đa spominje, da su budi sami, budi u zajednici
sa Hrvatima sudjelovali u borbi proti stvarim, te
u opće o srpskom narodu govori prezirno i uvre-
dljivo, makar ga poslije kao vjernoga slugu i gla-
di. Mi tih poruga ne ćemo bez potrebe navagjati,
već ćemo odatle »amo zaključiti, da je srpski na-
rod došao na Balkan u mnogo manjem broju od
hrvatskoga naroda. U tom mnenju nas utvrgjnje
njihovo naseljenje i sva njihova starija povijest.
Jer dok su Hrvati tri rimske pokrajine osvojili i
napučili, dotle su se Srbi zadovoljili jednim dije-
lom jedne t j. mscedonske provincije, naime Te-
salonije, koju im je isti Heraklije darovao. Ob
ovomu car pisac kaže: ,....; O ačrog 'Hod-
xleiog Baoiledy zagć oXe rdzov &lg KATAOKIAWOLY
čv 1 čuari Oeocalovixng TA Zlgflua, & škrore
iv TOLAĆENu zgooqyogiav zrageiknce , . 58) A i
povijest njihova kako rekosmo, to isto potvrgiu-
je. Jer povijest naroda srpskoga počam od VII.
pa do XII. vijeka neprestano je služenje sad by-
zantinskom, sad bugarskom gospodstvu.
Evo ovo što je zabilježilo o našim djedovim
pero stranoga pisca, o komu se ne može reći, da
je bio veliki prijatelji Hrvata, a mi potomci toga
slavnoga naroda — koji je, kako se to razaberi
iz pripovijedanja Kostantinova, najprije osvojio
rimsku pokrajinu Dalmaciji t. j. zemlje počam od
Bara pa do Istre, a odavle prama Istoku do Du-
nava, dakle najmanje do današnjega Beograda —
možemo se ponositi tim veličanstvenim pojavom
hrvatskoga naroda na pozorištu povijesti. Naši
djedovi su bili prvi, koji su se odvažili, da oslo-
bode civilizaciju od barbara te ne manja slava i
dokaz njihove sile jest to, što su se oni i poslije
u najbližem sudjedstvu Avara slobodni razvijali.
dočim je ostala Europa ioš uvijek drhtala pred
Avarim. Trebalo je Eurvpi još dvijesta. godina če-
kati na &siluoga Karla Velikoga, da ju oslobodi
straha od Avara, a i to nije prošlo bez pomoći
hrvatske.
m --
početkom IX. stoljeća gospodovali na Timoku, Moravi i
dolnjem Dunavu, nije ni govorilo o Srbim, kano o narodu
stanujućem megju Hrvatskom i Bugarskom.
Sve to pako potvrgjuje i Porfirogenit, kada piše, da
e Hrvatska pod Tomislavom i Krešimirom sve do Pribine
Iorojila 100 hiljada pješaka, 60 hiljada konjanika, 80 ve-
likih i 100 manjih lagja.
I pred takim neoborivim historičkim činjenicama
Srbi kažu: ,Hrvati su godine 800 podloženi Francima, i
ako su Hrvati pobijedili Franke — po Smičiklasu !* (Sr,
»O hrvatskom državnom pravu.“ Govor zastupnika Save
Bjelanovića — Zadar 1893 str. 8). Velika borba sa Fran-
čima u kojoj su Hrvati, nakon težkoga i krvavoga sedmo-
godišnjega rata, pobijediše u ono doba najmoćniji narod,
koji jamačno bijahu Franci, radilo se je tu o velikoj stva-
ri, kako nam to i Dimmler svjedoči u ,Ueber die Sud-
slaven in Dalmatien“ str, 839-380. Sam Portirogevit, ko-
ji je tu važnu historičku činjenicu zabilježio, kaže da su
Hrvati, pobijediv Fraoke postali ačrodć$7rorov ačrdvouov
t. j. slobodni, i nezavisni.
Poput pok. S. Bjelanovića misle i današnji Srbi. Je li
to bratski ?
6) Nav. dj. str. 12.
Novi
(Svršiće se.)
ALIEN OEESERNEZSNNNNN ARAN ENA AE NRIRZ
PODLISTAK.
cijenik naših parobrodar-
skih društava.
Iz pokrajine, svrhom januara.
Parobrodarska društva, koja plove našom o-
balom ponovila su svoj prvašnji ugovor uz znatne
promjene u cijeniku. Pred nama je taj ugovor, pa
ćemo mu istaknuti neke mane, ako pije prekasno
da se u obzir uzmu; ako jest, a ono da
duće bolje pazi.
Kako je poznato parobrodi uništiče nišu mor-
naricu na jedra i tijem je ostalo mnogo našeg pri-
morskog naroda bez kruha. U početku parobro-
darska društva. ne imajuć megjusobni ugovor, pra-
vili su kookurenciju u prevozu, te premda je po-
trošniku ovo bilo od koristi — ipak bijaše po-
trebna neka nagodba, da ne propanu manja do-
maća društva. Dok je u tom ugovoru bio odmje-
ren pristojan prevoz, kako mogu društva živjeti,
ni po jada, ali danas? Uzmite tarifa i vidjet će-
te, da svaka teretnica (polizza), koja je i dosle
imala cijele litanije različitih pristojba, a danas
im je nadodato svakoj po 10 helera više; da ho-
ćete poslati jednu stvar najmanje težine, kako bi-
lo blizu, stajaće vas preko 80 helera. Premda je
u svemu malko povišen prevoz, na male pošiljke
povišen je vrlo mnogo.
Ali ima u tarifi nešto što će naši posjednici
još više osjetiti. Italija nas je udavila sa svojim
vinom. U zadnje doba izvozi se iz Dalmacije u
monarkiju i po istim gradovima maše pokrajine
znatna količina vina «x malim bačvama do 300 li-
tara. Ugovaratelji kartela, imajuć valjda to na u-
mu, odmjeriše prevoz u bačvam do 850 litara raz-
mjerno snatno više od onijeh, koji prolaze tu ko-
ličinu, što je prije bio jednak. Ovdje ne vrijedi i-
nače opravdan razlog, da bačva od 350 lit. zapre-
ma mjesta maldane koliko i ona od 800, jer u ta-
rifi olovo sačma plaćaju više nego drugi laki ma-
terijal, koji pet puta toliko mjesta zaprema.
Već neki dobavljači neće dobavljat vina što
su dobavljali na malo, uz opasku, da ih prevoz
puno stoji. Potrošnik i u maloj količini gleda, jer
čim mu je jedno i malo skuplje, uzimlje ono sto
mu je cijenje, a tim Dalmacija osjeća štetu i za-
tvaraju joj se donekle i ona mala vratašca, što je
imala za svoje vino. Za prevoz vina, žitij4, brašna
i modre galice imao bi, obzirom na ekonomičko
stanje Dalmacije, bit odmjeren jedan osobiti cije-
nik, a zato bi vlada imala postarat se, kad je do-
bila da ne samo niži, nego i viši činovnici sa ma-
snim plaćam putuju parobrodim za male pare.
O prevozu osoba opazićemo samo to, da je-
dino prosjak i težak moraju da plate cijelu tari-
fa — svi ostali slojevi imaju popust. I ob ovom
bi se dalo mnogo govoriti i raspravljati. Kojim
pravom na pr. da činovnik imade polakšicu, a po-
sjednik, težak nikakve. Koju korist vuče jedno
parobrodarsko društvo od činovnika? Subvencije
koje daje vlada, daje ih za poštu, a daje ih iz
poreza, u koji činovnici baš najmanje utječu. No
ob ovom pitanju zaludu se je baviti,
umm —————————m=—=zzlml mum
Tišine, koja nastaje,
Mirao pred sobom gleda,
Brani ga pravde štit.
ak kako će da preda,
to će mu ikad bit?
Nije li puta stotinu
Svome pribranom puku,
Skinula s' vrata okove,
1 tvrde negve &8' ruku?
I zatočnike d'jelila,
I plahoj ruci zoala
Dati mah ?
Da bi žvala
8 bu-
tra rano v
gova na Č
je radosnu
skim žalim, Z:
viteljstvo
lijepo glumljen.
cu prisutno
jamče nam
a tu svečanu 0
Čitaonice uložilo
da svečanost što bolje isp
bio je dobrim uspjehom okrunjen.
U 7 sah. počela je
bila dupkom puna. Od j
tišina Baš po onoj Ovidij
identique ore tenebant“; ili kako bi ge izrazio
Mažuranić: ,Od sto glasi, glasa čuti nije“.
grobnoj tišini započe gosp. Vid Gluščević,
»Hrvatske neretvanske čitaonice“
slov baveći se o zadaći pozorišta,
i nevoljno sta
bio je pra
Preporučamo samo da se uzmu ti obzir ove
okolnosti, koje istaknusmo, u želji da koristimo
našemu pučanstvu.
Naši dopisi.
Metkovići, 27 januara.
Sinoć je ,Hrvatska neretvanska čitaonica“
slavila osamgodisnjicu svoga opstanka. Već iz
ijanje trobojnica te inih trobojnih
itaonici, gibanje družinara naviješćivalo
vijest, rijetku svečanost na neretvan-
samgodišnjicu upra-
je sve svoje sile, kako
ane, i doista njegov trud
narodnost, Da je to tako
Vojskom zapremi kraj,
Ali navalne čete,
Odrene viški zmaj,
Nu _ko će moć odoljeti
svečanost. Dvorana je
edared nastane grobna
evoj: ,conticuere omnes
U toj
tajnik
svoj lijepi pro-
istaknuv tužno
nje naše domovine. Njegov govor
ćen sa urnebesnim ,Živio!“, ,Tako je!“
Nakon proslova prestavljala se trag
5 činova od Ide Fiirstove:
kojega je baš umjetnički glu
Prestavi bijahu
Oblasti, za
gosti iz okolice,
krasno i umjeta
edija u
»Kraljević Radovan“,
mio Tonin Gluščević.
prisutni poglavice svih mjesnih
tim mnogi odlični gragjani, mnoštvo
Mostara i Sarajeva. Prisustvujući
ički izvedenoj prestavi često mi
pade na um: zašto da i mi dalmatinski Hrvati
ne bismo mogli stvoriti neko dramatično društvo?
Ne bi se moglo nego pokušati. Po mojemu skro-
moomu mnijenju, & sudeći i
mi za to imademo dosta svoj
sinoć prisustvovao prestavi baš se čudi i u
se divi, kako je , Kraljević Radovan“ bio onako
Čovjek ne bi rekao, da su ono
diletanti, nego baš umjetnici. Razumije se po se-
bi, da bi se dalo čemu prigovoriti; nego uzev u
obzir i uvaživ, da sinoćni glumci, nijesu glumci
od zanata, nego od zabave, koji mo
u kakvom umjetničkom društvu slič
prigovori bili pretjerani, neumjesni
vrijednosti. Najviše su nas zadivile i občarale M.
Kovačević, koja je igrala ulogu Ma
de Alma; Mand. Glušćević u Neve
pana Mironje; Lj. Glušćević u Jeleni, udovi kra-
lja Zvonimira, pa Irma Boš
rva u baki biljarici, a druga u hrvatskoj selja-
inji. I gosp. Vid Gluščević lij
dislav;
Petra
po sinoćnoj prestavi,
stva. Svakako ko je
čudu
žda nijesu bili
ne vrsti, ti bi
i bez ikakve
re, žene vojvo-
uki, kćerci žu-
njak, Milica Gluščević,
epo je glumio Vla-
s ugarskoga; gosp. Antun Carević
vačića, bana hrvatskoga; gosp. Mato Kar«
ković bana bosanskoga. . .... it
Zadovoljstvo i zanos, koji se je vidilo na li-
g odličnog i naobraženog općinstva
o vanrednom utisku i zasluženoj sve-
općoj pohvali, Vrline pojedinih megju njima ne ću
da posebice ističem, jer bih išao na
opće govoreći gospoda su glumci ovom prestavom
sebi osvjetlali lice, dokazali, kako znadu
štovati hrvatstvo, koliko im na
umjetnost, i da
aleko. U
ljubiti i
srcu leži lijepa
čisto hrvatsku prosvjetu u naro-
du šire na korist ideje neumrloga Starčevića.
Doista ceretvanski H
hoće da moderniziraju da
made u zapećak, dok
= pa o gla
u
nam činjenica o sinoćnoj prvoj prestavi
ti udi, koji
bacaju. sroje. hrv. ke
nam T ci, Nijemci i
vi rade, dok se ee da ubiju
skr