ozamream

a

 

ska
Zvo. i - To je
po 10v. a put preštampano, pa baš, ako

hoćete i iz = suskijeh čitanaka. 9). Žena buduć-
nosti, od J. Belović-Bernadzikovske. — Do slova
uštinuto iz književnog lista ,Mostarska Zora“ :
svezak mjeseca septembra 10). Čovjek repat, po
talijanskom preradio I. kan. Stojanović. — Vigji:
Ghislanzoni: Racconti, Biblioteca Amena 11). Ma-
rin Kaboga — životopis, skupušen.... okle? Ne
znam, da me ubijete.

A sada, srpski svijete, evo ti zrcala: ogledaj
se pa sudi ,Dubrovnik“ i Dubrovnik! Rešetar.

 

Ovim brojem ,Crvene Hrvatske“ Frano
Supilo prestaje biti urednikom Lista, ali os-
taje i nadalje njegovim izdavateljem.

Uredništvo je povjereno pouzdanoj i po-
vjerljivoj osobi, koja će nastaviti rad i na
koju se gospoda dopisnici, predbrojnici, čita-
telji mogu mirne duše osloniti u svemu što
se novine i njih tiče.

Suviše neki odlični Hrvati u Dubrovni-
ku savjetom i djelom nastojaće oko ,Crvene
Hrvatske“, čiji program, pravac i svrha os-
taju nepromijenjeni. Glavna svrha — obrana
Hrvatstva južnih naših krajeva od mogućih i
raznih mu dušmana; program i pravac —
hrvatski na temelju načela stranke prava, za-
govarajuć uz to sporazum svih Hrvata u Du-
brovniku, jer za stvar potrebit.

JAVNA MOLBA.

Gospodine Uredniče, molim Vas lijepo da
budete tako dobri i da uvrstite u Vaš cijenjeni
list ovo redaka, koji će možda takogjer baciti ma-
lo svijetla na naše knjižarne prilike, respective
neprilike.

Prije nekog vremena izdah nakladom knjiža-
re Pachera i Kisića u Mostaru knjigu. Pošto ono
desetak eksemplara, koje primih pored honorara,
razdijelih prijateljima, zamolih sa nekoliko pisama
moje nakladnike, da mi pošlju još koju knjigu,
koja bi mi mogla zatrebati za ljude, koji mi —
a i tolikih ima! — ne vjeruju, da bih ju ja ipak
mogao sačiniti. Okrom toga, ni ja sam nijesam,

to je pečalano, proštio g7 oko m pa bi mi
lo vrlo milo, da pročitam i da posjedujem stvar,
kojoj sani, ako se dobro sjećam, ipak
Nemati tugjih knjiga, — hajde da, to još nekako
i ide, ali nemati svog djela, — eh, to bi možda
mogli podnijeti samo gg. Pacher i Kisić, da su,
kojom srećom ili nesrećom, pisci!

Kako je ta knjiga m Zagrebu rasprodana, a
spomenuta mi je gg. nakladnici neće da pošlju ni
za pare, to sam evo prisiljen obratiti se javno
kakvu prijatelju hrvatske knjige ili barem članu
za zaštitu hrvatskih životinja, ali mi pošlje za

 

novac ili badave Iverje; ako je to moje djelce

slučajno kupio ili dobio na peškeš od veledušnih
PODLISTAK.

USPOMENE.

I

Din-don, din-don, din-dou .... tužno se raz-
iijemalo zrakom sa staroga zvonika Male Braće, a
pod niz Placw redala se duga, nepregledna
povorka naroda. Dvije glazbe šutke stupale pred
tankim križem crnih fratara, sa kojega tugaljivo
lepršala srakom duga crna koprena. Za ovim do-
lazili drugi svećenici, pa Neo po vijenci shrvats-
kim trobojnicam, pa narod, čitava vojska, a na
svačijem licu čitala se bol, odrazivala se tuga,
sjeta. Stara hrvatska Atena plakala jednoga od
svojih ponajboljih sinova iz vremena. Ve-

lebni Kralja- i ć
ebni pokornički psalam NEE e sie

 

nakladnika ili od mene. Ako nije drugačije,
molim Iverje na

zajam | (Da ste ga nama poslali!
Op. Ur)

Moji mi ženerozni mostarski nakladnici ne
samo te ne šalju na tolike molbe moje rodjene
knjige, nego mi maprosto i ne odgovaraju. Gg.
Pacher i Kisić jamačno se ljute, te se Iverje
prodaje i jer su mi za nj platili 35 for, t. j.
svotu, koju bi, recimo, veleučeni g. Risto Kisić
pošteno i krvavo zaradio, da cijelo Iverje prepi-
še, ne izostavivši — razumije se! — po svom
običaju ni jedne , točke, zapjate, upitatelnog i u-
divitelnog“.

Što bi, pitate me, bio ,moral“ tog mog pi-
sanja, koje bi moglo uhu kakvog obrazovanog na-
kladnika Zapada zvoniti kao Ezopova fabula, u
kojoj ima ne samo dva, nego i više magaraca ?
Da u nas ima ne samo loših pisaca, nego i — rgja-
vih aakladnika.

Nadajući se. da ću se ovim putem ipak do-
čepati knjige, kojoj sam — 9 tugo moja! — au-
torom, a ne — o srećo moja! — nakladnikom,
zahvaljujem Vam, Gospodine kredniče, na gosto-
ljubivoj ustrpljivosti.

Paris (rue Sedaine 73)
A. G. Matoš.

Naši dopisi.
Cerro de Paseo, 26 Oktobra.

Na 16 ovog mjeseca preminula je gja. Ma-
de Saltarić rodom iz Dubrovnika, jošte u cvijetu
mladosti, nakon malo dana bolvanja, žrtva teške
bolesti i baš kad u ovom gradu nijesmo imali ni-
jednog liječnika!! Sprovod je bio sudjelovan (con-
corrido) veće narodnosti, peruanaca, italijana, špa-
njula itd. Laka jom bila ova tugja zemlja !!

A propos kad od liječnicima govorimo, čudo
da se ne uhva nijedan naš liječnik ovamo doć,
barem za jedno malo vrijeme, 2 ili 3 godine, ko-
je bi bilo suviše da učini sreću, pa se vrati u
domovinu. Od svake marodnosti ih je bilo samo
ne od naše i u malo vrijeme svikolici učiniše li-
jepih novaca i pogjoše van uživat milosnije pod-
neblje. Fropikaši, tojest, peruanci koji su se ro-
dili u vruću podneblju, nijesu dobri za ovo mje-
sto visoko poviše mora 4,500 metara! To je uz-
rok da ovdje 30,000 duša mnogo puta nema jed-
nog samog liječnika!! .... Svukuda liječnici su
štovani i zanat je masan, ali nije nigdje mastniji
što u Peril a nadasve u Cerro de Pasco gdje na-
plaćuju za izliječit jednoga, ne od sušice, nego
od nemoći koje samo traju od 5 do 15 dana 5,
10, 50, do 100 lirah šterlinih! Dakle što mari
za C. H. 26/10 99 pretrpit malo vrijeme? Ovo
neka je na znanje našim liječnicima, ako sumnjaju
neka pita tolike naše ljude što sada nalaze se ta-
mo. — Buna slijedi i čekamo svaki čas da nas
ustaše zaplijenu (saccheggio). (A bi li zaplijenili
i liječnicima? Op. Ur.) X. X.

Dubrovnik, 14 Decembra.

(Musicalia.) U jednom od zadnjih brojeva
»Dubrovnika“ stoji da g. M. mami muzikante ko-
ji su u ,srpskoj“ glazbi, da dogju u hrvatsku Na-
dalje veli da bi to imao najmanje g M. činiti, jer
da je njegov najbliži rod imao velike koristi od
Srba.“

izgubi se med granama Mihajlovih čempresa i
grob se ponovno zatvori. Još malo vremena, i
groblje je bilo pusto.

Svud uokolo zavladao tihi, večernji muk, sa-
mo što ti kad i kad dopre do uši daleki štropot
kočija s gruškoga puta ili tajinstveno šuškanje vi-
sokih čempresa. Sve umuklo, utišalo se. Vite gran-
čice gustih čempresa tugaljivo se sagibale, kao da
žale nad netom zatvorenim grobom.

Mrak se već bio spustio zemljom a ja sam
svejednako tu bio. Duboka neka sjeta zaokupila
mi dušu tu na zadnjim našim počivalištima. Osje-
ćao sam, duboko osjećao naš gubitak u tom danu
i nikako se nijesam mogao utješiti. Gledao sam
u til raku sio pri eo probi g sjetno sam
zurio u pocrnjelu u, e pokrila mrtvo ti-
jelo — g. Vlaha Dečiahi..

"
I prošlo od toga dana nekoliko vremena.
Kao i do sad, dolazili i prolazili dani i na dalje.
Jedne večeri, lijepe, vedre zimske večeri,
sjedio sam za otvorenim prozorom. Činilo mi se, da

- noćne O te večeri veselije nešto tit-

 

I bude pri duši, kao da se s kojim
uy e prelistavao sam tu knji
e e

0. I. Mako ,ČCezarisam i tinstvo. “

  

Sve laž do laži

»Hrvatska Glazba“ niti iko za nju (pa si g.
M.) nije nikad mamila koga muzikanta ,srpske*
glazbe da bi u hrvatsku došao — ako su veti
glazbari iz ,srpske“ u hrvatsku glazbu prešli, to
su oni svojevoljno učinili. — U jednu riječ hrvat:
skoj glazbi nije potreba da nikoga mami da k njoj
dolazi: prvo jer ima preko 30 glazbara, a drugo
kad bi hotjela imati glazbara iz ,srpske“ glazbe,
ne bi ih trebilo mamiti, jer ih ima (i danas) koji
mole i kume da ih se u ,Hrvatsku Glazbu“ pri-
mi, ali ih Uprava Hrvatske Glazbe neće da primi.

Hrva je Glazba primila iz ,srpske“ sa-
mo one koji su joj se svidjeli, biva n. pr. neka
dva brata Talijanca, koji sa posve skladni i u-
ljudni mladići. ,Srbi“ ih uzeše u glazbu obećavši
im radnju, koju im nikad nijesu dali; a oni su
tad molili ,Hrvatsku Glazbu“ da bi ih se uzelo
u glazbu i dalo radnje. To se i učinilo, jer kako
rekoh oni to zaslužuju. Ali hrvatska ih Glazba
nije nikad mamila. Sami su došli a Uprava ih je
dobre volje primila. Ista glazba je primila još i neke
druge, ali samo one koji su uvijek bili Hrvati,
pak su radi različitih okolnosti, kojih je sad ne-
stalo, bili u ,srpskoj“ glazbi.

Istina je naprotiv da sa ,Srbi“ oni koji ma-
me glazbare iz hrvatske glazbe sve od kada se je
ustanovila, ali naravno uvijek bez uspjeha, jer su
naši glazbari za ,Srbe“ veoma tvrda kost ili ka-
ko isti Srbin pjeva:

»Tvrdi orah voćka čudnovata,
»Zube slomi a orah ne zgrize“.

Da je istina da ,Srbi“ mame hrvatske glaz-
bare evo dokaza: Pred jedno 4 5 mjeseca pisao
e g. S. jednom hrvatskom glazbaru pismo, neka
dogje u ,srpsku“ glazbu dok mu je na vrijeme,
jer da su ,Srbi“ što se tiče općinskih izbora ,in
botte di ferro“ (ali su obruči bili na toj bačvi
od paučine) i da će mu bit naopako ako tada ne
bude u ,srpskoj“ glazbi Iza toga su isti i drugi
opet mu više puta pisali.

lsti je g. Š. već od prije, pa opet onomadne
šiljao Petra i Pavla, da idu nagovarat jednog na-
šeg glazbara da dogje u njih, da će mu dati 25
for. na mjesec, pa kad ovi nijesu uspjeli, tad je
un sam otišao u njega doma i mamio mu najpri-
je ženu pa onda njega ... ali bez uspjeha.

Ako koji glazbar poradi kakvog nesporazum-
ljenja reče da kod nas neće više igrat, eto ti
jata ,Srba“ da ga se mami, na čelu im g. Š.

Neka zaniječe g. Š. ako može da je na 7/12
o. g. pisao ovo pismo jednom našem glazbaru.
(Evo pisma od riječi do riječi):

»Dubrovnik 7/12 1899.

»Molim Vas da bi ste danas došli svakako
"a mene jer Vam imam važnih stvari za reći. J.
20. & :*

Nije li on isti slao opet kod jednog drugog
našeg glazbara da ga nagovara i mami?

Nije li jednog mladića, našeg glazbara, uzo
sobom i na ručak, i činio mu da mu obeća da
će doć u njihovu glazbu? Ali se i tu prevario.

Nije li zvao u sebe doma našeg glazbara
X. Y. i nugjao mu jestit i pit i da će imat 12-15
for. na mjesec, samo neka dogje? Ali mu je i tu
bilo zalu u, kao u opće svuknud.

tSJSRV-iJIS EEE II. B€:O€8BODŠ On
mrak počeo hvatati, odložih knjigu 1 sjedvh do

prozora.

To meni osobito godi, jer regbi to je naj-
prikladnije vrijeme za razmišljanje. Al te večeri
pomuti mi ga crna zgoda. Tek ja sjedoh a ma Pi-
lam zaori glazba. ,Rado ide“ razlijegalo se vese-
lo zrakom. Slavilo se slavlje: izabirao se naime
novi otac domovine za zadarskoga sv. Antuna,
čije mjesto bio je ispraznio grob u sv. Mihajlu.

I mene progioše srsi. Oh, kako teško mi je
bilo pri duši ! Pade mi na um Mihajlo, sjetih se
pocrnjele ploče !

Quo-usque Domine! izvine mi se očajno iz
uzburkanih grudi i neopazice pogledah na zvjez-
dano nebo, kao da tražim odgovora. I kao da sam
ga dobio! Zvijezde su i nadalje milo titrale a ja
sam čitao u njima riječi Vječne Pravde: Ufaj!
M NE : ti iii

a sam u me mo; preva-
rilo, moja se je nada ispunila |

Da, mili Dubrovniče moj! Doživio sam ra-
dosne i vesele dane, slušao sam divnu himnu na-
šu, gledao sam radost tvoju kada si se opet po-
vratio k svomu, kada te svijesni tvoji sinovi ote-
še neposvanim gostima! Tumina se je iznad tebe
digla i ti si vidio u hrvatskoj dugi, da te Hrvats-
ka iz groba probudila. Hrvatska tvoja trobojnica
opet se slobodno vije i viti će se vazda svoja u

svomu.
Sretan sam doživio sjajnu pobjed
toi TB or i a
N o sam 8
osjećam i dijelim s tobom radost tvoju! Slava Ti
hrvatska Ateno naša! Živi nam i nadslje vazda
ri i budno čuvaj ,hrvatske žale svoje“, o ko-

se i nadalje ,more dušmansko o gi