Zabavlja nas protekcija, koju u zadnje doba
» Dubrovnik“ postavlja na stranku prava. Iza ka-
ko se je toliko isplakao, što u općinskom vijeću
Dubrovnika nema nego malo pravaša, sad nam
pak iz daleka poručuje ništa manje nego, slogu :
sporazum srpske stranke sa pravaškom na vije-
loj liniji. Srbi i pravaši skupa morali bi, po nje-
mu, u borbu proti narodajacima, & prvi-bi avjet
sloge bio, da se pravaši odreču negacije srpstva.

Zbilja, mi već počinjemo ozbiljno misliti, da
su naši Srbi izgubili glavu!

Koliko je pravaša u općini Dubrovnika: da
li deset, kako pišu ,N. W. Tagblatt“ i ,Dubrov.“,
ili ih je više, to su, ponavljamo, naši posli. Bilo
ih deset, dvadeset ili cigla dva, koliko ih je, mi
smo zadovoljni, kao što je zadovoljna cijela pra-
vaška strauka u Dubrovniku sa radom i rezulta-
tom ovijeh te je prestavljaju, pak nema ni najma-
nje volju, da Srbima kostanje iz vatre vadi S to-
ga gledišta neka se braća Srbi umire; stranka
prava u Dubrovniku svijestna je položaja Hrvat-
stva i svog pravaškog, pak će raditi onako kako
joj dužnost i patrijotizam nalagali budu.

Od srca smo se nasmijali ideji kompromisa,
koja je niknula u vatrenoj glavi nekog Srbina iz
Kotora, zdvojna radi golema poraza, što ga pretr-
pi taman pod Lovćenom!

Pravaši i Srbi — ovi naši ,Srbi“1? Ama to
su dva ekstrema, koja ne samo se ne tiču, nego
se jednostavno isključuju ! Ako je srpska stranka
u raznim metamorfozam i kompromisim izgubila
pojam političke dosljednosti i načela, mi joj krivi
nijesmo — ali čemu da i druge mjeri svojijem
laktom ?

Stranka prava ne može i neće nikada stu-
pati u dogovore sa jednom, ne nehrvatskom, nego
protuhrvatskom strankom. I zato je pusta izmi-
šljotina Dubrovnika“, da je jedan pravaš nudio
talijanašima kompromis za općinske izbore, koji
da su oni odbili. To naprosto nije istina i mi po-
zivljemo ,D.“, da iznese ime toga pravaša i ime
onih kojim je nudio i u ime koga ga je nudio.
Dosta je poznati najelementarnija načela naše
stranke, da se ta mogućnost isključi.

Istina je nasuprot, da su dubrovački talija-
naši više puta iz daleka pokušali da dobace pra-
vašim riječ o kompromisu, osobito u doba, kad
bijahu u zavadi sa Srbima. Istina je, da su pra-
vaši svaku takovu zasjedu odmah najodlučnije
odbili, smijući se fenomenalnoj naivoosti dubro-
vačkih talijanaša. Hoće li ,D.“* da te izrazi-
mo jasnije ?

Priznajemo i fakta svjedoče, stranka prava
u Dalmaciji ima moćeih i razoovrsnih protivnika,
a narodnjaci nastoje svim svojim silam, da steno-
vitoj tendenciji na ruku idu. Ali iz toga ne slije-
di, da ćemo se mi ikada zdrožiti sa najljućim du-
šmanima svega što je hrvatsko. Stranka prava ni-
kao što strauka srpska —

  
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
   
  
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
   
  
   

(U DUBROVNIKU 19 Avgnsta 1899.

Zmajeve proslave? Zar su zaboravili ono dreka-
nje, koje ih je stalo, kad su Hrvati, insultirani i
provocirani u svojoj kući, na izazive odgovorili ?
Zar su zaboravili čibukaše Gundulićeve i toljaga-
še Kninske slave? Ili se ne sjećaju lani kad je
,Hrv. Rad. Zadruga“ napravila izlet u Kotor, u
hrvatski grad, sa hrvatskom općinom, kako bijaše
dočekana od Trojanovića i družine ? Ne. ovo su
uspomene koje se ne zaboravljaju, jer plod opri-
jeka, jer sakrivaju tajne želje, kojim u ovim zem-
ljama mjesta nema.

Pak da i pije svega toga već sami zuačaj
naših ,Srba“ stavlja takav kompromis u apsur-
dum. Ta, pomislite malo, ovo i nijesu Srbi, ovo
su odnarogjeni Hrvati, odnarogjeni vjerom ili dru-
gim nenarodnim srestvima. Stranka prava njih,
kao pleme, u hrvatskim zemljama naprosto ni pri-
znati ne može, ona ih drži onim što su — 0-
drodim hrvatstva. Kako može ona da i prozbori
o kakvom sporazumu sa elementim, koje tako-
vim smatra ?

U koliko se izmegju redaka srpske pisanije
čitati može, čini se, da su oni, razočarani, izgu-
bili vjeru u svoju politiku. Srbi će nam na ovo
kriknuti protestajuć, da nije istina, ali u nutraš-
njosti svojoj daće nam ipak pravo. No onda bilo
bi najbolje po njih i po narodnu stvar, kad bi o-
tvoreno to prizoali, pak povukli posljedice svoga
priznanja. Tada bismo njima drugačije razgova-
rali — ali ovako, kao ,Srbima“ — nikada.

Stranka prava u Dalmaciji ostala je poraže-
na — ali samo prividno. Već davno prije općin-
skih izbora pisali smo, da je novi izborni zakon
produženje života stare narodne stranke na dalj-
nih šest godina. Mi smo znali za te namjere. E-
vo ona je to i postigla, a ko zna da li će bit po-
treba i čekati dok se te godine iznižu? Jer bu-
dućnost hrvatstva u Dalmaciji ne sastoji u megju-
gobnom uništenju, nego u evoluciji boljih eleme-
nata u pravaškom smislu. To se je dosle pokaza-
lo s lijepim uspjehom, a u buduće još će i bolje,

Srbim pak poručujemo, da se kane besmi-
slenih sanjarija. Ako im je zbilja stalo, do buduć-
nosti ovoga naroda, onda znadu šta će i kako će.

Straoka prava ne trguje svojom idejom i
gato će jedan dan pobijediti.

 

Žalostni pojavi u Herceg-Bosni.

Sa mrtve straže, mjeseca Avgusta.

U mojoj domovini Herceg-Bosni u zadnje
vrijeme odigraše se dogagjaji, poradi kojih mora
da krvari srce svakoga Hrvata. Kako je razlika u
vjeri više puta braću razdvojila; tako je sada na-
vodno umišljena vjerska prerevnost katoličkih sve-
ćenika u Herceg-Bosni bila povodom žalosnom raz-
doru, koji je od Trebinja do Broda nastao izme-
gju jednokrvne, vjerom raztavljene braće muhame-
danaca i katolika,

Ko pozoa rodoljubivo katoličko svećenstvo
u Herceg-Bosni, koje pred dvadeset godina sami
zaigraše narodno hrvatsko kolo i u to kolo oko
sebe sakupiše braću Hrvate bez razlike vjere, na-
pose dobre našo muhamedsnce ; taj će se čuditi
tvrdnji hrvatskih rodoljuba iz Bosne i Hercegovi-
ne, da ti svećenici onu hrvatsku zgradu, koju tel-
kom mukom podigoše i u njoj braću mohamedan-
katolicima pod jednim hrvatskim imenom

NAPODNA REPUBLIKA HRVATSKA

NARONA BIBLIGTEKA, Dbčšć INK

   

složiše i ujediniše, sada sami ruše ! ?
Prvi razdor nastade u Trebinju povodom de-
nuncijacije hrišćana protiv katoličkoga svećenike,
da je navodno govorio protiv muhamedanaca.
Braća mohamedanci i nepitajuć koliko je is-
tine u zlobnoj denunciaciji hrišćags, istupiše iz
hrvatskoga pjevačkoga društva »Slavulja“, kamo
se više ni onda ne povratiše, kada se je istragom
izpostavilo, da je denunciacija hrišćana bila zloh-
na izmišljotina, u svrhu da se razdvoji braću mu-
hamedance i katolike, te posije megju njih mrž-
pju i razdor. Zsr plemenita braća bezi De fftenda-
rovići, braća Šehovići, mudri i plemeniti Murat te
drugi trebinjski muhamedanci ne pozaaju bizaoti-
zam svojih sugcagjana hrišćanske vjere, koji su od
vajkada vični u mutnom loviti, te nijesu trebali
laži povjerovati, ili su barem trebali opet k ,Sla-

 vulju“ povratiti se, kada je istragom ispostavlje-

no, da katolički svećenik nije protiv njih ništa
govorio.

Žalosni taj razdor ne ostade megju trebinj-
skim zidinama osamljen, on zahvati i srce Herce-
govine hrvatski grad Mostar. I ovdje opet vjera
po srijedi, & hrišćani igraju ulogu širitelja razdo-
ra izmegju do tada složne braće muhamedanacs
i katolika.

Jednoga dana nestade lijepe djevojke muha-
medanske sa jednim katoličkim mladićem kojima
se usljed svestrane potrage u trag ne ugje. O tom
ljubavnom bjegunstvu puče glas po Mostaru, ko-
jega hrišćani jedva dočekaše rastrubivši da je dje-
vojka potajno sa znanjem katoličkih svećenika od-
vedens, da ju pokrste. Braća muhamedanci ne it-
tražujuć koliko je u tome istine, brže bolje istu-
piše iz svih hrvatskih društava, povrstiše , Osvit“
te čak zaključiše, da od katolika neće ni kupovati.

Usljed tako uspjeloga razdora hrišćani bi-
zantinskom zlobom pokazuju prstom, nad tim do-
gapjajem izvenagjene i ožalošćene katolike mos-
tarce; dočim muhamedance još većma razdražuju
kojekakvim bajkama o milijunima, koje da nad-
biskup Stadler dobiva za pokršćavanje muhame-
dansca.

Braćo muhamedanci! zar od vjekova posto-
jeće bizantinske himbe još ne poznaste ? Zar nji-
ma za volju, ili recimo po vašem sudu kako vi
sada sudite radi krivnje jednoga svećenika, da se
vi milijuna vaše jednokrvne braće Hrvata odrek-
nete, koji vas ljube, koji vam srce svoje otvara-
ju, vaše vjerske svetinje poštuju, & da se pridru-
žite vašem dindušmaninu, vašem i našem neprija-
telju, koji slabost nas pojedinih izkorišćuju na na-
žu sveobću štetu. Niti svi preti nisu jednaki, pa
nemojte pi vi sve Hrvate osuglivati, ako se izme-

gju nas nagje jedan neznalica i nevrijedan. koji

vaših svetinja, vaših vjerskih osjećaja poštovati ne
znade. Hrvatski narod vas sa braću prima, koo

breću ljubi, vašu vjeru poštaje, a što neznalice