagonetku, koja je za
mene nerazriješiva, kad, kako smo vigjeli, od naše
mu je strane sve prosto bilo, koliko da nas i ni-
je. Biti će pokojnik imao svojijeh križa, ta u do-
lini smo suza, kako ih ima svaki od nas, ali po
uami spavao je spokojno svoje sne: to je istina
koja se ne da poreči. (Slijedi).

Hrvatski sabor.

Na 15 tek. poslije stanke od 9 mjeseci, o-
tvorea je hrvatski sabor previšnjim kraljevskim
reskriptom. Taj reskript glasi : Mi Franjo Josip I.,
po milosti božjoj cesar austrijski, kralj; česki itd.
Apoštolski kralj kraljevin& Hrvatske i Slavonije i
Dalmacije, Dragutinu grofo Khuenn Hedervary-a.
Vijerni nam iskreno mili! U savezu sa kraljev-
skim otpisom Mojim od 20 Februara 1900 nala-
zim odrediti, da sabor kraljevini Hrvatske, Sla-

 

meljeno na slobodnom izboru, sa porukom sustrij-
skog nadvojvode i českoga kralja; Ferdinanda I.
od 5 decembra 1526; oaglecomn 6 OURRJNANA"'T.