-

a naše općinske i kazališno uprave (kao na
spljetska i dubrovačka) troše na hiljađe
krvavoga pučkoga novca za podupiranje
pionira tugjinstva, koji nam u parodnom po-
više štete nanose nego sto ,Legi i ,Pro
Patria.“ O ovome mora da je svaki Hrvat na čis-
tu, te je više vrijeme da smetnemo neke predsu-
de i neke lude obzire te da složnim silama uzra-
dimo, da se vrata naših primorskih teatara trajno
“otvore našim društvima, da u njima zagospoduje
n+š jezik i naša umjetnost, jer tek tada će kaza-

REPE

* iišt moći da vrši svoju uzvišenu zadaću toli u

* postignu odobrenje od vlade, obavijestit ćemo vas
opširnije o uredbi ovog toli potrebitog društva, a

kulturnom koli u narodnom pogledu. Što jedau
grad ne može sam da učini, to ih može više, ako

-*g6 udruže, samo treba započeti i naći način, kako

»da se ova misao oživotvori. Ovih dana držala je
spljetska mladež sastanak, na kome se uprav vi-
jećalo o ovom vele važnom pitanju te, po onome
što čujemo, regbi da je mladež udarila pravim pu-
tem, koji će je dovesti do uspjeha. Zasnovalo se
naime ustrojiti hrvatsko kazališno društvo za ci-
jelu Dalmaciju, sa sjedištem u Spljetu, a s podruž-
nicama u svim znatnijim mjestima u pokrajini. To
bi društvo preuzelo na sebe sastavljenje i uzdr-

_ žavanje glumačke družine, koja bi naravno bila
složena od najboljih sila, jer bi glumcima trud

bio prilično nagragjen, a opstanak osiguran. Troš-
kovi bi se imali pokriti dohotkom od prestava,
potporama naših općina i prihodom od članarine,

" koja je vrlo niska, jer iznosi samo 20 novčića na

mjesec. Po predračunu sastavljenu na osnovi nov-
 čanog uspjeha dosadašnjih sličnih poduzeća, vas
bi se trošak mogao sigurno pokriti, a članovi ne
bi uzalud žrtvovali ni ono 20 novčića na mjesec,
jer bi za to imali priličan popust na ulaznini. Ta-
ko bi napokon i mi u primorju imali stalnu ka-
zališnu družinu, koja bi svake godine na opće za-
dovoljstvo glumila u većim gradovima (kao u Splje-
ta, Dubrovniku, Šibeniku, a nadamo se i u Zad-
ru), a svake druge ili treće godine bi posjetila manje
gradove i varošice na moru i u zagorju. Kad pravila

megju tim već sada možemo najtoplije preporu-

čiti svakom Hrvatu ovu rodoljubnu ustanovu, koja
će zabilježiti, ako Bog da, novu pobjedu hrvatske

kulturne misli u našoj pokrajini.
Kako doznajemo, već su društvena pravila

bila podastrta Namjesnistvu, tako da će se do
" mjesec dana počet kupiti članovi za ustrojenje
" mjesnih skupina (podružnica), megju kojim treba

da prve i najjače budu spljetska i dubrovačka.

*

Primjetba Uredništva. — Ovo pismo na-
pisao je jedan izmegju najvaljanijih naših mladih
ljudi. Premda se tu radi o stvari koja je već u-
plićina, ipak ou želi čuti naše mnijenje.

Držimo da u pitanju teatra valja podijeliti
pokrajinu u dvoje: na jednu stranu Dubrovnik, a
na drugu — svu Dalmaciju. Nigdje kao u teatru
ne osjeća se razlika izmegju posljedica tugjeg
400-godišnjeg gospostva Venecije i hiljadugodišnje
domaće narodne vlade. Talijanska umjetnost, koja

" po Dalmaciji, kakve su danas okolnosti, truje na-
— u Das

rodni - u u Dubrovniku takove sile
nema. Zato vidimo da u Spljetu, Šibeniku i drug-
dje — prestavlja li hrvatsko društvo, izostaju ta-
lijanaši

smatraju u neku dužnošću da

uklone njihovu utjecaju. U Dubrovniku napro-
tu nema razlike, ili barem : nije je bilo. Hrvati

il

ini

rekuć praktičnu stranu. Sto 86 pak tiče smifsli,

koju bi gornje društvo pronosilo, 0 tom je suvišna

svaka riječ Naše općine učinile bi patrijotičnu
dužnost, da ga primjernim svoticam podupru —
samo bi trebalo sve sile uložiti, da sa umjetničke
strane ne bude izostati iza tugje konkurencije,
jer, zaludu je, osvem narodnog pitanja valja ovdje
imati na umu i umjetnički užitak, koji osobito
privlači. —

Proti slavenskom bogoslužju.

Zadar, 26 Marta.

Stara je hrvatska riječ : što je preveć slano
nije ni mački drago. Mržnja autonomaša, koji se
sada sami nazivlju Talijanci, poznata svima, pro-
ti svemu što je hrvatsko i slavensko neprestance
raste. Da bi mogli sve bi Hrvate i što je| hrvat-
sko utopili u žlici vode, imaju volje, ali ne imaju
snage pa se ljute i srde. Njihovoj mržoji pne mo-
že da izbjegne ni staroslovenska služba božija,
koja opstoji zakonito, i ako vazda progonjena, već
preko 1000 godina. U Zadru upriješe svim svojim
silama da je iskorjene i dosta im ide za rukom
uz ogorčenje naroda i prokliojanja neprestano mr-
tvih i živih. P, Maupas i D. Ballarin nazad. nje-
koliko godina ostraniše sve knjige staroslovenske,
što se nalazjabu u stolnoj crkvi sv. Stošije u Za-
dru, da im se trag zatre, koje su bile radi svoje
vrijednosti i starosti neprvcjenjene i tako, ako da-
nas glagoljaš dogje u sv. Stošije, ne može da gla-
golja. Stari protivnici glagoljice I. Borzatti i V.,
Miošević, uz starost svog starešine, izposlovaše, da
se izdade ovih dana naredba, koja nije u oblasti
ničijoj mego sv. Stolice, proti tisuć godišnjoj gla-
goljskoj službi božjoj. Sto se niko nije usudio do-
sad onakove naredbe izdati, oni je izdaše, proti
kanoničkom pravu i uzbrk i prkos sv. rimske ka-
toličke stolice, uz prosvijed cijele biskupije i ci-
jelog katoličkog puka, bez razlike stranaka. Isti
autonomaši u Zadru govore: 0vo je odviše! Nu
nije to bilo dosta! Starodavni običaj je po cijeloj
Dalmaciji, da se sv. evangjele i poslanica pjevaju
preko sv. mise hrvatski, pa tako i u Zadru. Nu
Borzattiju i Mioseviću to nije bilo pravo, ovo je
talijanska zemlja i valja da se to ukine, po što
poto. Što naumiše to oživotvoriše, naravno zlora-
beć suhu starost, te na 25 ov. mj. 1899. zabra-
niše pjevanje hrvatsko u stolaoj crkvi sv. Stošije
i u sv. Marije it,d. Pobjeda je stečena i Zadar
će se odmah sutra prepojiti ,materi“ zemlji,

Narod ogorčen bježi iz crkava, proklinje ko-
ji mu otimlje njegova stara prava. Mi, veli puk,
u ničija prava ne krećemo, zašto drugi u naša
kreće i to u našoj kući. Jedina utjeha, kad bismo
hodili slušati sv. misu, bila je ta, da u našem
hrvatskom jeziku slušamo sv, poslanicu i evan-
gjelje, tako, da smo svih znali na pamet, ostalo
nijesmo razumjeli, što je pop pjevao; je li kleo,
prokliojao jali blagosivljao, za nas je bilo sve
isto, mi ga nijesmo slušali, niti razumjeli, pa smo
svoje molitve, naučene od naših milih pokojnika,
Bog im se smilovao, molili. Sad, kad više neima
sv. poslanice i evangjelja u našem jeziku, imože-
mo ostati i kući, te tu se svom dragom Bogu mo-
liti, & pop, kad će pjevat latinski, neka pjeva
sam, nije mu potreba od nas, te kad njeki misle
da smo mi radi njih a ne obratno,

Strašni zaključci, ali na žalost istiniti, koji-
ma su prvi i poslijedoji uzrok Borgatti i Mioše-
vić, te sve sablasti što se dogode, i koje će iz
njih slijedit padaju na njihovu dušu i oni valja
da prime svu odgovornost. Zar oni ne znaju svoju
dužnost i svoja prava; sar oni ne znaju, da je
crkva katolička, & ne talijanska, i ako sv. Otac
papa stanuje u Italiji, što ona ne zaslužuje te
jezik od

i

E
E
$
E
i

:
n
i

F
=£
že

i
i
:

:

+| taj mu prvi

glagoljica i hrvatsko pjevanje \ovgngjelja Mema
spadat u politiku. Ko bi prvi imao doći u susret
velikoj ideji živućeg slavnog i neumrlog Lava XIII,
podmeće indirektno kipove, i tako
tjerajuć lisicu iztjerat će vuka

»Dalmata“, kojima je on alfa et omega, sa-
jedno s njima tare ruke od veselja, što im je ti-
sućao pravo ovog naroda pošlo za rukom uništiti,
narod razjaren kune iz dna srca svoje krvne ne-
prijatelje, te se reda u falange, da se kao jedna
uša tuži Rimu, prije nego će sam krojiti pravi-
cu, jer tamo su katolici a Talijanci po vjeri; sv.
crkva megjutim trpi ni kriva ni dužna, radi onih,
koji se ne znaju snaći u svom položaju, radeć
proti svakom pravu i presvajajuć vlast koja nji-
ma * rigo. ii $

rvatska je poslovica: ,ko se ognjem i
taj valja da se opeče“.... a nas će samo .
prijed voditi kao i dosad:: Bog i Hrvati.
Glas Puka.
-Y . .-. .
Naši dopisi.
Trsteno, 25 Marta. _

Naše pristanište. — Želimo i vapimo odav-
na, da se i naše želje ispune, da i Trsteno dobi-
je jedno pristojno pristanište za lagje i male pa-
robrodiće. Zlamenitost Trstenoga glasovita je, lje-
pota položaja, čuveni platani, kojim se dolaze di-
viti mnogobrvjai stranci, pak prekrasni park vlas-
telina gosp. Vita pl. Bassegli-Gozze, a uz to naš
živahni promet. Kolikogod smo se zauzimali, sve
naše želje ostaše dosle neispunjene, ali se u bu-
duće nadamo, da će Pomorska Vlada imati obzira
na Trsteno, ako ne radi nas, T; jana, & ono
barem radi onih stotina stranaca, koji dolaze da
pohode naše čarobno mjestauce, Jedan član pre-
jasne Habsburške Dinastije čitavu knjigu udosto-
jao se napisati i svojom rukom ilustrirati o samom
Trstenom, hvaleći ga kao najljepšu tačku Jadran-
ske Riviere. Valjda će takova tačka biti zaslužila
jedan primitivni lukobran, da se možemo iskrca-
vati bez pogibelji, pa još kad se uzme u obzir,
da ni trošak za radnju ne bi bio velik.

š Trstenjanim,
ari, 25 Marta.

I. Izjava. U 12 e u ne-
kakvom dopisu Škaljarskih Hrvata, tiče se i me-
ne potpisanog Anta Radonića. Piše nekakav lažni
dopisnik, da u onaj dični dopis ,C. H.* potpisa-
mih Ščkaljarskih Hrvata, gdjeno bijah i ja, da sam
bio ponutkivan za dopis, i to od g. Perugijina, i
takogier isto od dičnog gosp. Učitelja. To su sve
laži, što nekakvi nedostojni dopisnik može uvrsti-
ti. Ja ne bijah od nikoga nagovoren u ovoj stva-
ri, a ipak najmanje od gosp. Učitelja, nego svo-
jevoljno se potpisah u onaj dopis gdjeno bijahu
sakupljeni u jedno kolo moja hrvatska braća ska-
ljari. A ti crni dopisniče pokaži meni s kime sam
ja općio, za mog oca, i sve drugo ostalo što si
umio slagati, razvidi malo bolje ako nijesi slijep,
odakle je moj otac, je li iz Njeguša ili ti iz Ška-
ljara, pak vidi jadniče da li je i moj djed iz Nje-
guša ili iz Kavča, razvidi prije sve ove stvari do-
bro nego što bi imao toliko lagati, ne samo o
meni, nego što se i drugijeh tiče. Ovo samo što
izvrših ovu moju, da može i kogod drugi dalje
znati, kakvi se pravi i čisti istiniti dopisi is Ko-
u

u ti štogod krivo, dragi do i
zagji mi sa potpunim i pravim teže poitela
nadalje ću ti odgovoriti, inače te smatram meni
nedostojnog. Anto Radonić.

41. Isjava, — Izjava svijeh
mii e

potpis, je nekog laživ .
nika Dubrovaika?. da baveći se istom. Ijkrom.
spomene mene i brata mi Josipa,

Spotiče nam isti dopisnik, da mi
Hrvati nego Talijanci. Mogu ustvrditi
pisniku, da moj otac kao vojnik Premilostivog Ca-

ra, hrvatskog našega Kralja
Vojsci, i to u ratovima što