er miješajuć vjeru s narodnošću jedne od gebe
odbijaju, a drugim i vjeru otinlju, izrabljujući
tako puk u svoje političke svrhe. Zlatne riječi,
koje su kadre da i slijepcima, ali me Srbima i
Srbima-katolicima, oči otvore.

sa (Svrha u došastom broju.)
MOON

#5 Bosanski: gjaci u Carigradu.
vi

iš : Carigrad, 12 Aprila.
,  Smi šglo na više načina kako bi ovu
E “poruku upravili našoj domovini odnosno Visokoj
Vladi & Bosti, da. pogleda va nas. Nas imade
ovdje priličan broj učećih muhamedanaca iz Her-
ceg-Bosne, koji i ako držimo Nj. V. Sultana po-
kroviteljem Bosne, ipak nalazimo shodnije stvar
ovim putem objelodaniti kao domaći sinovi Bosne-
Hercegovine.

Od okupacije bio je običaj dosad, da bi se
na temelju svjedočbe, koja bi se upravila putem
vanjskog ministarstva, austrijskom poslaništvu, sva-
komu pitomcu ili gjaku koji se posvetio hodžin-
skom staležu, dala polakšica te ne bi morao ići
u Bosnu na stavnju. Nu od novije doba je drug-
čije, te moraju softe, prekidati ders nauku i gla-
vom ići u Bosnu, a to je bogme skopčano ne sa-
mo troškom nego i dangubom. S toga bi pravedno
bilo, da se Visoka Vlada pobrine za putni trošak,
kad inače biti ne more i kada se tim stavljaju po-
teškoće siromašnijim gjacima, da ovdje ne uče
škole, kojih inače u svojoj domovini bar ovake ne
imadu. Vama g. Uredniče unaprjed hvala, ns tru-
du i do vigjenja. *) Amin.

 

 

 

Naši dopisi.
S Pelješca, 18 Aprila.

Naša opomena u br. 14 ovoga lista bila je

,trn u zdravu nogu“ vrlog dopisnika , Narodnoga
Lista“ iz općine Kune te nas smatra ,podmuklim
napadačim koji nastojasmo i nastojimo osujetit
svaku dobru stvar“ itd.
Žalimo da dopisnik nije barem spomenuo, a
tomu je uvijek na vrijeme — koja je to dobra
stvar što nastojasmo i nastojimo osujetit, pak mu
evo poštena riječ, da ćemo mi prvi proti takovim
ustat, te će se tad i dopisnik uvjerit, da mi nije-
smo trubači s Torete, kako nason zove, već pra-
vi rogjeni Rćani, koji držimo nešto do naše sloge
i napretka. Mi držimo za prave trubače one što
za najmanju sitnicu što se učini na korist domo-
vine, rastrube po novinam prišivajuć zasluge svo-
joj osobi. Za gore od trubača držimo pak one, što
ne imajuć mandata, idu u ime nekoga govorit, ka-
ko je to učinio u ime svijeh! Rćana — samo ne
8 Torete — vrli dopisnik ,N. L.“ iz Kune!
Gospodine Uredniče! Dopisnik Vam se čudi

što ste nam onu opomenu štampali, a mi Vam se
evo i za ovu preporučujemo. Moguće da će Vas
sad žalit kaono ti što hoće dobra Vašemu listu.
Nadamo se da Vam nećemo više za ovake stvari
zanovetat, jer neke duševne bolesti ne mogu izli-
ječit ni prvi svjetski celebriteti, a kamo li će neuki
Starci iz Torete.

Primjetba Uredništva. — S naše strane
imamo nadodat na neka sumnjičenja dopisnika
»N. L.“, da mi nijesmo vični kovati dopise u u-
redništvu, te koli ovaj toli zadnji dopis uprav je
s Pelješca od ugledna i osvjedočena pravaša, ko-
me za pravaško ime ne treba frankovske svjedoč-
be, jer je pravaš bio kad se za Franka ni znalo
nije. Suviše imamo istaknut kako naš rodoljubni
Rat uvijek se odlikovao izglednim otačbeničtvom
i bistrim pogledom u narodne stvari, pak se na-
damo, da Rćani neće dopustit, da im smutljivci
smutnju zavode, samo a da sebe istaknu. Ali ža-
libože danas med Hrvatima mnogo ih ima, koji

 

   
 
 
  

sretnoj Frankovoj politici u Banovini, jer je on

nama nešto na žao učinio? Sve drugo! Ali nje-
gova politika u Banovini ne vodi na dobro hrvat

skoga naroda. A evo zašto mi tako mislimo. Svak

će priznati da je našoj braći preko Velebita vrlo
teško, pod magjaronskom vladom, ali malo ko po-
zna kako je njima tamo teško, kako im je nemio o-
vaj sustav. Imade starih pravaša koji su doktori
i odvjetnici, a s familijama kubure, jer su pravaši
pa ne dobivaju pravo odvjetništva. Ako ovi ljudi
ne uzmiču nego se i dalje bore za svoj narod, ne
mora. li im svaki pošteni Hrvat kapu skidati? I-
made književnika, koji su pensionirani radi svoga
pera. Eno Gjalskoga. A šta bismo dalje brojili ?
U ovakim prilikama, da se nešto Hrvatskoj po-
mogne, združiše se dvije stranke: pravaši i obzo-
raši. Mi smo vidjeli koliko su muke imali na iz-
borima, kako se tu zatvaralo, glasovi kasapili, a
u Bošnjacima i krv izbornika potekla. Ipak neod-
visni narod u Banovini učinio je svoju i opoziciju
teškim žrtvama u veliku broju u sabor poslao, da
nastavi borbu protiv magjaronskog sistema.

A Frank što radi? Njemu je ova hrvatska
sloga zazorna, pa ne čini drugo nego na sve mo-
guće načine nastoji, kako da hrvatsku opoziciju i
opet zavadi, te zajedničku borbu i sav ovaj mućni
uspjeh razori i rasprši. To je vas njegov rad u
Banovini i u to ime služi se svakijem srestvima.
A ko bi se najviše veselio, da bi oa u tome us-
pio? Svak, ma svak ko ima malo zdrava razuma
i koga strast nije zaslijepila, odgovoriće: grof
Khuen i Magjari | I zato oni sa zadovoljstvom nje-
gov ,rad“ prate, proti njemu nikakvu borbu ne
vode, a evo su ga i u Peštu izabrali i on je to-
me izboru sudjelovao i primio se proti svim na-
čelima stranke prava, koja nikada u Peštu nije
išla, niti će. Sad koji će to pametan čovjek vje-
rovati, da su ovi elementi Franka u Pestu poslali,
da on tamo hrvatska prava brani? A ipak ima
ljudi koji tako misle, vas ovaj frankovski ,rad“
odobravaju, brane i još se zovu pravaši |

Dakle, čestiti rodoljubi naši, kad bi Dalma-
cija svu ovu tešku i mučeničku borbu, koju slož -
na opozicija u Banovini vodi, samo ignorirala, tim
bi i našoj prekovelebitskoj braći i sebi veliku štetu
nanosila. A što da rečemo da ih Dalmacija i osu-
gjivati stane? Šta bi o nama misljeli oni ugledni
spobornici naroda, koji sve svoje žrtvovaše i žr-
tvuju i svakih neugodnosti imaju? Kakay bi po-
jam imalo poznije potomstvo o našoj političkoj
zrelosti? TA evo vidimo oko nas u cijeloj monar-
kiji titansku borbu za narodna prava, a što zar
ćemo mi sami trošiti vrijeme u neplodnim buda-
laštinam oko Frauka i njegovih ,čistih“ ? Nije li
već doba da i mi naše narodne sile okupljamo, da
i naši političari nešto počnu, da dadu ruku braći
preko Velebita? A kako će, kad u nas u Dalma-
ciji ima neke čeljadi, koja sama ne znaju što ra-
de, a sa zubljom razdora pred narodvm prkosno
stoje, pa ko da mu vele: ,ili ćeš radit onako kako
ja hoću, ili neka plane požar!“ Jer mi znamo vrlo
dobro, da većina pravaških ozbujuh političara u
Dalmaciji osugjuje to frankovstvo, ali se boji po--
žara, a ne vidi kako u toliko plamen sveisto po-
tajno tinja i zahvaća.

Lasno je pisati sugave dopise, pune mržnje
i sofistikerija, kad se na temeljite razloge ne zaa
bolje odgovorit nego doskoćicam 1 lakardijama |

Našim prijateljima na Pelješcu u toliko nas

hrvatska pozdrav |
Janjina, 16 Aprila.

Dne 11 0. m. prestavlijala se u ovdješnjem
poučno-zabavnom društvu ,4vonimir“ Margareta,
žalosna igra u pet čina. bili smo (amo — i, tre«
ba da priznamo, ostali smo izneuagjeni. Nigda se
ni u snu nijesmo nadali, da bi se kod nas ona-
kova šta i onako moglo da odigra.

Ispalo je uprav prelijepo i nadmašilo svako
naše očekivanje, Glavuu ulogu Margarete, odigra-
la je dražesna g.gjica Marica Glavović tako divno
e bi slobodno mogla pristat i u veće kazalište, I
gg. Mato Mratović, kao sultan Muhamed II., Fra-
po M. Glavović, kao Vladislav Posiumus, Vjeko-
slav Ergin, kao Osman — uprav su majstorski
svoje uloge odigrali, da ne snamo bi li im u iče-
mu imali da prigovorimo, Lijepo su odigrali svo-
je uloge i gg. Vicko Štuk učitelj, kao Dragimir,
Mato Jasprica, kao Sibinjanin Janko, bDaldo Ja-

sprica, kao Emir, te ggjica Katina Bjelovučić,
kao kraljica Jelisava. Pa i ostale uloge, što ih
radi njihove sporednosti potanje me nabrajamo, *
lijepo su odigrane. e

Publika je s napetošću kroz sve vrijeme pra-
tila tek prestave. Iza svakog čina bilo bi urnebe-
sna pleskanja, što je svoj vrhunac postiglo aa kon-
cu igre. Trebalo je da se glumci više puta prika-
žu na pozornici — a svaki put od silnog zanos-
nog aplaudiranja rekao bi dvorana će se srušiti.

Mi smo to motrili iz prikrajka dvorane, i
priznajemo, uživali. Kako bi se dakle i u manjim
mjestima moglo koješta lijepa da priredi, kad je
samo dobre inicijative. Kao ovdje. Našao se neko
te je samo uputio, pa seeto već lijepo i započelo.

Ne želimo nego da se samo ovako i nastavi
— a mislimo da nijesmo sami, koji ovo želimo.
U to ime: dobra sreća uz Bog i Hrvati

Ston, 18 Aprila.

Ston, gradić od nekoličak stotina ljudi, znao
se je u svakoj prigodi, po svojim valjanim sino-
vima, istaknuti nad drugim i većim mjestima. To
je naravno; jer se je u njemu radilo vazda ljud-
ski i gledalo u što se je koga stavljalo i komu
davalo vladanje. Bilo bi suvišno sada nabrajati
zasluge rodoljubnih Stonjana, jer su Svakomu
dobro poznate, a i u ovom _ ih se listu stavljalo
drugima za izgled. Stonjami, ljudi bogati, izobra-
ženi i zanešeni za svim dobrim idejama, eto su
pregnuli, da i opet svoju općinu urede, kako
Bog zapovijeda, a rodoljublje od njih iziskiva;
i ovaj put izabraše ljude, koji su kadri koristiti
Stonu i cijeloj Hrvatskoj t.j. koji će odlučno
braniti pravicu i koji će raditi po načelima
stranke prava, te jedine stranke, koja hoće hr-
vatsku sretnu, slobodau i ujedinjenu.

Naš dakle dični starina i rodoljub — pra-
vaš gosp. Maro Gućić izabrat je maćelnikom. I
pravo je! Njegovo je nastojanje za procvat milog
mu Stona i Hrvatske poznato diljem naše krasne
domovine. Prvim prisjednikom biran je Mato Pe-
rić, sin dobrog starca i osvjedočenog rodoljuba
Petra Perića, dosadanjeg načelnika, Koji se je,
radi svoje stare dobi, ustegao s poprišta boraca
i pripustio to, diki, svomu sinu. Ovaj je mlad ćo-
vjek i ponos rodnog mjesta, a pravaš dušom i
tijelom. Po njegovoj želji navestit' ću ove njegove
riječi: , Radit' ću samo ono, što je dobro i ple-
menito, pak uz to korisno i dostojno Hrvatsko-
mu narodu i Hrvatskoj ..... moja je stranka —
stranka prava! a kad bi se moglo podići stran.
ku, koja bi zagovarala uzvišenija načela od ove,
ja bi se listom našao u njoj, jer bi — mislim —
tako bolje mogao koristiti momu Stonu i mojoj
Hrvatskoj.“

Ostali su prisjednici gg. Hrdalo Niko, Medi
Ivo, Radić Ivo, Ljuban Simo i Ivica Brbora, svi
čestiti gragjani i pravi hrvatski rodoljubi.

Za stranku je prava velika stečevina imati
ovake rodoljube uza se, jer se može u svakoj
potrebi na njih osloniti.

Svi su Stoojani pravaši. Za sada dosta. Ži-
vjela nova Uprava općine stonjske! Živjeli  svje-
stni Stonjani ! :

Hvar, u petak po uskrsu,

I ako uskrsni, bijaše to ipak običai hvarski
dan — ,četa višnjeg boga puaa“, a i narav us-
pavana žarom blagodatnog sunašca, tišinom mora,
miomirisom ružmarina, divotom svojih paoma, ve-
drinom svojega neba provagjaše bezbrižao svoje
hvarske dokolice niti sluteći — & ko bi i slutio
bio? — da će u tom duevu inače zakriveno čuv-
stvo hvarskoga naroda doplivati onako smiono na
ono mutno površje, — paće onako ueustrašivo iz-
lijevom svojih pritajenih osjećaja pljuskati u o-
braz svojih protivnika. Dai, me bi bio niko niti
slutio, da će takovo što uzbuditi u srcu hvarskog
naroda dolazak izletnika, koji pribadaju Jednoj
e. i k. vojsci, da se sami — a da ni najmanje ne
povrijede čuvstvo lojalnosti — ne izraziše u odi-
gri ,L'jepa naša domovina I“ i ,0j ti vilo Vele-
bita“. pravim sinovima hrvatskog naroda. Ti zano-
sni zvuci hrvatskih himna potajetiše hvarski pok,
da mu u pohode dolazi njegove gore list, te i
doisto : do malo — a to bješe u tri po podne —
puna bijaše obala na doček rodoljubmih sumišlje-
mka. U puku, koji je poput mrava vrvio, da poz-
dravi svoje goste, vijaše se jedna perjanica, koja
opomenuta priprostitosti izletničkih odjela brzo se
uobliči u običuu uredovnu kapu, Pošto je činov«
nički pog
izletnici,