| O DUBROVNIKU 16 Aprila 1898. fof

“ Pretplata i oglasi. plaćaja xe upravi ,Orvčne Hrvatske“ u Dubrovniku, gdje su

i List izlazi svake subote. Cijena mu je u " imo mt

4:50, na p& godine >. 233; Dudrvenik 2 8 rai kuć a : godinu | ston ode ste

i oma poštom : godinu fior. ; ušli : Ugarsku, | i utažlj šalj redništvu
fior. 4:50, i poštarski troškovi. 20,86 p0 g r. 2:50 ; sa inosemstvo

Pojedini broj stoji 10 novč. Ko ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da

 
 

+ VLAHO DE GIULLI

Dobri naš gospar Vlaho |

Ovaj uzdah poletio je iz grudi svakome Du-
brovčaninu, kad je, u četvrtak u jutro, pukla gra-
dom tužna vijest. Znalo se da je bio nemilo bo-
lestan. Zadnjeg saborskog zasijedanja u Zadru o-
sjetio se mučan i povratio se kući. Opće zanima-
nje pratilo je njegovu bolest. Kućni liječnici, svoj-
ta, sluge, nijesu mirno prolazili ulicom. Sa svih
strana salijetao ih je jedan upit: kako je? Nazad
desetak dana čuli smo nemirnih vijesti. Ali u o-
vo zadnje doba dolaziše druge, povoljnije: da je
gospar Vlaho bolji; da se je podignuo; da se pro-
šetao po sobi. Još u srijedu veče izgledaše ko da
je spas bez svake sumnje. A u četvrtak jutrom
okrutna smrt nenadno navali na, dugom bolesti
izmučeno tijelo i ugrabi u 730j godini života jed-
noga od najprvih, najboljih, najplemenitijih Du-
brovčana našega doba!

Vlaho DeGiulli spada u onu vrstu snaž-
nih haraktera, koji veličinu i plemenitost svoje
duše kriju čednošću i skromnošću, pak i ako do-
bar glas, koji za njima puca, pribavlja im na sve
strane ugled i štovanje, ipak samo oni koji ih iz
bliže poznaju, mogu da ih dovoljuo ocijene i lju-
be. Ime Vlaha DeGiulli poznato je širom cijele
domovine naše, kao ime jednoga od uglednih i
zaslužnih dubrovačkih rodoljuba. Ali gospara Via-
ha — kako ga je općenito svak zvao — znadu i
poznadu najbolje samo Dubrovčani; oni mogu da
izmjere teški gubitak, koji nas zadesi, najbolje
da ocijene plemenitog pokojnika, čija otvorena

raka ovako nemilo svakoga ucvijeli.
Vlaho DeGiulli! Ovo ime postalo je u na-

šemu puku kao neki simbol poštenja, pravednosti,
dobrote, milosrgja. Oa se nije u ničemu isticao,
a po gotovo nametao; dapače bilo mu je žao da
se obazna i čuje o njegovim dobrim djelima, no
sve ovo nije moglo da ostane zatučeno, osobito u
našemu gradu, nego je narod blagosivao ovoga
čovjeka, koji je utirao sirotinjske suze gdjegod ih
je nalazio. To se znade, no ko može ocijeniti i
opisati njegovu plemenitost? Ko zna uprav koliko je
dobra učinio Vlaho DeGiulli ? Koliko je obitelji iz
propasti izbavio, nevoljnijeh utješio, siromaha svojom
dobrotvornom desnicom  susrio ? To do kraja ne
zna niko u Dubrovniku, jer on je to ponio sobom
kao dragocijeni zalog svoje kreposne duše, ali si-
rotinja, koja za njim gorko plače, kroz tu nijemu
tugu mnogo nam tijem priča. A opće štovanje ci-
jeloga gragjanstva bez razlike stališa, dobe, stran-
ke, pretvorilo se evo u žalost sa čovjekom, kojim
smo se mi dičili, sada ga za vazda oplakujemo |

Kao rodoljub, kakvijeh je malo, Vlaho De-
Giulli odmah iz početka narodne borbe pristao je
uz hrvataku stranku i borio se, uz Rafa Pozzu,
Pera Čingriju ijdruge, u prvim redovima nje-
tinim. Ali kakav čovjek takav političar, nije se
gospar Vlaho

tom samosatajom u svemu što je bilo sa dobro
načela, narodnosti i rodnoga mu grada. Nikada on
nije gledao na maljušne osobne slabosti, nego uvi-

jek na stvar, uvijek prvi da u svakoj rodoljubnoj
prigodi i riječju i pokaše, kako se radi sa
svoj narod. Pitanje, ma koliko malahao i silno,

3

nije ga ostavljalo ravnodušnim, ako se samo radi-
lo o općemu interesu, dapače on sam, kad je tre-
balo, prvi je bodrio i poticao. Ispred njega pada-
hu sve naše stranačke razmirice i njegova osoba
bijaše nošena od svijeh nas jednakim, upravo si-
novskim počitanjem. U javnom životu vršio je sve
najodličnije gragjanske časti : za više godina Na-
čelnik grada, zatim njegov Zastupnik na Saboru;
Presjednik staroga bivšega Pomorskog Društva,
Presjednik Trgovačke Komore, Presjednik ,Blagog
Djela,“ te banke negdašnje Republike, on je svim
tim častima, u svojoj tišini, dok je mogao, izbje-
gavao. Ali kad ne bi mogao da odoli molbam pri-
jatelja i štovatelja, onda bi primljenu vlast vršio
savjesnom dužnosti, imponujuć svojim poštenjem i
svojim čovještvom. I tako evo postade najpopular-
nijim Dubrovčaninom, pravim narodnim ljubimcem.

Ako je njegova smrt gubitak za Dubrovnik,
jest napose za hrvatsku stranku. Niko ne može
dostojno prosudit što je on nama bio i kakovu
nenadoknadivu prazninu  megju nama ostavlja.
Mnogo će vremena proći, dok se slični čovjek uz-
goji u Dubrovniku, a Hrvati, koji se 8 njime ko
svojim ponosiše, sada ga dvostruko žale i oplaku-
ju. Njegova uspomena živjeće u Dubrovniku, & nje-
govo ime biće upisano zlatoim slovima u povijesti
narodnog preporoda megju ostalim našim velika-
nima Neka se naša omladina ugleda u Vlaha De-
Giulli, u čovjeka čije srce, pamet i harakter osta-
viće u potomstvu neizbrisivu pomen !

Vječni pokoj plemenitoj mu duši!
Slava imenu njegovu !

št
Srbin-katolik.

Dok se naš Srbin-katolik g. R. N. (aliter
L. V.) u svom članku šali sa piscem unije, jer o-
vaj (kako on izmišlja) hoće da dokaže, što je već
svakomu poznato, da je Dubrovnik od svoga sza-
četka do danas par ezcellence katolički grad; i-
pak i on sam hoće svojim citatim da dokaže ovo
isto, te upućuje rečenog pisca na najnovije i de-
finitivno djelo Kosta Vojnovića : Crkva # Država
u Dubrovačkoj Republici i na Theinerova Mon«-
menta. On suviše spominje pohvale, kojima je sve-
ta stolica obasipala Dubrovnik od XIV. do XVIII.
vijeka zbog njegove revnosti za katoličku stvar i
truda za uniju na balkanskome poluotoku. Doista
mi smo mu za to zahvalni. Ni malo nas ne smu-
ćuje što je Republika, kako nam spominje R. N.
pisala negda Vuku Brankoviću i njegovoj go
gji Mari, nakon boja na Kosovu, da, ako hoće,
slobodno otvori crkvu po svojoj vjeri; kako
ne smućuju savjeti Mata Gundulića, kojim je
(1669) nastojao uvjeriti Dubrovački Senat, da
tvori vrata ,uliramontanskim Srbima.“ Zar
Dubrovačka Republika uvijek fino
stupala prama najvećim svojim dušmanima, pa za-
što ne bi prema Brankoviću i
Mari? Republika

 

s

+86

:

NAUČNA BIPLIOTEKA, Cociviiia

+

za

Za oglase, priopćeno, zahvale i ost. plaća se 10 novč. po retku, a oglasi koji se

više puta tiskaju po pogodbi i uz razmjerni popust.
Rukopisi se ne vraćaju. Listove nefraukirane

ne prima ni uredništvo ni uprava.

montanskim Srbimii, on ili ije na 'to savjetovao,
kako i sam R. N. ispovjeda, za interese same u-
nije, misleći dočri Mato, da bi se još onda mo-
glo doći do cilja, kome sada ide pomirljivi genij
Lava XIII. Nego treba znati da ondašnje političko-
vjersko načelo kršćanskih katoličkih država bija-
še: nova vjeroispovijedanja ne smiju se uvagjati ;
već uvedena mogu se trpjeti. Dubrovačka Republi-
ka tome je načelu ostala vijerna sve do svoga
pada. Na to su je nukali i sami državni interesi,
Ona nije iz svoje historije htjela da izbriše sve
ono što je još od svoga postanka pa sve unapri-
jed pretrpjela od strane onih, koje g. R. N. zove
ultramontanskim Srbima. Naši oci jednom rukom
gradiše ovaj mili grad, a drugom &se braniše od
varvarskih nasrtaja tijeh tako zvanijeh wultramon-
tanskijeh Srba, i protiv njih više puta zaprosiše
pomoć.

Naravno da rečeno vjersko načelo ispovije-
dalo je: cijelo dubrovačko svećenstvo. G. R. N.
krivi Isusovce i jedino njihovu uplivu prepisuje,
ako je dubrovačka Republika držala zatvorena vra-
ta pravoslavnim Srbima, te ih osvagjuje da su o-
oni potalijančili Republiku i bili uzrok njezinome
padu. To su sve izvrćanja i klevete.

Kad su Isusovci došli u Dubrovnik u njemu
nije bilo ma nikakve narodne borbe. Najodličniji
Isusovci bili su Dubrovčani. U njihovo doba kla-
sicizam i narodna književnost bila je u najboljem
cvijetu. Zaludan bi bio ma ikakav trud g. R. N.
da u Arhivu sebi u prilog išta nagje, jer odnosni
dokumenti nijesu propali, kako on misli, nego ih
nema, pošto ih pigda nije ni bilo. Ludo je da ne
rečemo smiješno prepišivat lsusovcima propast
Republike. Kad je Republika propala ni traga ne
bijaše Jezuvitima u Dubrovniku. Zar su oni do-
zvali u Dubrovnik Francuze? ili Ruse? ili Crno-
gorce? Mi dakle povraćamo g. R. N. riječi što ih
je on upravio piscu Unije: # homme prevenu est
indigne d' ecrire V histoire. Il ne jamais sera qu'
un falsaire.

Mi ne zaboravljamo da je dubrovačka Re-
publika počamši od XVIII. vijeka manjom strogo-
sti postupala pram svojim susjedima. Nu možda
na korist unije i svoga državnoga mira? Sve dru-
go. Papa Benedikt XIV. upravi pismo nadbiskupu
Angjelu Franki (1728), kojim ga pozivaše da se
opire pravoslavnoj propagandi, koja se širila sa
strane kalugjera po dubrovačkoj okolici, davajuć
mu istodobno nalog, da naukom i pripovijedanjem
neujedinjene prevede u krilo crkte. Ali grčko

lit
i
i

i