| O DUBROVNIKU 16 Aprila 1898. fof “ Pretplata i oglasi. plaćaja xe upravi ,Orvčne Hrvatske“ u Dubrovniku, gdje su i List izlazi svake subote. Cijena mu je u " imo mt 4:50, na p& godine >. 233; Dudrvenik 2 8 rai kuć a : godinu | ston ode ste i oma poštom : godinu fior. ; ušli : Ugarsku, | i utažlj šalj redništvu fior. 4:50, i poštarski troškovi. 20,86 p0 g r. 2:50 ; sa inosemstvo Pojedini broj stoji 10 novč. Ko ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da + VLAHO DE GIULLI Dobri naš gospar Vlaho | Ovaj uzdah poletio je iz grudi svakome Du- brovčaninu, kad je, u četvrtak u jutro, pukla gra- dom tužna vijest. Znalo se da je bio nemilo bo- lestan. Zadnjeg saborskog zasijedanja u Zadru o- sjetio se mučan i povratio se kući. Opće zanima- nje pratilo je njegovu bolest. Kućni liječnici, svoj- ta, sluge, nijesu mirno prolazili ulicom. Sa svih strana salijetao ih je jedan upit: kako je? Nazad desetak dana čuli smo nemirnih vijesti. Ali u o- vo zadnje doba dolaziše druge, povoljnije: da je gospar Vlaho bolji; da se je podignuo; da se pro- šetao po sobi. Još u srijedu veče izgledaše ko da je spas bez svake sumnje. A u četvrtak jutrom okrutna smrt nenadno navali na, dugom bolesti izmučeno tijelo i ugrabi u 730j godini života jed- noga od najprvih, najboljih, najplemenitijih Du- brovčana našega doba! Vlaho DeGiulli spada u onu vrstu snaž- nih haraktera, koji veličinu i plemenitost svoje duše kriju čednošću i skromnošću, pak i ako do- bar glas, koji za njima puca, pribavlja im na sve strane ugled i štovanje, ipak samo oni koji ih iz bliže poznaju, mogu da ih dovoljuo ocijene i lju- be. Ime Vlaha DeGiulli poznato je širom cijele domovine naše, kao ime jednoga od uglednih i zaslužnih dubrovačkih rodoljuba. Ali gospara Via- ha — kako ga je općenito svak zvao — znadu i poznadu najbolje samo Dubrovčani; oni mogu da izmjere teški gubitak, koji nas zadesi, najbolje da ocijene plemenitog pokojnika, čija otvorena raka ovako nemilo svakoga ucvijeli. Vlaho DeGiulli! Ovo ime postalo je u na- šemu puku kao neki simbol poštenja, pravednosti, dobrote, milosrgja. Oa se nije u ničemu isticao, a po gotovo nametao; dapače bilo mu je žao da se obazna i čuje o njegovim dobrim djelima, no sve ovo nije moglo da ostane zatučeno, osobito u našemu gradu, nego je narod blagosivao ovoga čovjeka, koji je utirao sirotinjske suze gdjegod ih je nalazio. To se znade, no ko može ocijeniti i opisati njegovu plemenitost? Ko zna uprav koliko je dobra učinio Vlaho DeGiulli ? Koliko je obitelji iz propasti izbavio, nevoljnijeh utješio, siromaha svojom dobrotvornom desnicom susrio ? To do kraja ne zna niko u Dubrovniku, jer on je to ponio sobom kao dragocijeni zalog svoje kreposne duše, ali si- rotinja, koja za njim gorko plače, kroz tu nijemu tugu mnogo nam tijem priča. A opće štovanje ci- jeloga gragjanstva bez razlike stališa, dobe, stran- ke, pretvorilo se evo u žalost sa čovjekom, kojim smo se mi dičili, sada ga za vazda oplakujemo | Kao rodoljub, kakvijeh je malo, Vlaho De- Giulli odmah iz početka narodne borbe pristao je uz hrvataku stranku i borio se, uz Rafa Pozzu, Pera Čingriju ijdruge, u prvim redovima nje- tinim. Ali kakav čovjek takav političar, nije se gospar Vlaho tom samosatajom u svemu što je bilo sa dobro načela, narodnosti i rodnoga mu grada. Nikada on nije gledao na maljušne osobne slabosti, nego uvi- jek na stvar, uvijek prvi da u svakoj rodoljubnoj prigodi i riječju i pokaše, kako se radi sa svoj narod. Pitanje, ma koliko malahao i silno, 3 nije ga ostavljalo ravnodušnim, ako se samo radi- lo o općemu interesu, dapače on sam, kad je tre- balo, prvi je bodrio i poticao. Ispred njega pada- hu sve naše stranačke razmirice i njegova osoba bijaše nošena od svijeh nas jednakim, upravo si- novskim počitanjem. U javnom životu vršio je sve najodličnije gragjanske časti : za više godina Na- čelnik grada, zatim njegov Zastupnik na Saboru; Presjednik staroga bivšega Pomorskog Društva, Presjednik Trgovačke Komore, Presjednik ,Blagog Djela,“ te banke negdašnje Republike, on je svim tim častima, u svojoj tišini, dok je mogao, izbje- gavao. Ali kad ne bi mogao da odoli molbam pri- jatelja i štovatelja, onda bi primljenu vlast vršio savjesnom dužnosti, imponujuć svojim poštenjem i svojim čovještvom. I tako evo postade najpopular- nijim Dubrovčaninom, pravim narodnim ljubimcem. Ako je njegova smrt gubitak za Dubrovnik, jest napose za hrvatsku stranku. Niko ne može dostojno prosudit što je on nama bio i kakovu nenadoknadivu prazninu megju nama ostavlja. Mnogo će vremena proći, dok se slični čovjek uz- goji u Dubrovniku, a Hrvati, koji se 8 njime ko svojim ponosiše, sada ga dvostruko žale i oplaku- ju. Njegova uspomena živjeće u Dubrovniku, & nje- govo ime biće upisano zlatoim slovima u povijesti narodnog preporoda megju ostalim našim velika- nima Neka se naša omladina ugleda u Vlaha De- Giulli, u čovjeka čije srce, pamet i harakter osta- viće u potomstvu neizbrisivu pomen ! Vječni pokoj plemenitoj mu duši! Slava imenu njegovu ! št Srbin-katolik. Dok se naš Srbin-katolik g. R. N. (aliter L. V.) u svom članku šali sa piscem unije, jer o- vaj (kako on izmišlja) hoće da dokaže, što je već svakomu poznato, da je Dubrovnik od svoga sza- četka do danas par ezcellence katolički grad; i- pak i on sam hoće svojim citatim da dokaže ovo isto, te upućuje rečenog pisca na najnovije i de- finitivno djelo Kosta Vojnovića : Crkva # Država u Dubrovačkoj Republici i na Theinerova Mon«- menta. On suviše spominje pohvale, kojima je sve- ta stolica obasipala Dubrovnik od XIV. do XVIII. vijeka zbog njegove revnosti za katoličku stvar i truda za uniju na balkanskome poluotoku. Doista mi smo mu za to zahvalni. Ni malo nas ne smu- ćuje što je Republika, kako nam spominje R. N. pisala negda Vuku Brankoviću i njegovoj go gji Mari, nakon boja na Kosovu, da, ako hoće, slobodno otvori crkvu po svojoj vjeri; kako ne smućuju savjeti Mata Gundulića, kojim je (1669) nastojao uvjeriti Dubrovački Senat, da tvori vrata ,uliramontanskim Srbima.“ Zar Dubrovačka Republika uvijek fino stupala prama najvećim svojim dušmanima, pa za- što ne bi prema Brankoviću i Mari? Republika s +86 : NAUČNA BIPLIOTEKA, Cociviiia + za Za oglase, priopćeno, zahvale i ost. plaća se 10 novč. po retku, a oglasi koji se više puta tiskaju po pogodbi i uz razmjerni popust. Rukopisi se ne vraćaju. Listove nefraukirane ne prima ni uredništvo ni uprava. montanskim Srbimii, on ili ije na 'to savjetovao, kako i sam R. N. ispovjeda, za interese same u- nije, misleći dočri Mato, da bi se još onda mo- glo doći do cilja, kome sada ide pomirljivi genij Lava XIII. Nego treba znati da ondašnje političko- vjersko načelo kršćanskih katoličkih država bija- še: nova vjeroispovijedanja ne smiju se uvagjati ; već uvedena mogu se trpjeti. Dubrovačka Republi- ka tome je načelu ostala vijerna sve do svoga pada. Na to su je nukali i sami državni interesi, Ona nije iz svoje historije htjela da izbriše sve ono što je još od svoga postanka pa sve unapri- jed pretrpjela od strane onih, koje g. R. N. zove ultramontanskim Srbima. Naši oci jednom rukom gradiše ovaj mili grad, a drugom &se braniše od varvarskih nasrtaja tijeh tako zvanijeh wultramon- tanskijeh Srba, i protiv njih više puta zaprosiše pomoć. Naravno da rečeno vjersko načelo ispovije- dalo je: cijelo dubrovačko svećenstvo. G. R. N. krivi Isusovce i jedino njihovu uplivu prepisuje, ako je dubrovačka Republika držala zatvorena vra- ta pravoslavnim Srbima, te ih osvagjuje da su o- oni potalijančili Republiku i bili uzrok njezinome padu. To su sve izvrćanja i klevete. Kad su Isusovci došli u Dubrovnik u njemu nije bilo ma nikakve narodne borbe. Najodličniji Isusovci bili su Dubrovčani. U njihovo doba kla- sicizam i narodna književnost bila je u najboljem cvijetu. Zaludan bi bio ma ikakav trud g. R. N. da u Arhivu sebi u prilog išta nagje, jer odnosni dokumenti nijesu propali, kako on misli, nego ih nema, pošto ih pigda nije ni bilo. Ludo je da ne rečemo smiješno prepišivat lsusovcima propast Republike. Kad je Republika propala ni traga ne bijaše Jezuvitima u Dubrovniku. Zar su oni do- zvali u Dubrovnik Francuze? ili Ruse? ili Crno- gorce? Mi dakle povraćamo g. R. N. riječi što ih je on upravio piscu Unije: # homme prevenu est indigne d' ecrire V histoire. Il ne jamais sera qu' un falsaire. Mi ne zaboravljamo da je dubrovačka Re- publika počamši od XVIII. vijeka manjom strogo- sti postupala pram svojim susjedima. Nu možda na korist unije i svoga državnoga mira? Sve dru- go. Papa Benedikt XIV. upravi pismo nadbiskupu Angjelu Franki (1728), kojim ga pozivaše da se opire pravoslavnoj propagandi, koja se širila sa strane kalugjera po dubrovačkoj okolici, davajuć mu istodobno nalog, da naukom i pripovijedanjem neujedinjene prevede u krilo crkte. Ali grčko lit i i i