nego 86 do žešće brami i pravda, što se u većoj
pogreški nalasi.

Da narod hrvatski osugjuje ovu politiku,
najsjajnijim je dokazom afera Davida Starčevića.
Zna se ko je i što je sve podnio gosp. David
Starčević. Radi toga narod je njega štovao i lju-
bio, & njegova popularnost u stranci smetala je
špekulantima, koji isposlovaše, da se pok. Stari
s njim zavadi i da se iz stranke isključi. Ali to
bijaše nepravedno i himbeno skovano i straoka je
Davida opet primila, čim se je rovara otresla, a
čim je David zadobio politička i gragjanska prava,
narod hrvatski najodlučnijeg izbornog kotara, ko-

ji je zastupao dr. Ante Starčević, pošalje, po
smrti Staroga, Davida u hrvatski sabor. Frankov-

ci mu suprostaviše kaodidata svoga, kog je vlada
Khuenova svim silama podupirala (neka ovo za-
niječu, ako smiju !), ali bez uspjeha.

Najednom taj isti David izmiri se sa Fran-
kom i stupi u njegovo kolo! Nećemo ispitivati za
uzroke, koji ga tamo povedoše, ali tim korakom
David Starčević izbriše svu svoju lijepu prošlost.
I, gledajte! onaj narod hrvatski, koji je Davida s
onakim oduševljenjem u sabor poslao, sakuplja se
i u pravednu ogorčenju nad ovom njegovom, da
se majblaže izrazimo, lakardijom, koju počini, daje
mu jednodušno glas nepovjerenja, te od njega
zahtjeva, da položi mandat, jer narod ga nije bi-
rao kao Frankovca, nego kao pravaša!

Ovo je vrlo dobra svjedočba svijesti i zre-
losti narodne, kad se načelo i politički pravac po-
stavlja rad osobe — pa zvale se one makar ka-
ko. Nadamo se da će i patrijote s jedne i s dru-
ge strane Velebita uzeti na znanje neke činjenice,
koje se ovdje istaknuše, poimence da će nobzo-
raši“  drugčije promatrati neke  odnošaje u
Dalmaciji, a neki dalmatinski pravaši — odno-
šaje u Banovini, te da se neće dati zavesti je-
dni lijepim riječima, a drugi zaglušnom divljačkom
vikom, koja ide za tim, da se općinstvo opsjenju-
je. Hrvatskom narodu potreba je sloge i odlučno-
sti u njihovih vogja. On treba da podupire samo
one rodoljube, koji to promiču i koji mu poka-
zuju požrtvovnosti i osobne samozataje za opće
hrvatsko dobro. Preko svih ostalih, bez razlike,
preći mu je — na dnevni red.

 

Akademiju u dubrovačkom
Sjemeništu.

U Dubrovniku, 11 Januara.

Svi narodi cijele habsburške monarkije ži-
vim zanosom odrediše ko će od njih slavnije pro-
slaviti uspomenu pedesetgodišnjice vladanja svoga
premilog vladara cara i kralja Frana Jozipa I.,
te podignut koji vječni spumenik ovom srećnom
godu.  Presvijetli biskup Marcelić pozivu cijele
monsrkije odgovori: ,Ja ću podić sjemenište !“
Ali kako, kojim srestvima? Red je stvorit sresta-
va, red je žrtvovat se. I on se žrtvova prvi, & uz
njega ostalo svećenstvo i četa drugih dobročinaca.
Sjemenište, uprav velebna zgrada, što je podignu-
ta, sve se sprema da se svečano otvori i da se
u njemu dne 2 Decembra proslavi veseli god pre-
milog vladara.

»Ali eto nenadana smeća
»Sve veselje u žalost pretvori ;
»Fran Jozipa drnula nesreća,
»Koja sjajnu svečanost umori,
»l6 udarac ki mu srce rani
»Nije mogo bit udarac gori !“

Cijelome je svijetu poznata ta nesreća: ne
govorimo o njoj. Tek evo u prošlu nedjelju naši
sjemeništari proslaviše tako sjajno, što im se nije
dalo proslaviti u narečeno doba.

Dne 8 januara u veče velika dvorana novog
Sjemenište, koja, kako čujemo, biće pretvorena u
biblioteku Zavoda, bijaše prepuna sa više od 200
osoba, koji pripadahu prerazim stališim, uredim i
razredim. Bijahu prisutni poglavice svih mjesnih
osvem općine — zatim mnogi odlični
o gosta, a se nalaze u Du-

glavni paroh-sa opštenstvom itd; i napokom do-
sta gimnazijskih učenika, koji su se provukli u
zadnje redove, da čuju svoje kolege iz sjemeništa.

Program akademije bio je posebice štampan
i svakome razdijeljen. Sastoji od 20 komada, koji
bilo čitani, deklamirani, pjevani ili igrani na tam-
burice ili harmvnium, izvedeni su upravo sa neo-
bičnom vještinom. A uspjeh? Da rečemo ončas 0
uspjehu! Naši sjemeništari sinovi su uopće siro-
mašnih roditelja — po godinama skoro svi još
djeca — koji nikada niti bijahu u kakvom umjet-
ničkom društvu slične vrsti, niti on možda vidjeli
ovakih akademija. Oni su svojim ponašanjem i e-
sekucijom programa pred onim odličnim naobra-
ženim općinstvom postigli vanredni utisak i zaslu-

ino“ spjevao i kotiiponovao Antun Mifi&nović ...
neka ne zaborave da je tu pjesmu spjevao i kom-
ponovao Josif Runjanin . . . . Srbin pravoslavne
vjere“.

Nije istina da Hrvati to misle, već je istina
da Hrvati znaju da je tu pjesmu spjevao ,A. Mi-
hanovich od Petropolja Hervatin“ (ovako se on
plroo god. 1818), a da ju je god. 1846. ugla&bio

osip pi Hrvat.

Ova je pjesma izašla prvi put 14/3 1835
u br. 10. ,Danice“ pod naslovom ,Horvatska do-
movina“ sa natpisom ,A. Mi...... ć. Spjevao
je dakle Mihanović god. 1835, dočim je na 14/3
1835 Runjanin imao — tek 13. god. i nekoliko
mjeseca.

No i ako ju je Runjanin samo uglazbio, to
je opet i on bio Hrvat.

»Srbi“ — koji ne miješaju vjeru s politi-

žili sveopću pohvalu. Zadovoljstvo i zanos koli se ' kom — uavagijaju slijedeće dokaze njegova srpstva:

vidio na licu prisutaih, oduševljenje koje su i?a-
zvali i ono, ne hinjeno i konvencijonalno, nego u-
pravo srdačno pljeskanje, to sve svjedoči da su
naši sjemeništ.rci slavili potpunu pobjedu i zado-
bili opću simpatiju. Vrline pojedinih megju njima
nećemo da posebice ističemo, jer bismo protegli
više nego li nam prostor lista dopušta, a s druge
strane ne bi htjeli napastovati njihovu mladenač-
ku čednost. Dosta im budi, da im iz svega srca
kliknemo : Evala vam, momci! Baš valjani! Samo
tako naprijed u maru i oduševljenju za sve što
je plemenito i lijepo!

Nu kome da nadasve pripišemo u zaslugu
taj njihov uspjeh? Oigoji, zdravoj odgoji koju pri-
maju pod strogim, ali mudrim i očinskim nadzo-
rom, a zatim skromnomu našemu dum Pavu Ma-
tijeviću, njihovu učitelju glazbe — u čijoj se če-
dnosti skriva duboki poznavalac muzike, sa širo-
kom glazbenom naobrazbom. Dum Pavo je pre-
poroditelj crkvenog pjevanja u našim crkvama ;
on je znao i stvoriti, urediti te upravljati ovom
zabavom. Komadi igrani uz tamburice i uz armo-
nijum praćeni od valjanog učitelja g. Frana Le-
derera bijahu trudni, nu ipak koli tamburaši, toli
pjevači sve su najsigurnije izveli. Osobito ćemo
istaknut: Vijenac narodnih pjesama; intermezzo
od Cavalleria Rusticana, uvod Lom činu opere
Norma itd. Pak još kad se uzme u obzir, da su
tamburice u neku ruku nesavršena glazbila, a gr-

lo pjevača dječačko grlo
Na ovoj zabavi čusmo i jednu muzikalnu no-

vost. Uprav sada cijela Italija zanima se sa mladim
gvećenikom Perosi, koji je svojim kompozicijama
slavio w Rimu u drugovdje nevidjene uspjehe. Dum
Pavo nam sa svojim učenicima, praćen na harmo-
niumu od g. Lederera, a uz bariton g. Nikše pl.
Ghetaldi prikaže njegovu La trilogia sacra. Bas
g. don Niko Kisić zapriječen nahladom ne moga-
še otpjevati svoj dio, te ga u zadaji čas zamijeni
sam zborovogja dum Pavo, Nijesmo vještaci, pa
se ne usugjujemo izraziti svoj sud o kompozici-
jam novoga maestra Perosi. Cijela ltalija kuje u
zvijezde njegove muzikalce preetave i novi pokret
od njega probugjen u muzikalnoj umjetnosti. Pred-
met ove kompozicije probugjuje čuvstvo žalosti i
slušateljstvo ga je u tom potpuno shvatilo. I ovaj
put pjevač g. Nikša pl, Ghetaldi sa svojim milo-
zvačnim glasom i umjećem probudio je opće div-
ljenje — pljeskanju nije bilo ni kraja ni konca —
pa i mi smo mu harni, jer on ne samo ovdje ne-
go i na našim društvenim zabavama daje uvijek
svoju potporu pjevačkome radu.

Za naše klerike, nadodati ćemo, da tamburice
nijesu dangubice nego srestvo njihovog odgoja. Nu
odmoru oni se vježbaju u glazbi, u njoj nalaze
pravi odmor i utjehu, I dobro čine; za cijelog nji-
hova života naći će u teskim časovima u glazbi
utjehe i mira, & možda i srestvv da se od zla
uklone.

Oni su u ovoj akademiji osvjetlali lice, ali
su dokazali da štuju tugje i da znadu štovati, &ma
da hoće da budu svoji u svome. Evala njima i 0-
nim koji ih ovako krasno odgajaju. Dubrovačko
Sjemenište u svakom obziru moše služit Da Ug0r
ostalim, & na diku Dubrovnika! — U pudlisku
U. H.* biće otštampani neki hrvatski sastavci
koji su se deklamirali na ovoj nesaboravnoj ajeme-
ništarskoj akademiji.

. terram
Dubrovnik, 10 Januara.

Zadnji ,Dubrovnik“ prenaša iz ,Srbobrana“ :

pHirvati misle da je pjesmu ,Lijepa naša domo-

1) rodio se od pravoslavnoga oca,

2) na krštenju mu je bila kuma majorića
Sultana Mihaljevićeva.

Lijepih li zaista dokaza!

Da onu nije bio Hrvat i to vatreni ro loljub,
ne bi on bio uglazbio pjesmu, kojom se slavi hr-
vatska domovina.

Nu za bolje navesti ću ovdje što o njemu
kaže Kuhač:

»Josip Runjanin po pripovijedanju svih nje-
govih nekadanjih drugova, bio je oduševljeni hr-
vatski rodoljub, te je svoju hrvatsku otačbinu
svim žarom svoje plemenite duše ljubio, a sva-
kom zgodom odriješito zastupao načelo, da svatko,
koji se u ovoj hrvatskoj zemlji rodio, bio ma ko-
je vjere, imade hrvatsko ime častiti i prema svo-
jim darovima po mogućnosti isto proslaviti.“ (Ku-
hač: Ilirski glazbenici“ Zagreb 1893 str. 243-244),

Ako gospoda oko ,Srbobrana“ i ,Dubrovni-
ka“ ne vjeruju gori navedenim dokazima, neka se
izvole potruditi u knjižnicu ,Hrvatske Rad. Za-
druge gdje će sve naći.

Evo dokaza da je našu himnu spjevao i
uglazbio Hrvat, a znadu li nebraća Srbi ko je
uglazbio njihovo ,Rado ide“ !?

Bolje bi bilo, mješte da nama prikarate on-
dje gdje ne možete, da najprije, gospodo oko
» Dubrovnika“ na sebe pogledate, jer ako niko a
ono ste vi majstori u prisvajanju. Sroska muzika
udara ,prtpovri srpskih pjesama br. 1. i br,
2.4, a u vba dva zajedno nema nego dvije i
najviše tri srpske pjesme i to uvijek one isic,
dočim one ostale a i najbolje, fo su hrvati,
češke, moravske, poljske ii.d.

Buon appetito gospodo oko ,)ubrovnika“ !

Josip Oniskijević, pravnik.

 

Naši dopisi.
iheniš, 30 Decembra.

g Danas obdržala se je sjednica općinskoga
vijeća, na kojoj pretresalo se i odlučilo povrh raz-
nijeh tačaka. Sve je pošlo lako i dnevni red je-
dnodušno primljen je bio. Nu kad se je prešlo ua
eventualnosti, nenadani predlog g. vijećmika Mate
Ramljaka svakoga je zapanjio. On predloži naime
prešan predlog, t.j. da se otvori natječaj na mjes-
to novoga tajuika, Taj predlog, na čugjenje sva-
koga, od vijećnika per aclamationem bio je prim-
ljen, premda prvo o tom niko drugi nije ništa
znao, nit tome se nadati mogao. Zasta kako bi
se nadati mogao, kad naš tajnik Nikolica Allegret-
ti poznat je kao najumniji i najradišoiji općinski
tajnik u pokrajini. Doduse čudo nevidjeno, da se
njegovi starješine, s kojima je za šest godina x
no vojevao, s njim tako na prečac oproštaju, bez
ikakova, ikakova razloga. Nije druge, mora da je
i volja! Nesnosna mu bijaše i jest naša va-
roš, a još u nesnosnije tajnikovanje od toliko go-
dina, dočim kao vještak zasebno što se tiće lić-
noga poreza, može ugodniji položaj steći, S bo-
gom naš mili tajniće, ali svakako nezaboravi dr-
niškog Jagnjića.

Kotor, 3 Januara,
(Naša Društva.) Javljamo Vam g. Uredniče
mjene Uprava hrvatskih društava amošnjih. Za
ok Dom“ bjehu izabrati; za pretsjednika
kz Adam ik za potproaj resjednika te Tripo
ović, za tajnika Dr. Ivo Kršanić, za blagajui-
prof, Srećko kan. Vulović, i za : jišićara e

a. e — Za hrvatsko radničko društ
og mer Kus 4 Aaton Ilić, ode
[van Zicco, tajnik yir Di nik Lo-
vro Jakićević upravitelj u Perusina. —
i E Zjedal raki gada: Mato
oko Vuković, tajnik Au-
Deja Ermin ariki
gta Raa Ne i RE uprave Ferdi-
nand Homen i Jvsip Serkočević, — (Za ,Hrvats.i
Sastanak“ već smo javili. Ur.) — A sad, recite i-

made li Hrvata pod Lovćenom !

Kotor, 4 Januara.
Od kad je došao amo na c, k. divoni činov-
Marincovich, fanatičar, od

nik
tad zali iajaaali. podigole Drše dogovore