hoće da podmetne) da ne dopuštamo, da se iz Splje- ta može sudit rad u Dubrovniku i na to nanizu- je čitav niz bedastih sofisterija. Nego nije dum Ivo sam. Takogjer ni narod- njaci po Dalmaciji ne shvaćaju što se ovo u nas dogodilo, no kako su oprezniji šute, a nJed.“ fa di necessita virti, ne znajuć kako da se bolje ponaša Ipak što se tiče postupanja u dubrovačkim izborima stvar je jasna. Proti koaliciji svih Nehr- vata, da hrvatska Atena ostane u tugjim šakama, složili su se svi Hrvati, da je spase. Složiše se i uspješe. Morali su da ovako postupaju. Naša slo- ga bijaše jednoglasna i jednodušna, niti jedan pra- vaš, niti jedan narodnjak ne nagje se, da se to- me protivi. Dum Ivo Prodan u ,Croatii“ pripisuje po- glavito našem Uredniku, da je on ,kriv“, da su stvari tako ispale. Jest, on se je svim silam zau- zeo, da osujeti pokušaj srpsko-narodnjačkog, & u- glavi hrvatski sporazumak, ali nije on sim, van i drugi, pravaši i narodnjaci, na opće odobrenje. Ako Prodan ne vjeruje neka upita prijatelja preč. kanonika Ljepopili, koji je sudjelovao i koji je takogjer izabran u općinsko vijeće. Neka upita svijeh i neće nijednoga naći, da će ovo postupa- nje osuditi, naprotiv svak je zadovoljan sa nači- nom i uspjehom naše borbe — svak osvem Srba i Talijanaša! Pravaša ima u Općinskom Vijeću lijepa ki- ta, pak ćemo oduševljeno nastaviti rehabilitaciju hrvatskog Dubrovnika ne samo u općinskim, nego — ako nam gospoda iz pokrajine namjere ne po- mute — i u drugim poslima južne Dalmacije. Ta- ko bi zahtijevala naša situacija. Ko ne vjeruje, neka dogje ovamo, pak će, ako ima soli u glavi i ljubavi u srcu, doći do istoga zaključka. Io tome nemamo ni volje ni prostora, da dajemo razjašnjenja onim, koji neće da nas razu- miju. Našli smo da je tako najbolje za hrvatsku | stvar — i dosta! Gospoda mogu mrmljati, no ka- , ko su se Dubrovčani o svojim poslima naučili sa- | mi odlučivati, tako će i u buduće, a kad vidite, da izdajemo načelo i hrvatsku ideju udrite nas | kamenjem. Je li ovo pošteno? — | Nego valjda biće kakav drugi pojav, koji je | | | radili i uradio bi dobro.“ — Dok i ćoravi vide ; da smo ovim htjeli reći, da je jedan položsj u Spljetu, a drugi u Dubrovniku, Prodan misli (ili zabrinuo neku gospodu u pravaškoj i neku u na- rodnjačkoj stranci. Mnogi pravaši nijesu zadovolj- ni sa ovom Prodanovom politikom, koja neće ono što drugi hoće, koja hoće ono što drugi neće, ko- ja ni sama ne zna što hoće i što meće, pak tu svoju zasukanu nespretnost i golotinju pokriva sa | Jozom Frankom i sa nekoliko fraza. Njoj niko ni- \ + je po ćudi, ni spljetski pravaši, ni dubrovački pravaši — njoj više vrijedi jedan brzojav kakova zakutnjakovića, koji se ,izjavlja“ za ,čistu čisto- ću“, nego li sve ono, što smo u Dubrovniku posti- gli u toliko godina borbe, mučna i sustavna rada. Čovjek može neko vrijeme gledati ovu uškopljenu politiku, nu ona napokon dodije. A s druge strane pitaju se muogi narodnja- ci i u duši Hrvati: je li pravo da stranka služi | hirima, mržnjama i namjerama Bulata, Morpurga i Stražičića ? Ovo je trojka koja vodi danas na- rodnu stranku, a od nje Bulat bijaše talijanaš, Morpurgo ..... što je bio g. Morpurgo?.... & Stražičić Srbin. Eto pustijeh Hrvati, načela i u- , vjerenja ! Je li pravo da se sva zemlja zapali u vatru, & da prodru Bulatovi hiri na Visu; da se | naše novine pune sablaznima u Primorju, zato da | se osjegura mandat jednom narodnjaku? Ne, mi umorni, siti i zgagjeni ove borbe, u kojoj ' lutke drugih i njihovih skutonoša. \ \ Treće izdanje. Svak će se bit začudio čitajuć na čelu zad- nje zaplijene ,Crvene Hrvatske“ treće izdanje. Evo kako smo do toga došli. U subotu na 1%, po po- dne bane policajni komesar i najavi pam _zaplije- nu zadnjeg dijela uvodnog članka Ukas ili Befehl, odnese ediciju lista, pogje u štampariju, izvadi i razmetne dotični slog. U nedjelju naredismo dru- go izdanje i baš se isto tiskalo, kad evo opet po- licajnog komisara, da je zaplijenjen dio članka Medo Pucić i Pero Čingrija, te odnese sve štam- pane primjerke i tako moradosmo izaći sa tre- ćim izdanjem. Jednom prigodom pogjosmo do gosp. držav- nog odvjetnika Novakovića, da ga upitamo kako se to dogodilo, umolivši ga, ako već plijeni, neka plijeni u jedan put, a ne da nam ovako čini no- vu i nepotrebnu štetu. Gosp. državni odvjetuik reče, da on zato ni- šta ne zna, i da je on ujedno oba članka zapli- jenio, a kako poslije obaznasmo, ovaj se nespora- zum»k nehote, bez ičije namjere, dogodio. 'ONHFNAFI7TAd VŽ i po podne je «bavio presv. i prep. naš biskup Uccellini. Popodne išla je izletom , Bokeške Plo- vitbe“ iz Kotora u Ercegnovi naša hrvatska glaz- ba, koja je do kasna zabavljala svijet biranim ko- madima. Upalo je svakome u oči, da se ovom pri- godom u Ercegnovomu nije vidjela ma ni za lijek pi cigla hrvatska trobojnica. Ovo opažamo po £e- lji mnogijeh izletnika, nadom da se neće više po- noviti što slična. U Ercegnovomu čuli smo jednu lijepu! Čujte ju. Sad je za načelnika u Ercegno- vomu poznati veliki srbin Gojković. [ na zadnjim izborima bjehu birani za vijećnike Gojkovićevi privrženici. Nu Gojković se je više puta zamjerio osvbito pak prigodom zadnjeg pira na Cetinju, kojem je htio Gojković prisustvovati, kao načel- nik Ercegnovoga. Njeka fotografija nije se baš mogla preporučiti. Uz ovo neznamo baš da li idu u redu posli Ercegnovske općine. Bilo, što bilo — a ovo zadnje je glavno — Vukotić do- ćukao je, da će bit raspuštena Ercegnovska op- ćina, ako bude ponovno biran za načelnika Goj- ković. Gojković veliko-Srbin a Vukotić veliko- Srbin! Ništa za to! Znade Vukotić šta radi. I zbilja evo što čusmo da se govori, da je naime skorih dana bio Vuketić u Ercegnovi, pa da je ,u ime srpskoga kluba“ nagovarao vijećaike er- cegnovske (misleć možda da su oao grbaljski!) da ne biraju za načelnika Gojkovića. Bilo koga bilo samo ne njega. Ovo vam radi kronike javljamo a sad gremo da vidimo hoće li ercegnovski vijećni- ci poslušati Vukotićev svjet. Štajerski Gradac, 25 Septembra. *) Ako iko Don Ivo nema prava da govori o slozi. Ali čudno! On kamen smutnje u Dalmaciji, koj je jedini prouzročio raskop stranke prava u Dalmaciji, usugjuje se sada napadati gradačku o- mladinu, što je istupila ne za hir nego od prije- ke nužde iz gradačkog akademičkog drustva ,Hr- vatske“, da u ime ,sloge“ toga nije smjela ućini- ti! U 30 broju ,Hrvatske Krune“ udara on bjes- no na omladinu, koja se okupila u novom društvu »Sloboda.* Mi ga shvaćamo. Priznajemo da mu je teško gdje vidi da se ruši i zadnja kula gjaka čistunaca obraz mu pada, da se zarekao slaveći gradačku mladež kao uzornu, kao jedinu što stoji na dostojnoj visini, jer da listom pristaje uz slat- kog Franka. Vidi gdje mu šajke tonu, pa udario da zabašuri istinu, da prikrije pred svijetom bla- mažu ostalih ostataka svojih miljenaca, koji su se kleli ,pred Bogom i Hrvatskom, da je Frank ne- vin.“ Iz tog ,uzornog“ društva prisiljena je istu- piti većina članova. Svak će se čuditi da je veći- na morala istupiti, nu to nije ništa čudno u druš- tvu , Hrvatske“, u kojem vladaju tako abnormal- ne prilike. Tu se nije gledalo na uvjerenje poje- dinaca, na njihova prava, već je vrijedilo pravilo : koje jači, taj talači. Šaka i batina ne poznaju razloga | Ali našlo se u tom društvu i ljudi uvjere- nih, da nijesu došli na universu da se samo za- bavljaju, da vrijeme, novac, sile u ludo troše. Na- šlo se ljudi uvjerenih da nije zadaća djačkog druš- tva jedino okupljati se kod čaše piva, te u ,eks- tazi“ recitirati one obične deklamacije o žarkoj domovinskoj ljubavi. Našlo se ljudi koji su traži- li čina a ne riječi, koji znadu da je u našim teš- kim narodnim prilikama mladeži ozbiljno na opre- zu stajati i družati se da skoči odvažno na obra- nu svetih narodnih prava, što nam ih sa sviju strana otimlju, a ne ljenčariti i bučiti. Našlo se ljudi koji nijesu davali važnosti praznim riječima i puštali su radije da čini mješte njih govore dr- žeć se one: facta loquuntur, Našlo se ljudi koji su htjeli da se nastoji oko izobrazbe, da se goji ljubav & ne mržnju, megjusobno počitanje a ne psovke i pogrde, da se pomaže bratski jedan dru- oga, a ne da si jamu kopaju. N i su da vo bude ognjište puno bratske ljubavi, puno domovinskog zanosa, puno plemenitih ćustava, pu- no ozbiljna rada, ali poziv je njihov ostao — glas vapijućeg u pustinji ? Drugo se nije moglo ni očekivati u društvu, gdje se nije marilo za društvene zakone; gdje se zilo na primitivne zehtjeve pristojnostu ; gjde je nekolicini bilo slobodno pod noge staviti druš- tveni pravilnik, hotomično kršiti pravovaljane za- ključke tim se ,viteškim“ činima po- “ pod e se O svo- je mnijenje izraziti; gdje se nije smjelo glasovati za koga se htjelo; gdje bi se — kad se pretre- aSloboda*, »Hr+ novo društvo, a je- oštro našao i Prom zali kal peke