"u
bilć
ljuj
uzv
Hofrath Jagić.
Napokon izišlo je u javnost pismo, što je
Jagić upravio Mommsenu povodom njegova 800g.
rogjendana, u kome je odgovorio na njegove ,ba-
tine“ namijenjene Slavenima, koji hoće da ,bar-
bariziraju njemačko djelo.“ Jagićevi štovatelji i
prijatelji u velike hvale to pismo, pa nekako iz-
gleda, ko da“ &mo se mi prenaglili, kad smo Ja-
gića onako, prvi, napanuli radi njegova u opće
nehrvatskoga držanja u Beču.
Pomjivo pročitasmo ovaj list, koji je radi
položaja, u kome se Jagić nalazi, izišao na glas
u Europi i bio na svaki mačin komentiran. Mora-
mo odmah kazati, da nas odgovor nije ni iz da-
leka zadovoljio. Jagić nastoji da uvjeri Mommse-
na, da Slaveni batina ne zaslužuju. Izgleda neka-
ko ko da nas pravda i izvinjava naprama ovom
bijesnom njemačkom Rimljaninu; njemačku kul-
turu stavlja nam ko učiteljicu, Nijemce k0 učite-
lje, a Slavene ko njihove učenike, koji imaju pra-
vo da se razvijaju i napreduju. Bolje bi bilo da
je mučao, nego ovaki uzmak ispred njemačke
nDatine.“ A to je rečeno nekako u ime svih Sla-
vena. Koliko mu je pošlo za rukom, da uvjeri
svoga kolegu, najbolje se vidi iz fragmenta Momm-
senova odgovora, u kome okorijeli Nijemac po-
stojano stoji na svom stanovištu uza sve najlaska-
vije izraze o Jagićevoj osobi.
I s druge strane Jagić je učinio Slavenstvu
vrlo lošu uslugu, kad se dotakuuo političkog pi-
tanja u monarkiji, kojoj on ne želi da bude ni
njemačka ni slavenska, nego se postavlja na neu-
tralno stanovište. A mi smo u ratu za svoj ops-
tanak, a Mommsen hoće da Austrija postane pan-
germanska citadela! Na takove izazive odgovor
Jagićev više škodi nego koristi. On će doduše dobiti
pohvale, da je trijezan, ozbiljan, nepristran da se
zna uzvisiti nad narodne borbe, no smije li to da
učini danas jedao pravi Sloven a nadasve jedan
Hrvat.
Pismo Jagićevo može potpisati koji mu dra-
go burokrata Taaffeove-ere, ono može doći u stap-
ce službenih listova. Jagić, Hrvat iz Varaždina,
govori u njemu kao Austrijanac. Nijednom riječi
ne spominje se svoje Hrvatske, koja je od ideje,
te ju Mommsea izrazuje, toliko pretrpjela. Jagić
jednostavno u Mommsena pita proštenje što
se je Slavenstvo usudilo, da se brani od njegovih
batina, pak mu laska njemačkoj kulturi, a zabo-
ravlja da bi možda i danas u Berlinu misljeli, da
Se sunce okreće oko zemlje, da nije bilo Slavena.
Nijemci nijesu naši učitelji, niti mi imamo
njima što da zahvalimo, ako im nećemo valjda
zato ljubiti ruke, što su vjekovima kušali da nas
Hmmm mmm——————am———
PODLISTAK.
Marko Car Ili. — Istom nekoliko dana
minulo, da je vrijedni hrvatski kritićar Čedomil
akša dokazao, da je Marko Car plagijator prvog
reda, a meni se već pružila prigoda, da mu na-
m druga, e ne bude sam. A znate li koga?
ovjeka, koga svak u Dubrovniku znade — kako
to tvrdi kalendar ,Dubrovnik“ — dum Ivana Sto-
janovića : srbokatoličkog svećenika, tilozofa, pjesni-
ka, pisca novela, humorističara i la Saphyr, ko-
medijografa itd., itd.; čovjeka, komu uprav na
vlas pristaje glasoviti Foscolov epigram :
Dimmi tu che sei mezao algebrisua
Come avvien questo? Tu sei mezgo critico,
Mezao sacro doltor, me«zo ellenista,
Mezao spartano, mezzo sibaritico,
Meso poeta, mezzo freddurista,
Mezzo prete, meza' uom, mezzo politico —
in tante meta, nulla e d' intero ?
=
ii
tažnarođe. Mi smo std put platili sve ono, što su
nam oni u nauci pozajmili. Hvala na kulturi, ko-
ja nam je odnijela polabske Slavene, i cijelu sjev.
Štajersku i Korušku, da drugo i ne spominjemo.
Hrvati dakle nemaju rašta da se vesele nad
Jagićevim pismom, s kojim se nezadovoljno poka-
zalo skoro cijelo hrvatsko novinstvo, a ni Česi ga
dobro ne primiše. Ono je odgovor jednog politi-
čara bez uvjerenja, koji bi imao zadaću da vlada
nad inoplemenim narodima, nipošto pak Hrvata i
Slavena, koji se bori za svoja prava.
dogotovljen kolni put. Dogjoh do
dogotovila oni komadić
čih na konju Sv. Fran
ti put, stupih ma novi
i dogje mi ma
Slučaj na Komiži. tu i odlučih se radovati gos
"Neki dan primismo iz Komiže .jednu. tiska-
nicu sa kojekakvim rubrikama i brojevima. Nije-
smo joj isprva dali nikakve vrijednosti. U nas se
mnogo toga štampava. Ali kad malo bolje pogle-
da+mo, ima u nutra pismo što ga je pisao gosp.
Aute Petrić općinski načelnik u Komiži g. Matu
Groscetti ce. k. Kotarskome poglavaru u Hvaru.
Bilo je to prigodom kad se je u prostorijama ko-
mižkog ,Hrvatskog Sokola“ našla oštećena slika
Njeg. Veličanstva. Bijaše osumnjičeno i zatvoreno
nekoliko Hrvata, no na sudu u Spljetu riješeni
su, jer nije bilo nikakvih dokaza protiv njih.
Ovom prigodom došlo je na čitanje rečeno
Načelnikovo pismo, pisano Poglavaru na 27 ja-
nuara 1897, dakle tečajem istrage, u kome on
javlja političkoj oblasti stranačke odnošaje na
Komiži i u društvu ,Hrvatski Soko ;“ nabraja ko
su pravaši ko narodnjaci, koji umjereniji koji ra-
dikalniji; za pojedine pak osobe uvjerava pogla-
varstvo, da će glasovati sa hrvatskom narodnom
strankom itd.
Ne znamo što ga ulazi ovo izvješće o poli-
tičkoj boji pojedinih Hrvata na Komiži sa istra-
gom, da se nagje krivac koji je počinio sablazno
ono djelo u hrvatskome društvu. Ali je svakako
značajan onaj spis, u kome jedan općinski načel-
nik i pristaša narodne hrvatske stranke opisuje c.
k. kotarskom poglavaru pojedine pravaše protivne
narodnoj stranci i njegovoj općinskoj upravi. U
koju svrhu?.. — Mi nećemo da nagagjamo.
Gosp. Ante Petrić nije tek prosti vojnik u
stranci, on je jedan načelnik, pak još k tome i na-
rodni zastupnik na dalmatinskom saboru.
Slučaj je tako rječit, da je suvišan svak, ko-
menat, Nadamo se da ga neće odobriti ni sami
neodvišni pristaše narodne stranke.
ceste, općina trogirska; to je cesta koje ne bi
bilo stid nit da je je država radila. GG, načelni-
ci Trogira i Lećevice zaslužuju svaku pohvalu.
Uprav se vidi koliko gospoda načelnici upćine le-
ćevićke i trogirske rade za boljak i napredak svo-
jih općinara, što u njihovom radu nije ih ništa
smetalo a da stvar kraju priredu: neka im je na
čast i diku. Mi ovakovih načelnika trebamo. U-
prav je sramota da komadić ono puta neće da
dogotovi mućka općina, ali mi se njoj nista ne
čudimo, da li starijoj vlasti koja može gucati o-
nakove nemarnost 1 koja joj je dala masni zalo-
gaj da ono dogotovi. Mi molimo zemaljski odbor
i vladu da nastoje oko općinske uprave mućke
za dogotovljenje ono puta, jer nit njima nije na
čast. Putnik.
Ercegnovi, 10 Januara.
Danas je krenuo za njegovo novo mjesto
promaknućem tavularmih knjiga činovnik gospodin
Gligo. Oa je vršio duševno ozbiljno svoje dužno-
sti zvanične, da svak rado će spominjat njegovo
revno ponašanje ko činovnika i kO gragjanina.
Mi ne gledamo u činovniku kako se ko kr-
sti, kojoj narodnosti je pristaša, da li želimo
da činovnik bude u doba opredijeljeno u ureda,
da bude svakomu na ruci i da ozbiljao vrši br-
zom rukom svoje dužnosti za koju je polo-
žio prisegu. Dobar put mu želimo i nadamo se
da starija vlast će nagraditi njegove vrline kako
zaslužuje, a nama poslati valjana mu zamjenika.
Ercegnovljanin.
Pogled po svijetu.
U Češkom saboru Bredlošiće Nijemci, da
se ukinu jezične naredbe. Češki zastupnici upravi-
še proglas na narod, da se u ovim odlučnim da-
nima mirno drži, će da ne dade povoda neredim. —
Ukinut je prijeki sud.
_U čast Lavu XIII. prigodom njegove 60
godišnjice svi vladari čestitaše mu i poslaše boga-
Naši dopisi.
Spljet, početkom nove godine.
Pred Božić umao sam prigodu da otigjem na
Lećevicu. Zbilja, otigjoh odovlen na kolim pošto
li za stolom pa od riječi do riječi došlo na tapet izbija koliko je to iječi
ime našega dum Ivana. Jedan gospodin stao mi , U Fileniji: malo da ne do riječi provedeno,
pripovijedati, kako om zna za knjigu koja je dum
lvanu ,nadahnula“ Zrleziju. 1 tako hvala pukom
slućaju, a hvala 1 susretljivosta OVvOg gospodina do-
čepa se kujige 2? innamorato della Luna, farsa
in un atto*; paie u Milanu u tipogratiji Pla-
ćido Maria Visaj; auktorova umena nema. Da ne
bi pak belaj nagomio ,origunalnog“ auktora Frle-
sije, da izlane, & je ou i tu lakrdiju na italijan-
skom napisao, mapomegut ću mimogred, da Je
štampana god. 1830: dakle godinu dana iza nje-
govog poroda. Prolištah ju na bržu ruku i uvjerih
se, da je naš junak nadmašio i samog M. Cara.
Početi ću ab ovo:
osobe u ,L' innamorato della Luna :“
Atanasio custode de' Pazzi
Giulietta sua tiglia
1 medico deli' ospitale
Prospero ricco siguore
Giacinto suo tiglio
osobe u Lom dijelu ,Frlezije“ :
»Gjuro: — Uranio, paron Piero !
Petar: — Sluga sam Vam, gospodine Ju-
re Piućurinu !
Gjuro: — Što je ovo danas, da nas liječnik
zove svijeh zajedno ? Da si (?) li je moj Milivoj gori?
Petar: — Nije no kako se naučio, samo nje-
gova nemoć okrenula drukčije. Kako anaš, iz prva
mu je mjesec dao po glavi, a sad moja kći. Za-
vrtio je u glavu, da je mjesec saš0 s neba u Cri-
Jetu, te kad je ugleda na prozoru viće joj: ,Di-
Jana ! Dijana !* ;
U italijanskoj farsi stoji ovako :
»Prospero : Addio Atanasio.
Atauasio ; Siguor Prospero vi son servitore,
Petar čuvar inahanaca u Šibeniku venuta ad abitare id, ed ponio vuo
Cvijeta njegova kći mia fglia & ei GA day o Diaaa obla
Liječnik atlo questa metamorfosi.“
Mira esa bogalal a. Šibenika. tr Grabime. dalje
voj njegov g
Sujet je na diaku jednak, Giacinto (u ,Frlezi- mu dao o tome ni opepelit, Može biti da. mu
ji“ Miro) sac, da su njegov bogataš, to i dalo po glavi. No kad bi mogo Rio »
neće dopustit, \ošeni kćer (li po pot sam ja otac i mislim ti na staru. Ne bih htio
»Frieziji“ Petrovu) te stoga odlaci, da Mimi 1u- da se u njemu utrae moje sjeme“ ;
dost, te zaljubi &e u mjesec, a da tako skloni svo+ a u italijanskom ; , Prospero ; Che il suo ma-
g4 oca na ovu ženitbu. Jedina bi razlika bila, da le provenisse all" amore & che per la mia educa-
Je liječnik u ,Frleziji u dogovoru s Milivojem, zione un pochetto a dir vero austera| — — —
dočim u ,L'lonamorasto* nije, premda i u ovome Ed ecco percha le mie massime non sono
daća. amet pojedi oni, eelila. Si mai state tmoderae, Egli & beusi vero che
ću izuuati pojedine odlomke, po kojima očito ' mi garei dali' esternarie col mio Giacia.
sam bio čuć a i po listovim čitao, d& d tamo
na Gizdavac
mućke općine, al tu mu rekoše da do Lećevice
ne mogu na kolim, jer da još mućka općina nije
Našao sam se sme-
ten na taj glas, a red mi je na Lećevicu; odlu-
e ME Doćim sam prišao ono
zemljišta mućke općine, kuda se je imao napravi-
kolni put lećevićke općine
pamet me bi li činio, da mi se kola
prinesu kao što su učinili mnogi drugi, koji su
na Lećevicu išli. Odustah od te namjere, jer i o-
nako studeno; krenuh napred. Putem do općinske
kuće na Lećevici, uprav sam se divio novome pu-
podinu načelaiku na
takoj ragji: sto i učinih. Na Lećevici zadržao sam
se jedan dan, a slučajno dogju kula: iz Trogira
novim tekar dogotovljenim putem; i na prijatelj-
ski poziv došlog trogiraaca otgjoh snjime na ko-
lim put Trogira. Novi put od giždavačkog meja-
ša — što ga je uradila lećevička općina — do
Vaganjice, uprav je majstorski učinjen i to od ka-
kovih 80 kilometara: od Vaganjice do državne